Svjedoci smo kako je U2 u prošlosti bezbroj puta koristio svoju pozornicu da omogući ljudima u ratom razorenim zonama da govore i budu saslušani, između ostalog i u opkoljenom Sarajevu. Danas, mnogo godina kasnije, to više nije slučaj. I možda je to nešto što su izgubili usput u proteklih 30 godina od tog slučaja, vezu s ljudima kojima bi trebali i morali pomoći.
Angažman U2 u opkoljenom Sarajevu
Stephen White, muzički kritičar, fotograf i autor kritički se osvrće se na muzičku scenu, kako kod kuće tako i u inostranstvu. U svojoj novoj emisiji istražuje najnoviju izjavu U2 o Gazi kroz prizmu njihovog rada u Sarajevu 1990-ih. Na početku tog razgovora White prenosi isječak sa U2-ove turneje Zoo TV koji sadrži razgovor između frontmena U2-a Bona i Sarajeva uživo na pozornici 1993. godine. Tom prilikom je publika od 72.000 ljudi na koncertu U2 na Wembly stadionu utihnula kada je Bono predstavio tri žene iz ratom razorene regije koje su prenijele svoja stravična iskustva.
U svom podcastu White se dalje bavi najnovijom izjavom U2-a o Gazi i kako ona izgleda kada se gleda kroz prizmu njihovog rada u Sarajevu početkom 1990-ih. Prisjetimo se, u jeku 1993. godine, bjesnio je rat u Sarajevu, gradu pod opsadom, najdužoj u modernoj historiji, 1425 dana granatiranja, snajperske vatre i gladi. Blizu 14.000 ljudi izgubilo je živote tokom opsade, od čega njih 5434 civila.
Bend je tada želio otići u Sarajevo, ali opsada je to učinila previše opasnim. Umjesto toga, donijeli su Sarajevo svijetu. Satelitska antena je poslana u opkoljeni grad i s njom se emituje na evropskim radio talasima počevši od 17. jula 1993. u Bologni, ogromni ekrani su emitovali multimedijalne poruke tokom cijelog programa. U2 i Brian Eno, kojima se pridružio Luciano Pavarotti, utkali su hrabrost izbora u muziku. Bila je to analogija za grad koji je odbijao izgubiti svoju dušu čak i pod opsadom. Kada je rat konačno završio, 1997. bend je konačno svirao u gradu do kojeg su nekada stigli satelitskim putem, stadionom punim 45.000 ljudi, od kojih su neki još uvijek nosili tugu onih koje su izgubili.
U2 danas o Gazi
Taj osjećaj odgovornosti, svjedočenja kroz muziku, pratio je U2 kroz decenije, snimke i nastupe, a sada, 2025. godine, pratio ih je sve do sukoba u Gazi. Ali ovaj put se čini da je jezik drugačiji, odgovor odmjeren, a nefiltrirani, sirovi osjećaj onoga što su prije radili više ne postoji. Sa Gazom je to mnogo udaljenije, mnogo je hladnije i više se osjeća kao saopštenje za javnost nego kao izjavasa empatijom I jasnom slikom šta se želi reči. Glas više nije glas naroda, on govori vladama preko njihovih glava i u tim razgovorima zaboravlja na ljude. Saopštenje U2 o ratu u Gazi, objavljeno 10. augusta, govori o patnji palestinskog naroda i poziva na povratak razumu od nerazumnog. Bono je u toj svojoj poruci osudio korištenje gladi kao oružja i od strane Hamasa i od strane izraelske vlade, nazivajući izraelske postupke moralnim neuspjehom i obećavajući podršku medicinskoj pomoći za Palestince. The Edge je otišao dalje, osuđujući situaciju kao nepogrešivu moralnu krizu, ističući opasnosti etničkog čišćenja i erozije demokratskog legitimiteta Izraela. Adam Clayton i Larry Mullen Junior su se pridružili svojim glasovima, upoređujući izraelski vojni odgovor sa osvetom i naglašavajući da je očuvanje života djece izbor u ovom ratu. Larry je zaključio da tišina ne služi nikome od nas. Ipak, jezik postavlja pitanja. Nazivanje situacije nepoznatim teritorijom uokviruje ono što se dešava kao nepoznato, kao da su bombardovanje civila, uništavanje domova i bolnica, raseljavanje i djela priznatih ratnih zločina nekako novi.
Njihove poruke se ipak čitaju drugačije, manje kao poziv na okupljanje, a više kao pažljivo saopštenje za javnost nakon što su procijenili da je dovoljno sigurno da govore o ovoj temi. I sve nas to vraća u Sarajevo i na one projekcije na Zoo TV-u dok je U2 emitovao satelit i približio Sarajevo cijelom svijetu. I zato je to u tako snažnom kontrastu sa onim što se danas dešava u njihovom odgovoru na Gazu. White u svom podcastu priznaje kako osjeća da se s narodom Palestine, ljudima koji su i sami pod opsadom, ljudima koji gladuju, ljudima koji su bombardovani, ljudima koji su ubijeni, ne razgovara. Danas niko ne usmjerava svjetla na te ljude, kao što je Bono tada osvjetljavao Sarajevu.
Pitamo se da li bi se Bono i ekipa kada sviraju u Las Vegasu, teleportovali Rafi ili u Gazu ili u gradove širom regije i direktno razgovarali s pogođenim ljudima, s ljudima koji rade u bolnicama, s ljudima u bolnicama, s ljudima koji su bombardovani? Ljudi iz Sarajeva su te ’93 bili stavljeni u prvi plan. Dozvoljeno im je bilo da govore i dozvoljeno im je da govore u svoje ime, čak i ako je to Bona činilo neugodnim ili ljude s kojima je bio politički povezan činilo neugodnim. Ne možemo da se ne pitamo šta bi se desilo kada bi odustali od svog komfora na sličan način kao što su to učinili na Zoo TV-u, kada bi sve zaustavili i dozvolili ljudima u Palestini da im kažu šta se dešava i da im ispričaju svoja iskustva.
White dalje u svom podcastu govori kako ne misli da svaki bend svugdje mora davati Evropi svoje mišljenje o politici, ali dodaje: “Ako su mi posljednje godine išta rekle, nije me briga šta poznati ljudi misle o bilo čemu. Ali ako je vaša umjetnost, i veliki dio vaše umjetnosti, zasnovana na takvim stvarima, ona se zasniva na prozivanju toga. Zasnovana je na pomaganju ljudima, posebno kao što ste vas dvoje radili u prošlosti. Mislim da je to ono što je toliko snažno u vezi s tim kada gledate te snimke Sarajlija na Zoo TV-u. I ne mogu a da ne osjetim dok gledam koliko je njihova izjava o Gazi udaljena i koliko dehumanizira narod Gaze”.
Zamislimo da su 2025. godine uradili ono što su uradili 1993. godine. Zamislimo U2 na pozornici u Berlinu ili Dublinu sa uživo prenosom Rafe. Zamislimo palestinske glasove koji se direktno obraćaju publici, bez PR filtera, bez diplomatskog uokviravanja. Steve White se u svom podcastu pita: “Da li bi Bono slušao, da li bi im dao mikrofon? Ili bi riječi bile previše sirove, previše politički skupe? I niste samo vi dvojica. Bob Galoff, Thom Yorke i drugi su čekali mjesecima da kažu ono što je trebalo reći od prvog dana. Nije rizikovao alkohol, naslove, sponzorstva. Čekali su trenutak kada iznošenje mišljenja neće koštati ništa, ali će biti historijski korisno. Mlađa generacija nije, Bob Villain, Fontaine, Sisi, Murder Capital, CMAT, itd. Oni su govorili usred vatre, a ne nakon što se pepeo slegao. Nazvali su nasilje onim što jeste. Oni su primili udarce”. Stiče se dojam kako je U2 u prošlosti koristio svoju pozornicu i platformu da omoguće ljudima u ratom razorenim zonama da govore i budu saslušani. Indikativno da u ovom slučaju, mnogo godina kasnije, to nisu učinili. I možda je to nešto što su izgubili usput u proteklih 30 godina od tog slučaja, da su izgubili vezu s ljudima o kojima pokušavaju govoriti ili kojima pokušavaju pomoći. I možda je povratak na to put nazad.
