Njegova muzička biografija isprepletena je s raznim fazama sarajevske rock scene, od punkerskog duha osamdesetih, preko ratnih koncertnih aktivnosti, do dugogodišnjeg rada s poznatim imenima regionalne muzičke scene.

Ipak, iza svih tih saradnji postoji još jedna, manje vidljiva priča – ona o autoru koji nikada nije odustao od vlastite muzike. Ekmečićev ulazak u svijet muzike počeo je vrlo rano. Već s dvanaest godina nastupa na koncertima i kreće se prostorima koji su obilježili alternativnu i omladinsku kulturu Sarajeva: KUK-om, CEDUS-om, Domom mladih, tadašnjim AG-om i Zubom. To nisu bila samo mjesta za svirku nego i prostori u kojima su se formirali stavovi, prijateljstva i muzički identiteti jedne generacije.

U tom periodu svira gitaru u punk bendu Dr. Contradictio, zajedno s Mensom, čije je ime kasnije postalo dio jedne zanimljive priče iz sarajevske rock historije. Naime, upravo je po njemu nastala pjesma „Menso”, koju će kasnije obraditi i ponovo izvesti Erogene Zone. Ekmečić u tom bendu prolazi i kroz iskustvo sviranja basa, instrumenta kojem će se tokom karijere često vraćati.

O tom periodu i uticaju na njegov muzički identitet, eksluzivno za DertMusic, Alen nam priča kako ga je sarajevska punk i alternativna scena osamdesetih oblikovala na način koji je teško riječima opisati. Ukratko, to je za njega tada bilo sve, za muziku je živio i ginuo, te dodaje: “Ta scena nije utjecala samo na moj muzički identitet, nego i na moje ideološko-psihološko formiranje, na način na koji sam razmišljao, na moje stavove i na to kakav ću čovjek postati. U suštini, ono što sam tada postao, ostao sam i do danas. Nisam se, barem u svojim temeljnim uvjerenjima, mnogo promijenio. To je bilo neko drugo vrijeme. Živjeli smo u socijalizmu, u kojem je gotovo svaka mjesna zajednica imala svoj dom kulture, a mjesta poput KUK-a, CEDUS-a i Doma mladih bila su mnogo više od prostora za okupljanje. Tu smo se susretali, svirali, razmjenjivali ideje, učili jedni od drugih i, na neki način, zajedno odrastali. Postojala je svijest da muzika nije samo zabava, nego i stav, način razmišljanja i odnos prema svijetu. Imali smo ideale i za njih smo se borili”.

Alen nam dalje priča da kada danas pogleda na sve to, čini mu se da je mnogo toga što je nekada imalo smisla izgubilo svoju vrijednost. Ne zna više u šta ljudi vjeruju u ovom savremenom društvu, osim u novac i, nažalost, sve češće u poroke. Kao da su ideali nestali, a s njima i potreba da se kroz umjetnost nešto kaže, promijeni ili ostavi iza sebe. Ono što je  razlikovalo tadašnje muzičare jeste upravo to što su stvarali vlastitu muziku. Cilj je bio imati svoj stav, izraz i identitet, biti autentičan i kroz pjesme nešto reći. I publika je bila takva – tražila je nešto novo, drugačije i nekomercijalno. Danas je situacija uglavnom drugačija. Mnogi muzičari nauče dvadesetak tuđih pjesama i sviraju po klubovima kako bi zaradili, što je drugačiji pristup od onoga kojem su oni težili, te dalje dodaje: “ Mi smo ulagali u svoju muziku jer smo se željeli izraziti, a ne samo svirati. Mislim da su se s promjenom društvenog sistema, iz socijalizma u kapitalizam, promijenili i svijest i mentalitet ljudi, pa tako i odnos prema muzici. Nažalost, vjerujem da smo u tom smislu izgubili dio onoga što je nekada davalo smisao muzičkoj sceni. Posebno mi je žao što danas u Sarajevu gotovo da nema bendova koji bi svojim postojanjem i djelovanjem nastavili makar dio duha tog vremena. Ne mislim da sve mora zvučati kao osamdesetih, niti da se muzika treba vraćati u prošlost. Svako vrijeme ima svoj izraz. Ali volio bih da postoji ta ista energija, taj bunt, ta potreba da se bude svoj i da se ne pristaje na sve što ti društvo nameće”.

Ta sarajevska scena za Alena nije bila samo početak muzičke karijere. Ona je bila škola života. I zato, bez obzira na sve što se promijenilo oko mene, on i danas osjeća da je u suštini ostao onaj isti klinac od dvanaest godina koji je u muzici pronašao svoj svijet i bio spreman za njega živjeti i ginuti.

Nakon punkerskih početaka osniva bend Sarajevski Atentat, koji će kasnije djelovati pod skraćenim nazivom Atentat. Slijede vojni rok i godine u kojima svira s grupama Damar i Konvoj. Sve su to bile različite etape jednog muzičkog odrastanja u kojem se žanrovske granice nisu doživljavale kao prepreke, već kao prostor za istraživanje.

Rat u Bosni i Hercegovini donosi potpuno novu stvarnost, ali ne prekida Ekmečićevu potrebu za muzikom. Naprotiv, upravo u tom periodu nastaje Beastly Stroke, bend koji zauzima posebno mjesto u njegovoj autorskoj biografiji. Grupa nastupa na festivalu Rock Under the Siege, manifestaciji koja je u ratnom Sarajevu predstavljala mnogo više od običnog koncertnog događaja. U gradu izloženom opsadi muzika je bila način da se sačuvaju stvaralačka sloboda, dostojanstvo i osjećaj normalnosti.

Ekmečić potom, zajedno s Nebojšom Šerićem Šerom, ulazi u bend Zoch. Koncertne aktivnosti odvijaju se u ratnom Sarajevu, između ostalog na Akademiji scenskih umjetnosti i u KUK-u, a bend odlazi i na festival alternativne muzike Labatie u Ženevi. To iskustvo pokazuje da sarajevska alternativna scena, uprkos okolnostima, nije bila zatvorena unutar granica grada. Njena energija pronalazila je put i do međunarodne publike.

O saradnji sa bendovima Beastly Stroke i Zoch, nastupima u opkoljenom Sarajevu, festivalima Rock Under the Siege i Labatie u Ženevi i koliko su ta muzička iskustva uticala na njega kao muzičara i autora, Alen nam priznaje kako mu je u tim ratnim godinama muzika, uz porodicu ostala najvažnija stvar na svijetu, te dalje priča: “Znamo svi kako je bilo živjeti i svirati u opkoljenom Sarajevu, uz nestanke struje, otežana okupljanja i probe. Bili smo mladi, gladni dobre muzike i puni neke nevjerovatne energije. Doslovno smo bili spremni poginuti za ono što nas je nosilo. Ta iskustva su me presudno oblikovala i kao muzičara i kao čovjeka”. Pored “Rock Under Siege” und “Labatia” festivala, krajem 1994. ili početkom 1995. s Beastly Strokom otišao je i na manifestaciju „Čovjek v nevolji” u Pragu, tu su još bili  i nepotpuna postava benda Protest, Adi Lukovac, Lezi Majmune i SCH.

Alen se prisjeća kako su odsvirali četiri koncerta i kako je bilo gotovo nestvarno iz Sarajeva, zasipanog granatama, odjednom se naći na pozornici u nekom „normalnom” svijetu. Dio muzičara se nakon toga vratio u Sarajevo, a dio je ostao vani. Kada danas razmišlja o tom periodu, te svirke su mu ostale među rijetkim potpuno autentičnim muzičkim iskustvima – bez komercijalizacije, marketinga i kalkulacija. Sve ono što je došlo kasnije, u velikoj mjeri, postalo showbiznis i tezga. Tada se muzika nije svirala zbog bilo čega drugog osim zbog same muzike i potrebe da kroz nju preživimo.

Nakon raspada Zocha, Ekmečić odlazi na turneju s grupom Zabranjeno pušenje, svirajući bas gitaru tokom približno godinu dana nastupa po Hrvatskoj. Po povratku u Sarajevo kratko sarađuje s Dinom Merlinom, također kao basista, a od 1998. godine priključuje se Tifi. S njim ostaje do 2004, nastupajući širom Evrope i Amerike.

Uslijedile su i saradnje s brojnim istaknutim imenima regionalne muzičke scene, među kojima su Zdenka Kovačiček, Dado Topić, Aki Rahimovski i Milić Vukašinović. Takav profesionalni put podrazumijevao je prilagođavanje različitim izvođačima, stilovima i koncertnim zahtjevima. Ekmečić je tako izgradio iskustvo muzičara koji razumije funkcionisanje benda, važnost ritma i preciznosti, ali i onu nevidljivu vještinu koja se stiče tek godinama na pozornici – sposobnost da se vlastita individualnost uklopi u zajednički zvuk.

Pitali smo Alena šta je kroz te saradnje naučio o muzici, funkcionisanju benda i profesionalnom odnosu prema nastupu, a koliko je takav rad uticao na razvoj njegovog vlastitog izraza: “Kroz sve te nastupe, a bilo ih je mnogo više nego što sam prethodno spomenuo, sticao sam iskustvo i rutinu, uključujući i sviranje po klubovima. S vremenom sam i sam osjetio drugu stranu tog iskustva. Znao sam imati i po 200 svirki godišnje, pa je moj autorski rad često ostajao po strani. Kada iz jedne svirke ulazite u drugu, rutina vas lako proguta. Zarađujete, stičete zanat i sigurnost na sceni, ali istovremeno gubite vrijeme i energiju za vlastito stvaralaštvo. Počeo sam osjećati da stagniram i da se udaljavam od onoga što zaista jesam kao muzičar. Shvatio sam da je velika razlika između toga da stalno sviraš i da zaista stvaraš. A meni je, na kraju, uvijek bilo najvažnije da kroz muziku izrazim sebe”.

Ipak, autorska muzika ostaje njegova trajna preokupacija. Dok je svirao s drugim izvođačima i učestvovao u brojnim projektima, Ekmečić je paralelno razvijao vlastiti izraz, često daleko od reflektora i estradnog ritma. Kučni studio postao je mjesto na kojem su se ideje pretvarale u pjesme, a različiti muzički uticaji spajali u lični zvučni rukopis.

Godine 1999. snimio je album „Game New” s bendom Beastly Stroke. Na tom izdanju učestvovao je i Armin Bušatlić, gitarista koji će kasnije postati dugogodišnji član Dubioze kolektiva. Muzički pravac albuma oslanjao se na spoj punka i elektronike, što je već tada ukazivalo na Ekmečićevu sklonost prema kombinovanju energičnog, sirovog zvuka s drugačijim produkcijskim pristupima.

U međuvremenu pokreće i bend To-Night Show, koji će kasnije djelovati pod imenom Pakt 5. Posebno je zanimljivo spomenuti Murisa Varajića, jednog od najcjenjenijih bosanskohercegovačkih gitarista, koji je bio član ovog sastava. S Paktom 5 Ekmečić svira približno trinaest godina, sarađujući s brojnim poznatim imenima bosanskohercegovačke estrade. Svakako je bitno izdvojiti i grupu Major u kojoj takodjer svira bas na koncertima ali i snimanim uradcim.a To je svakako jedan važan segment njegove karijere, ali ne i razlog da odustane od vlastitog autorskog rada.

Drugi album Beastly Strokea, „Dark Side of Me“, snimljen je 2018. godine. Oba albuma finansijski je podržao AMUS iz Fonda za kulturne namjene, čime je omogućen dio realizacije projekta koji se razvijao izvan uobičajenih tokova komercijalne muzičke produkcije.

O svom autorskom rukopisu i tome na koji način povezuje punk, alternativni rock, elektroniku i druge muzičke uticaje, Alen nam priznaje kako ne postoji neka unaprijed osmišljena ideja ili poruka koja povezuje njegove pjesme, niti je ikada planski pristupao muzičkim fuzijama. Sve je nastajalo spontano, kroz sam kreativni proces, bez prethodnih najava i namjera, te dalje dodaje:

“Punk i alternativna kultura, iz kojih sam potekao, usadili su u mene određeni bunt i potrebu da se u datom trenutku izrazim na svoj način.

Tako su se prirodno preplitale različite muzičke forme i uticaji, zavisno od onoga što sam u tom trenutku osjećao i imao potrebu izbaciti iz sebe. U tom smislu, svoj autorski proces najlakše bih uporedio sa slikarom koji počinje nanositi boje na platno, a da unaprijed ne zna kako će slika na kraju izgledati. Ipak, osjeti kada je završena. Tako je i s mojom muzikom – ne polazim od unaprijed zadane poruke, nego pratim unutrašnji impuls i znam kada je djelo dobilo svoj konačni oblik”.

Uprkos bogatom koncertnom iskustvu i dugoj listi saradnji, Ekmečić svoju autorsku muziku tokom svih ovih godina nije imao priliku predstaviti publici u formi kontinuiranih koncertnih nastupa. Ona je, međutim, nastavila nastajati. U kućnom studiju pjesme su se razvijale vlastitim tempom, bez pritiska tržišta i bez potrebe da se uklope u očekivanja muzičke industrije.

O tome koliko je teško pronaći muzičare koji mogu odgovoriti zahtjevima njegovih
pjesama i šta je danas potrebno da bi autorski opus iz studija prenio na pozornicu, Alen kaže da je za to potrebno mnogo rada, strpljenja i živaca, ali prije svega muzičari koji mogu odgovoriti specifičnim zahtjevima mojih pjesama. Takve je ljude danas teško pronaći u Sarajevu, a posebno u Bosni i Hercegovini, jer je malo muzičara koji su slušali sličnu muziku i koji razumiju takav autorski pristup.

Drugi problem su finansije, te pojašnjava: “Pokretanje ozbiljnog koncertnog projekta zahtijeva značajna ulaganja, a u današnjem muzičkom okruženju, u kojem dominiraju neki drugi trendovi i produkcije koje se plasiraju u milionskim tiražima, teško je procijeniti da li bi se taj novac ikada vratio. To, naravno, ne znači da ne postoji želja da se moja muzika izvede uživo, već da za takav poduhvat moraju postojati i pravi ljudi i realni uslovi. No bez obzira na to nedavno sam komponovao muziku za izložbu „Viva la musica” naše renomirane akademske slikarke i profesorice Amele Hadžimejlić. Ta muzika trenutno nije dostupna na mom YouTube kanalu, ali rad na tom projektu bio je nešto u čemu sam istinski uživao. To mi je još jednom pokazalo da muzika uvijek pronađe svoj put i način da se izrazi, bez obzira na okolnosti”.

Upravo u tome leži jedan od zanimljivijih paradoksa njegove karijere: muzičar koji je proveo godine na pozornicama, prateći velike izvođače pred brojnom publikom, istovremeno je gradio vlastiti opus koji je tek čekao priliku da dobije pun koncertni život.

Dio tog rada danas je dostupan na njegovom YouTube kanalu wwatra gdje objavljuje nove pjesme i spotove. Digitalna platforma tako postaje prostor u kojem autorski materijal konačno može doći do publike, nezavisno od toga postoji li u datom trenutku bend spreman da ga iznese na pozornicu.

Alen je upravo izbacio svoj novi video spot njegovo, to je njegovo najnovije muzičko ostvarenje pod nazivom „U cvatu sa višnjama”

S obzirom na to u njegovom opusu čisto ljubavne pjesme i nisu često zastupljene otkrio nam je  zašto baš sada baš ova pjesma . “ Ne znam možemo li promijeniti svijet, ali znam da ga nećemo učiniti boljim ako izgubimo sposobnost da volimo jedni druge. Mislim da nam upravo to danas najviše treba. Zato ova pjesma — baš sada.”

Za kraj razgovora pitali smo Alena na čemu trenutno radi, šta slijedi u skorijoj budučnosti i vjeruje li da će njegova autorska muzika uskorodobiti i svoj koncertni život. O novim pjesmama koje su se pojavile ove godine kaže kako nisu najava novog albuma, već početak jednog novog autorskog opusa koji će obilježiti ovu deceniju, te dalje poručuje:

“Kako se ja mijenjam kao čovjek, tako se mijenja i moja muzika. U tom novom ciklusu bit će i pjesama koje su nastale ili započete prije deset i više godina, ali nikada nisu bile završene. Sada im dajem novo ruho, u skladu s vremenom u kojem živimo, ali i vlastitim promjenama. Trenutno radim upravo na tome. Važno je napomenuti da se moja muzika, osim na YouTube kanalu wwatra, može pronaći i na svim važnijim digitalnim platformama, poput Spotifyja Apple Musica i drugih, zahvaljujući digitalnoj distribuciji. Što se tiče koncertnog života moje muzike, nisam pretjerani optimista, ali nikad ne treba isključiti mogućnost da se stvari promijene. U muzici je, ipak, sve moguće.

Priča o Alenu Ekmečiću nije samo priča o gitaristi i basisti koji je svirao s brojnim poznatim imenima. To je i priča o autoru koji je, uprkos dugogodišnjem radu u tuđim projektima, sačuvao prostor za vlastite ideje. Od prvih punkerskih nastupa u Sarajevu, preko ratnih koncertnih aktivnosti i velikih turneja, do današnjeg rada u kućnom studiju, njegov put pokazuje da muzička karijera ne mora uvijek biti određena hitovima i velikim diskografskim kampanjama. Ponekad je najvažniji upravo ono što nastaje u pozadini, daleko od pozornice, dok pjesme čekaju svoj trenutak. A Ekmečić, sudeći prema svemu što je do sada radio, još uvijek ima mnogo toga da kaže kroz muziku.