Postoje umjetnici koji muziku izvode na pozornicama, pred publikom koja je došla da ih sluša. A postoje i oni čiji instrument u jednom trenutku prestane biti samo instrument i postane svjedok vremena. Denys Karachevtsev pripada ovoj drugoj vrsti umjetnika.

Njegovo violončelo već godinama putuje između umjetnosti i stvarnosti, između koncertnih prostora i mjesta na kojima je život ugrožen, između ruševina i nade. Za njega muzika nije bijeg od stvarnosti. Ona je način da se stvarnost razumije, da se o njoj govori i da se čovjek, čak i u najtežim okolnostima, suprotstavi njenom uništenju.

Kada je 2022. godine ruska invazija stigla do njegovog rodnog Harkiva, Karachevtsev nije ostao samo posmatrač događaja. Uzeo je violončelo i izašao među ruševine svog grada. Tamo je svirao Bacha.

U gradu pod raketnim napadima, među zgradama koje su nosile tragove razaranja, njegova muzika dobila je sasvim drugo značenje. Nije to više bio samo koncert. Bio je to umjetnički čin otpora, poruka da grad nije mrtav i da se život, uprkos svemu, ne može svesti na ruševine.

Karachevtsev je tada svoj umjetnički angažman usmjerio i prema konkretnom pomaganju ljudima i obnovi Harkiva, koristeći svoj rad i javne nastupe za podizanje svijesti i podršku humanitarnim naporima. Njegova priča tako je postala priča o umjetniku koji ne pristaje da umjetnost bude izdvojena od života.

Od Harkiva do Sarajeva

Zato njegov današnji dolazak u Sarajevo nije tek gostovanje jednog ukrajinskog violončeliste na festivalu. Naime, u okviru 8. Sarajevo Festa, Denys Karachevtsev izveo je koncert „Nemoj se naviknuti: Sarajevo – Harkiv“, ali je njegov nastup imao posebno snažnu simboliku. Nenajavljeno je svirao u Ferhadiji, kod Vijećnice te u blizini grobalja „Stadion“ i „Lav“ – na mjestima koja nose duboku memoriju Sarajeva i na kojima je tokom opsade svirao Vedran Smajlović.

Tako se danas dogodio jedan od onih rijetkih umjetničkih susreta koje nije moguće posmatrati samo kroz prizmu muzike. Susreli su se Sarajevo i Harkiv. Susrela su se dva grada obilježena ratom. I, možda najvažnije, susrela su se dvojica umjetnika koji su u različitim vremenima i različitim ratovima učinili gotovo isto – uzeli violončelo i svirali dok su oko njih padale granate.

Vedran Smajlović svirao je u opkoljenom Sarajevu. Denys Karachevtsev svirao je u napadnutom Harkivu.

Jedan je postao simbol kulturnog otpora Sarajeva, drugi jedan od prepoznatljivih umjetničkih glasova ratom pogođene Ukrajine.

Zbog toga Karachevtsevov današnji nastup ima snagu svojevrsnog umjetničkog dijaloga sa Smajlovićem. On ne dolazi da ponovi njegov čin, nego da mu oda počast i nastavi ono što taj čin simbolizira – vjeru da čovjek ne smije dopustiti da mu rat oduzme ljudskost.

U njegovom violončelu danas se zato mogla čuti i historija Sarajeva, ali i sadašnjost Harkiva.

Od ruševina Harkiva do sarajevskih ulica – Denys Karachevtsev pokazao je da umjetnost ne mora zaustaviti rat da bi mu se suprotstavila. Dovoljno je da sačuva ono što rat najviše želi uništiti: čovjekovu vjeru u život, dostojanstvo i mir.

Naslov projekta “Nemoj se naviknuti: sarajevo – harkiv” možda najbolje objašnjava njegovu umjetničku filozofiju.

„Ne navikavajte se na rat, ne dopustite da brutalna sila postane dio ‘normalnog’ života“, poručuje Karachevtsev.

„Nemojte se naviknuti na rat“

To je mnogo više od festivalske poruke. Jer najveća opasnost rata nije samo u njegovom nasilju. Ona je i u trenutku kada se čovjek počne navikavati na njega.

Na slike ruševina. Na vijesti o poginulima. Na djecu koja odrastaju uz sirene. Na gradove koji nestaju. Na činjenicu da se patnja drugih ljudi počne doživljavati kao nešto što je daleko i što nas se ne tiče. Karachevtsev se upravo tome suprotstavlja. Njegov odgovor je umjetnost. Njegov način borbe nije uništavanje, nego stvaranje.

„Kao civilizacija imamo šansu samo ako naučimo stvarati zajedno, umjesto da uništavamo“, kaže ukrajinski umjetnik.

U toj rečenici sadržana je suština njegovog djelovanja. On vjeruje da umjetnost može povezivati ljude upravo onda kada ih rat pokušava razdvojiti. Zato Sarajevo za njega nije samo još jedan grad u kojem je nastupio. Sarajevo je grad čiji stanovnici razumiju ono što on nosi iz Harkiva.

„Za mene je veoma važno razgovarati s ljudima koji razumiju šta rat zapravo jeste“, kaže Karachevtsev. A malo je gradova u Evropi koji tu rečenicu mogu razumjeti dublje od Sarajeva.

Violončelo kao glas kulturnog otpora

Na sarajevskim ulicama Karachevtsev je izvodio improvizacije i fragmente djela Zoltana Almašija, Viktora Rekala, Johanna Sebastiana Bacha i Gaspara Cassadóa.

Ali ono što se čulo nije bila samo muzika. U zvuku violončela bila je prisutna memorija. Bila je prisutna bol jednog grada i nada drugog. Bio je prisutan Harkiv, ali i Sarajevo. Bio je prisutan Vedran Smajlović, ali i svi oni ljudi koji su tokom ratova pokušavali sačuvati nešto što je veće od samog preživljavanja – dostojanstvo.

Jer kultura ne nestaje kada počne rat. Naprotiv, tada postaje još važnija.

U trenucima kada se ruše zgrade, umjetnost pokušava sačuvati čovjeka. Kada se uništavaju biblioteke, pozorišta, muzeji i koncertne dvorane, ona podsjeća da grad nije samo ono što je izgrađeno od betona. Grad čine njegova sjećanja, njegova kultura, njegovi ljudi i njihova sposobnost da i nakon svega ponovo stvaraju.

Karachevtsev upravo zato svojim djelovanjem pruža ono što bismo mogli nazvati kulturnim otporom.

On ne dopušta da rat bude jedina priča o njegovom gradu. Harkiv nije samo grad koji je napadnut. Harkiv je grad koji svira.

Sarajevo i Harkiv – veza koja je preživjela vrijeme

Kada govori o današnjem koncertu, Karachevtsev kaže da osjeća kako se na sarajevskim ulicama približava „nečemu svetom“, povezujući Sarajevo i Harkiv, Bosnu i Hercegovinu i Ukrajinu.

Upravo tu njegov umjetnički gest dobija svoju najdublju vrijednost. On ne pokušava izbrisati razliku između dva rata, niti izjednačiti različita historijska iskustva. On ih povezuje kroz ono što im je zajedničko – iskustvo čovjeka koji pokušava sačuvati život i dostojanstvo dok ga nasilje pokušava pretvoriti u broj.

Sarajevo je prošlo kroz četiri godine opsade. Harkiv od 2022. godine živi pod prijetnjom rata. Vrijeme i okolnosti nisu isti, ali ljudska potreba za mirom jeste. Zato je Karachevtsev u Sarajevu pronašao ljude koji razumiju njegovu poruku bez potrebe za velikim objašnjenjima. Ovdje se zna šta znači preživljavati. Zna se šta znači nadati se.

I zna se koliko je teško ponovo izgraditi život nakon što rat pokuša uništiti sve što je čovjek smatrao sigurnim.

Od ruševina do nade

Možda upravo zato put Denysa Karachevtseva od ruševina Harkiva do ulica Sarajeva ima tako snažnu simboliku.

Prije četiri godine svirao je među ostacima grada koji je bio pod napadom. Danas svira u gradu koji je prije više od tri decenije prošao kroz gotovo isto iskustvo. Ali između te dvije slike postoji nešto mnogo važnije od rata. Postoji nada da gradovi mogu biti obnovljeni, da ljudi mogu ponovo živjeti, da umjetnici mogu ponovo stati na pozornicu, da se djeca mogu vratiti u škole bez straha.

I da kultura može biti most između ljudi koji su nekada bili udaljeni hiljadama kilometara. Karachevtsev zato svoje današnje sviranje u Sarajevu posvećuje Vedranu Smajloviću i historiji ovog grada. To je istovremeno i njegov naklon Sarajevu i njegova poruka Harkivu. Poruka da grad može biti ranjen, ali ne mora biti poražen. Da se zgrade mogu srušiti, ali da kultura može preživjeti, da se instrument može uzeti u ruke čak i kada oko njega padaju granate.

I da umjetnik može biti borac za mir upravo onda kada u ruke uzme ono što najbolje zna – svoj instrument. Denys Karachevtsev danas nije svirao samo za Sarajevo. Svirao je iz Sarajeva za Harkiv. I dok je njegov violončelo odzvanjalo ulicama grada koji je nekada bio pod opsadom, činilo se kao da se preko vremena i prostora uspostavlja nevidljiva veza između dva grada. Između dva rata, između dva umjetnika, između jednog sjećanja i jedne nade.