Pjesma “Alisa” Alme Abdagić predstavljena je kao uvod u arthouse dokumentarni film Feride Abdagić “Zakletva iz bronzanog doba”. Film prati ličnu potragu Feride Abdagić za odgovorima na pitanja koja nosi godinama: ko sam ja, ko smo mi, šta se dogodilo, šta je dom, kako se on gradi, a kako obnavlja nakon što je porušen.
Sniman pametnim telefonom, film nas vodi u porodičnu kuću u Pruscu pored Donjeg Vakufa koja, trideset godina nakon rata, još stoji kao ruševina, zarasla u paučinu i zaborav administracije, postajući spomenik za status hiljada ljudi koji još čekaju na pravdu i povratak tamo gdje su im korijeni.
Autorica filma Ferida Abdagić je sa nama podijelila svoju priču i emociju povodom nastanka ovog videa kazavši kako je muzika za nju oduvijek bila skriveno, unutrašnje značenje svega što vidi i osjeća, te dalje dodaje: “Najviše od svega, postala je moj sinonim za sigurnost. Kad čujem muziku, mogu da vjerujem da će sve biti ok. Ona je jedini jezik koji ne mora da troši puno riječi jer nas u sekundi odvede tamo gdje razum još uvijek nema ime za našu bol ili našu radost i ja duboko vjerujem da muzika kao takva ima izuzetnu moć iscjeljenja.”
Kad je prvi put u životu čula “Alisu” u njenoj glavi se stvorila slika u kojoj sjedi na stepenicama svoje izgorene kuće u crvenoj suknji. To je bilo prije 17 godina, kad je Alma na svom Facebook profilu otpjevala i odsvirala ovu pjesmu. U tom trenutku nije tome davala naročit značaj, pretpostavljala je da je to tako jer pjesme uvijek idu sa spotovima, pa je to bila samo njena mašta koja je u glavi napravila spot. Sa ove distance sada shvata da je čežnja za domom ujedno i potreba za pripadanjem, pa je upravo zbog toga i “Alisa” postala njen dom.
Ferida dalje priča: “Kad sam počela snimanje filma, nisam odmah razmišljala o Alisi. Vodile su me slike i vizije. Kad zatvorim oči, gledala sam svoj film na velikom platnu i prema toj viziji sam snimala kadrove za njega. Znala sam da će muzika imati veliku ulogu u filmu, ali kroz taj proces me vodila samo pjesma “Ajde Jano kuću da prodamo”. Ništa od tog procesa ne mogu u potpunosti racionalo objasniti jer sam više od svega bila vođena svojom intuicijom. Kad sam završila proces snimanja i kad je bilo vrijeme za montažu tu je nastupila moja najveća kreativna kriza i sumnja u ispravnost puta kojim sam krenula.”
U ovom periodu, Alma je počela raditi na snimanju svog novog materijala i svi oni koji vole “Alisu” navijali su da je snimi iako organski nije pripadala njenoj novoj autorskoj cjelini. Onda je Alma dala Feridi zadatak da osmisli video koji će biti podloga za “Alisu” i ona je znala da će tu biti kadrovi iz filma i znala je da tu mora biti ta crvena suknja. Paralelno sa montažom spota, montažu filma je počela tako što je na timeline u program stavila mp3 “Alise”.Tada je sve dobilo svoj smisao. Zbog toga i na početku videa Alma kaže “Možda je ovo samo za Feridin film”. Tuga iz te pjesme bila je tuga iz koje počinje Feridina filmska priča. U tom trenutku, jedan životni krug se zatvorio.
O ovoj inspirativnoj tugaljci-priči koja je utjelovljena u song “Alisa”, sa perspektivom koja obećava, razgovarali smo sa Almom Abdagić koja nam je dala svoju perspektivu o ovoj temi, kazavši na početku da je pjesma Alisa nastala prije 17 godina, jednog osmog marta i dodaje: “ Kako ju je moja snaha Ferida čula tako je pjesma postala njena. Da bi se to potvrdilo i 17 godina kasnije kad je Ferida snimila svoj art dokumentarac i odlučila da će umjesto najavnog trailera za film snimiti spot za Alisu, koji je, kao i film, snimila mobitelom. Alisa u pjesmi najprije u čudu posmatra mrak u kojem svi skupa živimo. A onda okrene ruke suncu, odlučna da povjeruje u svjetlo i ljubavni rasplet za sve nas. Kao i mnoge moje pjesme, i Alisa je pjesma o parijarhatu. Ali i o ljubvi, čežnji i nadi.
Aranžman je uradio Haris (Abdagić), a bekove je otpjevala naša tetka Zlata. Alisa je jedan mali porodični projekt u kojem skupa oplakujemo kuću koju je rat pretvorio u zgarište. Suosjećajući sa svakom onom i svakim onim koji su napustili svoje kuće i dvorišta zarad ideologija i ratova. Alisa je pjesma, ali i mjesto susreta, razgovora i mirenja, baš kao i Feridin film”.
“Pjesma “Alisa” je mjesto odakle počinjem da pričam svoju priču”, kaže Ferida. Ona je polje tuge koje je morala napustiti da bi dozvolila sebi da krene prema suncu. Ona je u svom prenesenom značenju most između kolektivnog sjećanja i sasvim intimnog, ličnog prostora u kojem svako od nas vodi svoje unutrašnje bitke i ima svoje vlastite strahove.
U Alminom kosmosu, Alisa je arhetip preživljavanja unatoč ranama. Ona je simbol čiste neiskvarene tačke u čovjeku koja odbija da se pokori sivilu i pravilima nametnutih društvenih normi. Ona hoda kroz mrak, nosi teret koji joj ne pripada, ali i dalje bira da osjeća duboko i beskompromisno. Vizuelna tišina videa, dugi kadrovi koji se ponavljaju, zahtijevajući pažnju i usporavanje vremena, u “Alisi” pronalaze svoj savršeni eho. To je onaj mistični susret u kojem se slika i zvuk stapaju u zajedničku utjehu. Kako autorica priznaje, željela je ostaviti prostor ljudima da razmisle zbog čega su tužni i čega se plaše, te dodaje: “Vjerujem da od trenutka takve samospoznaje može početi proces iscjeljenja koji nam je pojedinačno, ali i kao društvu u cjelini prijeko potreban za razrješenja naših preživljenih trauma. Vjerujem da je put do sunca uslovljen istinom i pravdom, ali ne onom koja dolazi izvana, nego onom koju mi iz svog bića donosimo drugim ljudima.”
“Niko se neće vratiti svojoj kuči dok se svi nevratimo kući”
Na kraju, o pjesmi, Ferida kao autorica dokumentarnog filma kaže:
“Almi sam beskrajno zahvalna što je prihvatila da toliko prisvojim nešto što je ona kreirala. Od nekoliko značajnih odnosa koji nas dvije vežu u ovom životu, meni je još uvijek najdominantniji taj da je ona bila moja nastavnica muzičkog obrazovanja u osnovnoj školi u Donjem Vakufu. To nije naročito značajna informacija, koliko je u mom ličnom razvoju bila značajna sloboda koju je Alma kao pedagog unijela u našu učionicu. Ona je bila potpuno nekonvencionalna i netipična nastavnica i donijela nam je jednu spoznaju o tome da učenik može biti odličan i kad ne prati u potpunosti sva nametnuta pravila. Važnije i od toga, nije čak fokus na tome da učenik bude odličan, koliko je važno da ravnopravno pripada, da je prihvaćen i da ima pravo da se čuje njegov glas. To mi je Alma omogućila tad u učionici, a i sada kad mi je dozvolila da uz pomoć “Alise” ispričam kako se osjećam”.
Ferida nam dalje priča kako je na kraju i sa filmom “Zakletva iz bronzanog doba” oslobodila svoju želju da razgovara sa ljudima, da priča o najdubljim osjećajima, tugama, bolovima i strahovima, s velikom nadom da nam svima može pomoći da ozdravimo. Ohrabruje je kad joj stručnjaci na tu temu kažu da ovaj film ima veliki terapeutski potencijal. To je sve što je željela jer cijeli život vjeruje da kreativnost postoji da bi ljudima pomogla, a ne da bismo unutar nje dokazivali svoju vrijednost i osvajali nagrade kao potvrdu naše vrijednosti. U to se, kako nam priča, između ostalog, uvjerila i tokom svoje saradnje sa organizacijom Kuma International u kojoj je jedna sjajna historičarka umjetnosti Claudia Zini prepoznala da će bh. društvu u procesuiranju svih naših trauma biti značajna uloga umjetnosti.
U ovom razgovoru Ferida spominje ljude koji su joj, poput Alme i Claudie, u ovom procesu došli kao netipična podrška. Iako su u većini slučajeva dio proceduralnog prikupljanja sredstava za projekat, uvjerava nas da su u njenom slučaju to sve bili ljudi koji su iskreno saslušali njenu priču, uvažili njene motive i tek onda odlučili podržati realizaciju u skladu s mogućnostima institucija koje predstavljaju. Prvi u nizu je načelnik Donjeg Vakufa, gospodin Senad Selimović koji je prvi put od rata odvojio budžet za kulturu. Zatim gospođa Fatima Jeleč i ministar Bojan Domić iz Ministarstva obrazovanja, znanosti, mladih, kulture i sporta SBK. Finalnu potvrdu i najznačajniju podršku pružili su u kompaniji BH Telecom kad su se kao Generalni pokrovitelj uključili u relizaciju njene priče. Smatra da ih je važno spominjati i kako bi oni znali kakvu ulogu imaju u životima ljudi kojima je potrebna podrška za kreativno stvaralaštvo. Baš poput umjetnosti same, i oni daju značajan doprinos u iscjeljenju i ja sam im beskrajno zahvalna.
Kako nam autorica filma na kraju sumira: “Ako bismo još malo komentarisali samu pjesmu “Alisa”, kao nezavisno muzičko djelo koje je dospjelo na bh. muzičku scenu, ja se usuđujem tvrditi da je to najljepša i najznačajnija ženska pjesma koju smo mi ikad imali. Sigurna sam da će vrijeme potvrditi moje riječi”.
Kao kruna ove priče dolazi informacija da je dobijena potvrda za premijeru, priča nam Ferida sa velikim ushičenjem: “Još uvijek ne možemo objaviti datum, ali možemo potvrditi da će svjetska premijera mog dokumentarca biti na 32. Sarajevo film festivalu, lokalna u Donjem Vakufu, Bugojnu i Travniku u septembru, a potom ćemo film poslati na putovanje oko svijeta”.
Na kraju zašto se ne nadati nekoj velikoj nagradi što ovaj dokumentarni film svakako zaslužuje, jer Feridina priča je priča bosanska, ali i svjetska dok širom svijeta bjesne ratovi, mira nema ni na vidiku. Mnogi u Gazi i Palestini svoj dom su odavno izgubili, a čežnja za povratkom ostaje kao nada jer ključ još uvijek drže u ruci jer vratit će se jednom svojoj kući.
