U nedjelju 01. septembra u čast obilježavanja 32 godine osnivanja Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine održan je koncert “Zvuk slobode” na kojem su učestvovali: Almas Smajlović, Mustafa Čizmić Čizma i Sara Vojičić.
O koncertu, kulturi sjećanja, te generalno ocjeni današnje muzičke scene, razgovarali smo sa Sarom Vojičić, kćerkom našeg poznatog umjetnika Mladena Vojičića Tife. Sara Vojičić ima svoj identitet, svoju priču, probija se na muzičkoj sceni, ali ove večeri imali smo posebnu priliku slušati je, u večeri kada se proslavlja 30 godina 1. korpusa Armije Bosne i Hercegovine.
U saradnji sa memorijalnim centrom, Kantonom Sarajevo i gradom Sarajevo organizovan koncert “Zvuk slobode” na kojem su učestvovali Sara, Čizma i Almas sa svojim muzičkim izvedbama.
O samom događaju proslave 30 godina Prvog korpusa i njenim impresijama o istom, Sara kaže kako je ovo za nju jedno emotivno veče, što zbog Čizme i Almasa, što zbog pjesama koje je izvela. Nije joj prvi put da sa Dinom Šukalom i ekipom izvodim pjesme „Ulice prkosa“ i „Mojoj dragoj BiH“, te dodaje: “ Publika je zaista bila predivna, naravno očekivala sam ovako lijepo i emotivno veče. Ja jesam poslijeratno dijete, tako da nisam svjedočila svemu tome što su generacije mojih roditelja i mladih preživjeli, ali nekako što više godina imam, sve više osjećam da je to svjesno ili nesvjesno prenešeno na mene putem tih nekih priča, a ono što je kontradiktorno je da sam slušala mnogo lijepih ratnih priča, priče o prijateljstvima iz rata, o tome kako su ljudi jedni drugima pomagali, priče o pjesmama i predstavama koje su se izvodile. Mislim da je zaista fascinantno kada se osvrnemo na taj period kulturnog života u Sarajevu pod opsadom od 92. do 95. mislim da je to nešto na šta se čovjek naježi kada se sjeti i spomene to vrijeme.“
Sara Vojičić je frontmen metal benda Dolia sa kojim je objavila singl prvijenac. Trenutno završavaju snimanje drugog spota i snimaju album prvijenac od 9 novih pjesama. Aktivna je polju muzičkog teatra i dio je originalne postave mjuzikla “Pinocchio” u Pozorištu mladih. Publika ju je do sada upoznala kroz izdanja muzičke emisije Corner na BHRT, turneju Indexi i prijatelji 2022. godine, učešće na koncertu Tri tenora u Sarajevu 2023. godine, gostovanje na koncertu Dade Topića iste godie, i drugim prilikama.
Ratna sjećanja i bol kao inspiracija
Sara nam dalje priča kako je prije nekoliko godina bila dio projekta izvođenja “Kose“ koje je bilo neka vrsta homage-a ratnog izvođenja tog performansa, i tada je čula podatak da je „Kosa“ izvedena u toku rata bezbroj puta i da se između ostalog taj kulturni život održavao u životu na jedan specifičan način. Slušala je priče, i naravno gledala slike Vedrana Smajlovića kako svira u Sarajevskoj Vijećnici, s kojim opet ima neku konekciju jer je učila svirati i od njegove sestre. I ove posebne večeri Sara je imala tu neku interesantnu konekciju jer prvi komadant I. korpusa Armije BiH je bio naš Mustafa Hajrulahović – Talijan koji je zapravo amidža žene od koje je učila pjevati, tako da postoji jedna velika poveznica sa svim ovim što se veže za taj period stradanja Sarajeva ali i herojske kulturne borbe pod opsadom. Tako da kada govorimo o Sarajevu, zaista postoji ta neka tajna veza, i što više godina ima, sve više osjeća tu bol koja je utkana u ove prostore, koja umjetnike inspiriše na jedan način da opet radimo i stvaramo, te dodaje kako je Sarajevo jedan čaroban grad koji je mnoo teškog preživio u svojoj daljoj i bližoj historiji, i zbog čega ga doživljava kao neko biće. Sara vjeruje u bolje sutra, kako se i zvao ratni koncert njenog oca Tife te davne 1993. godine u Slogi “U bolje sutra ćemo poć” to je neka nova parola.
O današnjim muzičkim trendovima
Koncertom pod nazivom „Zvuk slobode“ dat je homage ratnom vremenu, međutim u prethodnim godinama to nije bila praksa. 32 godina i nemamo neke nove patriotske pjesme, ili nešto što nas povezuje sa periodom iz vremena agresije na Bosnu i Hercegovinu. Nove generacije nemaju tu poveznicu kroz kulturu, te ne odrastaju uz adekvatno kulturološko sjećanje. Na upit da li se u tom kontekstu može nešto učiniti, sam koncert je između ostalog jedan korak u tome, Sara nam govori:
„Ja sam generalno zgrožena onim što mladi danas slušaju, pogotovo kod nas, imam pravo na svoje mišljenje, tako da smijem da kažem da sam zgrožena, prvo zbog tih neumjetničkih tekstova, i nečega što ne može izazvati ništa dobro u društvu, već samo nekako potiče mlade na neka materijalistička razmišljanja, i sve mi više izgleda da vodi u neku bolest.“
Sara podcrtava da je djete rock and rolla i da je imala sreću da odrasta u porodici čiji je moto urbani način života, jer su joj roditelji slušali i rock i blues i jazz, pe je mogla da čuje i sluša dosta kvalitetne muzike u svom odrastanju i da je to oblikovalo u životu. Danas je u muzičkom teartru, tako da smatra da sa svakim novim projektom na kojem radi na nekom od tih polja smatra da se bori protiv tog nekog novog vala – šunda instant muzičkog proizvoda, turgofolkolizacije mladih.
Sara o Tifi kao svom životnom učitelju
„Tata još uvijek vjeruje u taj sarajevski duh, i da je Sarajevo ipak sačuvalo tu svoju suštinu, i nekako je i mene uvjerio u tu činjenicu, i naravno i ja osjećam taj duh našeg grada, i nadam se da postoji i da će opstati u vremenu koje dolazi. Što se tiče pjesama iz ratnog perioda, Dino Šukalo je definitivno neko ko je tim pjesmama dao novi život, napravio je nove aranžmane, i smatram da je to jako bitno, jer je u iste utkano toliko ljubavi bola i inata, i mislim da mlade generacije griješe kada ih je stid na sam spomen na te pjesme i taj period, ali sad smo tu da ispravljamo tu iskrivljenu sliku. Jer činjenica je da je Sarajevo pretrpilo sve što je pretrpilo, ali i Bosna i Hercegovina koja usprkos svim problemima opstaje.“
Sara na kraju dodaje kako sve ove divne pjesme koje su naši umjetnici i pisci napisali i pretočili u kompozicije trebaju da nam ostanu u dubokom sječanju, i na stalnom repertoaru. Treba spomenuti da je jednu od njih napisao i Đorđe Balašević „Sarajevo će biti sve drugo će proći“ to je nešto što je neponovljivo, i ostavljeno nama u amanet kao opomena. „Scream For Me Sarajevo“ je također proizašao kao homage ratnom vremenu u kojem se predstavila kulturna i muzička scena kroz filmisi format za vrijeme opsade Sarajeva. U suštini cilj cijele ove priče jeste da umjetnost može toliko toga da uradi, preokrene, ali moramo konstatovati da sam potencijal kulture nije dovoljno iskorišten kao alat za oporavak društva u cjelini, zaključuje naš razgovor Sara Vojičić.
