Na albumu se bend i nakon više od 45 godina svoje bogate karijere, vraća temeljima svog zvuka.

Žestoki zagovornici nomadske kulture svog naroda koja živi u pustinjskim pograničnim područjima između Malija i Alžira, Tinariwenova blues muzika vođena gitarom stekla je globalno priznanje u protekle dvije decenije zbog jezika Tamasheq, sinkopiranih ritmova i jedinstvene melodije.

Duže od tri decenije, Tinariwen je aktivan na svjetskoj muzičkoj sceni sa uspješnom karijerom svirajući stil muzike koji se usavršavao. Kao rodonačelnici takozvanog pustinjskog bluesa, zadržali su vitku, mračnu mišićavost malijskog gitariste Alija Farke Touréa, tvorca stila i čije je pjesme osnivač Tinariwena, Ibrahim Ag Alhabib, vježbao dok je učio gitaru.

Polovinom marta objavili su zapanjujući animirani muzički spot za pjesmu „Erghad Afewo”, kojeg je kreirao Axel Digoix, koji je također kreirao i omot albuma. Režiser je prethodno sarađivao s bendom 2017. godine na muzičkim spotovima za „Ténéré Tàqqàl” i „Nànnuflày”.

Video govori o dvoje tuareške djece koja, u pustinji utišanoj cenzurom i sukobima, odrastaju i postaju glasovi svog naroda kroz muziku koju ne dopuštaju da bude utišana. Direktno inspirisan putovanjem članova Tinariwena – obilježenim egzilom, marginalizacijom i otporom – narativ odražava kako je tuareški narod, duboko potresen krizama koje pogađaju Saharu, u muzici pronašao način da preživi, ​​ostane ujedinjen i da se njihovi glasovi čuju.

Animacija se ovdje pojavljuje kao izbor koji je i poetski i neophodan. Uvodi simboličnu i fantastičnu dimenziju, oživljavajući slike koje proširuju energiju muzike. Također odgovara na vrlo stvarno ograničenje: danas, sigurnosni uslovi čine snimanje u određenim saharskim regijama – pogođenim sukobima i prisustvom naoružanih grupa – praktično nemogućim.

Vizuelno, film koristi stil inspirisan vesternom: prostrani pustinjski pejzaži, tihi i otporni likovi, sa izmjenama intenzivnijih scena i dozom humora. Estetski pristup kombinuje spontan, sirov stil crtanja s paletom boja koja se razvija i koja odražava emocije i mnoga lica pustinje. Projekat spaja 2D animaciju, 3D i fotografiju kako bi spojio grafičku spontanost, bogate teksture i slobodu postavljanja na scenu.

Vođen rock duhom i tuareškim prkosom, video tako postaje pravi vizuelni produžetak Tinariwenine muzike: animirana freska gdje se susreću sjećanje, otpor i poezija.

Slično pjesmi „Erghad Afewo”, „Tad Adoumya” se uzdiže u spor, energičan ritam na insistiranje električne gitare, ali za razliku od američkog bluesa kakav je danas, gitarski solo nije dominantna karakteristika. Gitara je jedna od ključnih karakteristika Tinariweninog zvuka, a njihova upotreba akustičnih blues pravaca je jednako očaravajuća kao i njihov električni zvuk. „N ak Tenere Lyat“ ima žestok blues osjećaj i uključuje još jednog osnivača, Abdallaha Ag Alhousseynija, koji pjeva uz međuigru tri akustične gitare i niz udaraljki koje pružaju i atmosferu i pogon. 

U pjesmi „Imidiwan Takyadam“ José González pjeva melodiju u pjesmi koja je savršeno u skladu s Tinariweninom estetikom, a ujedno i vrlo slična nečemu što bi González napisao za svoju vlastitu oštru, kružnu muziku. Drugo gostujuće mjesto pripada sudanskoj pjevačici Sulafi Elyas, u tradicionalnoj sudanskoj pjesmi “Sagherat Assani”, možda najritmički živahnijoj i najradosnije melodičnijoj pjesmi na albumu. Hoggar je dar. Predstavlja priliku da čujete nešto nepoznato, nešto staro, čiji je sam jezik drugačija vrsta zvuka.