Aleksandar Saša Kabiljo je na Baščaršijskim noćima 2026 održao mali koncert sefardskih romansi, te smo ovim povodom razgovarali sa ovim trubadurom – šansonjerom zanimljivog životnog i muzičkog puta.
Aleksandar Saša Kabiljo rođen je u Beogradu. Javno nastupa od 1984 godine, 1987. godine na svjetskom festivalu trubadura na Karibima “CURACAO 87” predstavljao je bivšu državu ex-YU, 1992 – otvorio “ZAGREBFEST” pjesmom “U narjučju njenom”, 2000. godine nastupa na “CHANSON-FEST” u Gavelli u Zagrebu sa pjesmom “Suza” AG Matoša. Po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, Mađarskoj i Bugarskoj odžava koncerte autorskih pjesama i sefardskih romansi uz pratnju svoje najvjernije druge, gitare. Nastupa po renomiranim hotelima i restoranima sa raznolikim repertoarom na par jezika, preko ljeta na moru, a preko zime u kontinentu. Prvih 7 godina života je živio u Beogradu, a potom je u Splitu proveo djetinjstvo i najveći dio života.
„Plavi album“ je njegov službeni diskografski prvijenac u ovom formatu i idealan je za one koji vole intimni, zreli kantautorski izraz koja tjera na razmišljanje.
Pjesma “Kalemegdan” izuzetno je emotivna, nostalgična i duboko osobna šansona sa albuma “Plavi album” koja predstavlja svojevrsni povratak korijenima i posvetu autorovom rodnom Beogradu. To je iskrena, topla posveta Beogradu lišena bilo kakve jeftine patetike, napisana iz pera čovjeka koji u sebi nosi i beogradsku kaldrmu i dalmatinsku sol. Dok slušatelj sklopi oči, pjesma ga vodi ravno gore, na bedem iznad ušća, gdje vjetar uvijek miriše na uspomene.
Već na samom početku ove pjesme, Kabiljo uspostavlja snažnu generacijsku vezu: “Tu gdje je hod'o moj deda, tu sad hodam i ja,* *Ruke širi mi moj Kalemegdan…”* Ovaj stih nosi nevjerojatnu autobiografsku težinu. Kako je sam autor jednom podijelio, igrom sudbine naišao je na arhivski snimak star preko 60 godina na kojem se vidi njegov djed kako šeta Kalemegdanom (što je i dokumentirano u videozapisima pjesme). Pjesma tako prestaje biti samo opis geografskog mjesta i postaje *oltar obiteljskog sjećanja*, mjesto susreta prošlosti i sadašnjosti.
Pjesma ujedno donosi i sukob dvaju svjetova: more i rodni grad. Taj “sukob” dvaju identiteta slikovito opisuje u stihovima: “K’o dječaka me ukralo jadransko more”.
Kalemegdan se ovdje pojavljuje kao tihi, strpljivi čuvar koji čeka povratak “odbjeglog sina”. Beograd i njegova mitska tvrđava personificirani su kao “zeleni div” koji oprašta godine izbivanja i ponovno ga prima pod svoje okrilje.
Kada Saša izvodi ovu pjesmu uživo samo uz akustičnu gitaru, ona poprima obrise klasične mediteranske i starogradske šansone u stilu Arsena Dedića, Ibice Jusića ili Leonarda Cohena.
Klavirske dionice dodaju sjetu, dok kontrabas i prigušene udaraljke (cajon) daju pjesmi elegantan, polu-jazz/chanson ritam koji zvuči izuzetno zrelo i bogato, zadržavajući pritom intimnu atmosferu.
O samom nastanku Plavog albuma, Saša nam priča: “U zadnjih godinu i pol dana, nakon dugih, dugih godina i decenija, gdje se ništa konkretno nije događalo, pojavio se upravo jedan čovjek iz Sarajeva za koga ćete svi znati. Radi se o Brani Likiću koji je na ovim prostorima poznati lider i interpretator grupe Rezonansa koji je imao je jedan od prvih tonskih studija u bivšoj Jugoslaviji upravo u Skenderiji. Prije neke dvije godine Brano je krenuo sa festivalom kantautora pod imenom “Kantarion”, pjesnika sa područja bivše Jugoslavije. On je primjetio moj rad na društvenim mrežama, gdje objavljujem svoje autorske pjesme uz gitaru i pozvao me na prvi festival koji je održan pretprošle godine u Trebinju. Nakon njega uslijedio je festival kantautora u Zagrebu, a potom i u Herceg Novom”.
Vezano za te festivale Kabiljo nam objašnjava, bez imalo lažne skromnosti, kako se pokazao kao jedan od najznačajnih kantautora za koje do tada dobar dio ljudi, kolega i publike nije znao. Zahvaljujući Brani Likiću pošlo mu je za rukom da Croatia Records kao najbolja izdavačka kuča na našim prostorima izda njegova dva albuma, koji su bili i ranije snimljeni u privatnom aranžmanu, ali je velika stvar kada iza rada jednog muzičara stane neka izdavačka kuća poput Croatia Recordsa, tada rad dobije na specifičnoj težini u smislu kvaliteta.
Saša u razgovoru priznaje kako je Brano začetnik tog njegovog dizanja iz pepela, zaslužan za prezentiranje njegovog rada, za šta mu ovom prilikom iskazuje veliku zahvalnost.
Sašina nit za kantautorstvo se pojavila relativno kasno u njegovom životu, konkretno u četrdeset četvrtoj godini. Iako je od svoje 19. godine napisao više od stotinjak autorskih pjesama koje se dotiču apsolutno svih životnih tema, gdje bi pisao tekst i muziku, lavina se otvorila tek kasnije u životu.
Pjesme koje Kabiljo piše su iskrena intimna poezija, dakle preslikavanje vlastitog života, njegovih mana ali i vrlina i promatranje svijeta sa strane i sve je to sadržano u njegovim pjesmama.
Prvi album koji je aranžirao Domagoj Keča pod nazivom “Plavi Album” objavljen je u prodavnicama širom regiona. Sadrži petnaest autorskih pjesama, i mislimo da ljudi koji vole pratiti kantautore kao što su bili Arsen Dedić, Miladin Šobović, Đorđe Balašević, Tomaš Pengo iz Slovenije ili Dramogoj Mares mogu pronaći neke poveznice i sličnosti između Kabiljovog i njihovog rada.
Također jedan od albuma su i “Sefardske romanse” za koje nam Kabiljo priča kako ih je snimao davne, davne 2009. godine u Budimpešti, a aranžirao ih je Gabor Aranđel, poznati producent iz Subotice, a koji je upravo radio na dva antologijska albuma Miladina Šobića.
Muzika i gitara – historija
Kabiljo nam priča da je sa trinaest godina dobio svoju prvu gitaru od pokojne majke koja je najveći dio svog života živjela u Francuskoj, te dodaje: “Ona mi je donijela gitaru u Split gdje sam živio sa babom i dedom, a već prvih par dana uspio sam naučiti prve akorde, a potom odlazim kod svog strica u Šibenik koji je bio profesor gitare i viončela i koji je također bio prvi profesionalni glumac šibeničkog teatra pedesetih godina prošlog stoljeća. On me je naučio još koji akord i ja sam već do petnaeste godine stekao dar za poeziju, i počeo sam uglazbljivati pjesnike”. Dakle, to su bili Kabiljovi počeci od malih nogu, ostao je vjeran poeziji i jednom pjesničkom izražaju koji je kasnije obogaćen kroz muziku i gitaru.
Kabiljo se također bavi i glumom, glumac je lutkar u splitskom kazalištu, a pred sam početak rata došao je u Pozorište Mladih u Sarajevu gdje je imao stalni angažman kao glumac-lutkar. Međutim izdešavalo se mnogo strašnog horora u Sarajevu, Saša se vratio u Dalmaciju i tako je stao njegov glumački rad vezan za teatar. Ali Kabiljo dodaje kako je tu i tamo ulazio u razne projekte u teatru, filmu, dramske predstave po Zagrebu, Varaždinu, tako da je njegov kantautroski rad gdje je najjači kada nastupa sam sa gitarom, obogaćen i tom sugestivnošću koju je dobio radeći u glumi.
Osim dva albuma Saša ima skoro stotinjak pjesama na YouTube koje je svirao samo sa gitarom. Te pjesme čekaju nekog aranžera, neka bolja vremena jer materijala ima dovoljno za šest-sedam albuma sa dvanest ili petnaest pjesama. Sve su te stvari spremne, samo problem je uvijek bio i ostao novac koji je potreban za dovršavanje svih tih projekata.
Inače Saša za sebe kaže da je u nastupima individualac i najsretniji sam kao takav, iako sam znao nastupati u duo, pa čak i u formi tria, ali kako kaže najvrodostojniji je kada radi sam sa gitarom.
Oni koji su imali priliku slušati Aleksandra Sašu Kabiljo znali su ga porediti sa Ibricom Jusićem što mu svakako laska. O Ibrici kao svom uzoru kaže: “Ibrica Jusić je najveći trubadur i šansonjer par-exselans na ovim prostorima. Međutim, jedina stvar ne stoji: Ibrica nije kantautor, on je uglazbio mnoge pjesnike, ali nema svojih autorskih stvari, on nije kantautor”. Poveznica Kabiljovog rada i Jusićevog jeste u performativnom smislu dok Kabilja krasi taj njegova kantautorska značajka.
Kabiljo nam priča da većina njegovih pjesama naročito u posljednje vrijeme su jako, jako teške, preslik su situacije ne samo na ovim prostorima već i u cijelom svijetu, tako da su dosta duboke. Moramo priznati kako dobar dio tih pjesama nije za svakoga, nego za probranu publiku, koja je recimo na tragu njegovih uzora kao što su prije svega u Italiji: Fabrizio De André, ali i Leonard Cohen, Bob Dylan, John Denver. I moje pjesme imaju te teške crte, da nekažem mračne, ali vrlo realne, koje samo istančano uho i ljudi koji prepoznaju poeziju mogu primjetiti i prepoznati.
Prije par večeri Saša je imao zapažen koncert sefardskih romansi u sklopu Baščaršijskih noći, te nam ovim povodom Saša priča kako je njegova pokojna baka živjela u Sarajevu krajem tridesetih godina prošlog stoljeća, njegov otac Pino Kabiljo je također rođen u Sarajevu i najveći dio svog života proveo je ovdje, također i brat Beri je Sarajlija, i dan danas živi na Grbavici, tako da je Saša jako, jako vezan za Sarajevo, a najveći dio svog života proveo je u Dalmaciji tridesetak godina i kusur u Splitu, a zadnjih šest godina je sticajem okolnosti proveo u Šibeniku. Za kraj razgovora Kabiljo nam kaže da je teško biti individualac, krčiti sam sebi put, to jeste trnovit put je, ali možda je to na kraju slađe i vrijednije. Poručuje Kabiljo, na kraju razgovora.
