Na Grbavici u Sarajevu ovih dana je osvanuo mural sa likom Milana Mladenovića i stihovima iz pjesme „Sarajevo“ Ekatarine Velike. Nakon što je u februaru 2023. posthumno proglašen za počasnog građanina Sarajeva, ovo je drugi gest iskazivanja poštovanja i ljubavi ovog grada prema dječaku koji je nekada odrastao na njegovim ulicama.
Oslikan od strane kolektiva “Obojena klapa” prema idejnom rešenju umjetnika Rijada Hadžića, ovaj mural nalazi se u Grbavičkoj ulici broj 6, nedaleko od solitera u kojem je porodica Mladenović živjela od 1964. do 1970. godine, a koji se i danas nalazi u ulici Kemala Kapetanovića.
Kada pišu o odnosu Milana prema Sarajevu mediji često citiraju njegov intervju u kojem priča kako je ovaj grad „verovatno mračno uticao“ na njega.
„Bio sam strašno ratoboran, istinoljubiv, mali, ovolicki… i stalno sam se tukao sa starijima od sebe“. Da su takve razmirice bile sastavni diio odrastanja na Grbavici, kao i to da je Milan zaista bio ratoboran – „sitan, ali nabijen“ – potvrđuju i njegovi prijatelji iz djetinjstva. Odjek tih dana čuje se i u stihu pjesme „Ruke“: „Seti se dana kad su ulične tuče / bile ispit za dečaštvo.“
Ali odnos Milana i Sarajeva je slojevitiji. Milan je u ovom gradu počeo da uči sviranje gitare u lokalnom Domu kulture, kod legendarnog Miodraga Necića – Gari Garinče. Na talasima Radio Sarajeva je otkrivao Bitlse i Korni grupu, zaljubio se u rokenrol muziku, napravio prvi „bend“ sa drugarima Markom i Edimom i napisao prve pjesme koje su objavljene 1970, nešto prije nego što će se porodica Mladenović preseliti u Beograd.
Jedan od bliskih Milanovih saradnika iz perioda najveće slave Ekatarine Velike kaže: „Za vreme turneja, Milan je želeo da što pre krene u Sarajevo. Žuri mu se tamo. Voleo ga je. Tamo su uvek bili najduži koncerti. Ekatarina je obično svirala devetnaest- dvadeset pesama. U Sarajevu je uvek bilo dvadeset i pet, plus bis.“
Koliko je volio da svira u ovom gradu otkriva i sačuvani snimak koncerta u klubu „CDA“ 1987. godine, kao i onaj na kojem je kompletno ozvučenje otkazalo, ali je Milan nastavio da pjeva bez razglasa, na oduševljenje Sarajlija.
Ljubav koju je imao prema Sarajevu se najbolje vidjela početkom devedesetih. U julu 1991. godine, veče prije velikog koncerta EKV u Beogradu, bend će preći šest stotina kilometara da bi odsvirao dvije pjesme na velikom „YUTEL koncertu za mir“ u „Zetri“. Početkom devedesetih Milan govori o Sarajevu i tokom antiratnog govora u Sava centru 1992, šalje pakete pomoći (ali i singlice sa antiratnom pesmom Rimtutituki) kada je počela opsada grada, brine za prijatelje iz djetinjstva iako ne zna da li su živi. Na velikom koncertu „Rokenrol zauvek“ u aprilu 1994. Ekatarina će odsvirati pet pjesama. Peta će biti – „Sarajevo“.
U Milanovom opusu postoji jedna potresna posveta ovom gradu. Pjesma „Crv“ sa albuma Angel’s Breath nastala je kao reakcija Sube, Milana i Maje na vijesti sa Markala koje su upravo stigle do Brazila 5. februara 1994.
Možda se njegov krik s kraja te pjesme nije tog dana čuo do Sarajeva. Ali, čujemo ga sada.
Podseća nas na ono što su ljudi bez pameti učinili ovom gradu.
Kada je krajem oktobra 1994. pokrenuta „Deklaracija o slobodnom i jedinstvenom Sarajevu“, koje je tražila „da se grad deblokira i demilitarizira, da mu se obezbjedi sigurna budućnost, a njegovim žiteljima pravo na civiliziran život” – Milan je bio među malobrojnim Beograđanima koji su je podržali.
Tu deklaraciju je potpisao 3. novembra 1994. Bio je to vjerovatno i posljednji put da je zapisao svoje ime, za Sarajevo, grad koji nikada nije izašao iz njega.
Ovaj mural je jedan od rezultata inicijative „Muzej devedesetih“ koja je tokom 2024. godine postavila i izložbu “Lavirint devedesetih” u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine, a čija je ideja osvetljavanje kompleksne decenije devedesetih na području bivše Jugoslavije.
Nakon što je u februaru 2023. posthumno proglašen za počasnog građanina Sarajeva, ovo je drugi gest iskazivanja poštovanja i ljubavi ovog grada prema dječaku koji je nekada odrastao na njegovim ulicama.
