Sljedeće sedmice su na rasporedu tri programa Modula Memorije 2026. Prva izložba u okviru ovogodišnjeg izdanja bit će otvorena u utorak, 7. aprila na platou preko puta Vijećnice u 18 sati. U pitanju je izložba fotografija „Muha u avionu“ fotografa i snimatelja Šahina Šišića. Izložba se sastoji od 20 panela, a većina fotografija tematizira period opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine.

Izložba je dobila naziv po istoimenom tekstu „Muha u avionu“ koji je nastao razmišljanjem o Sarajevu, ljudima koji nisu preživjeli i o onima koji su preživjeli, o ranjenim, bolesnim, prolaznosti života. jedno razmišljanje da smo mi svi ipak u jednom ili nekom avionu, možda mislimo da nismo, da kreiramo vlastite puteve, a ipak nas  nešto nosi negdje.. a da ne upravljamo potpuno svojim životnim letom. „Muha u avionu“ ima poezije, filozofije, autobiografije i historije, pisana je ljeta 1996 u Sarajevu..  Svaka fotografija je dio duše Sarajeva, pokazuje snagu ljudi, njihovu izdržljivost i  dostojanstvo. Možda fotografija i jeste mrtvi svjedok na papiru, ali ipak traje duže kroz vrijeme nego prosječan ljudski život.  

Pripremajući ovu izložbu, fotograf Šišić bilježi: „Ponekad razmišljam da li mi je kamera spasila život kad sam zastao u Ferhadiji tog jutra, 27. maja 1992, da snimim ljude u redu za hljeb. Tad mi je  iscurila traka u kameri, otišao sam naprijed u tamniji prostor da zamijenim i stavim novu  traku, onda sam čuo eksploziju, vratio sam se..   granata je pala na mjesto gdje sam bio zastao da snimim red ljudi, a traka iscurila.. kad god prođem Ferhadijom ta mi se slika vrati… „Muha u avionu“ je razmišljanje o opkoljenosti, agresiji, pravdi i svjedočanstvu života i smrti, o strahu i dostojanstvu ljudi Sarajeva, kao i promišljanje da li zlo može ponovo da se nadvije nad Sarajevom i Bosnom… Fotografije (color i cb) su slike koje su nastajale, možda nekad i iz nužde, nastojeći pobjeći od okrutne stvarnosti u svijet fikcije, u razmišljanje o umjetnosti, kreativnosti, da se bar na trenutak  zaboravi nemoć, strah, pobjegne od teških slika i prizora u snimanja.. ovo govorim da ne znam kako bi sve izdržao bez kamere, jer se sjećam da sam pola dana bio bez kamere, i osjetio sam nevjerovatan strah. Uglavnom sam se sigurnije osjećao napolju nego u nekom podrumu, zato sam svo vrijeme bio napolju, na ulici. Kamera i proces slikanja je definitivno potiskivala strah u meni ili ga na momente skroz odbacila od mene.“

Šahin Šišić (rođen 16. februara 1961), je umjetnik fotografije i filma. Pohađao je gimnaziju u Sarajevu (1976–1980), a potom studirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (1983–1988). Već sa prvim autorskim filmom “Margina 88” osvaja međunarodno priznanje i Zlatnu FIPA nagradu u Kanu (1989). Svoj umjetnički put započinje kroz fotografiju, dokumentujući više od šest godina život Roma širom bivše Jugoslavije. Tokom rata u Bosni i Hercegovini snima život u opkoljenom Sarajevu, što rezultira fotografijama i filmom “Planeta Sarajevo” (1994), koji osvaja nagrade, priznanja i biva proglašen jednim od najznačajnijih filmskih ostvarenja ratnog perioda. Radio je više autorskih filmova i napisao 4. scenarija po motivima iz života izbjeglih ljudi. Na poziv Abdulaha Sidrana adaptira njegov teatarski komad “U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce” u filmski scenario “Zvornik”.

Šišić razvija interdisciplinarni art-projekat “Vezane ruke – Tied Hands” sa Collegium Artisticum u Sarajevu za period 2025 – 2030. Kao direktor fotografije radio je na igranim filmovima: “Sex partijski neprijatelj No.1” (Bosna), “Sevdah za Karima” (Depo), “Body Complete” (Austrija), “Crossroad – Üç Yol” (Turska) i “Praznik praznine” (Depo), kao i na televizijske drame i  TV serije, uključujući “Top lista nadrealista II, III,”. Šahinova ljubav prema fotografiji i filmu prožima njegov umjetnički rad: kroz objektiv bilježi ljudske duše, pronalazi ljepotu u svakom trenutku, izražava emocije i otkriva tanane nijanse ljudskog postojanja. Njegov rad karakterišu snažan osjećaj kompozicije, poetika i etički pristup, a filmovi i fotografije često otkrivaju skrivene, melanholične svjetove i intime čovjeka. Njegova sposobnost da zabilježi čovjeka u njegovom prostoru čini ga jedinstvenim posmatračem i interpretatorom života.