Preminuo je palestinski umjetnik Sliman Mansour, ali iza njega nisu ostala samo umjetnička djela, ostala je vizuelna memorija jednog naroda, sačuvana u pejzažima, maslinama, licima ljudi i zemlji koju je decenijama pretvarao u umjetnost.
Kada je Sliman Mansour 1973. godine naslikao starog čovjeka koji na leđima nosi Jerusalem, nije mogao znati koliko će ta slika nadživjeti trenutak u kojem je nastala. Camel of Hardships postat će jedno od najprepoznatljivijih djela palestinske umjetnosti, ali i nešto više od slike: čovjek koji nosi grad na svojim leđima postao je simbol naroda koji svoju zemlju, sjećanje i pripadnost nosi sa sobom.
Više od pet desetljeća kasnije, nakon Mansourove smrti u Jerusalemu u 79. godini, ta slika ponovo govori. Palestinski pjesnik Mosab Abu Toha podsjetio je da ono što Palestinci danas nose nije samo ono što je prikazano na Mansourovoj slici, već su to i ruševine domova, tijela najmilijih, iščupana stabla i ostatke mjesta koja su nekada bila njihova svakodnevica. Jedna slika tako je nastavila mijenjati svoje značenje zajedno s vremenom, ali nikada nije izgubila ono osnovno: čovjek koji na leđima nosi svoju zemlju.
Mansour je rođen 1947. godine u Birzeitu, samo godinu prije Nakbe. Njegov život i umjetnost zato su gotovo nerazdvojivi od historije Palestine. Odrastao je u vremenu u kojem su se granice, sela i životi ljudi mijenjali, a pitanje pripadnosti zemlji postajalo pitanje opstanka.
Ipak, Mansour nije svoju umjetnost gradio samo od prizora stradanja. Naprotiv. U njegovim djelima stalno se vraćaju ljudi, tradicionalna odjeća, žene, seljaci, masline, Jerusalem i palestinski pejzaži. Upravo je u tome bila njegova posebna snaga: nije samo prikazivao ono što je Palestini oduzimano, već je slikao ono što nije želio dopustiti da bude zaboravljeno.
Zato je njegov rad s vremenom postao svojevrsni arhiv palestinskog života.
Kada su političke okolnosti počele određivati šta se smije prikazivati, a šta ne, umjetnost je za Mansoura i njegove kolege prestala biti samo prostor ličnog izražavanja. Tokom Prve intifade okupili su se oko kolektiva New Vision i odlučili bojkotovati izraelske umjetničke materijale.
Na prvi pogled, moglo bi izgledati kao mali čin – jednostavno ne kupovati određene boje ili platna. Ali iza toga stajala je mnogo veća ideja. Ako je i materijal potreban za stvaranje umjetnosti dolazio kroz sistem nad kojim nisu imali kontrolu, palestinski umjetnici odlučili su pronaći vlastite materijale. Okrenuli su se zemlji oko sebe: blatu, slami, kani, drvetu i drugim lokalnim materijalima.
Tako je i sama zemlja postala dio umjetničkog otpora.
Mansour je posebno koristio blato i slamu. Materijal koji je pripadao svakodnevnom životu pretvarao je u umjetničko djelo, kao da je želio pokazati da se palestinska umjetnost ne može odvojiti od palestinske zemlje. Nije im bila potrebna tuđa infrastruktura da bi govorili o sebi. Mogli su uzeti ono što im je bilo pod nogama i od toga napraviti vlastiti jezik otpora.
U tom potezu nalazi se možda i jedna od najvažnijih ideja Mansourove umjetnosti: zemlja nije bila samo tema njegovih slika, ona je bila njihov materijal.
Kasnije će se u njegovom radu sve snažnije pojavljivati maslina. Drvo koje je generacijama vezano za palestinski pejzaž postalo je simbol zemlje, korijena i trajanja. Mansour je jednom govorio o pejzažu kao o umjetničkom djelu predaka. U njegovom slikarstvu zato pejzaž nikada nije bio samo pejzaž. Iza njega su stajali ljudi koji su tu zemlju obrađivali, sela koja su postojala, generacije koje su je nasljeđivale i sjećanje koje se prenosilo dalje.
Zbog toga su njegova djela često povezivale prošlost, sadašnjost i ono što tek treba biti sačuvano za budućnost.
Mansour je slikao Palestinu kakva je bila prije nego što je postala ono što je danas, ali i Palestinu koju je gledao oko sebe. Bilježio je život prije okupacije i promjene koje su dolazile poslije nje. Njegov rad tako je postao način da se dokumentuje ono što se mijenjalo, nestajalo ili bilo potiskivano iz kolektivnog pogleda.
I upravo tu njegova umjetnost prelazi granicu između slike i svjedočanstva.
Njegov angažman kao umjetnika imao je svoju cijenu. Zbog svog rada bio je pritvaran, ispitivan i suočavao se s pritiscima izraelskih vlasti. Ipak, ono što je smatrao svojom najvažnijom odgovornošću nije bilo samo prikazati otpor. Bilo je pokazati da palestinski život postoji – da umjetnost može živjeti i pod pritiskom, ali i da iz tog pritiska može nastati svjesni otpor.
U intervjuu iz 2023. godine objasnio je da je čak i samo palestinsko postojanje – biti tu, disati, razmišljati – postalo osjetljivo pitanje. Zato je, govorio je, zadatak umjetnika i intelektualca jednostavan, ali istovremeno ogroman: reći svijetu „mi smo ovdje“.
Ta rečenica možda najbolje objašnjava njegovih više od šest decenija rada.
Jer Mansour nije morao na svakoj slici crtati rat da bi njegova umjetnost bila politička.
Ponekad je bilo dovoljno naslikati ženu u tradicionalnoj palestinskoj odjeći, maslinu, seljaka, kuću, Jerusalem, čovjeka koji nosi grad.
U svijetu u kojem se identitet pokušava izbrisati, samo njegovo očuvanje može postati čin otpora.
Zato su ga nakon smrti palestinske institucije opisale kao jednog od stubova savremene palestinske vizuelne umjetnosti, dok su međunarodne umjetničke institucije njegov rad prepoznale kao ključni dio vizuelnog jezika palestinskog identiteta i otpora. Kustosica Malu Halasa nazvala ga je stubom palestinske moderne umjetnosti, dok je njegov rad u umjetničkom svijetu opisivan kao neizostavan dio palestinskog vizuelnog sjećanja.
Ali možda je najvažnije ono što je sam Mansour ostavio iza sebe.
Ne samo slike.
Ostavio je trag o tome kako izgleda kada umjetnik više od pola stoljeća živi unutar historije koju istovremeno pokušava dokumentovati. Ostavio je ljude koje je slikao, zemlju koju je čuvao na platnu, materijale koje je uzimao iz vlastitog okruženja i simbole kojima je davao novi život.
Njegova umjetnost nije pokušavala govoriti umjesto Palestine.
Pokušavala je omogućiti Palestini da govori sama za sebe – iz vlastitog iskustva, vlastitog sjećanja i vlastite historije.
Zato je Mansourova najpoznatija slika možda i najprikladnija slika za oproštaj od njega. Na njoj je čovjek koji nosi Jerusalem.
Mansour je čitav život nosio Palestinu na sličan način – kroz svoja djela, kroz sjećanje, kroz zemlju i kroz priču o ljudima koji na njoj žive.
A kada je 2023. godine govorio o svojoj borbi, nije je opisao samo kao političku. Govorio je o potrebi da svijetu dokaže da su Palestinci potpuna ljudska bića, ništa manje od bilo kojeg drugog naroda.
Možda je upravo zato njegov odlazak više od smrti jednog umjetnika. Jer čovjek koji je toliko dugo slikao da bi pokazao „mi smo ovdje“ ostavio je iza sebe djela koja i nakon njegove smrti nastavljaju to isto govoriti. Govoriti jezikom umjetnika koji je odabrao ono što mu je bilo na raspolaganju – zemlju, boju, sjećanje i ljudsko lice – i od toga napravio svoje najjače oružje protiv zaborava. U vremenu u kojem se pred očima svijeta ponovo ruše domovi, nestaju čitave zajednice i brišu tragovi njihovog postojanja, Mansourova umjetnost ostaje da svjedoči: da su bili ovdje, da jesu ovdje i da njihova priča neće nestati zajedno s onim što je uništeno.
