Otvaramo jedno novo poglavlje na našem portalu, predstavljamo kako mlade, tako i one iz starijih generacija. Promovišemo bosanskohercegovačke književnike, pisce, pjesnike, njihove radove pokušavajući afirmirati pisanu riječ i njihov angažman.
Pisana riječ ima veoma važnu ulogu u kreiranju i percepciji društva u kojem živimo i koji želi otvaranje novih perspektiva. Bogato nasljeđe pisane riječi u Bosni i Hercegovini je široko-lepezno i bogato. Danas pružiti priliku mladim ljudima da iskažu svoje osjećanja pisanom riječju je od velikog izazova, te je Dert u tom smislu otvorio svoj prostor za iskazivanje kreativnosti kroz pisano bogatstvo koje se naslanja na tradiconalno nasljeđe ali i modernist. Ovo se posebno odnosi na poeziju kao formu spisalačkog izražavanja koja svojom emocijom i suštinom ima zajedničke elemente sa tradicionalnom pjesmom sevdalinkom.
Poezija u kojoj prepoznajemo elemente tradicije i bogatstvo nasljeđa
Prvo takvo suočavanje imamo sa Omerom Ibrahimagićem, etabliranim tuzlanskim piscem koji je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u više od 150 bosanskohercegovačkih i regionalnih časopisa, listova, portala i fanzine.
Publicirao je knjige: „Boje Sunca“ (2000.), „Šest bijelih mantila“ (2007.- zbirka pjesama ljekara-liječnika), „Ćilibar i perle“ (2007. i 2008.), „Obične riječi“ (2012.), „Vaša priča, naša knjiga“ (2012.), „Poznavanje prirode i društva“ (2014.), „Dobre godine“ (2018.), „Pogled na moj svijet“ (2018.), „Memento vivere“ (2021.) i „Nevidljiva Bosna“ (2023., s Mehmedom Đedovićem).
Dobitnik je brojnih nagrada poput: „Mak Dizdar“, „Fondacije za izdavaštvo“, „Simha Kabiljo“, „Dr Esad Sadiković“ (u dva navrata), „Marko Martinović Car“, lista „Večernje novine“, udruženja „Mladi Muslimani“ i plaketu „Musa Ćazim Ćatić“. Bio je tri puta u užem izboru za regionalnu nagradu „Lapis Histriae“, a jednom za bosanskohercegovačku nagradu „Musa Ćazim Ćatić“. Antologiziran je za pripovijetku, kratku priču i pjesmu. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine. Ljekar-liječnik, radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih znanosti i redovni profesor (u trajnom zvanju) na Univerzitetu u Tuzli. Urednik je i dugogodišnji recenzent u domaćim i prestižnim evropskim medicinskim časopisima. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.
DERT
Hamdija je s kahpijom.
Kahpija je nelijepa.
Ma i da je plaha,
ne bi mog'o reć.
Gleda u nju Hamdija, gleda Hamdu kahpija.
K'o čeka da krene,
al’ Hamdo akšamlija.
Te de ‘vak'o meze, te de ‘nak'o meze.
„Dajder malo rakije!
Harna k'o u Šućrije!“
Rospija je nervozna,
hoće belćim dukat.
Kako vrijeme prolazi,
naumila kukat.
I nije joj jasno,
što je Hamdo zvao.
„'Vako more i sam, ja mogu i s čo'ekom!“
Nije Hamdi pravo, zamislio bolju.
I ištah ga prolazi.
Bolje miri gida, Neg’ usta u rospije.
Ačik pjeva sazlija onu staru starinsku.
„Aferim ti, Fazlija!“ – Hamdiji se otkinu.
Ugrijala sećija i minder u hanu,
ne iznivlja sijeldžija pačeta i škembeta.
Ma nek’ ide dovraga,
ma nek’ bude šta bude,
primače se Hamdija, dočeka ga kahpija.
U sabah će Hamdija,
na čardak, pa u bašču,
a za njime rospija, svom sirotom čovjeku.
Hamdiju će hanuma,
dočekat na vratima,
a rospiju skitac što im kruha traži.
Hamdija k'o Hamdija,
kahpija k'o kahpija,
a pjesma k'o pjesma, što mami i vabi.
DALA SI MI OGRLICU
Pogled si topli odaslala, ne zaklanjajući lica,
osmijeh niodakle iskopala i umorna od života,
moj osvijetlila dan.
Rukama kroz čije su vene prošli trebižati krvi,
šakama koje su podizale i grlile nejač,
prstima što su milovali nebrojeno puta,
dala si mi.
Zlatan krug u valeri kaduljinog meda,
sa alem-kamenjem umjesto nevinih suza evlada.
Na vrat mi ga sljubila poput vijenca planinskog cvijeća,
sastavljanog u nevještoj i nepomućenoj dječjoj igri.
Gledala si kako se prislanja na nj,
na tvom je, majčinskom, damar igrao i dirao u slijepe oči.
Uzdahnula si, nije bilo boli,
lijepe su ti oči, znala sam, uživale u pogledu.
Srce im nije mira, ni koliko trunku, davalo.
Slovima koje sam izrekla bezbroj puta,
sastavila sam riječi koje nisam izgovorila nikada.
Gledali smo se i pogledima govorili istine.
Sa tebe na mene pređoše,
ne samo tvoj poklon nego i tvoj teret,
ne samo tvoj mir nego i tvoje strepnje.
……….
Mili mi se, ko i tebi, što ogrlicu o vratu nosim,
i što pogledam u šćer, unuku tvoju,
čekajući da naraste i očovječi.
Pa da vrat utve okite,
staro zlato i alem-kamenje.
A kroza me, ko kroza te,
damar prođe.
Je član Društva pisaca Bosne i Hercegovine i P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine. Ljekar-liječnik, radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli
NIŠIĆI
Lijepo je kad se lijepo, već i u imenu množi
Jesu li dobrota i vjera tek arhaične riječi, pređašnje svršeno vrijeme?
Ćutim kako bigliše bulbul i navještava mir u praskozorje.
Motrim krotke jaganjce što lelujaju na obzoru,
smjerno spuštaju glave zemlji,
išćući i prisvajajući život.
Ne otkrivam,
predaju li se ili poklanjaju?
Prepusti se.
Pusti pogled od sebe, do u nevidljivo, i ne prizivaj ga nazad.
Pruži ga i raskrili preko orošenog zelenila i stijenja,
neka bruji i leprša među vihorima,
neka se raspupava među opojnim livadskim cvjetovima.
Ne kudi ga što se, u rumenilo Sunca zapleten, neće vratiti.
Halali mu.
Složi zanosne pejzaže u naručje duše, nasadi kalemli perivoje po sebi.
Nekada im se vrati, pozove li te prošlost, ali darovani pogled nemoj iskati.
Osvojen je, utamničen izmaglicom godina,
poražen pa razoružan nedostižnom koprenom vremena.
Nestale su bistrine, okopnio je.
U daljinama potraži tek ljude,
bijelih duša,
crnim tačkama nalik.
Što putokaze traže,
svakoga novoga dana,
neke nove,
svakoga novoga dana,
neke nove.
BOSANČICA
Slađa od meda,
lijepa poput rose,
mirisnija od otkosa,
čišća od čista neba.
Išarala je živote kroz dugo vrijeme.
Kudret-sahat u kazivanja pretvorila,
životvorna,
ko hamajlija štitila i branila svoje.
Oči crne na licu bijelom,
zapis na kamenu uklesan,
otisak na pergameni,
od slova predanja sazdana.
Pjesme bi izrodila,
ko ham-pamuk nježne.
I sijaset besjeda i skaski,
o zemlji, i sretnoj i krvavoj!
Riječi su iznjedrene, po hartiji zasađene,
znanje i berićet u domove donosile.
Krijesile, mirisale ko zambaci.
Bez šumora zvonile biserne perle na uglačanim basamacima.
Rastapale se i stapale.
Oblivale nas širinama, daljinama i mudrošću.
Bosančica se nije nastavila ispisivati i nikada nije narasla u Bosanku.
Ne znasmo zašto.
Možda jer je već imenom bilježila tlo iz kojeg je nastala.
A puno ih je Bosnu nevoljelo i od nje glave okretalo.
Bosančici ni vrijeme nije pomoglo skršiti lokote od zavisti.
A ona bi opet da živi i da se spominje.
Možda je za početak, dovoljno da, koliko sutra,
rastvorimo dveri lijepe i tužne prošlosti.
Zagnjurimo se u nju, pokušamo je iskružiti iz rama zaborava.
Ja ću, koliko odmah, na prstima, otići do susjedne sobe i odškrinuti vrata.
Uvući se, ušuškati moje Bosančice, stvarne i žive,
uživati u očima kao surmom iscrtanim.
A potom, nad hartijom nalakćen dok čaršija spava,
probuditi pjesmom
riječi
o davno zaboravljenim slovima.
MIJENA
Okrenulo se vrijeme,
oblak do pod šljeme,
došao.
Zašnjirao sam patike,
zbog dobre, stare navike,
pošao.
Krenuo sam uz ulicu,
vjetar je u frulicu,
zasvirao.
Bagrem otpuštao cvijet;
cvijeća me lijet,
dirao.
U kosu upalo pijeska,
miris se vrijeska,
javio.
Oblak je svjetlo utrno,
bijel dan u crno,
zavio.
Oči sam namah sklopio,
lijepe mirise popio,
u cugu.
Kišu je nebo stvorilo,
a Sunce potom pretvorilo,
u dugu.
Voda je ulicu oprala,
takva se meni dopala,
cijela.
Zemlji je suhoj ugodila,
jedna se ruža rodila i svela.
