Ceremonija, koja je obuhvatila gotovo 100 kategorija u širokom spektru muzičkih žanrova, priznala je dostignuća u jazz izvođenju i snimanju, kao i pobjednike u kategorijama mainstream izvođenja.

Prva jazz nagrada dodijeljena je Ashleyju Kahnu, koji je svoj govor zahvale završio citatom: „Nemojte me zvati legendom, zovite me Miles Davis.“

Dee Dee Bridgewater predstavila je jazz kategorije, podsjećajući publiku da smo „svi zajedno u ovome“.  Liana Corea, kćerka Chicka Coree, održala je dirljiv govor u spomen na svog oca drugu godinu zaredom. Gonzalo Rubalcaba je strastveno izrazio solidarnost sa „svim latinoameričkim ljudima koji dolaze u ovu zemlju “. Nate Smith je također strastveno govorio o potrebi zaštite prava umjetnika u svijetu u kojem umjetna inteligencija preuzima kontrolu, a Laufey je govorio o potrebi zaštite finansiranja umjetničkog obrazovanja.

U kategoriji za najbolji jazz nastup, nagradu je osvojio ‘Windows (live)’ Chicka Coree, Christiana McBridea i Briana Bladea, što je priznanje za zajednički instrumentalni nastup koji se istakao među nominiranima, među kojima su bili Lakecia Benjamin, Samara Joy, Michael Mayo i kolektivni ansambl koji su uključivali Nicole Zuraitis i Dan Pugach.

Nagrada za najbolji vokalni jazz album dodijeljena je albumu Portrait od Samare Joy. Ovo priznanje odražava njen kontinuirani uspjeh u jazz polju, nakon što je prethodnih godina osvojila Grammy nagradu.

Za najbolji instrumentalni jazz album nagrađen je album “Southern Nights ” Sullivana Fortnera u kojem su gostovali Peter Washington i Marcus Gilmore, a među ostalim nominiranima su djela ansambla Chick Corea, kvarteta Branford Marsalis, Johna Patituccija i Yellowjacketsa.

Postuhumno, 29 godina nakon smrti, pionir afrobeata Fela Anikulapo Kuti postao je prvi afrički umjetnik koji je odlikovan Nagradom za posebne zasluge za 2026. godinu, poznatom i kao Nagrada za životno djelo, koju dodjeljuje Akademija za snimanje. Njegova djeca, Yeni, Kunle, Shalewa i Femi Kuti, primili su nagradu u ime svog oca na ceremoniji.

Nagrada za najbolji album velikog jazz ansambla dodijeljena je albumu Without Further Ado, Vol. 1, koji je izveo Christian McBride Big Band. U ovoj kategoriji je također nominovan Some Days Are Better: The Lost Scores, tribute projekat koji je predstavio ansambl Kenny Wheeler Legacy, u kojem učestvuju i Royal Academy of Music Jazz Orchestra i Frost Jazz Orchestra. Album se vraća prethodno neobjavljenim ili rijetko čuvenim kompozicijama povezanim s uticajnim jazz trubačem i kompozitorom Wheelerom, a njegova nominacija naglašava kontinuirani interes za projekte naslijeđa unutar jazz zajednice i zasluženo priznanje za transatlantsku saradnju visokog nivoa između SAD-a i Velike Britanije. Nagradu za najbolji latino jazz album osvojio je album A Tribute to Benny Moré and Nat King Cole, kojeg je izveo Gonzalo Rubalcaba i saradnici.

U kategoriji Najbolje bilješke s albuma, Ashley Kahn je postala višestruka pobjednica za album Miles ‘55: The Prestige Recordings. Također, u istoj kaegoriji ponovila je nagradu islandsko-kineska kantautorica Laufey, koja je osvojila svoju drugu nagradu za najbolji tradicionalni pop vokalni album za album  A Matter of Time. Nagrada za najbolju instrumentalnu kompoziciju nije kodirana kao jazz nagrada, ali često ide jazz umjetnicima – kao što je bio slučaj ovdje, gdje je nagrada otišla pjesmi “First Snow” alt saksofoniste Remyja Le Boeufa. Pjesma se nalazi na Silent Course, njegovom albumu s Nordkraft Big Bandom, danskim ansamblom i vokalistkinjom Danielle Wertz.

Novi album Vesne Pisarović “Poravna” izašao je početkom mjeseca i sam nastavlja niz u umjetničkom iskoraku umjetnice. Abum je objavljen pod etiketom diskografske kuće PDV, kao i Vesnina prethodni rad “Naša velika pjesmarica”, te donosi potpuno novo poimanje bosanske sevdalinke. Na albumu se nalazi 11 pjesama koje su snimljene uživo tokom dvije studijske sesije u Berlinu. Vesna Pisarović za snimanje ovog albuma okupila je muzičare umjetnike iz berlinskih jazz krugova s kojima je već sarađivala, a to su: Axel Dörner (truba), Tony Buck (perkusije) i Greg Cohen (kontrabas), a ovog puta im se pridružuje i francuski gitarist Noël Akchoté.

Rezultat ovih aranžmana je nešto sasvim novo i posebno, novo zamišljanje bosanske sevdalinke, tj. “pjesme poravne”, kako se ona također i naziva, pri čemu tradicijski napjevi isprepleteni sa improvizacijskim bravurama iznjedruju muziku koja ne spada niti u jedan poseban žanr, dok istovremeno povezuje nekoliko različitih žanrova.

Vinilno izdanje albuma ‘Poravna’ dostupno je kao audiofilska dvostruka ploča štampana na medijima od 180g.

Kritika o albumu

Kritičar Patric Clarke za novi Vesnin album kaže kako on “istražuje mogućnosti pjevanja prekrasno melaholičnog sevdaha u kombinaciji sa polu-improviziranim eksperimentalnim jazz muziciranjima na gitari, bubnjevima, kontrabasu i trubi, što samo po sebi predstavlja priličan zaokret za umjetrnicu kakva je Vesna”.

Arifur Rachman o pjesmi “Vrbas vodo, što se često mutiš?” kaže kako “ona ne samo da vraća tradiciju, već je zahvatila tradiciju u novom svjetlu, predajući se tišini koja ispunjava odsutnost i prazninu.”

David Sylvian nekadašnji frontmen benda “Japan” za novi Vesnin album kaže: “Inspirativno je vidjeti nekoga kako odrasta pred očima javnosti, što nije lako, te sazrijeva na način koji će možda otuđiti obožavatelje starog, ali i pridobiti nove slušatelje, one koji shvataju odvažnost koraka nužnih da se stvori jedno hibridno djelo tako izuzetne naravi.”

Pjesme koje je Vesna izabrala za njen novi album “Poravna” su: “Pita Fata Halil mejhandžiju” “Vrbas vodo, što se često mutiš”, “Ako želiš razgovora”, “Vrbas vodo, što se često mutiš?”, “Vozila m’ se Mujagina lađa”,  “Dunjaluče, golem ti si”, “Zmaj prileti s Bosne na Dunavo”, “Vrbas voda nosila jablana”, “Pokraj Save bagrem drvo raste”, “Na Obhođi, prema Bakijama”, “Mujo gleda u mahali Zlatu”, “Dvi’ planine viš’ Travnika grada”.

Istovremeno duboko ukorijenjena u tradiciji, a opet potpuno nova, “Poravna” hrvatske pjevačice Vesne Pisarović je neobična, bolno lijepa i prkosno avangardna. „Poravna“, koja se prevodi kao „ravna“, „široka“ ili „izdužena pjesma“, obično se smatra metaforom za cijeli žanr bosanske sevdalinke, te osebujne balkanske pjesme melankolične ljubavi i želje, karakterizirane dugim, razvučenim i ukrašenim melodijama, tradicionalno pjevanim bez pratnje ili sa oskudnom instrumentacijom (npr. samo sazom ili „šargijom“ kao varijantama „bağlame“). Umjesto da ponovno stvaraju ili preuzimaju tradiciju ili je čak hibridiziraju, Vesna Pisarović i njezini muzički partneri – Noël Akchoté, Tony Buck, Greg Cohen i Axel Dörner – izbacuju tradicionalne oblike putem improvizacija, pomicanja i eksperimenata, pozivajući nas u idiosinkratičan muzički svijet koji je teško kategorizirati, jer je u potpunosti sastavljen od zvučnih kontrasta, čak i proturječnosti.

Njeni bosanski korijeni je motivišu da sevdahu i sevdalinci, tradicionalnoj bosansko-hercegovačkoj muzici, prilazi sa emocijama, to je njen zavičajni kod koji ostaje trajna vrijednost.

Vesna o iskustvu rada na albumu

O samom procesu rada na ovom albumu Vesna za Dertmusic kaže kako je to bilo najljepše i najbogatije muzičko iskustvo koje je do sada imala, te dodaje: “Naravno, ono ne stoji izolirano i samostalno, nego je posljedica i nastavak procesa započetog prethodnim albumom “Petit Standard”, kojeg su činile kompozicije američkog saksofoniste Steve Lacyija i američki jazz standardi. A prije toga i “Naša velika pjesmarica” koja je pristupila našim jugoslovenskim pop šlagerima na način kako bih pristupila jazz standardima. No na prethodna dva albuma, fokus je bio na formi, na improvizaciji i frazi.

Dok na Poravnoj, za razliku od prethodna dva albuma, fokus je bio isključivo ton, zvuk, dah, boja. A jazz, tj. improvizacija služili su kao okvir unutar kojeg smo smještali zvuk svakoga od nas”.   

Za Noela Akchoté Vesna nam kaže kako je on muzičar nevjerojatnog senzibiliteta i znanja i divna osoba za saradnju i prijateljstvo, te nam dalje priča kako je dugo imala želju sa njim saradjivati. Ideja da pristupe Poravnoj bila je idealna za početak njihove saradnje. Divno je bilo osjetiti kako su se već s prvim zajedničkim tonom dogodio razgovor, razni timbri.

O tome šta ju je ponukalo da svoj novi album posveti jednim dijelom i sevdahu uparujući ga sa jazz-om, kao i kako je došlo do saradnje sa Senatsverwaltung für kultur und Europa, Vesna nam priča:

“Jazz vokabularom bavim se već dvadeset godina, od 2006. od kada sam upisla jazz izvedbu na Kraljevskom konzervartoriju u Den Haagu. Od tada, studirala sam jazz i živjela u Londonu i Berlinu – sve do pandemije, kada sam dobila uz berlinsku i zagrebačku adresu. Tako da je jazz muzika, ili bolje rečeno improvizacija moja velika strast i moj muzički poziv.  Kako sam od 2009. u Berlinu, dio sam berlinske jazz scene gdje imam i status umjetnika, tako da je stipendija Berlinskog Senata jedna sretna okolnost i aplikacija koja je mi je pomogla da u pandemijsko doba snimim ovaj album”.

Snimljen tokom dvije live sesije između Berlina i Zagreba, odvojene pandemijskom pauzom, Vesnin novi album je ujedno i osobni i konceptualni hommage Vesninom mjestu rođenja i njegovoj raznolikoj, gustoj i teškoj muzičkoj historiji i geografiji. Distanca koju tako svjesno preuzima također odjekuje i proširuje osobnu distancu zauzetu u njezinoj umjetničkoj karijeri, od njezinog statusa hrvatske i jugoslavenske pop zvijezde s platinastim pločama, prema projektima i saradnjama potpuno drugačijeg kalupa. Takvu je ovdje nalazimo, kao u bajci zvučnih eksperimenata, uz žarke električne i akustične improvizacije članova The Necksa, Masade i Zeitkratzera, ili u intimnom muzičkom dijalogu sa Akchotéom.

Tim koji stoji iza albuma “Poravna”: Vesna Pisarović (vokali), Noël Akchoté (električna i akustična gitara, dobro), Greg Cohen (kontrabas), Axel Dörner (truba).

Album je snimljen je u Bonello Tonstudio u Berlinu, uz dodatne snimke u SoundBrick Studiju u Zagrebu. Inženjeri snimanja su Adrian von Ripka, Tobias Obert i Luka Čabo. Miks i mastering potpisuje Adrian von Ripka. Muzički i izvršni producenti Vesna Pisarović & Hamidulin. Ilustratorica Ana Kuzmanić, dizajnerica je Ana Labudović. Album objavljuje izdavačka kuća PDV, a nastao je uz podršku Senatsverwaltung für kultur und Europa, Berlin.

Podjednako snalažljiv sa mainstream i savremenim jazz stilovima, Brian je svirao u žanru Oscara Petersona/Montyja Alexandera koji su mu bili najbliži srcu.

Njegov album “Something's Got To Give” je predivan CD koji prikazuje Kellocka i njegov trio u najboljem izdanju, u fantastičnom setu standarda koje je popularizirao Fred Astaire.

Rođen 1962. godine u Edinburghu, Brian je diplomirao muziku (Hons) na Univerzitetu u Edinburghu 1986. godine. Od tada se pozicionira kao jedan od najboljih klavirista na britanskoj jazz sceni, radeći s velikanima kao što su Red Rodney, Sheila Jordan, Art Farmer, Charlie Rouse, Bill Watrous, Scott Hamilton, Stanley Turrentine, Herb Geller i mnogi drugi.

Od 1995. godine, Brian je član australijskog čarobnjaka trube Jamesa Morrisona u bendu; turneje po cijeloj Evropi i Australiji, te snimanje albuma uživo za Warner Bros. u New Morning Clubu u Parizu, usput. Njegov glavni projekat je vlastiti Trio, koji se prvi put pojavio kao ritam sekcija za poznati škotski bend, John Rae Collective, još 1988. godine. Ova postava, u kojoj su Kenny Ellis na basu i John Rae na bubnjevima, od tada nastupa zajedno i stekla im je mnogo obožavatelja. Konačno, 1998. godine, bend je objavio svoj prvi zajednički snimak – Something's Got To Give, koji je dobio odlične kritike u štampi.

Brian je 2000. godine proglašen jednim od 10 najboljih mladih jazz pijanista na svijetu od strane Classic CD-a.

Njegov album Live at Henry's objavljen je u julu 2001. godine i dobio je odlične kritike, te je stoga sada prepoznat kao “vjerovatno najveći pijanista u Velikoj Britaniji”. Nedavno je osnovao novi bend, Brian Kellock’s Marty Party, koji usmjerava muziku i duh žive jazz legende Martyja Grosza.

„Vjerujem da će se svijet promijeniti na bolje“, poručuje umjetnik iz Južnoafričke Republike koji će održati koncert u srijedu, 21. maja u 20 sati u  Lisinskom. Njegov planetarni iskorak bio je izrazito prihvaćen album Modes of Communication: Letters From the Underworlds iz 2020. godine, u izdanju Blue Notea.

Makhathini je nominiran za njemačku jazz-nagradu 2025. za nastup godine uživo, a pobjednik će biti objavljen uskoro.

Prepoznatljivi jazz-umjetnik dolazi iz prostora kraljevstva Zulu iz 19. stoljeća i klima u kojem su muzika i ritualne prakse snažno povezane „Imam sposobnost čuti glas predaka ili poruke iz duhovnih svjetova“, rekao je u nedavnom razgovoru uoči nastupa. „Kroz svoju praksu mogu voditi ljude do mjesta iscjeljenja, a imam i sposobnost proricanja iz kostiju!“ Sve to povezao je s svojim muzičkim putem.

„Moj rad zasniva se na Zulu i drugim afričkim mitskim institucijama“, kaže i dodaje da u zvuku pokušava sačuvati ono autentično afričko, što kolonijalizam nije uspio izbrisati. Nduduzo Makhathini učio je i upijao i zapadnjačku crkvenu muziku te jazz, koji mu je okosnica. Stvorio je jedinstven spoj različitih utjecaja: „Crkvena glazba je u mojem zvuku, posebno kao odjek ‘crne crkve’ koja je pružila utočište mnogim slomljenim dušama za vrijeme aparthejda.“ Ističe da je njegov omiljeni izraz jazz, nastao nakon prisilnog preseljenja ljudi iz Afrike u nove krajeve, ali kao protestna muzika koja nadilazi puki gubitak doma“.

Pijanist Nduduzo Makhathini je improvizator, naučnik i muzikolog na Umjetničkoj školi univerziteta KwaZulu Natal s doktoratom iz muzike.

Dobitnik je brojnih nagrada, a njegov album ‘Ikhambi’ iz 2017., prvi koji je objavio Universal Music South Africa, osvojio je nagradu za najbolji jazz-album na Južnoafričkim muzičkim nagradama (SAMA). Godine 2020. objavio je album ‘Modes of Communication: Letters from the Underworlds’ za prestižnu izdavačku kuću Blue Note, koji mu je donio nepodijeljene pohvale kritike i publike te ga je The New York Times proglasio jednim od najboljih jazz-albuma te godine. 

Makhathini ima doktorat iz muzike i voditelj je muzičkog odjela na Sveučilištu Fort Hare u Južnoafričkoj Republici. Svirao je u prestižnim svjetskim dvoranama. Sa suprugom, pjevačicom Omagugu, pokrenuo je vlastitu izdavačku kuću.

Nduduzo Makhathini nastupa na uglednim festivalima nas vim merdijanima, a česti nastupi čine ga relevantnim u aktualnim jazz praksama i diskursima. Sarađivao je s Wyntonom Marsalisom i orkestrom Jazz at Lincoln Center, Richardom Bonom, Hamiltonom de Holandom, Zimom Ngqawanom, Omaguguom, Shabakom Hutchingsom, Black Coffee, Thandiswom Mazwaijem, Mbusom Khozom i nedavno, s WDR Big Bandom, da spomenemo samo neke od njegovih omiljenih muzičara. 

Trenutno promovira svoj posljednji album ‘uNomkhubulwane’ (2024.), objavljen za Blue Note Records. uNomkhubulwane album se naslanja na mitske institucije naroda Nguni iz Južne Afrike i njihove veze s kosmosom povezane bubnjem ingoma.

U muzici istražuje osjećaje koje je nemoguće opisati riječima, te dodaje kako ga zanima sve što je nemoguće. Nduduzo kaže da se „ne sjeća“ da je prije svirao u Hrvatskoj, ali da se ne bi iznenadio da mu neko dođe i kaže: Ovo je slika koju smo snimili kad ste prošli put bili ovdje. „To se već događalo“, kaže s osmijehom i poziva publiku na sasvim poseban susret u Maloj dvorani 21. maja.

Ulaznice za koncert dostupne su online na blagajni dvorane Lisinskog

Publika u Lisinskom u srijedu, 16. aprila premijerno će imati priliku doživjeti lirski, lebdeći ton saksofona Camille George te uživo čuti njezine kompozicije koje u pratnji trojice vrhunskih muzičara odišu vitalnošću i užitkom besprijekorno stapajući nigerijske melodijske obrasce i londonske utjecaje.

Rođena u Eketu u Nigeriji, Camilla George od malena je pokazivala zanimanje za muzičku edukaciju, a posebno je privukla ideja spajanja afričke i zapadne muzičke tradicije.

Odrasla je slušajući legendarnog nigerijskog muzčaraa i političkog aktivista Felu Kutija te velikane saksofona Charlieja Parkera i Jackieja McLeana. Počela je svirati saksofon od svoje 11 godina, kad je, pobijedivši na muzičkom takmičenju, osvojila besplatne edukacije iz saksofona.

Camilla George od svojijh malih nogu je pokazivala zanimanje za muzičku edukaciju, a posebno je privukla ideja spajanja afričke tradicije i zapadne muzičke jazz kulture.

Vrhunsko obrazovanje i rad s velikanima

Studirala je i radila uz poznate saksofoniste, kao što su Jean Toussaint iz ansambla Art Blakey and The Jazz Messengers i ‘jedan od najkreativnijih britanskih saksofonista’ Julian Siegel. Magisterij iz jazz-a stekla je na Trinity College of Music, gdje je 2011. godine nagrađena stipendijom Archer za izvanredne izvedbe.

Kroz razne edukacije izgrađivala je unikatni stil, koji mnogi nazivaju vizionarskim, zbog kojeg je danas posebno cijenjena muzička umjetnica na novoj londonskoj jazz-sceni.

Od 2009. do 2014. godine svirala je u poznatom sastavu Jazz Jamaica, koji je 2013. bio nominiran za MOBO nagradu. Sljedeće godine upustila se u vlastiti projekt predstavljanja budućih zvijezda nove britanske jazz scene.  Sa svojim je kvartetom 2017. objavila prvi album ‘Isang’ što znači Putovanje na Camillinu maternjem ibo jeziku, koji je The Guardian opisao kao jazz koji te angažira i navodi na ples.

Superzvijezda jazza

Njen prvi album, kao i sljedeća dva, privukli su veliku pažnju kritike i publike; lansirali su je na ključne top-ljestvice i donijeli mnoštvo nominacija i uglednih nagrada.

Zaredala su se gostovanja i impresivne saradnje, a jedna od njih bila je s legendarnom Dee Dee Bridgewater koju se Camilla toliko dojmila na Londonskom Jazz Festivalu da je izjavila da je ‘svijet siguran jer imamo Camillu’.

Njezine nastupe i koncerte kritika redovno opisuje kao ‘istinski nezaboravne’, njezine kompozicije kao ‘zrele i kreativne, udružene s uzvišenim solažama saksofona’, a nju kao ‘zlatnu djevojku jazza‘ i ‘superzvijezdu jazza u usponu’.

Treći, posljednji album ‘Ibio Ibio’ objavljen je 2022. godine, a Camilla ga je posvetila svojem plemenu Ibibio, narodu jugoistočne obale Nigerije: „Ibio Ibio je slavlje korijena, stvaranja i zajednice. Ibibio ljudi zalažu se za zajednicu i zajedništvo, a u ovim sve čudnijim vremenima to je nešto što mi daje smjernice, nadu i utjehu.” Kazala je Camilla uoči zagrebačkog konceerta.

Njezina je muzika hipnotizirajuća mješavina afrofuturizma, hip-hopa i jazza, s politički usmjerenim podtekstom koji je povezan s njeinim nigerijskim identitetom i nasljeđem, odražavajući afričku historiju, kulturu i ropstvo.

Ulaznice za koncert, dostupne online kao i na blagajnama Dvorane Lisinski

Donosimo priću o Bergen Jazzforum je osnovan 3. oktobra 1972. godine i od tada je jedan od najvažnijih organizatora koncerata u zapadnoj Norveškoj. Isti ljudi su pokrenuli Nattjazz 1973. godine. Hiljade muzičara je posjetilo jazz klub tokom godina, uključujući neka od najvećih imena jazzaa kao što su Miles Davis, Chick Corea, Dexter Gordon, Betty Carter, Joe Henderson, Art Blakey i Carla Blay. Istovremeno, Bergen Jazzforum je bio važan dio lokalnog jazz okruženja u Bergenu, a tokom godišnjice na bini će biti mjesta za domaće, domaće i međunarodne muzičare.

The Young Mothers imale su čast otvoriti godišnjicu u USF Verftet, petak 28. oktobra. Sekstet je prije 10 godina započeo basista Ingebrigt Håker Flaten, dok je još živio u Austinu u Teksasu. Ovdje je sakupio najbolje i najuzbudljivije iz teksaškog undergrounda, a kroz nekoliko izdanja bend se razvio u jedinstvenu mješavinu jazza, slobodne improvizacije, indie rocka, hip-hopa i grindcorea.

Malstrøm je zajednički projekat Vetle Junkera i Jonasa Flemsætera Hamrea. Projekt koji probija žanr gdje se džez i tvrdi, elektronski ritmovi spajaju kako bi formirali eklektičan i progresivan zvuk gdje saksofoni i sintisajzeri dominiraju zvučnom scenom.

Malstrøm čine: Jonas Hamre – sax and electronics, Vetle Junker – synths, Ivar Thormodsater – drums i Anderas Johansen – Sound

Treće večeri festival nastupa Omara “Bombino” Moctar, jedan od najuticajnijih električnih gitarista u svijetu danas.  Godine 2018. izašao je njegov posljednji studijski album “Deran”. To mu je, između ostalog, osiguralo i nominaciju za Grammy za najbolji album svjetske muzike, a time je Bombino postao prvi umjetnik iz Nigera koji je ikada dobio takvu nominaciju. Njegov najnoviji album, “Live In Amsterdam”, snimljen je u novembru 2019. godine, a objavljen godinu dana kasnije za Partisan Records.

Od 2013. godine, trio GURLS je veoma popularan muzički mix saksofonistkinje Hanne Paulsberg i basiste Ellen Andrea Wang. Oboje su među najtraženijim muzičarima u zemlji koji pokazuju veliki raspon u svojim muzičkim karijerama. Na ovaj projekat su doveli i jedinstvenu vokalisticu Mariannu Sangitu. GURLS se razvio u perjanicu norveškog džeza. Bogati debi album “Run boy, run” osvojio je nagradu Spellemann za najbolji džez album 2018. godine, a trio je od tada bio na vrhu norveških jazz festivala i svirao u rasprodanim klubovima. U julu sviraju i na poznatom North Sea Jazz Festivalu u Roterdamu. U proljeće 2021. održana je premijera naručenog djela Hanne Paulsberg za Trondheim Jazz Orchestra & GURLS. Koncerti na Jazzfestu u Trondhajmu, Mandaljazz, Moldejazz i Sildajazz izazvali su veliko oduševljenje sa nizom potpuno novih pjesama za ovu priliku, kao i nekim od GURLS-ovih hit pjesama u novom ruhu.

Bergen Jazzforum ima dugu istoriju u Hulenu i tamo je održao mnoge svoje koncerte 70-ih i 80-ih godina. Stoga je zaustavljanje na legendarnoj pozornici godišnjice naravno prikladno. U srijedu, 2. novembra, duo Malstrøm dolazi u Hulen sa svojom progresivnom mješavinom improviziranog jazza i tvrdih elektronskih ritmova.

To nije samo jazz već 50 godina, svoje mjesto u programu imaju i muzičari iz raznih krajeva svijeta. Tokom ovojesenjeg jubileja, Bergen Jazzforum u saradnji sa Bergen International Music Festivalom predstavlja pustinjskog blues gitaristu Bombina iz Nigera na USF Verftet, četvrtak 3. novembra. Sljedećeg dana održat će se mini-festival na istoj lokaciji, gdje će Trondheim Jazzorkester & GURLS, koji su objavili svoj album, biti na pozornici u Røkerietu, dok General Post Office nudi svoju jedinstvenu mješavinu free jazza i bluesa na Sardinenu. Jubilarni festival završava u Kulturhusetu u Bergenu sa četiri umjetnika na dvije bine. Elisabeth Lid Trøen izvodi svoje naručeno djelo “New Paintings of Jazz” zajedno sa svojim kvartetom i Dagom Arnesenom. Pored toga, biće više muzike koja prelazi granice žanra sa omiljenim kritičari KOBE-om i Hanom Gaidenom.

Donosimo Program:

28. oktobar // USF Verftet
MLADE MAJKE

2. studenog // Pećina
MALSTRØM

3. novembar // USF Verftet
BOMBINO
u saradnji sa Međunarodnim muzičkim festivalom u Bergenu

4. novembar // USF Shipyard
TRONDHEIM JAZZORKESTER & GURLS
GENERAL POST OFFICE 5. novembar // Kulturhuset i Bergen
TRØEN / ARNESEN QUARTET
KOBE
HAN GAIDEN
LOUIEN
u saradnji sa Kulturhuset i Bergen

Nenad Vasilić svoju muziku aktivno izvodi u sastavima „Nenad Vasilić Trio“ i „Bass&Strings“, koje smo tokom ljeta imali priliku da slušamo uživo i na koncertima širom Srbije. Nedavno je nastupio i sa orkestrom „Big Band RTS“, za koju priliku su urađeni novi aranžmani njegovih autorskih kompozicija.

Vasilić ne krije ni svoju ljubav prema rok muzici, a kako zvuči kada svira Smak na kontrabasu, poslušajte ovde: