Search
Close this search box.

Kako pažljivo odškrinuti “Pandoru”

 

Amir Misirlić
Amir Misirlić

 Nije nimalo slučajno da je Božo Vrećo svoj novi album nazvao baš „Pandora“. U tom procesu u kojem je on, od momka čudesnog glasa, postao pojava koja pomjera granice i ruši tabue, koja provocira i izaziva, u tom procesu Božo Vrećo je zaista otvorio svojevrsnu Pandorinu kutiju. Oslobodio je sve te naše strahove i predrasude, sumnje i netrpeljivosti. I to bez ikakvog zaora i skanjivanja. U procesu svog sazrijevanja. I umjetničkog i svakog drugog on je dobacio do „Pandore“ na način na kojem mu mnogi mogu pozaviditi. Pozaviditi, prije svega, na hrabrosti.

Na hrabrosti da bude drugačiji. A ta njegova spremnost na drugost podrazumjeva, nužno i spremnost na tuđu grubost. I ne mislim da je njegova hrabrost sadržana samo, pa čak ni najviše u njegovoj spremnosti da se suprotstavi tradicionalnoj rodnoj podjeli i to u sredini u kojoj je takva podjela majka svih drugih podjela. Od samih početaka on je demonstrirao spremnost da u sebi ugosti identitete za koje su mnogi mislili da ne mogu obitavati ni u istoj zemlji u skladu. A kamo li u istoj osobi.

Kako bi pogrešno bilo priču o Boži Vreći svesti na priču o „tipu koji je obukao haljinu“ ili „onome što se fura na Conchitu Wurst“. Takva tumačenja ne samo da su površna, nego su i netačna. Božo Vrećo je, sjetimo se, onaj koji je iskoračio iz okvira kojima smo sami sebe ovde ogradili. Čim se pojavio. A nema nikakve sumnje da je znao šta ga sve zbog toga može zadesiti. Kakve osude, ako ne i nešto još gore.

Samo njegovo iskazivanje ljubavi prema sevdalinci sigurno nije kod svih u njegovom okruženju naišlo na odobravanje. U toj njegovoj ranjenoj i osramoćenoj Foči. I ne treba da čudi što se na ovom albumu našla i pjesma „Aladža“.

Pa se usudio pjevati i muške i ženske pjesme jednako uvjerljivo i s jednakim doživljajem i takvom interpretacijom da nikad niste sigurni da li ih pjeva muškarac ili žena. A onda smo shvatili da je to posve nebitno, jer ih pjeva Božo Vrećo, potpuno neopterećen takvim dilemama.

Trebalo je imati hrabrosti pa se otisnuti u pisanje vlastitih pjesama u formi kakav je sevdah, formi za koju će se mnogi zakleti da se u njoj ništa novo više ne može dati. A on napravi dva albuma sa vlastitim pjesmama. I još ih otpjeva „na suho“ bez ikakve muzičke pratnje. U većini slučajeva. Da bi onda napravio neočekivane muzičke spojeve sa elektronikom. I to na takav način da čovjek mora primjetiti da su to, smisleno znali uraditi nekada Adi Lukovac i sada Božo Vrećo. I trećeg nema.

Samo što bi bila neoprostiva greška tumačiti ga samo kroz njegovu spremnost da zakorači tamo gdje „ljudska noga još nije prošla“ i cijeniti ga samo zbog hrabrosti. Njegov prvi i osnovni kvalitet jeste njegov glas i njegov osjećaj za pjesmu. Kao da je tek sada, u potpunosti postao svjestan toga šta njegov glas može, i ne forsira ga bez potrebe nego sve više pažnje poklanja uvjerljivosti same interpretacije. Nisu tu više pjesme u funkciji glasa, nego glas u funkciji pjesme.

Na izvjestan način album „Pandora“ je i neka vrsta prelaznog albuma. Albuma na kojem čujemo i Božu na kakvog smo do sada navikli, ali i naslućujemo ono što bismo na nekim budućim ostvarenjima mogli od njega očekivati. I to je posebno primjetno u pjesmama kao što su „Pašana“, „Pustinja“ pa i u naslovnoj „Pandora“.

A dobro znamo šta je ostalo u Pandorinoj kutiji kad su se sva moguća zla razletila po svijetu. Ostala je nada. I Božo Vrećo uliva nadu. Nadu da ćemo možda, jednom, nadrasti svoju isključivost. I da ćemo dozvoliti da neko gradi vlastiti identitet bez obaveze da se odluči za jedan,a odustane od drugog ponuđenog identiteta. Nego da, kombinujući ih, stvori nešto posve novo. Kao što je to stvorio Božo Vrećo. I potvrdio albumom „Pandora“

 

 

Podijelite:

Podijelite

Posljednje novosti