Ahmed Burić je autor brojnih zbirki poezije, kratkih priča, eseja, romana i članaka, a 2022. godine u saradnji sa Damirom Imamovićem objavio je spoken word album „Sin pustinje“.

Harizmatični narator sugestivne boje i autoritativne dikcije, prošle godine predstavio je vrlo zanimljiv album, odnosno muzičko-književni projekt „Valceri iz Translajtanije“ na kojem je okupio odlične muzičare i umjetnike s ‘obiju strana’ rijeke Leithe (mađ. Lajta), a i šire.

Skup fantastičnih muzičara iz regije našao se na zadatku uobličavanja nečega što je prvo bilo knjiga, a onda su iz nje počeli „izlaziti“ tonovi koje je pokušao zapisati Burić, kojem je muzika bila prva ljubav, ali je zaplivao tekstovima. A onda se sve vratilo: veliki makedonski gitarist Toni Kitanovski, spektakularna violinistica Melika Hadžić, slovenski star-basist Žiga Golob, perkusionist Nenad Kovačić, prekrasan glas glumice Maruške Aras, apsolutni talent Tomislava Jovanovića – Tokca i stihovi cijenjenog osječkog pisca, pjesnika i urednika Nenada Rizvanovića u uzbudljivom putovanju oko svijeta, čije su tačke između New Orleansa i otoka Lastova, preko Osijeka, Nagykanizse, sibirskih stepa i afričkih pustinja.

Žanrovski teško odrediv, ali u svakom smislu uzbudljiv album na kojem se nalaze i rock i punk i world music i blues, i nešto od one univerzalne melankolije koja obilježava prostor Srednje Europe, i taj, u osnovi, imaginarni prostor sjedinjava u umjetničku i životnu činjenicu. Valceri koji se ne slušaju 1. januara u podne, nego svakog drugog dana u kojem se dobro ljudsko biće može osjećati loše.

Ili dobro? Ovisno o tome kamo ga odnesu „Valceri iz Translajtanije“.  Dakle, Zagrebe, dame i gospodo, drugarice i drugovi, Lisinski srijedom, 24.9., Valceri iz Translajtanije, swamp punk blues bećar csardas putovanje pejsažima imaginarnog zavičaja. Dođite šareni. Čekamo vas!

 O albumu su kazali

Zoran Stajčić iz „Ravno do dna“ za album kaže da je „definitivno najluđi punk album na početku godine, udara posred čela poput one stvar o kojoj su pjevali Let 3“, dok Aleksandar Dragaš iz Jutarnjeg lista kaže: „Mračno je sve oko nas, ali uz njegove je pjesme lakše biti u mraku. Kao da slušam Caveovu, Waitsovu ili Cooderovu bandu.“ „Sve vrijeme slušanja imate osjećaj da kauboj jezdi dobrohotnom ravnicom“, Siniša Pavić, Novi list.

U sklopu WARM Festivala i u saradnji sa specijalnim programom Narodnog pozorišta Sarajevo „Kultura na ulice!“ večersinoc je upriličena izložba palestinske fotografkinje Laure Boushnak na šesnaest lokacija u Općini Centar.

Također održan je koncert pod nazivom „Kad riječi zakažu“ u izvedbi Ahmeda Burića i Damira Imamovića uz specijalne goste.

Izložba radova palestinske fotografkinje Laure Boushnak pod nazivom „Arapski svijet: Vizija Laure Boushnak“, a koja obuhvaća priče iz cijelog arapskog svijeta, otvorena je sinoc u19:00 sati, na Trgu Susan Sontag uz razgovor i obilazak lokacija na kojima je postavljena izložba. Kustosica ove izložbe je Lejla Hodžić.

Laura Boushnak je palestinska fotografkinja sa sjedištem u Ammanu u Jordanu. Njezin rad uglavnom se fokusira na arapski svijet, istražujući pitanja koja proizlaze iz njezinog osobnog iskustva s rodom, obrazovanjem i posljedicama rata.

Njeni radovi nalaze se u javnim i privatnim zbirkama, uključujući Britanski muzej, te su izlagani u galerijama i muzejima diljem svijeta, poput Muzeja u Birminghamu u Velikoj Britaniji, Muzeja umjetnosti Sharjah u UAE i Muzeja Arp Bahnhof Ralandseck u Njemačkoj.

Koncert „Kad riječi zakažu“ izveden je na Pozorišnom Trgu Susan Sontag sinoć sa početkom u 21:00 sat, a specijalni gosti Ahmeda Burića i Damira Imamovića bili su Toni Kitanovski na električnoj gitari i Ivan Mihajlović na električnom basu.Koncert je također uključivao ​​velike projekcije „Jemen: Contraflow“, koje nose snažnu fotografsku seriju autorice Alixandre Fazzine, predstavljajući priče o raseljavanju i otpornosti u Jemenu.

To je balkanski pustinjski blues naglašen i utišan duhom vremena. Poezija i muzika, rečene su i odsvirane drugim sredstvima, u djelu za koje vjerujemo da neće ostaviti ravnodušnim ni najzahtjevnije uši slušatelja.

Album „Sin pustinje“ eksluzivno za DertMusic nam je najavljen još prije više od godinu dana, na koncertu Damira Imamovića održanom u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, u jeku pandemije COVID 19. Tom prilikom, Ahmed Burić nam je u razgovoru nakon koncerta najavio ozbiljne etno jazz goste na svom prvom nadolazećem albumu na kojem će dominirati tzv. pustinjski blues, te je tom prilikom pojasnio da se album teško može žanrovski definirati i da žanrovi pripadaju svima nama.

Ahmed Burić jedan je od najistaknutijih angažiranih avangardnih novinara, pisac, pjesnik, kolumnista, muzičar, intelektualaca na prostoru balkanskog poluostrva, poznat po svojim duhovitim, pronicljivim tumačenjima svog rodnog grada Sarajeva. Objavio je više zbirki pjesama, od kojih izdvajamo: “Bog tranzicije”, Posljednje suze ulja i krvi, Maternji jezik, Hipertenzija, zatim zbirku priča Najvažnija zabava Aleksandra Viteka, knjigu eseja Od Ivana do Azize, te roman Tebi šega što se zavem Donald. Radi kao novinar i kolumnista u Sarajevu, a član je muzičke grupe Kablovi. Svoje pjesme, priče, reportaže, intervjue, eseje i kolumne objavljivao je u svim najznačajnijim medijima jugoistočne Evrope, a tekstovi su mu prevođeni na njemački, engleski, češki, slovenački, francuski i španski jezik. Takođe je učestvovao u nekoliko filmskih projekata kao scenarista i glumac.

Ahmed u svom albumu prvjencu „Sin pustinje“ na pjesmi „Treći svjetski“ progovara o surovoj stvarnosti i otkriva vidike kuda nas vodi politička stvarnost novog svjetskog poredka – današnjice, te smjelo današnji vakat definiše kao neproglašeni, ali stvarni III svjetski rat koji se vodi protiv cijelog čoječanstva, pokušavajući napraviti paralelu kroz historiju. Dalo bi se zaključiti! Bumerang tiranstva i velikih vođa se s vreman na vrijeme vraća običnom puku!

Obzirom na tvoj dosadasnji publicistički novinarski knjizevni bogati opus ulaziš, i iznova se vraćaš svojoj strasti, muzici, umjetničkom izrazu koji najbolje oslobađa čovjeka od stresa surove današnjice. Na albumu su radili prekaljeni muzičari, na ovom projektu Damir Imamović kao producent, članovi Sevdh Takhta, ali i jazz zvijezda Toni Kitanovski. Otkrij nam šta tvoj prvi nosač zvuka/ploča donosi i sa čim ćeš relaksirati svoju publiku?

„Nadam se da neću samo relaksirati, ali to jeste jedna vrsta muzike za chill, što bi narod rekao, dakle zahlada, kako naši stari nazivaju desert. Nikad mi dosad nije palo na pamet da su „naša“ riječ za slatko na kraju obroka i latinska riječ za pustinju ista stvar. I ta ploča jeste nekakav pustinjski blues, neki, možda, kosmički sevdah, u koji smo mi pokušali upisati neku većinu stvari koja nas zanima. A toga je, kad smo na kraju preslušali ono što smo sklopili – puno. Na početku, kad smo postavljali pjesme, Damir je rekao da mu jedna tema jako liči na Abdulah Ibrahima, i njegove jazz eksperimente. Meni se na drugoj pjesmi, pak, učinilo da zvučimo kao The Cream, u nekoj akustičnoj fazi – koju oni nisu imali – jer riff je, onako, claptonovski. Treći put, pogotovo u pjesmama u kojima Damir svira tar, iranski instrument, tu se potpuno čuje nasljeđe Muhameda Mešanovića Hamića, ali kao da si ga malo pomjerio prema Indiji, pa on plete nešto svoje. Ne znam, svega tu ima, znam da smo se jednom slatko nasmijali kad je Damir rekao da treba da se zovemo „Daidžinice stagnacije“, aludirajući naravno na Franka Zappu i njegove Mothers of Invention. Ovo je, uz moju poeziju, recimo to tako, i pregled muzike koja je nastala kao plod Damirovih istraživanja izvan sevdaha. A sevdaha, kad je on tu, jednostavno mora biti. Tako da je ovo, što bi se reklo, album za cijelu porodicu. Kod nas je bilo poezije koja je uglazbljivana, hajde da tako kažem, ali mislim da je ovo prva prava što se kaže spoken word ploča. Ako, možda, ne računamo mevlud Himze Polovine, koji jeste otpjevan, ali je intencijom upravo to. Izgovorena riječ. I muzika. Dakle, svega u Božjoj bašči, što bi se reklo.

Ekipa koja je okupiljena oko zajedničkog projekta i solo albuma pod producentskom palicom Damira Imamovića je polučilo nešto sasvim novo na muzičkoj sceni na prostoru Balkana, a reklo bi se i na ukupnom World Music prostoru. Pustinjski blues je spoj književnog, pjesničkog pro code kojeg nosi Ahmed sa svojim specifičnim glasom i šarmom, izražajem, stapa se sa sazom, saxom beskrajnim ritmom koji proizvodi orkestar samih profesionalaca.

Govoreći o albumu, književnik Nenad Rizvanović u svojoj recenziji piše:  „Sin pustinje možda je ponajprije muzika imaginarnog zavičaja. Za uspjelu ljubavnu pjesmu, autobiografsku minijaturu, lirsku bilješku, važan politički manifest ili, naposljetku, za stvaranje originalnog umjetničkog svijeta, pjesniku je bio neophodan poznat – pa makar i imaginaran! –  muzički i pjesnički kontekst, a Ahmed Burić sve je to na ovoj ploči zaista stvorio: i kontekst i tekst i pjesmu! Na ovoj ploči on pliva iznad uobičajenih shema, poznatih refrena i lakih rješenja naprosto jer je originalan umjetnik koji voli i slavi i život i umjetnost. Njegova poezija i Imamovićeva muzika ovdje se susreću na čudesno intenzivan način u bluz fragmentima, finim „menuetima“, utišanim baladama, i nekom neuhvatljivom muzičkom crossover ambijentu.“

Poezija se pitko stapa u pjesmu, stih ostvario put u pustinjski blues. Ritam prati glas i stvara poetsku fuziju, piščeva težnja da ispriča priču je ostvarena. Producentski udio prekaljenog umjenika i istraživača u tradicionalnoj muzici  D. Imamovića na albumu „Sin Pustinje“ je uvijek i iznova u njegovom stilu istraživača, u kojem i sam sebe propituje do kojih granica može doseći, te je u ovom poduhvatu prevazišao i samog sebe, podigao ljestvicu do samog vrha, i postavio nove standarde u esnafu!

Iznoseći nam svoje iskustvo o bojama koje donosi novi izlet na stage, te pokušavajući dati odgovor na pitanje može li se „Sin pustinje“ žanrovski odrediti, Burić kaže:

„Možda i može, ali jako teško. Pjesme su pojedinačno različite, tako da je ponekad teško shvatiti da ih izvode isti ljudi. Recimo pjesma „Rijeka“ kreće kao neka soul balada, onda se pojavi moj glas, a onda Benjamin Drijenčić odsvira trubu da su ljudi rekli da im zvuči kao da je muzika za remake klasičnog westerna Rio Bravo. Što se boja tiče, šta da kažem, zastupljene su sve nijanse zelene, dakle temeljno zelena, svijetlo zelena, tamno zelena, i bezobrazno zelena. Zeleni zub.  Šalim se, naravno, ali ne do kraja. To, negdje, u korijenu jeste malo ploča inspirisana afričkom muzikom, bila to muzika Sjeverne Afrike, na kojoj je Damir izgradio jedan dio svog originalnog izraza, ili Centralne Afrike, odakle dolazi blues, i većina onoga što danas znamo kao nasljeđe velikog dijela zapadnih obrazaca popularne muzike, čemu sam ja naginjao cijeli život. Ima jedna ploča iz devedesetih koju i on i ja jako cijenimo, riječ je o albumu „Talking Timbuktu“ Ali Farka Tourea i Ry Coodera za koju bih volio da svugdje na svijetu bude obavezan dio (muzičkog) školovanja, jer donosi sve ono najbolje o čemu ovdje pokušavamo reći nešto pametno. Kad već govorimo ovako referencijalno, onda na pamet pada i album iz osamdesetih grupe Haustor, Album „Treći svijet“, napravljen nakon što su oni, predvođeni znatiželjom Srđana Sachera, basiste i koautora, uronili u afrički melos. Onda i nije slučajno da nam se na tom putovanju pridružio skopski jazzer Toni Kitanovski koji istražuje veze afričke muzika, jazza i balkanskog nasljeđa i u njegovom sviranju gitare ima nešto univerzalno, jer se radi o velemajstoru koji je izučen na Berkleeju, možda i najpoznatijoj svjetskoj jazz školi, ali ima i ono prvinsko, uz naravno činjenicu da je makedonac, a znamo šta njihova iskustva nose sa sobom. I blues, naravno, neke pomalo off ploče Jamesa Blood Ulmera ili Otisa Taylora, Mose Alisona, naizgled malo nerasviranog, pomalo punkerski, jer je to neka moja poetska odrednica.

Dakle, u vrijeme u kojem se ljudi trude da zamagle zvoj glas i procesiraju ga raznim efektima, auto-tuneovima uglavnom, mi smo odlučili da najčistije moguće, bez ikakvih vještačkih aditiva, da tako kažem, razgovijetno kažemo šta imamo. To je prepoznao Dallas records, renomirani izdavač koji je u zadnje tri i po decenije objavio dosta nekih zanimljivih ploča iz ovog dijela svijeta, tako da vjerujem da će ovaj album obradovati one kojima muzika nije samo zabava, nego integralni dio života, nešto bez čega se ne može.“  Zakljućio je Ahmed Burić

Damir Imamović, producent novog albuma Ahmeda Burića izjavio je:

“Dragi i drage,

 Veliko mi je zadovoljstvo da najavim izlazak albuma na kojem sam dugo radio. Producirao sam svoj prvi spoken word i to dragom prijatelju i izvrsnom sarajevskom pjesniku i pojavi Ahmedu Buriću. Album se zove “Sin pustinje” i objavljuje ga izdavačka kuća Dallas Records.

Album je nastao iz mog druženja s Ahmedom i njegovom poezijom tokom pandemijskih dana. Dugo smo birali materijal i tražili najbolje muzičke teme. U kasno proljeće 2021. godine, snimili smo ga u mojoj dnevnoj sobi. Snimio ga je i miksao naš prijatelj Ivan Mihajlović, koji je i svirao bass na albumu. Ruku su pružili i Toni Kitanovski (električna gitara), Nenad Kovačić (perkusije), Goran Milošević (bubnjevi) i Benjamin Drijenčić (truba). Album je masterizirao Goran Antović, a fotografiju za naslovnicu uradio je Amer Kapetanović. Dizajn omota potpisuje Ana Pojatina.”

Upravo je na youtube kanalu Dallas Recordsa premijerno emitovan video za prvi single sa albuma “Sin pustinje” pod nazivom “Treći svjetski”. Autor videa je Ahmedov stari prijatelj Jan J. Beran.

Prva promocija albuma odigrat će se na zagrebačkom sajmu Interliber u nedelju, 13.11.2022., u 17:00, a album će od naredne sedmice biti dostupan na svim prodajnim mjestima Dallas Recordsa.”