Prvi album Davida Gilmoura, bivšeg pjevača i gitariste Pink Floyda u ovih devet godina, ‘Luck And Strange’ nastao je u partnerstvu sa njegovom suprugom i dugogodišnjom saradnicom, Polly Samson. Kako sam Gilmour kaže, album je nastao u “maloj kući u Londonu, sa jednom sobom koju su koristili kao mali studio i prostorijom iznad nje koja je bila postavljena kao Pollyna soba za pisanje.”
Album ‘Luck and Strange’ je objavljen 6. septembra 2024. godine, na vinilu, CD-u i u digitalnoj verziji.
Priča o “Luck and Strange” počinje početkom 2020. godine kada su Gilmour i Samson imali određene planove. Samson je imala spreman novi roman za objavljivanje “Pozorište za sanjare“. Radili su na muzici za audio knjigu i planirali da idu zajedno na turneju, na književne festivale. Tada je došla pandemija Covid-a, lock-down, iste sedmice kada je objavljeno „Pozorište za sanjare“. Samson za to teško doba kaže „Bila sam u suzama jer je izlazila moja knjiga, a ja sam na njoj radila 100 godina i odjednom niko nije mogao da je pročita. A onda je moj sin Čarli predložio da to prenesemo na mreže, i tako je nastao livestream.”
“Porodica Von Trapped” prerasla je u sedmičnu seriju koja je ubrzo postala jedno od neočekivanih zadovoljstava izolacije. U njemu je glumila Gilmourova i Samsonova šira porodica i kućni ljubimci, a njegove teme obuhvatile su sve, od vrhunskih memoara Charlieja Gilmoura Featherhood do Gilmoura koji razmišlja o svom prijateljstvu iz djetinjstva sa pokojnim Sydom Barrettom i izvođenjem njegove pjesme Dominoes.
Album sadrži osam novih numera zajedno sa obradom pjesme ‘Between Two Points’ braće Montgolfier, a sam album sadrži i umjetnička djela i fotografije renomiranog umjetnika Antona Korbijna.
Originalna pjesma ovog albuma je spori eho realizma Pink Floyda, impresionistički portret neuspjele komunikacije i srodnog osjećaja rezignacije. Druga najintrigantnija pjesma na albumu je pjesma po kojoj je album i dobio ime “Luck and Strange”, a koja je predstavljena na dva načina, u zavisnosti od verzije albuma koju imate. Zanimljiviji je 14-minutni “original barn jam”, koji su Gilmour i Wright snimili sa bubnjarom Steveom DiStanislaom i basistom Floyda Guyjem Prattom.
Na youtube kanalu David Gilmour je uživo odsvirao novi album, proslavivši na taj način njegov izlazak.
Groove podsjeća na srednju dionicu Pink Floyda “Dogs“, ali instrumental je više nalik bluezu i opušteniji dok Gilmour i Wright naizmjenice improvizuju vlastitu komunikciju na svojim instrumentima. Verzija albuma koja je kraća i sadrži Gilmourove pjesme koje je napisala njegova supruga i dugogodišnja saradnica, spisateljica Polly Samson zvuči grandioznije, jer Gilmour u njoj razmišlja o prolaznosti ovog svijeta.
Naslovna pjesma pokušava smjestiti nedavne užase 21. vijeka u neku vrstu konteksta današnjice „Ta pjesma je zaista došla iz vremena invazije Ukrajine, kada smo svi svjedočili nečemu strašnom”. I onda mi je neko rekao “možda ako pogledaš istoriju, vidiš da je to normalno, samo si proživio periode u kojima nije bilo tih stvari i to je nenormalno. Tada sam svhvatio da je to zastrašujuće, stvarno zastrašujuće.” Kazao je Gilmour.
Na ovom albumu je radila jedna nova grupa muzičara sa drugačijim, inovativnijim pristupom, a to su: bubnjar Adam Betts, basista Tom Herbert i klavijaturist Rob Gentry. Svi imaju pozadinu u jazzu: Herbert je bio član Seba Rochforda Polar Bear i Acoustic Ladyland, Betts svira sa pank-džez sekstetom Melt Yourself Down. Tu je i neočekivano posthumno pojavljivanje Rika Rajta na naslovnoj numeri albuma „Luck and Strange“.
O planovima za dalju promociju ovog, ali i stvaranje novih albuma Gilmour kaže kako je plan objaviti ovaj album, a zatim odmah uraditi još jedan.
Magazin „The Rolling Stone“ za ovaj album donosi recenziju kazavši kako je, u cjelini gledano, Luck and Strange upravo ono što bi trebalo da očekuje svako ko je decenijama pratio bivšeg pjevača i gitaristu Pink Floyda, te dalje kaže kako je tematski gledano ovaj album teži od „Rattle That Lock“ iz 2015. i prizemniji od „On an Island“ iz 2006. Najbliži je, na neki način, albumu „The Division Bell“, albumu Pink Floyda iz 1994. koji je prvi put sadržavao Samsonine stihove, posebno na turobnoj pesmi “High Hopes”, na kojoj je Gilmour žalio za “životom kojeg je progutalo sporo propadanje”.
