Na novom albumu Trumpets of Michel-Ange Vol. 2 , Maalouf poziva muzičare koji predstavljaju različite uticajne svjetske tradicije na svoju veselu libansku trubačku zabavu. On izgovara jednu od svojih najzanimljivijih i najisplativijih izjava do sada, zabavnu proslavu kulturnog dijaloga, kolektivne umjetnosti i jedinstvenih mogućnosti četvrttonske trube. 

Ansambl Trumpets of Michel-Ange čini grupa muzičara okupljenih kroz Maaloufovu obrazovnu inicijativu posvećenu četvrttonskoj trubi, koju je razvio njegov otac. Ovdje projekat sazrijeva u nešto spektakularno, blistavo i lijepo izrađeno.

Album putuje daleko izvan geografskih granica Libana. Na albumu čemo pronaći odjeke živahnih tradicija limenih instrumenata New Orleansa, neodoljive kubanske ritmove, evokativne indijske utjecaje, vrući flamenko iz Španije, animirani gospel i brazilsku toplinu. Maalouf i njegovi saradnici majstorski isprepliću ove elemente u kohezivni set stvoren sa znatiželjom, otvorenošću i međusobnim poštovanjem.

Vođen filozofijom koja je pokretala Ibrahima Maaloufa od njegovih početaka, Vol2 nastavlja avanturu započetu oko četvrttonske trube koju je njegov otac izumio 60-ih godina prošlog stoljeća.

Dok je prvi album postavio temelje projekta, ovaj drugi volumen označava pravo predavanje štafete, gdje Michelangelo's Trumpets sada zauzima svoje zasluženo mjesto i potvrđuje snažan kolektivni umjetnički identitet.

Kroz nove kompozicije i prestižne saradnje, Ibrahim Maalouf slavi više nego ikad vrijednosti dijeljenja, ljubavi i prenošenja koje su u srcu ovog muzičkog i ljudskog projekta. Vol2 utjelovljuje pojavu nove generacije muzičara spremnih da ožive ovo naslijeđe i razvijaju se na scenama širom svijeta.

Impresivna ekipa muzičara koje je Maalouf okupio na novom albumu su: Jon Batiste (SAD), Trombon Shorty (SAD), Pedrito Martinez (Kuba), Gonzalo Rubalcaba (Kuba), Nai Barghouti (Palestina-Holandija), Las Migas (Španija), Hamilton de Holanda (Brazil), MonoNeon (SAD), Weedie Richard-SAD In, RasG Richard-SAD In Galliano (Francuska).

Maalouf ostaje vodeća snaga kroz cijeli album, iako često preusmjerava pažnju na sam ansambl, što dovodi do izvanrednog stapanja u dijalogu ekipe okupljene oko Maaloufa.

Četvrttonska truba i dalje je izvor fascinacije. Njen ekspresivni raspon omogućava melodijama da se kreću sa izuzetnim nijansama, povezujući bliskoistočne muzičke tradicije sa jazzom, zapadnom klasičnom muzikom i savremenim formama na načine koji djeluju prirodno.

Maaloufu ovaj instrument pristaje već decenijama, ali Trube Michel-Angea Vol. 2 možda predstavljaju najjasniju demonstraciju njenih mogućnosti u kolektivnom okruženju.

Aleksandar Saša Kabiljo rođen je u Beogradu. Javno nastupa od 1984 godine, 1987. godine na svjetskom festivalu trubadura na Karibima “CURACAO 87” predstavljao je bivšu državu ex-YU, 1992 – otvorio “ZAGREBFEST” pjesmom “U narjučju njenom”, 2000. godine nastupa na “CHANSON-FEST” u Gavelli u Zagrebu sa pjesmom “Suza” AG Matoša. Po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, Mađarskoj i Bugarskoj odžava koncerte autorskih pjesama i sefardskih romansi uz pratnju svoje najvjernije druge, gitare. Nastupa po renomiranim hotelima i restoranima sa raznolikim repertoarom na par jezika, preko ljeta na moru, a preko zime u kontinentu. Prvih 7 godina života je živio u Beogradu, a potom je u Splitu proveo djetinjstvo i najveći dio života.  

„Plavi album“ je njegov službeni diskografski prvijenac u ovom formatu i idealan je za one koji vole intimni, zreli kantautorski izraz koja tjera na razmišljanje.

Pjesma “Kalemegdan” izuzetno je emotivna, nostalgična i duboko osobna šansona sa albuma “Plavi album” koja predstavlja svojevrsni povratak korijenima i posvetu autorovom rodnom Beogradu. To je iskrena, topla posveta Beogradu lišena bilo kakve jeftine patetike, napisana iz pera čovjeka koji u sebi nosi i beogradsku kaldrmu i dalmatinsku sol. Dok slušatelj sklopi oči, pjesma ga vodi ravno gore, na bedem iznad ušća, gdje vjetar uvijek miriše na uspomene.

Već na samom početku ove pjesme, Kabiljo uspostavlja snažnu generacijsku vezu: “Tu gdje je hod'o moj deda, tu sad hodam i ja,* *Ruke širi mi moj Kalemegdan…”* Ovaj stih nosi nevjerojatnu autobiografsku težinu. Kako je sam autor jednom podijelio, igrom sudbine naišao je na arhivski snimak star preko 60 godina na kojem se vidi njegov djed kako šeta Kalemegdanom (što je i dokumentirano u videozapisima pjesme). Pjesma tako prestaje biti samo opis geografskog mjesta i postaje *oltar obiteljskog sjećanja*, mjesto susreta prošlosti i sadašnjosti.

Pjesma ujedno donosi i sukob dvaju svjetova: more i rodni grad. Taj “sukob” dvaju identiteta slikovito opisuje u stihovima: “K’o dječaka me ukralo jadransko more”.

Kalemegdan se ovdje pojavljuje kao tihi, strpljivi čuvar koji čeka povratak “odbjeglog sina”. Beograd i njegova mitska tvrđava personificirani su kao “zeleni div” koji oprašta godine izbivanja i ponovno ga prima pod svoje okrilje.

Kada Saša izvodi ovu pjesmu uživo samo uz akustičnu gitaru, ona poprima obrise klasične mediteranske i starogradske šansone u stilu Arsena Dedića, Ibice Jusića ili Leonarda Cohena.

Klavirske dionice dodaju sjetu, dok kontrabas i prigušene udaraljke (cajon) daju pjesmi elegantan, polu-jazz/chanson ritam koji zvuči izuzetno zrelo i bogato, zadržavajući pritom intimnu atmosferu.

O samom nastanku Plavog albuma, Saša nam priča: “U zadnjih godinu i pol dana, nakon dugih, dugih godina i decenija, gdje se ništa konkretno nije događalo, pojavio se upravo jedan čovjek iz Sarajeva za koga ćete svi znati. Radi se o Brani Likiću koji je na ovim prostorima poznati lider i interpretator grupe Rezonansa koji je imao je jedan od prvih tonskih studija u bivšoj Jugoslaviji upravo u Skenderiji. Prije neke dvije godine Brano je krenuo sa festivalom kantautora pod imenom “Kantarion”, pjesnika sa područja bivše Jugoslavije. On je primjetio moj rad na društvenim mrežama, gdje objavljujem svoje autorske pjesme uz gitaru i pozvao me na prvi festival koji je održan pretprošle godine u Trebinju. Nakon njega uslijedio je festival kantautora u Zagrebu, a potom i u Herceg Novom”.

Vezano za te festivale Kabiljo nam objašnjava, bez imalo lažne skromnosti, kako se pokazao kao jedan od najznačajnih kantautora za koje do tada dobar dio ljudi, kolega i publike nije znao. Zahvaljujući Brani Likiću pošlo mu je za rukom da Croatia Records kao najbolja izdavačka kuča na našim prostorima izda njegova dva albuma, koji su bili i ranije snimljeni u privatnom aranžmanu, ali je velika stvar kada iza rada jednog muzičara stane neka izdavačka kuća poput Croatia Recordsa, tada rad dobije na specifičnoj težini u smislu kvaliteta.

Saša u razgovoru priznaje kako je Brano začetnik tog njegovog dizanja iz pepela, zaslužan za prezentiranje njegovog rada, za šta mu ovom prilikom iskazuje veliku zahvalnost.

Sašina nit za kantautorstvo se pojavila relativno kasno u njegovom životu, konkretno u četrdeset četvrtoj godini. Iako je od svoje 19. godine napisao više od stotinjak autorskih pjesama koje se dotiču apsolutno svih životnih tema, gdje bi pisao tekst i muziku, lavina se otvorila tek kasnije u životu.  

Pjesme koje Kabiljo piše su iskrena intimna poezija, dakle preslikavanje vlastitog života, njegovih mana ali i vrlina i promatranje svijeta sa strane i sve je to sadržano u njegovim pjesmama.

Prvi album koji je aranžirao Domagoj Keča pod nazivom “Plavi Album” objavljen je u prodavnicama širom regiona. Sadrži petnaest autorskih pjesama, i mislimo da ljudi koji vole pratiti kantautore kao što su bili Arsen Dedić, Miladin Šobić, Đorđe Balašević, Tomaž Pengov – veliki slovenački kantator mogu pronaći neke poveznice i sličnosti između Kabiljovog i njihovog rada.

Također jedan od albuma su i “Sefardske romanse” za koje nam Kabiljo priča kako ih je snimao davne, davne 2009. godine u Budimpešti, aranžer albuma je GABOR LENGYEL, poznati producent iz Subotice, a koji je upravo radio na dva antologijska albuma Miladina Šobića.

Muzika i gitara – historija

Kabiljo nam priča da je sa trinaest godina dobio svoju prvu gitaru od pokojne majke koja je najveći dio svog života živjela u Francuskoj, te dodaje: “Ona mi je donijela gitaru u Split gdje sam živio sa babom i dedom, a već prvih par dana uspio sam naučiti prve akorde, a potom odlazim kod svog strica u Šibenik koji je bio profesor gitare i viončela i koji je također bio prvi profesionalni glumac šibeničkog teatra pedesetih godina prošlog stoljeća. On me je naučio još koji akord i ja sam već do petnaeste godine stekao dar za poeziju, i počeo sam uglazbljivati pjesnike”. Dakle, to su bili Kabiljovi počeci od malih nogu, ostao je vjeran poeziji i jednom pjesničkom izražaju koji je kasnije obogaćen kroz muziku i gitaru.

Kabiljo se također bavi i glumom, glumac je lutkar u splitskom kazalištu, a pred sam početak rata došao je u Pozorište Mladih u Sarajevu gdje je imao stalni angažman kao glumac-lutkar. Međutim izdešavalo se mnogo strašnog horora u Sarajevu, Saša se vratio u Dalmaciju i tako je stao njegov glumački rad vezan za teatar. Ali Kabiljo dodaje kako je tu i tamo ulazio u razne projekte u teatru, filmu, dramske predstave po Zagrebu, Varaždinu, tako da je njegov kantautroski rad gdje je najjači kada nastupa sam sa gitarom, obogaćen i tom sugestivnošću koju je dobio radeći u glumi.

Inače Saša za sebe kaže da je u nastupima individualac i najsretniji sam kao takav, iako sam znao nastupati u duo, pa čak i u formi tria, ali kako kaže najvrodostojniji je kada radi sam sa gitarom.

Oni koji su imali priliku slušati Aleksandra Sašu Kabiljo znali su ga porediti sa Ibricom Jusićem što mu svakako laska. O Ibrici kao svom uzoru kaže: “Ibrica Jusić je najveći trubadur i šansonjer par-exselans na ovim prostorima. Međutim, jedina stvar ne stoji: Ibrica nije kantautor, on je uglazbio mnoge pjesnike, ali nema svojih autorskih stvari, on nije kantautor”. Poveznica Kabiljovog rada i Jusićevog jeste u performativnom smislu dok Kabilja krasi taj njegova kantautorska značajka.

Kabiljo nam priča da većina njegovih pjesama naročito u posljednje vrijeme su jako, jako teške, preslik su situacije ne samo na ovim prostorima već i u cijelom svijetu, tako da su dosta duboke. Moramo priznati kako dobar dio tih pjesama nije za svakoga, nego za probranu publiku, koja je recimo na tragu njegovih uzora kao što su prije svega u Italiji: Fabrizio De André, ali i Leonard Cohen, Bob Dylan, John Denver. I moje pjesme imaju te teške crte, da nekažem mračne, ali vrlo realne, koje samo istančano uho i ljudi koji prepoznaju poeziju mogu primjetiti i prepoznati.

Prije par večeri Saša je imao zapažen koncert sefardskih romansi u sklopu Baščaršijskih noći, te nam ovim povodom Saša priča kako je njegova pokojna baka živjela u Sarajevu krajem tridesetih godina prošlog stoljeća, njegov otac Pino Kabiljo je također rođen u Sarajevu i najveći dio svog života proveo je ovdje, također i brat Beri je Sarajlija, i dan danas živi na Grbavici, tako da je Saša jako, jako vezan za Sarajevo, a najveći dio svog života proveo je u Dalmaciji tridesetak godina i kusur u Splitu, a zadnjih šest godina je sticajem okolnosti proveo u Šibeniku. Za kraj razgovora Kabiljo nam kaže da je teško biti individualac, krčiti sam sebi put, to jeste trnovit put je, ali možda je to na kraju slađe i vrijednije. Poručuje Kabiljo, na kraju razgovora.

Sedamnaestostruki dobitnik nagrade Grammy održao je jedinstveni koncert među remek-djelima u Gallery of Honour. Za tu priliku, Sting svira na jedinstvenoj gitari iz 17. stoljeća, prvobitno izrađenoj za dvor Luja XIV, Kralja Sunca, koja je velikodušno posuđena muzeju. 

U pratnji svog dugogodišnjeg gitariste Dominica Millera, pod vodstvom Martina Kierszenbauma/Cherrytree Music Company, Sting otkriva svoju ljubav prema starim majstorima i uživa u moći knjiga i čitanja, dok nastupa u spektakularnoj biblioteci muzeja. Prisjeća se porijekla mjuzikla, dijeli priče iz svoje karijere i izvodi voljene pjesme iz svog slavnog opusa, uključujući klasike njegovog proslavljenog benda The Police. 

Počast nizozemskim starim majstorima u Rijksmuseumu

Gordon Sumner, poznatiji kao Sting, odao je počast nizozemskim starim majstorima nastupom u  Rijksmuseum u Amsterdamu. Sada već u poznim godinama, sedamdesetogodišnji britanski muzičar i bivši član grupe The Police inspiraciju je pronašao u djelima velikana nizozemskog slikarstva, posebno u Rembrandtovoj slici The Night Watch, koja je zbog restauracije izložena u posebnoj staklenoj vitrini.

Jedinstveni spoj muzike i likovne umjetnosti pretvorio je muzejski prostor u intimnu pozornicu na kojoj je Sting još jednom pokazao kako različite umjetničke forme mogu nadahnuti jedna drugu.

Stinga su nadahnula i djela Johannes Vermeera te Judith Leyster, a za ovu je priliku svirao gitaru iz 17. stoljeća, posuđenu posebno za događaj. Tijekom nastupa izveo je ulomke iz svog mjuzikla The Last Ship, kao i neke od svojih najpoznatijih pjesama.

Sting također nastupa u spektakularnoj biblioteci Rijksmuseuma, slaveći trajnu moć knjiga i radoznalosti. Njegova otvorenost, intelekt i spremnost da se stalno izaziva, blistaju tokom ove epizode, nezaboravan susret gdje se bezvremenska umjetnost susreće s svevremenskom muzikom, a historija, pripovijedanje i pjesma živopisno oživljavaju. 

Tokom Stingovog boravka u Amsterdamu, ARTE je snimio njegov zapanjujući nastup u Rijksmuseumu, stvarajući film uživo koji je premijerno prikazan na ARTE-ovoj VOD platformi 5. marta, a zatim je emitiran širom mreže u Njemačkoj i Francuskoj 27. marta.

Nastup će također dobiti fizičko izdanje na CD-u i vinilu, pod nazivom Sting – The Night Watch: Live at the Rijksmuseum.

Sting – The Night Watch: Live at the Rijksmuseum

1. Message in a Bottle
2. The Last Ship
3. The Night the Pugilist Learned How to Dance
4. Island of Souls
5. All This Time
6. What Say You, Meg?
7. Roxanne
8. Shape of My Heart
9. Every Little Thing She Does is Magic
10. Fields of Gold
11. Fragile
12. Every Breath You Take

Album će biti objavljen od izdavačke kuće Real World Records koja je s ponosom objavila potpisivanje ugovora sa Sulaf i novu saradnju, a rana najava albuma, ‘Naada’, dostupna je sada na digitalnim platformama.

O svom putovanju Saluf emotivno kaže: „Sakupila sam svoje stvari u malu torbu, ne prolivši mnogo suza jer niko nije očekivao šta će se dogoditi. Niko nije predvidio svu ovu razdvojenost…“

Kada je 2022. godine napustila Sudan i otišla u Francusku, ponijevši samo osnovne stvari, uključujući svoje instrumente, veličanstveni melizmatični vokal i rezonantni drveni oud sa šest žica, jednostavno je krenula u kreativnu avanturu. U Parizu, u Cité Internationale des Arts, poznatoj gradskoj umjetničkoj rezidenciji, istraživala je svoj potencijal i upoznavala istomišljenike. Zatim se vraćala kući.

O svom iskustvu Sulaf kretanja tragajuči za pronalaskom svog novog muzičkog puta govori:

„ Nisam planirala ostati, tako da nisam bila spremna za ovo izgnanstvo “, kaže Sulaf, rođena u Saudijskoj Arabiji, čiji solo debitantski album ABA oslikava emocije – od tjeskobe i čežnje do duhovnog sjaja i blistavog oslobađanja – dok istovremeno predstavlja zvuk koji spaja drevnu prošlost i budućnost, stvoren u saradnji s francuskim producentom i instrumentalistom Maximeom Kosinetzom.

Sulaf se pojavljuje kao gostujući vokal na Hoggaru, novom albumu Tinariwen, a prethodno je snimala sa Imarhanom na albumu Aboogi iz 2022. godine .

Pjevane na arapskom jeziku, pjesme na njenom debitantskom albumu ABA isprepliću tradicionalne muzičke teksture iz Sudana – blues ritmove s korijenima u drevnim nubijskim narodnim obrascima i tradicijama podsaharske Afrike – s bujnim retro-modernim zvučnim pejzažima. Sadrži stihove Abdelazima Sayeda Ahmeda – Abe – Sulafinog pradjeda, sufijskog pjesnika i muzičara čija su razmišljanja o porodičnim vezama, tužnim rastancima i čežnjom za povratak svojim domovima postala spas tokom njenog iskustva egzila.

‘Naada’, prvi singl s albuma, pračen je sa oudom i sintisajzerom, to je melanholija zvuka i glasa koji se razvija poput pustinjskog cvijeta, ali onog koji cvjeta negdje u čežnji. Na albumu ABA Sulaf se pojavljuje kao novi obečavajući glas – „svojevrsna posveta pjesmama žena Sudana“, kako sama kaže – stvarajući muziku koja govori o duboko ukorijenjenoj tradiciji s jedne strane, ali i o smjeloj, savremenoj zvučnoj budućnosti, s druge strane.

Ovaj projekat ističe ekspresivan glas  Kristine Mlinar, prve violinistkinje kvarteta, a snimljen je u poznatom  Muzičkom centru Pavarotti u Mostaru. Album nudi duboko emotivno muzičko putovanje, premošćujući bogatstvo balkanske tradicije s jezikom savremene klasične muzike.

O New Era Quartetu

Kvartet je debitovao na koncertu u okviru festivala „Concerti a Palazzo“  koji je organizovalo udruženje Serenissima Ensemble u Sacileu, a kasnije je nastupio u Gradu u Bazilici Svete Eufemije  u okviru serije „Concerti Estivi“  koju je organizovalo udruženje Corale Città di Grado. Trenutno, New Era Quartet nastavlja svoj umjetnički razvoj na  Konzervatoriju Giuseppe Tartini u Trstu , gdje studira kod  Alberta Franchina  (Quartetto Noûs) i učestvuje u majstorskim kursevima koje vode  Sergio Lamberto  i  Simone Gramaglia  (Quartetto di Cremona). Godine 2022. ansambl je osvojio prvu nagradu na Međunarodnom muzičkom takmičenju ULJUS  u Smederevu (Srbija), kao i druge nagrade  na Međunarodnom muzičkom takmičenju grada Palmanove  (Italija), Međunarodnom takmičenju Luigi Cerritelli  (Italija) i Beethovenovom takmičenju mladih muzičara  u Beču (Austrija). U martu 2023. godine osvojili su treću nagradu  na Međunarodnom muzičkom takmičenju Giulio Rospigliosi  u Lamporecchiju (Italija), zajedno sa posebnom nagradom „Muzika i baština u Beču i Gartempeu“.         

Sejdefu Majka Budjase

Razgovor sa Kristinom Ivanović-Mlinar

U razgovoru za DertMusic, Kristina Ivanović – Mlinar inaće prva violinistice quarteta kaže kako album “Bridge to Sevdah” za New Era Quartet predstavlja važnu umjetničku i ličnu prekretnicu, a posebno ih raduje što su ovaj projekat ostvarili u saradnji sa Dragim Šestićem i izdavačkom kućom Snail Records, te dodaje:

“Dragi je decenijama jedna od ključnih ličnosti u očuvanju i promociji sevdaha i tradicionalne muzike Bosne i Hercegovine, a njegov rad kroz Mostar Sevdah Reunion i brojne druge projekte ostavio je dubok trag na generacije muzičara i publike. Za nas je ova saradnja bila prirodan susret ljudi koji, iako danas žive i stvaraju van svojih zemalja porekla, nose snažnu vezu sa kulturnim nasleđem iz kojeg dolaze. Upravo su ljubav prema tradiciji, osećaj pripadnosti i nostalgija za prostorima koji su nas oblikovali, dodatno učvrstili našu zajedničku viziju ovog albuma”.

Kristina dalje priča kako je “Bridge to Sevdah” nastao iz želje da se sevdalinka predstavi kroz zvuk gudačkog kvarteta i vokala u kvartetu, ali bez udaljavanja od njene suštine. Sevdah za njih predstavlja posebno emotivno stanje, univerzalni jezik čežnje, ljubavi, tuge i ljepote koji vjekovima pronalazi put do ljudi. Ona priznaje kako u sevdalinkama prepoznaju iskrenost ljudskog iskustva i upravo ih je njihova bezvremenost inspirisala da im pristupe iz ugla savremenog kamernog ansambla.

O samom albumu i njegovim pjesmama Kristina kaže kako su odabrali devet sevdalinki koje smatraju dragocjenim dijelom kulturnog nasljeđa Balkana. Kroz aranžmane su nastojali da sačuvaju njihovu emotivnu snagu, istovremeno otvarajući prostor za nove zvučne perspektive. Gudački kvartet omogućio je da istraže bogatstvo boja, dinamike i intimnosti koje ova muzika nosi u sebi, dok glas ostaje važan element narativa i emotivni vodič kroz priče koje sevdalinke prenose generacijama.

Kristina dalje priča:

“Posebno mesto u nastanku albuma ima i gitarista Piercarlo Favro, dugogodišnji prijatelj i saradnik ansambla, koji se projektu pridružio kao specijalni gost i aranžer pet sevdalinki. Njegov umetnički senzibilitet i autentično razumevanje sevdaha doprineli su stvaranju zvuka koji povezuje balkansku tradiciju i savremeni evropski kamerni izraz.

O samom nazivu albuma Kristina kaže kako nosi višestruku simboliku, te dodaje: “Most predstavlja vezu između tradicije i savremenosti, između različitih kultura, ali i između ljudi koje povezuju iste emocije.

Projekat je nastao u Trstu, gradu koji vekovima simbolizuje susret različitih identiteta, jezika i kultura. Ta činjenica ima posebno značenje za naš ansambl, jer ne dolaze svi članovi kvarteta iz balkanskih država, ali nas je upravo zajednička ljubav prema muzici dovela do toga da zajedno istražujemo i gradimo novi život ovih pesama”.

Na kraju ovog razgovora, Kristina nam priznaje kako za New Era Quartet ovaj album nije samo nova interpretacija tradicionalne muzike, te kako on predstavlja dijalog između prošlosti i sadašnjosti, između nasljeđa koje su naslijedili i svijeta u kojem danas stvaraju, te dodaje: “Verujemo da tradicija ostaje živa samo onda kada nastavlja da inspiriše nove generacije i nove umetničke poglede. Bridge to Sevdah je naš doprinos tom dijalogu, most koji povezuje različite prostore, iskustva i senzibilitete kroz univerzalni jezik muzike.”

Žute dunje

Dragi Šestić o albumu posvećenom sevdalinci

Povodom novog albuma objavljenog od Snail Records renomirane izdavačke kuče, producent na ovom projektu, ali i na mnogim drugim važnim projektima Dragi Šestić sa nama dijeli utiske o ovom sjajnom projektu otvara se:

“Prošle zime, moj blizak prijatelj, koncertni promotor Ljubo Kaličanin me pozvao sa pomalo neobičnim zahtjevom. Poslao mi je YouTube link i zamolio da poslušam i kažem mu šta osjećam. Par sati kasnije, počeo sam slušati “Žute dunje”, počinju tiho, formirajući nježni harmonijski prostor. Izronila je tema violine, elegantna i suzdržana. A onda, kao iz druge sobe, pojavio se glas. Kristina Mlinar, prva violinistica kvarteta, počela je pjevati. Glas joj je bio tih, intiman, gotovo krhak, a opet ispunjen istinom. Osjetio sam kako mi se muzika steže oko grla, bio je to sevdah – neukrašen, iskren, živ. Kada je posljednji ton utihnuo, znao sam da ovo nije aranžman, niti kuriozitet, već početak nečeg dubljeg.”

Ubrzo nakon toga, razgovarao je sa Kristinom i Teodorom Kaličanin, drugom violinisticom kvarteta. Dragi dalje priča kako od tako mlade ekipe nije očekivao takvu fokusiranost i umjetničku ozbiljnost od tako mladih muzičara, te dodaje:

“Iako mladi, gradili su svoje živote i karijere u Italiji, u Trstu, uronjeni u klasičnu tradiciju, ali daljina je nježno probudila nešto u njima – odjek doma, sjećanja, pripadnosti. Bosna i Hercegovina je govorila kroz Kristinu, Crna Gora kroz Teodoru.

New Era Quartet već je imao svoje srce i svoj oblik. I unutar toga, Francesca Senatore na violi i Alessandro Dore na violončelu, postojani glasovi dubine i uravnoteženosti, postepeno su se i sami zaljubili u sevdah. Ne kao autsajderi, već kao muzičari koji duboko slušaju, dopuštajući muzici da ih transformiše iznutra. Sevdah nije postao samo repertoar, već i zajednička emocija.”

Ono što se isprva činilo kao ideja za širi „balkanski projekat“ polako se pretvorilo u jasniju viziju: konceptualni album posvećen u potpunosti bosanskim sevdalinkama, kojem se pristupilo s poštovanjem, suzdržanošću i maštom. Uslijedilo je najzahtjevnije putovanje – stvaranje nove muzike. Uz Kristinu, izuzetni gitarista i kompozitor Piercarlo Favro oblikovao je zvuk albuma, komponujući pet originalnih aranžmana koji čine njegovu emocionalnu okosnicu. Njegova muzika ne ukrašava sevdah; ona ga sluša, diše s njim i omogućava mu da govori novim jezikom.

U novembru 2025. godine, kvartet je doputovao iz Trsta u Mostar, stigavši ​​jedne mirne večeri u legendarni Muzički centar Pavarotti. Mala grupa muzičara, noseći svoje instrumente i svoje priče, došla je da stvori još jedan most između Italije i Bosne i Hercegovine. Želim vjerovati da bi čak i sam veliki Pavarotti prepoznao nešto istinito u ovom trenutku.

Za kraj, Dragi poručuje: “Pred vama je kolekcija nekih od najznačajnijih i najljepših bosanskih sevdalinki, izvedenih – možda po prvi put – kroz glas gudačkog kvarteta i pjevajućeg violiniste. Ovo nije rekonstrukcija prošlosti, već živi razgovor s njom.”

Članovi: Kristina Mlinar  – violina i glas, Teodora Kaličanin  – violina, Francesca Senatore  – viola
Alessandro Dore  – violončelo

Na ovom albumu Pharrell je producirao čak tri pjesme. Njihova saradnja je započela nakon što je Pharrell pozvao Kidjo da nastupi na njegovom koncertu Grace For The World na Trgu Svetog Petra u Vatikanu u septembru 2025. godine. Taj susret je doveo do tri originalne pjesme napisane i producirane u Pharrellovom pariškom studiju, imajući na umu Kidjoin glas i stil.

Među njima, “For Me” u kojoj gostuje Charlie Wilson, a fokusira se na samoproslavljanje u suočavanju s nedaćama. “No Stopping Us” nastala je iz razgovora između Kidjoa i Pharrella o društvenim promjenama. U međuvremenu, “Bando”, u kojoj također gostuju Quavo i Pharrell, koristi sleng izraz za napuštenu kuću i ukazuje na ulično porijeklo popularnih trendova.

Na drugim mjestima, album je posvećen Kidjoinoj pokojnoj majci, Yvonne. Prema Kidjo, omiljena pjesma njene majke bila je dirljiva “Malaika”, koja zatvara album u orkestralnoj verziji koju je aranžirao Derrick Hodge, a u kojoj gostuje francuski pjevač Florent Pagny.

Posvećen Kidjoinoj pokojnoj majci Yvonne, album prikazuje globalnu ikonu, petostruku dobitnicu GRAMMY nagrade, koja proširuje svoj svjetski poznati zvuk kroz 16 novih snimaka koji hrabro nadilaze žanrove, istovremeno pokazujući njenu veličanstvenu prisutnost i očaravajući glas. HOPE!! je prepun značajnih saradnji, uključujući Pharrella Williamsa, Quava, Ayru Starr, Davida, Nilea Rodgersa, Charlieja Wilsona, IZA-u, PJ Morton, The Cavemen, Fally Ipupu, Dadju, Diamond Platnumz i druge.

Snimljen u Parizu i Los Angelesu tokom protekle tri godine, album Hope!! također uključuje doprinose grupe The Cavemen na pjesmi “I'm On Fire”, Fally Ipupe na pjesmi “Nadi Balance”, Sheile Maurice-Grey iz Kokoroko, Dadjua na pjesmi “Superwoman” i Diamonda Platnumza na pjesmi “Kakua”. Osim toga, brazilska umjetnica IZA gostuje na albumu “Oyaya”.

Na albumu se nalazi i pjesma “Sunlight To My Soul”, koju je napisala Diane Warren, kao i nastupi Soweto Gospel Choira, koji je prethodno sarađivao s Kidjoom na humanitarnom koncertu Nelsona Mandele 2003. godine.

Kidjo je rekla da projekat odražava poruku nade i ljudske povezanosti u vremenu rastućih podjela. U tom duhu, Kidjo nastavlja spajati muziku s aktivizmom, uključujući i rad kroz Fondaciju Batonga i kao ambasadorice dobre volje UNICEF-a.

Kidjoin prethodni album bio je njen album Mother Nature iz 2021. godine, koji je osvojio Grammy nagradu.

LISTA PJESAMA

Bando s Pharrellom i Quavom

Aye Kan s gostujućim izvođačem Ayrom Starr

Nema zaustavljanja

Fall On Me s gostujućim izvođačem PJ Morton

Oyaya feat. Nile Rodgers i IZA

Superwoman s Dadjuom

I'm On Fire s gostujućim izvođačem The Cavemen.

Možeš

Kakua s gostujućim izvođačem Diamond Platnumzom

Sunlight To My Soul sa Soweto Gospel Choir-om

Za mene s gostujućim izvođačem Charliejem Wilsonom

Veliko srce

Jerusalem

Joy s Davidom

Nadi Balance s gostujućim izvođačem Fally Ipupa, The Cavemen i Sheilom Maurice-Grey Malaika s Florentom Pagnyjem

Kad su prije nekoliko mjeseci najavili zajednički album „Tajni akord“ bilo je jasno da će dvojica umjetnika istančanog ukusa stvoriti nešto posebno. Kantautor Ivan Škrabe, koji svoj muzički trag ostavlja na relaciji rodno mjesto Jastrebarsko – Firenca – otok Iž – Zagreb, ostvario je suradnju sa još jednim putnikom koji ostavlja otiske svojih cipela po svijetu, BiH pjesnikom Mehmedom Begićem.

Njihova zajednička muzčka saradmnja nosi naziv „Tajni akord“ koja započinje svitanjem koje prizivaju gitare, četkice bubnjeva i pisaća mašina. Kroz devet pjesama ove kantautorske avanture prolazi plejada likova – od usputnih trubadura, preko kockara i lutalica, sinova Cohena i Dylana, do nedostižne meksičke fatalne Tristesse koja se iz Kerouacovog romana preselila u ove pjesme, povukavši sa sobom i urlik bitništva. Album, pak, zatvara pjesma koja svojim trubama flertuje s poetikom kasnonoćnog radija, zamišljena da tamo nađe odobravanje velikana džezerske južne obale i nakon mraka najavi još jedno praskozorje.

Album je objavljen za nezavisnu izdavačku kuću interstellaR., a uz njega je stigao i videospot za novi singl „Budni i ludi“ koji je radila Dragana Nikolić. U njemu je ugostila vizualnu i multimedijalnu umjetnicu Mariju Šujicu.

„Pjesma ‘Budni i ludi’ svojim magnetizmom navodi radio valove da je vole. Ne mogu joj odoljeti ni nepostojeće top liste. Ona je djelomično cesta na kojoj te vozi Del Shannon. Lako se transformira i u stazu niz koju se do refrena spušta Bob Dylan. Duh Novosadskog Trubadura čuva strofe ove pjesme. Konstantno budan i lud, Jim Morrison je pjevuši i pleše. Ako na trenutak sklopiš oči, možeš čuti kako odjekuje na periferiji ‘Tajnog akorda'“, maglovitu sliku pjesme predstavlja nam Mehmed Begić.

Autor stihova čitane poezije na „Tajnom akordu“ (spoken word) je Mehmed Begić. On je ujedno napisao i tekstove za pjesme „Gledanje kroz papir“, „Budni i ludi“ i „Sedam“, a autor ostalih tekstova i muzike je Ivan Škrabe.

Album je snimao, miksao, producirao i masterirao Dejan Lapanja (Resnevem studio u Sloveniji), trube Luke Mrše i električna gitara Ivana Glasnovića snimljeni su u studiju Berka Muratovića u Zagrebu, a električna gitara Ivana Glasnovića u studiju Berka Muratovića u Zagrebu.

Uskoro nas očekuje i crowdfunding kampanja za proizvodnju vinila, a do tada album u izdanju kuće interstellaR. poslušajte na svim streaming servisima.

Na albumu su sudjelovali: Ivan Škrabe – vokal, akustična i električna gitara, Dejan Lapanja – električna gitara,akuştična, doboš, Ivan Glasnović – električna gitara, Luka Mrša – trube, Katarina Juvančič – vokal Mehmed Begić – pisaća mašina

Saied Silbak je istaknuti palestinski svirač ouda i kompozitor čija je muzika duboko pod uticajem arapskih, turskih, indijskih, džez i zapadnih klasičnih tradicija. Na albumu Oud for Palestine predstavlja palestinske narodne pjesme, urađene u vrhunskom trio formatu koji uključuje Ninu Harries na kontrabasu i Haneen Kiwan na arapskim udaraljkama. Album balansira Silbakovu tehničku briljantnost s ekspresivnim, očaravajućim melodijama, impresivnim aranžmanima i uzbudljivim udaraljkama.

Pored šest reinterpretiranih tradicionalnih klasika lišenih vokala, album uključuje i emotivni klasik “Glasove iz Gaze”, originalnu kompoziciju koja odražava njegovu solidarnost s narodom Gaze.

Naslovnica albuma Oud for Palestine, koju je dizajnirao Silbak, originalno je umjetničko djelo inspirisano Tatreezom, a prikazuje oud koji okružuje maslinu. Simbolizira palestinsko sjećanje, otpor i povezanost sa domovinom.

Saied Silbak je palestinski kompozitor i svirač ouda. Rođen je u Shafaa`mru, gradu u donjoj Galileji okupirane Palestine. Njegova karijera je započela s klasičnim klavirom, kada je imao četiri godine. Kasnije je naučio svirati oud u ranim tinejdžerskim godinama, vođen željom da istraži dubinu arapske muzike. Školovao se na Konzervatoriju Beit Almusica, gdje je kasnije i predavao. Nakon toga, studirao je muziku i psihologiju na Univerzitetu u Haifi, a magistrirao je na Guildhall School of Music and Drama u Londonu, gdje trenutno živi.

Kroz autentične aranžmane prožete njegovim prepoznatljivim sviranjem ouda i bogatom muzičkom pozadinom, Silbak donosi snažnu, rezonantnu izjavu: glas solidarnosti s Gazom i poštovanje palestinske kulture koja nosi sjećanje, otpornost i ljepotu u svom novom albumu.

Silbakovo muzičko obrazovanje obuhvata arapske, turske, indijske, džez i zapadne klasične tradicije. Kao posljedica toga, njegov stil je duboko utemeljen u tradiciji, ali otvoren za globalne uticaje. Nastupao je u Palestini, Velikoj Britaniji, Belgiji, Francuskoj, Maroku, Argentini, Norveškoj, Finskoj, Danskoj i Švedskoj. Nadalje, Silbak se pojavio u filmu Kena Loacha iz 2023. godine, The Old Oak, komponujući muziku i radeći sa proslavljenim kompozitorom Georgeom Fentonom.

U oblasti muzičke saradnje, Silbak je sarađivao sa vodećim britanskim i međunarodnim umjetnicima, uključujući Vieux Farka Touré, Alice Zawadzki, Freda Thomasa, Anu Silveru, Bernharda Schimpelsbergera, Jaspera Høibyja i Toma Masona. Pored svoje izvođačke karijere, Silbak je održavao radionice u Blackpool Music Services, Warrington Music Services, Liverpool Arab Arts Festivalu, Global Music Academy u Londonu i drugim ustanovama.

“Otkako nas je Filip oduševio sa prve dvije verzije, više nije bilo razgovora treba li raditi cijeli album u njegovoj verziji. Odmah smo shvatili kako je kompliment bude li voljan napraviti i još neke pjesme – pa zašto ne i cijeli album! Jer Filip radi nešto za što je teško naći prave riječi. Prije svega, on radi sjajnu glazbu.” – objašnjava frontman Mayalesa Petar Beluhan kako je došlo do ove neobične suradnje i nastavlja – “U ovom slučaju uzeo je komadiće naših pjesama i od toga napravio potpuno svoje pjesme, neko potpuno drugačije viđenje – ali fantastično, duboko, moderno, kompleksno, autentično, uzbudljivo. To što uživamo u njegovoj glazbi nema veze s time što se radi o našim pjesmama. Zapravo, potpuno zaboravljamo da se radi našim o kreacijama. Nadam se da će to prepoznati i drugi. Toplo preporučam ovo izdanje. To je jednostavno sjajan domaći pop”.

Iako je producent Filip Majdak mislio da će se raditi samo jedan ili dva remixa, priča i saradnja je ubrzo dobila sasvim neočekivan, dublji oblik.

“Dobiti prijedlog da zaokružiš cijeli album kroz svoju priču, zvuk, estetiku je posebna čast, pogotovo od benda kojeg voliš, poštuješ i podržavaš, ujedno je tu i ogromna zahvalnost s moje strane na povjerenju, i razumijevanju moje vizije i ponavljam, zvuku i estetici… stoga je avantura dovršavanja ovog albuma bila isključivo zabavna i ugodna i inspirativna sama po sebi.” – objašnjava nam Majdak, te dodaje da iako se radi o potpuno drugačijim verzijama pjesama i na momente vrlo mračnim i pomaknutim vizijama, nije naišao na negativne reakcije benda. “Ni u jednom trenutku nisam imao kočnicu od bilo koga iza benda, u smislu da je možda nešto preuvrnuto i kompleksno, nego dapače, bili su puni podrške, zbog čega ih još više samo cijenim.

Naime, Odd Pop Vol. 1 je sfera zvuka koji je pomaknut i neuobičajen, sami pristup je takav da nisam htio raditi klasičan remix, uzeti original pjesmu, staviti synth bass i house bubanj, nego baš stvoriti neki novi svijet za ovaj album. Dati drugu perspektivu kao kada bi kao neki poremećeni znanstvenik u svom podrumu radio eksperimente na tim pjesmama i dobio audio abominacije koje su iznenađujuće pitke i interesantne.” – kaže nam Majdak i kaže kako je inspiraciju pronalazio upravo u toj slobodi koju mu je bend povjerio.

“Izazova nije bilo jer u startu volim te pjesme u originalnom izdanju i nadam se da će ljudima biti interesantna moja perspektiva albuma, iako je na momente malo uvrnuta, ali takva su nam i vremena u kojima živimo pa neka im to bude soundtrack. Još jedno veliko hvala Peri i bendu na prilici i povjerenju, ponosno stojim iza ovog projekta.” – završio je Majdak.

Odd Pop savršen je način da se zaokruži priča Boutique pop vol. 1 i otvori novo poglavlje. Tako bend nakon izlaska ovog albuma uskoro najavljuje prvi singl s novog izdanja. Naime pjesma “Jel’  te zove na ples” već je gotova i najavljuje izlazak albuma Boutique Pop vol.2. Pjesmu je bend već izveo uživo u Beogradu, a izlazak je najavljen za sredinu maja.

Na dizajnu je radila Edita Gazibara sa motivima korijenja i knjiškim stranicama, vizuelno podupirući fuziju poezije i elektronske muzike, koji su oživljeni u prvom video singlu “Partizansko groblje” iza kojeg stoji kreatorka Amra Sidran.

Abdulah Sidran je jednom od najvećih pjesnika Bosne i Hercegovine, njegova pisana zaostavština je od velike vrijednosti, Nedim Zlatar na projektu je okupio etabliranu glumačku ekipu Ukaja i Bajramovića koji kazuju stihove na autorsku muziku, a sam album oje bjavljen na Sidranovu godišnjicu smrti.

Zlatar za DertMusic kazuje o samoj ideji vodilji i uopće o ovom projekat spoken word album “Čudni zapisi”: “Nakon saradnje sa Mehmedom Begićem i dva spoken word albuma “Savršen metak” iz 2015. i “Opasan čovjek” iz 2017. godine, osjećao sam da je to veoma inspirativan format za muziku i mentalnu vizualizaciju stihova. Recitacija, za razliku od pjevanja, daje kontrapunkt svirci ostavljajući dosta prostora za muzikalnu interpretaciju izrečenih misli. Posebno je interesantno birati način na koji aranžman prati narativni tok i kontekst poezije. Mislim da recitacija može biti širok i povoljan teren za maštovitu realizaciju muzike.

Konkretno sa ovim albumom želio sam napraviti još veći kontrast izmedju muzike i Sidranovih, dobro poznatih stihova, od kojih su neki već prije nalazili utočište u muzici. Za mene on je jedan od najvećih pisaca našeg jezika i jedan od najinspirativnijih pjesnika. Mislim da su pjesnici najrjeđi u društvu i sretan sam što sam imao priliku raditi ove albume i tako ostaviti njihov trag u muzici.”

Album je omaž i posveta Abdulahu Sidranu, jednom od najvećih pjesnika našeg podneblja, i od aprila je dostupan za download na Bandcamp stranici Nedima Zlatara, kao i na svim streaming platformama.

Povod koncerta jeste predstaviti svoj novi album 2 for tango, koji u fokus stavlja harmoniku i spaja parišku šansonu, španski flamenko i južnoameričke ritmove.

„Elvis Stanić AIRes Collective“ novi je projekt najnagrađivanijeg hrvatskog jazz- kompozitora, multiinstrumentalista i producenta. U njemu su mu se pridružili također vrhunski jazz muzičari Goran Rukavina, Leon Brenko i Žiga Kožar. „AIRes“ simbolizira „air“, zrak, odnosno – harmoniku.

„To je potpuno novi bend, novi ljudi, nove, drukčije energije“, rekao je Elvis Stanić. „Goran Rukavina, moj nekadašnji basist i kontrabasist, stari ‘ratni drug’,  tu je kao naš prvi oslonac – netko tko telepatski zna svaki moj sljedeći ton. Zatim Leon Brenko, izvrstan, a samozatajan pulski džez-pijanist klasičnog backgrounda, ovaj put ulazi u nepoznato, nešto što nije nikad prije radio, a u čemu se snalazi kao riba u vodi. Žiga Kožar, ljubljanski bubnjar, tretira svoj instrument kao udaraljke – pažljivo, s mjerom, više slušajući nego svirajući… Taj bend je dijametralan mojim dosadašnjim ekipama, i to se čuje!“

Kao prvi singl Elvis Stanić, objavio je novu pjesmu pod nazivom „Picasso“, kojom je najavio svoj nadolazeći studijski album „2 for tango“ i novi muzički projekat AIRes Collective.

Elvis Stanić dobitnik je više od trideset Porina te najviših hrvatskih i međunarodnih jazz priznanja, a sada iznova spaja naizgled nespojivo – autorsku muziku iz jazz opusa u prepoznatljivom zvuku gitare te novi zvuk francuske harmonike, argentinskog tanga, sambe i bossa nove.

„Vodio sam se time da sve to pokušam spojiti u jedan novi izraz koji zadržava specifičnost svakog od idioma, ali kroz prizmu jednog, recimo, mediteranskog duha“, objasnio je Stanić. „Ovaj put fokus je na jazz-harmonici i na tome kako je spojiti s gitarom. Gitara postaje harmonika i obrnuto“, dodao je.

Naglasio je da harmonika izražava muzičke idiome iz cijeloga svijeta, ali i to da je želi izvući iz negativnog svjetla, u kakvom je ponekad gledamo na našim prostorima.   AIRes Collective tako će publiku povesti u šetnju pariškim ulicama, uz neobuzdanu radost francuskog joie de vivrea, proći će s njom Španskom uz njen flamenko i pozvati je na tango u Buenos Airesu, propitkujući opojnu južnoameričku senzualnost.

Na albumu se bend i nakon više od 45 godina svoje bogate karijere, vraća temeljima svog zvuka.

Žestoki zagovornici nomadske kulture svog naroda koja živi u pustinjskim pograničnim područjima između Malija i Alžira, Tinariwenova blues muzika vođena gitarom stekla je globalno priznanje u protekle dvije decenije zbog jezika Tamasheq, sinkopiranih ritmova i jedinstvene melodije.

Duže od tri decenije, Tinariwen je aktivan na svjetskoj muzičkoj sceni sa uspješnom karijerom svirajući stil muzike koji se usavršavao. Kao rodonačelnici takozvanog pustinjskog bluesa, zadržali su vitku, mračnu mišićavost malijskog gitariste Alija Farke Touréa, tvorca stila i čije je pjesme osnivač Tinariwena, Ibrahim Ag Alhabib, vježbao dok je učio gitaru.

Polovinom marta objavili su zapanjujući animirani muzički spot za pjesmu „Erghad Afewo”, kojeg je kreirao Axel Digoix, koji je također kreirao i omot albuma. Režiser je prethodno sarađivao s bendom 2017. godine na muzičkim spotovima za „Ténéré Tàqqàl” i „Nànnuflày”.

Video govori o dvoje tuareške djece koja, u pustinji utišanoj cenzurom i sukobima, odrastaju i postaju glasovi svog naroda kroz muziku koju ne dopuštaju da bude utišana. Direktno inspirisan putovanjem članova Tinariwena – obilježenim egzilom, marginalizacijom i otporom – narativ odražava kako je tuareški narod, duboko potresen krizama koje pogađaju Saharu, u muzici pronašao način da preživi, ​​ostane ujedinjen i da se njihovi glasovi čuju.

Animacija se ovdje pojavljuje kao izbor koji je i poetski i neophodan. Uvodi simboličnu i fantastičnu dimenziju, oživljavajući slike koje proširuju energiju muzike. Također odgovara na vrlo stvarno ograničenje: danas, sigurnosni uslovi čine snimanje u određenim saharskim regijama – pogođenim sukobima i prisustvom naoružanih grupa – praktično nemogućim.

Vizuelno, film koristi stil inspirisan vesternom: prostrani pustinjski pejzaži, tihi i otporni likovi, sa izmjenama intenzivnijih scena i dozom humora. Estetski pristup kombinuje spontan, sirov stil crtanja s paletom boja koja se razvija i koja odražava emocije i mnoga lica pustinje. Projekat spaja 2D animaciju, 3D i fotografiju kako bi spojio grafičku spontanost, bogate teksture i slobodu postavljanja na scenu.

Vođen rock duhom i tuareškim prkosom, video tako postaje pravi vizuelni produžetak Tinariwenine muzike: animirana freska gdje se susreću sjećanje, otpor i poezija.

Slično pjesmi „Erghad Afewo”, „Tad Adoumya” se uzdiže u spor, energičan ritam na insistiranje električne gitare, ali za razliku od američkog bluesa kakav je danas, gitarski solo nije dominantna karakteristika. Gitara je jedna od ključnih karakteristika Tinariweninog zvuka, a njihova upotreba akustičnih blues pravaca je jednako očaravajuća kao i njihov električni zvuk. „N ak Tenere Lyat“ ima žestok blues osjećaj i uključuje još jednog osnivača, Abdallaha Ag Alhousseynija, koji pjeva uz međuigru tri akustične gitare i niz udaraljki koje pružaju i atmosferu i pogon. 

U pjesmi „Imidiwan Takyadam“ José González pjeva melodiju u pjesmi koja je savršeno u skladu s Tinariweninom estetikom, a ujedno i vrlo slična nečemu što bi González napisao za svoju vlastitu oštru, kružnu muziku. Drugo gostujuće mjesto pripada sudanskoj pjevačici Sulafi Elyas, u tradicionalnoj sudanskoj pjesmi “Sagherat Assani”, možda najritmički živahnijoj i najradosnije melodičnijoj pjesmi na albumu. Hoggar je dar. Predstavlja priliku da čujete nešto nepoznato, nešto staro, čiji je sam jezik drugačija vrsta zvuka.