U galeriji Manifesto otvorena je izložba pod nazivom “Ne smijemo prestati pričati o Gazi” koju je pripremio Muzej Palestine iz Birzeita. Izložbu je otvorio historičar Nihad Kreševljaković koji je govorio o samoj postavci i značaju širenja istine i pričanja o stradanju palestinskog naroda, ali njihovoj kulturi i umjetnosti.
Izložba je organizovana u saradnji sa međunarodnim festivalom MESS, antimilitarističkim feminističkim kolektivom i galerijom Manifesto, a otvorena je u nedjelju 1. decembra.
Na samom otvaranju izložbe, Nihad Kreševljaković se zahvalio galeriji Manifesto i antimilitarističkom feminističkom kolektivu, kazavši kako su zajedno sa MESS–om organizovali ovu izložbu, te je dalje nastavio govoriti o muzeju koji stoji iza ove izložbene postavke. Radi se o muzeju Palestine iz Birzeita, koji se nalazi u blizini Ramale. Muzej je izgrađen 2016. godine, i spada u sedamnaest muzeja svijeta koja ima nagrade za uklapanje samog objekta u okoliš. Sam muzej je osmišljen da popuni onu prazninu koja postoji preko sedamdeset i pet godina u kojima je priča o Palestini postala jedna vijest koja nas ne dotiče. Kreševljaković dalje kaže: “Hvala Bogu da sam ja nekako od najranijeg djetinstva znao da je Palestina bila dijelom mog odrastanja, Palestina je bila ona stvar koju u djetinstvu koja kada vam je sve super, te se podsjetio jedne slike iz djetinstva, te dodaje jedna slika se pojavi na televiziji, sliku iz mojih sjećanja kada grupa vojnika drži jednog mladog čovjeka i prstima ga udara po kamenju.” To su scene koje su su mi se urezale.
Kulturni otpor
To je bila jedna od slika koja je meni ostala neki podsjetnik na taj lijepi svijet koji smo mi sami živjeli u toj nekoj intimi vlastitih iskustava, da zapravo postoji realni svijet koji je drugačiji od onoga kako ga mi doživljavamo u tom svom mikro okruženju, a koji sam uvijek osjećao dijelom svijeta u kome živim. U tom smislu, koliko god to zvučalo basfemično i ludo, zahvalio bih se Bogu na iskustvu opsade Sarajeva koju smo preživjeli, jer mi je ta opsada zapravo potvrdila da je to što sam osjećao tu Palestinu zapravo dio mog života. Opsada me je na nekom vlastitom primjeru naučila zašto sam ja to tako osjećao, i ta stvar koju smo mi ovdje doživjeli bila je takva da sam ja možda naivno vjerovao da će Bosanci i Hercegovci, Bosanke i Hercegovke biti ljudi koji koji će imati izraženu tu saosjećajnost prema drugima, i da ćemo biti uvijek prvi koji ćemo se dići za pravo bilo kojeg drugog čovjeka koji je ugrožen.”
Nastavljanjući svoje izlaganje, Kreševljaković dodaje da je Holokaust bio najstrašnije iskustvo dvadesetog stoljeća, međutim ono što čini Palestinu od svega drugačijom, ono što nas čini različitim od životinja je zapravo sposobnost korištenja logike.
Vračajući se duboko u historiju, u sami korijen problema palestinskog pitanja Kreševljaković daje crtu iz polovine 20. stoljeća kada je počela ta strašna otimačina njihove zemlje i kolonijalizacija Palestine.
1948. godine kada je tim ljudima oteta njihova zemlja i data nekim drugim ljudima, to je bio jedan zločin koji nije bio neobičan za svijet baziran na kolonijalnoj svijesti i imperijalizmu koji je nažalost i danas prisutan. Međutim, “nešto što je bilo neobično od te 1948 do 2024. godine, je to što su oni uspjeli ubjediti cijeli svijet da ta jedna apsolutna nelogičnost postane prihvaćena, i to je nešto što zbunjuje čovijeka. Kada vam neko u svijetu u kome živite, izbije logičnost tog svijeta, onda se počnete osjećati strancem u svijetu u kome živite. Zbog toga ono što se događa od početka posljednje u nizu agresija i kontinuiranog genocida koji traje kontinuirano od 1948. godine, ono što čini ovaj period specifičnim je da se upravo zahvaljujući društvenim mrežama uspjela promijeniti ta priča, taj narativ o palestinskom pitanju. Kako govori Norman Frikflton, on je sam bio digao ruke od Palestine, ali je zahvaljujući tim mladim ljudima, toj nekoj novoj generaciji vraćeno ovo važno pitanje. Pokušali su nas ubjediti da je normalno živjeti u svijetu gdje svakodnevno gledamo masakriranje djece. Ovo je priča da ne želimo živjeti u svijetu gdje ćemo svakodnevno gledati ubijanje djece. To što mi radimo, skupovi kao što je “Umjetnička intifada” zahvaljujući ljudima koji to organiziraju, sve to postaje važno. Da ta svar nema svoj efekat ne bi postojalo ovo zagušenje društvenih mreža, ne bi ih sve to toliko nerviralo, ne bi ni čak neki naši ljudi čudesno šutili dok se sve ovo događa. Zbog toga se želim zahvaliti svim ljudima koji dolaze na ovakve događaje koji dijele postove svakodnevno na svojim društvenim mrežama potvrđujući vlastito iskustvo da nismo ludi, da nismo morbidni, da imamo neki osjećaj da ne želimo živjeti u takvom svijetu.”
Na kraju svog izlaganja Kreševljaković je podsjetio na značaj etičke dimenzije svijeta, kazavši kako je Susan Sontag u svojim dolascima u Sarajevo govorila o dramaturgiji principjelnog djelovanja čija je suština da kada radite stvar za koju vjerujete da je moralno ispravna, ne postoji niti jedna prepreka, niti jedna prijetnja koja vas treba poremetiti od toga nauma.
Palestinci i Palestinke se drže jednog principa koji se oslikava u jednom primjeru toga da bez obzira na ono što nam se događa moramo nastaviti vjerovati da je očuvanje ljudskosti jedini način da preživimo ovaj sviet.
Ovo je samo jedan mali segment jedne ogromne izložbe koji je ovdje postavljen, pošto je historija Palestine kao historija svijeta, a u toj predivnoj historiji civilizacije, u toj predivnoj historiji bilo kojeg segmenta kojeg poznajemo u bilo kojoj nauci ima jedna stvar koja je Kreševljakoviću posebno draga a to je da se radi o zemlji koja posjeduje dva simbola, maslinu i ružu.
Značenje imena tog grada Birzeita jeste izvor maslina. Maslina u palestinskom iskustvu, s obzirom da je palestinska umjetnost u ovih osamdeset godina postala umjetnošću otpora, predstavlja simbol te čvrstine i vezanosti upravo za tu principjelnost. Ruža je s druge strane cvijet koji simbolizira ljubav i ljepotu. Te dodaje da malo ljudi zna da je Gaza bila najveći izvoznik ruža. To je bio najbitniji dio gazanske privrede što je predivno u odnosu na ove „hipokritski odvratne arapske režime koji šute dok se sve ovo događa u 21. vijeku“. U ovom prostoru koji blizu osamdeset godina živi u ratu oni su se sačuvali od svega ružu da bude, ne samo izvorom njihovih prihoda već izvorom njihovog identiteta, s obzirom da je ruža u arapsko-palestinskoj poeziji simbolom ljubavi, slobode i konstantne borbe za slobodu. Rekao je Nihad Kreševljaković obračajuči se prisutnim u galeriji Manifesto.
Gorana Mlinarević ispred antimilitarističkog feminističkog kolektiva je iskazala zahvalnost i zadovoljstvo ovom izložbom koja je sada samo jedan mali dio,iskazavši nadu da će jednom moći prikazati cijelu izložbu. Izložba se organizuje kao dio obilježavanja dana solidarnosti sa narodom Palestine istakavši kako njihov kolektiv kontinuirano prati sva dešavanja i solidariše sa narodom Palestine. Svakog utorka simbolično se sjećaju sve djece ubijene u Gazi, okupljanjem kod Vječne vatre. „Palestina je postala univerzalni simbol otpora, protiv kolonijalizma, mi želimo biti dijelom tog otpora, a izložba omogućava da se vide fotografije i priče samih Palestinaca“, zaključila je svoj govor Milanarević.
