Od školskog benda i Ritma s ovoga svijeta, preko Jure Stublića, Psihomodo Popa i Pipsa, do vlastitih pjesama – Deni Kožić desetljećima je bio jedan od onih muzičara bez kojih se teško može ispričati priča o zagrebačkom rocku.
Zagrebačka rock scena ostala je bez jednog od svojih prepoznatljivih, ali nikada nametljivih protagonista. Deni Kožić, gitarist, pjevač i kantautor koji je desetljećima prolazio kroz različite bendove, saradnje i muzičke projekte, preminuo je u 62. godini. Vijest o njegovom odlasku objavljena je 1. septembra, a iza njega je ostala karijera koja se proteže kroz nekoliko generacija zagrebačkog i regionalnog rocka.
Njegovo ime možda nije bilo među onima koja su punila naslovnice, ali je Kožić bio jedan od muzičara koji su povezivali različite dijelove scene. Svirao je s Jurom Stublićem i Filmom, Psihomodo Popom, Pips, Chips & Videoclips, Pjerom Žardinom i grupom Psi od slame, Den Derijem i drugim sastavima. Bio je, kako ga je opisao Dubravko Ivaniš Ripper, „muzičar od glave do pete“, ali i čovjek s kojim je prijateljstvo trajalo daleko izvan pozornice.
Od školskog benda do zagrebačke scene
Kožićeva priča s glazbom počela je mnogo prije nego što je postao dio poznatih bendova. Prvi sastav, Obiteljsku zavjeru, osnovao je još u osmom razredu sa Sašom Brnčićem i Kamenkom Šimunovićem. Početkom osamdesetih, dok je pohađao Školu primijenjene umjetnosti, upoznao je Vlatka Ćavara Bradu i Roberta Jurića Juru, s kojima će osnovati Ritam s ovoga svijeta.
Bio je to bend koji je pripadao novoj zagrebačkoj rock generaciji. Njihov prvi album objavljen je 1986. godine, a na njemu su gostovali neki od tada najvažnijih muzičara scene – među njima Margita Stefanović iz EKV-a, članovi brass sekcije Haustora i Marino Pelajić iz Filma. Album je producirao Vedran Božić. Nakon promotivnih koncerata Kožić napušta bend, ali se time zapravo otvara novo poglavlje njegove karijere.
Ubrzo se pridružuje Juri Stubliću i Filmu. Svirao je u periodu u kojem je bend stvarao materijal koji će ostati važan dio regionalne rock memorije, a Kožić se našao i na albumu „Zemlja sreće“. Na tom izdanju, uz njega su svirali i muzičari poput Laze Ristovskog, Vlatka Stefanovskog, Massima Savića i drugih.
A onda je došao trenutak koji će ga učiniti prepoznatljivim i ljudima koji možda nisu znali njegovo ime.
U spotu za pjesmu „Dobre vibracije“ Jure Stublića i Filma, Kožić se pojavljuje s gitarom na vrhu zgrade na zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Ta slika, gitarist na vrhu Zagreba, ostala je jedna od upečatljivih vizualnih uspomena na tadašnju muzičku scenu.
Glazbenik koji je povezivao različite generacije
Kožićeva karijera nakon toga nije išla jednom pravolinijskom putanjom. Upravo suprotno – mijenjao je bendove, surađivao s različitim autorima i kretao se između različitih poetika zagrebačke scene.
Svirao je s Psihomodo Popom, a članovi benda su ga još 2009. godine opisivali kao dugogodišnjeg prijatelja i pozvali ga da im se pridruži na koncertu u Boogaloou, gdje je svirao akustičnu i električnu gitaru. Kasnije je bio dio koncertne ere Pips, Chips & Videoclips vezane uz album „Drveće i rijeke“.
Bio je i član Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, a njegov interes za različite oblike umjetničkog izraza vidi se i u tome što je učestvovao kao jedan od autora radiodrame „Univerzalnih 87 jada“, emitirane na Radiju 101 tokom Univerzijade u Zagrebu 1987. godine.
Zato se njegova karijera teško može svesti na popis bendova. Kožić je bio dio jedne šire zagrebačke muzičke mreže u kojoj su se susretali rock, alternativna scena, kantautorstvo, radio, vizualna umjetnost i brojni individualni projekti.
Nakon godina u tuđim bendovima – vlastiti glas
Možda je najzanimljiviji dio Kožićeve priče počeo tek mnogo godina nakon njegovih prvih bendova.
Nakon desetljeća provedenih kao gitarist i saradnik drugih izvođača, 2014. godine odlučio je napraviti nešto sasvim svoje. Objavio je pjesmu „Nasukan“, svoj prvi solo singl, i započeo novu fazu u kojoj više nije bio samo gitarist koji daje svoj doprinos tuđoj pjesmi – postao je kantautor.
Uslijedili su „Major Tom“, „Eko gorivo“ i „Dvoje“, duet s Ljubicom Gurdulić, nekadašnjom članicom Svadbasa, u produkciji Tina Ostreša.
U intervjuu povodom početka solo karijere Kožić je govorio upravo o toj potrebi da nakon godina provedenih uz druge izvođače napokon vlastiti talent, iskustvo i emocije pretoči u vlastitu muziku. Njegove nove pjesme tada su opisivane kao lične, emotivne, pomalo ispovjedne i iskrene. „Major Tom“, na primjer, koristio je motiv Bowiejevog lika kako bi govorio o savremenim dilemama i problemima komunikacije.
U tome je, možda, i najvažniji ključ za razumijevanje Denija Kožića.
Nije imao potrebu biti najglasniji.
Nakon svega što je prošao, nakon desetljeća provedenih na pozornicama uz druge muzičare, njegova vlastita muzika nije pokušavala dokazati da je upravo on najveći gitarist ili autor. Bila je jednostavna, i neposredna osoba. U njegovim pjesmama osjećalo se iskustvo čovjeka koji je dugo bio dio tuđih priča i koji je tek kasnije odlučio ispričati svoju.
Trag koji nije stao u diskografiju
Zato se Kožićev odlazak ne može mjeriti samo brojem albuma, bendova i snimaka na kojima je učestvovao.
Njegov trag nalazi se u različitim vremenima zagrebačkog rocka – od ranih osamdesetih i Ritma s ovoga svijeta, preko Filma i kultnih spotova, do Psihomodo Popa, Pipsa i njegovih vlastitih pjesama. Bio je jedan od onih muzičara koji su prelazili iz benda u bend, iz jedne generacije u drugu, povezujući ljude i stilove.
I možda upravo zato njegovo ime neće ostati vezano samo za jednu pjesmu ili jedan bend.
Ostat će u onoj poznatoj slici gitarista na vrhu zagrebačke zgrade. U zvuku albuma koje su stvarali važni bendovi regionalne scene. U sjećanjima kolega koji su ga poznavali mnogo duže nego što traje jedan album ili koncert. I u nekoliko vlastitih pjesama koje je, nakon svega, ostavio kao dokaz da je iza gitarista koji je desetljećima svirao uz druge uvijek postojao i autor koji je imao nešto svoje reći.
Deni Kožić otišao je iznenada, ali je iza njega ostala jedna od onih karijera koje se ne mogu svesti na jednu biografsku rečenicu.
Jer neki muzičari nisu važni samo zato što su bili na pozornici.
Važni su zato što su bili dio scene. A Deni Kožić bio je upravo to.
