Svaka festivalska večer bit će posvećena jednom od vodećih muzičara savremenog jazza i njegovom aktualnom projektu. U njima se savremeni jazz susreće s elektronikom, folklorom, rockom i improvizacijom.

Prvu večer obilježit će nastup čileanske gitaristice i vokalistice Camile Meze te njenog projekta Portal. Meza je kao pjevačica, gitaristica i kompozitorica zauzela prepoznatljivo mjesto na njujorškoj i međunarodnoj sceni, a kao frontmen sastava objavila je pet albuma, te se godinama redovno nalazi u izborima kritičara magazina DownBeat. O njenom ugledu među kolegama govori i podatak da je jazz-ikona Pat Metheny odabrao za muzičku voditeljicu ceremonije svog uvrštenja među „NEA Jazz Masters“ u Kennedy Centru u Washingtonu. Portal, njen projekt objavljen za izdavačku kuću GroundUP Music, filmska je muzička priča o majčinstvu i transformaciji, u kojoj se savremeni jazz spaja s latinoameričkim folklorom i bogatim elektronskim teksturama. Na Lopudu će je pratiti Gabriel Chakarji (klavir), Alejandra Sofia (prateći vokal i klavijature) i Elé Howell (bubnjevi).

Drugu večer pozornicu će preuzeti pijanistica i vokalistica Rachel Eckroth i bubnjar John Hadfield, koji će predstaviti svoj zajednički projekt Speaking in Tongues. Eckroth je muzičarka nevjerovatne stilske raskši noominirana za nagradu Grammy, dugogodišnja klavijaturistica i aranžerka za rock-zvijezdu St. Vincent, a poznata je i po saradnjama s Chrisom Bottijem i KT Tunstall. Hadfield je kompozitor, bubnjar i perkusionist koji je učestvovao na više od stotinu snimaka s umjetnicima kao što su Yo-Yo Ma i Lenny Pickett (Tower of Power). Svirao je i udaraljke za muziku u velikim holivudskim filmovima, uključujući nagrađenu Oscarom za film Joker (2020) te muziku za filmove Gemini Man (2019) i Drive-Away Dolls (2024). Njihov zajednički projekt Speaking in Tongues, nastao 2023., duboko je ukorijenjen u improvizaciji, a kompozicije su oblikovane tako da ostave prostor slobodnom, nepredvidivom i nesputanom muzičkom toku.

Tri festivalske večeri u avgustu na pozornicu otoka Lopuda dovode vrhunska imena savremenog svjetskog jazza, a svake će večeri jedan od vodećih umjetnika predstaviti svoj najnoviji autorski projekt.

Festival će zatvoriti nastup saksofonista Donnyja McCaslina, poznatog po učešće na posljednjem albumu Davida Bowieja, Blackstar (2016), koji će na Lopudu predstaviti svoj novi album Lullaby for the Lost. Riječ je o smjelom jazz-rock projektu obilježenom snažnim gitarističkim zvukom, koji upija energiju Neila Younga, sastava Rage Against the Machine i Nine Inch Nails, te je oblikuje u progresivne, energične kompozicije. McCaslin na pozornicu dovodi svoje dugogodišnje saradnike: Jasona Lindnera (klavijature), suosnivača benda Groove Collective Jonathana Marona (bas) te Antonija Sáncheza (bubnjevi), četverostrukog dobitnika nagrade Grammy i jednog od najtraženijih bubnjara svjetske jazz scene.

Svaku festivalsku večer zaokružit će jam session, prostor u kojem se sudionici festivala pridružuju svojim mentorima i majstorima te kroz improvizaciju zaranjaju u nepoznato. Prve večeri jam session pod vodstvom vokalistice i umjetničke direktorice festivala Thane Alexe bit će posvećen elektroničkom zvuku i improvizaciji, odnosno sviranju bez notnih zapisa i unaprijed zadane strukture, uz naglasak na korištenju elektronike, loopova i komponovanja u trenutku. Druge večeri učesnici festivala izvodit će stvari koje su komponovali ovogodišnji mentori i masteri, dok će posljednji jam session ujedno označiti svečano zatvaranje festivala, uz završno festivalsko druženje.

Kreativna platforma Ponta Lopud predstavlja tri ljetna kulturna programa 2026. te spremno dočekuje sve zaljubljenike u umjetnost, prvenstveno film, muzika i književnost. Ponta Lopud Film Festival prvi je od tri događanja koji se održao od 25. do 28. juna i bio je posvećen filmskoj umjetnosti. Drugi događaj, koji će od 27. do 29. avgusta na otok privući ljubitelje muzike, popularni je Ponta Lopud Jazz Festival, dok će Ponta Lopud Book Bridge od 17. do 19. septembara otok pretvoriti u književno utočište i time zaokružiti ljetne manifestacije.

Zabilježeno su njegova rana muzički povorci bila na tradicionalne afričke Khoi-san pjesme i kršćanske himne, gospel melodije i spirituale koje je čuo od svoje bake, koja je bila pijanistica lokalne Afričke metodističke episkopalne crkve, i majke, koja je vodila hor. Cape Town iz njegovog djetinjstva je bio grad koji mu je pružio upoznavanje muzičkih
utjecaja, a mladi Dollar Brand, bio je izložen američkom jazzu, township jiveu, muzici Cape Malay, kao i klasičnoj muzici. Iz ove mješavine sekularnog i religijskog, tradicionalnog i modernog. Razvio je autentični stil, harmoniju i muzički vokabular koji su svevremenski.

Počeo je svirati klavir sa sedam godina, a profesionalno je debitovao sa petnaest, svirajući, a kasnije i snimajući s lokalnim grupama kao što su Tuxedo Slickers. Bio je u prvim redovima sviranja bebopa s prizvukom Cape Towna, a 1958. godine osnovan je Dollar Brand Trio. Njegov revolucionarni septet Jazz Epistles, osnovan 1959. godine (sa saksofonistom Kippiejem Moeketsijem, trubačem Hughom Masekelom, trombonistom Jonasom Gwangom, basistom Johnnyjem Gertzeom i bubnjarom Makayom Ntshokom), snimio je prvi jazz album južnoafričkih muzičara. Iste godine upoznao je i prvi put nastupio s vokalistkinjom Sathimom Bea Benjamin; sa kojim se vjenčao šest godina kasnije.

SENZO je putovanje kroz zvuk – težnja ka našem individualnom i kolektivnom domu

Nakon ozloglašenog masakra u Sharpevilleu 1960. godine, bendovi i publika miješanih rasa prkosili su sve strožim zakonima apartheida, a jazz je simbolizirao otpor, pa je vlada zatvorila brojne klubove i uznemiravala muzičare. Neki članovi Jazz Epistles otišli su u Englesku s mjuziklom King Kong i ostali u egzilu. To su bila teška vremena za održavanje muzičkog razvoja u Južnoj Africi. Godine 1962., kada je Nelson Mandela bio zatvoren, a ANC zabranjen, Dollar Brand i Sathima Bea Benjamin napustili su zemlju, a kasnije su im se pridružili i ostali članovi trija Gertze i Ntshoko, te su potpisali trogodišnji ugovor u Club Africana u Zürichu. Tamo je 1963. Sathima nagovorila Dukea Ellingtona da ih posluša kako sviraju, što je dovelo do snimanja u Parizu – Duke Ellington predstavlja Dollar Brand Trio – i poziva za nastupe na ključnim evropskim festivalima, te na televiziji i radiju tokom sljedeće dvije godine.

Kako piše The Guardian, 1968. godine prešao je na islam i promijenio ime u Abdullah Ibrahim.
Tokom svoje karijere snimio je više od 70 albuma, od kojih je posljednji objavljen 2024. godine.
Njegovo najpoznatije djelo, Mannenberg, snimljeno je 1974. godine i postalo je poznato kao glavna himna protiv aparthejda. Pjesma je navodno inspirisala Nelsona Mandelu tokom njegovog zatočeništva.
„U ranoj vrijeme sam shvatio da je ovaj sistem aparthejda bio potpuno suprotan svemu jer nije samo to što nisu htjeli da snimaš muziku, već i to što nisu htjeli da razmišljaš“, rekao je 2017. godine .

„Mi zapravo ne odlazimo, znate“, rekao je 1984. godine o odlasku iz Južne Afrike. „To je taktičko povlačenje. Smatramo se borcima za kulturnu slobodu. A kada naši mladi ljudi odu izvan zemlje na obuku, ne kažemo da su otišli – to je taktičko povlačenje.“

Godine 1965, sada već bračni par se preselio u New York. Nakon što je te godine nastupio na Newport Jazz Festivalu i Carnegie Hallu, Dollar Brand je 1966. pozvan da zamijeni vođu Ellington Orchestra na pet koncerata. Nakon toga je uslijedila šestomjesečna turneja s Elvin Jones Quartetom. Godine 1967. dobio je stipendiju Rockefeller fondacije za pohađanje Juilliard School of Music. Boravak u SAD-u mu je također pružio priliku da komunicira s mnogim progresivnim muzičarima, uključujući Dona Cherryja, Ornettea Colemana, Johna Coltranea, Pharaoha Sandersa, Cecila Taylora i Archieja Sheppa.
Abdullah Ibrahim je proslavio svoj sedamdeseti rođendan u oktobru 2004. godine, a taj događaj je obilježeno objavljivanjem dva CD-a za Enja Records (minhensku izdavačku kuću s kojom snima već tri decenije): kompilacije A Celebration i Re:Brahim, remiksa njegove muzike. Njegova diskografija broji preko stotinu albuma. Pored komponovanja i nastupa, osnovao je južnoafričku produkcijsku kuću Masingita (Čudo) i muzičku akademiju M7, koja nudi kurseve u sedam disciplina za edukaciju mladih umova i tijela. 2006. godine je predvodio historijsko stvaranje (uz podršku Ministarstva umjetnosti i kulture Južne Afrike) Cape Town Jazz Orchestra, big benda od osamnaest članova, koji bi trebao dodatno ojačati ugled južnoafričke muzike na globalnoj sceni.

Crni pojas u borilačkim vještinama s cjeloživotnim interesom za zen filozofiju, koristio svaku priliku da posjeti svog učitelja na privatnim putovanjima u Japan. 2003. godine održao je dobrotvorne koncerte u hramovima u Kyotu i Shizuoki, a prihod je namijenjen akademiji M7.
Ostaju kao trajno sjećanje njegove riječi:
“Neki to rade jer moraju. Mi to radimo jer želimo… pa nam ne treba puno sna… pa moramo to uraditi.”

Dobitnik mnogih nagrada i počasnih doktorata, duhovno snažan kao učitelj i učenik, profesor Abdullah Ibrahim je pravi nasljednik predačkog imena SENZO.

Nadovezujući se na Craftovo izdanje Miles ’55, dobitnika nagrade GRAMMY®, ova najnovija kolekcija fokusira se na Davisove sesije za Prestige Records iz 1956. godine, koje su rezultirale značajnim albumima kao što su Cookin’, Relaxin’, Workin’ i Steamin’, te sadrži zvjezdanu postavu talenata, uključujući Johna Coltranea, Sonnyja Rollinsa, Reda Garlanda, Arta Taylora, Paula Chambersa, Tommyja Flanagana i Phillyja Joea Jonesa.

Miles ‘56 dostupan je kao limitirano izdanje box seta od 4 LP ploče, seta od 3 CD-a i u Hi-Res digitalnom formatu. Sav audio je prenesen s originalnih analognih traka i pedantno restauriran od strane Plangent Processes. Kolekciju je remasterirao Paul Blakemore, dobitnik nagrade GRAMMY, inženjer zvuka, a lakove za 180-gramsko vinilno LP izdanje izrezao je Kevin Gray iz Cohearent Audio. Producirao ga je Nick Phillips, a oba fizička izdanja uključuju novi esej Ashley Kahn, dobitnice nagrade GRAMMY, muzičke historičarke. Bilješke o pjesmama pokojnog Dana Morgensterna, dobitnika nagrade GRAMMY, jazz historičara i arhiviste, dodaju dodatni uvid u 70 godina stare snimke.

“Kao dio onoga što je tada bio jedinstveni dogovor između vlasnika Prestigea, Boba Weinstocka, i Milesove nove izdavačke kuće Columbia, za koju je upravo potpisao dugoročni ugovor, pjesme su postepeno objavljivane tokom sljedećih nekoliko godina kao sada već legendarna LP serija Cookin’, Relaxin’, Workin’ i Steamin’ (sve s podnaslovima ” Sa kvintetom Milesa Davisa “).

Ovi veličanstveni albumi, omiljeni među fanovima i muzičarima još od njihovog prvog pojavljivanja, spadaju među najzadovoljavajuće u cijelom katalogu Milesa Davisa. Reizdanje Milesa 56 miješa materijal iz kojeg su albumi prvobitno odabrani (snimio ga je Rudy Van Gelder u svom studiju u Hackensacku) u novu hronologiju organiziranu prema stvarnim datumima snimanja, s pažnjom posvećenom cijelom poduhvatu koja čini naslijeđe kvinteta ponosnim.

U svojoj recenziji za UK JazzNews, Phill Johnson piše:

“Trebao bih također reći da ako me je mašta možda i napustila, to je zato što Miles 56 sadrži neke od mojih omiljenih pjesama na svijetu, ikada. A ako bih morao ponijeti samo jednu pjesmu na to pusto ostrvo, Lauren, to bi vjerovatno bila kvintetova verzija pjesme Richarda Rodgersa ‘It Never Entered My Mind’, najtužnije i najizvrsnije oblikovane balade u knjizi”.

Pored „prvog“ velikog kvinteta Milesa, Coltranea, Garlanda, Chambersa i Jonesa, zaslužnog za četiri tematska Prestige albuma, snimljena u dvije maratonske sesije 11. maja i 26. oktobra, kutija također uključuje raniju sesiju kvinteta od 16. marta sa Sonnyjem Rollinsom i Tommyjem Flanaganom, plus Chambersom i Artom Taylorom. To uključuje i prekrasnu verziju Dave Brubeckove pjesme ‘In Your Own Sweet Way’, koja će biti ponovo objavljena na sesiji 11. maja.

Dvije klasične kvintetske sesije, majska i oktobarska, bile su toliko produktivne jer je bend stalno radio na putu i u rezidenciji Cafe Bohemia u New Yorku. Ono što su snimili bio je u osnovi njihov živi repertoar. Kao što Ashley Kahn u svom specijalno naručenom eseju na omotu kaže: „Osim drugog pokušaja ‘The Theme’, sve su to bile prve snimke. Poput posljednjeg seta u utorak navečer, snimili su je, odustali i otišli kući.“ Prvo objavljeno izdanje Prestige strana pojavilo se tek početkom 1957. godine, s izlaskom albuma Cookin’. Relaxin’ se pojavio godinu dana kasnije, Workin’ 1960., a Steamin’ 1961., punih pet godina nakon originalnih sesija. Milesova karijera na Columbiji je tada bila u punom jeku, s uspjehom albuma Kind of Blue iz 1959. Kakva historija. Kakav čovjek i kakvo naslijeđe. Iako sama kutija i njeni pisani materijali mogu biti pomalo nezgodni za korištenje u smislu otkrivanja ko je šta radio kada, zvuk muzike je zaista ono što je bitno. I to se može od srca pohvaliti.

Glasnogovornica Terri Hinte izjavila je za Associated Press da je Rollins umro u svom domu u Woodstocku, New York. Nije navela konkretan uzrok smrti, ali je rekla da je uglavnom bio vezan za kuću posljednjih nekoliko godina zbog raznih fizičkih problema.

Od svojih ranih dana kao tinejdžerskog fenomena do svog solo rada i eksperimentisanja sa free jazzom, Rollins je bio cijenjen zbog svojih improvizacijskih vještina i nesvakidašnjeg talenta. Bio je jedan od posljednjih živućih velikana bebop ere, te uz Johna Coltranea i Charlieja Parkera, jedan od najuticajnijih saksofonista svog vremena.

Fanovi roka dobili su dozu njegove muzike na albumu Rolling Stonesa iz 1981. godine “Tattoo You”, na kojem se nalazi Rollinsov sjetni saksofonski solo u baladi “Waiting on a Friend”, nastaloj nakon što je gledao Micka Jaggera kako pleše.

Uprkos svom trajnom uspjehu, Rollins nikada nije bio sasvim zadovoljan svojom umjetnošću, povremeno je pravio duže pauze od sviranja i dosljedno istraživao i usvajao nove stilove. Uvijek je sebe nazivao „radom u nastajanju“, govoreći da nije jedan od onih umjetnika koji se zadovolje jednim načinom sviranja. Iako je njegov rani bebop rad bio najpopularniji među fanovima, Rollins se nikada nije osvrnuo, rekavši da mu je bilo “mučno” čak i slušati nedostatke u njegovim starijim snimcima.

„Ne smatram sebe muzičarem koji je naučio onoliko koliko želim naučiti“, rekao je za Associated Press 2007. godine.

Dostignuća

Tokom 1990-ih i 2000-ih, Rollins je objavio niz albuma koji su dobili odlične kritike. Održavao je rigorozan režim vježbanja i nastavio je s turnejama čak i u svojim osamdesetim. Plućna fibroza, zadebljanje i oštećenje pluća, na kraju ga je prisilila na penziju. Posljednji koncert je održao 2012. godine, a potpuno je prestao svirati 2014. godine.

„Održao sam nekoliko koncerata rano poslijepodne na otvorenom“, rekao je za New York Times 2020. godine. „Mogao sam pogledati u nebo i osjetio sam komunikaciju; osjećao sam da sam dio nečega. Ne gomile. Nečeg većeg.“

Njegov album iz 2001. godine “This is What I Do” donio mu je nagradu Grammy za najbolji instrumentalni jazz album. Ponovo je pobijedio 2006. godine za najbolji instrumentalni jazz solo za “Why Was I Born?”.

Susret s velikanima

Rollins je doživio svoju prvu veliku priliku u kasnim tinejdžerskim godinama kada je pozvan da se pridruži bendu Theloniousa Monka. Ubrzo je svirao s Milesom Davisom i Budom Powellom, koji su ga upoznali sa svijetom snimanja čak i prije nego što je završio srednju školu.

Ali kao i mnogi jazz muzičari krajem 1940-ih i početkom 1950-ih, Rollinsova zvijezda u usponu gotovo je izblijedjela kada se sa 19 godina navukao na heroin. Kako je njegova ovisnost postajala sve gora, Rollins je odslužio dvije kazne u zatvoru – 10 mjeseci 1950. i tri mjeseca 1953. – i na kraju se našao na ulicama Chicaga. Godine 1954. Rollins se prijavio u bolnicu u Lexingtonu, Kentucky, kako bi se podvrgnuo liječenju od ovisnosti.

Doživio je duhovno buđenje dok se odvikavao od droga.

„Počeo sam imati dublju filozofiju o tome šta je život“, rekao je za AP 2007. godine. „Od tog trenutka se moja svijest probudila.“

Nakon otpusta, vratio se u Chicago i potpisao ugovor kao član kvinteta Maxa Roacha i Clifforda Browna. Godine 1956. snimio je solo album pod nazivom “Saxophone Colossus”. Njegov ogoljeni, hard bop zvuk proglasio ga je jednim od vodećih saksofonista jazza i ostao je jedno od njegovih najuticajnijih djela.

U naredne dvije godine Rollins je osmislio drugačiji pristup, prešavši na trio bez klavira na još tri značajna albuma: „Way Out West“, „A Night at the Village Vanguard“ i „Freedom Suite“.

Zatim, na vrhuncu svoje popularnosti, Rollins se povukao, provodeći sljedeće dvije godine vježbajući sam na usamljenoj niši iznad East Rivera na pješačkoj stazi mosta Williamsburg.

„Ono na što sam najviše ponosan u svojoj karijeri je činjenica da sam bio u stanju vidjeti dalje od popularnosti i svega toga“, rekao je za AP 2007. godine, „i raditi ono što mi je moje unutrašnje ja govorilo.“

Sredinom 60-ih, Rollins je intenzivno nastupao po Evropi, prelazeći između tradicionalnijih i avangardnijih pristupa. Doprinio je originalnoj muziki za soundtrack filma “Alfie”, britanskog filma iz 1966. godine koji je Michaela Cainea proslavio.

Prava definicija umjetnika

Odlučivši se vratiti na muzičku scenu 1972. nakon pauze, izazvao je veliko oduševljenje publike. Te godine je dobio Guggenheimovu stipendiju, a sljedeće je primljen u Downbeat Hall of Fame. Pojavio se u emisiji “Tonight Show” i počeo svirati u koncertnim dvoranama umjesto u noćnim klubovima.

Theodore Walter Rollins rođen je u muzičkoj porodici u Harlemu 7. septembra 1930. Njegov otac, mornarički podoficir, svirao je klarinet, sestra klavir, a stariji brat bio je violinista.

Imao je poteškoća s plaćanjem časova i uglavnom je bio samouk, ali Rollins je brzo postao all-star, prešavši na tenor saksofon i svirajući po klubovima noću.

Miles Davis je bio rani fan Sonnyja Rollinsa i u svojoj autobiografiji je napisao da je “počeo da se druži sa Sonnyjem Rollinsom i njegovom ekipom iz Sugar Hilla u Harlemu… Sonny je imao veliki ugled među mnogim mlađim muzičarima u Harlemu. Ljudi su voljeli Sonnyja Rollinsa u Harlemu i svugdje drugdje. Bio je agresivan, inovativan svirač koji je uvijek imao svježe muzičke ideje.”

Iza sebe ostavlja mnogo neobjavljenih snimaka i rekao je da nije planirao ostaviti upute šta da radi s njima. „Nakon što odem s ove planete, neću imati nikakvu riječ o tome šta se dešava, tako da me to ne brine“, rekao je za New York Times 2020. godine. „I, dečko, mučim se zbog svoje muzike; više neću morati da mučim zbog toga. Hvala Bogu.“

Ponta Lopud Jazz Festival u četvrtom izdanju na otok dovodi nesvakidašnji mentorski dvojac, bračni par Omara i Rachel Z Hakim, čiji zajednički životni i umjetnički put obuhvata saradnje s najvećim muzičkim imena dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća, od Madonninih svjetskih turneja i saradnje s Michaelom Jacksonom do rada na Grammyjem nagrađenom hitu Daft Punka „Get Lucky“. Festival se ove godine održava od 27. do 29. avgusta 2026., a mladi muzičari iz Hrvatske, regije i svijeta imat će jedinstvenu priliku raditi uz par koji je groove i improvizaciju živio na najzahtjevnijim svjetskim pozornicama, a sada to znanje prenosi dalje na Lopudu.

„Ne postoje dva glazbenika koja bolje predstavljaju ovaj spoj fusiona, rocka, popa i elektronike od Omara Hakima i Rachel Z Hakim. Oni polaze od senzibiliteta i dubokog razumijevanja jezika jazza, te ih spajaju s iznimnim osjećajem za groove i soul, unoseći duhovnost u svoje muziciranje. I osobno sam imala čast da je Rachel Z Hakim bila jedna od mojih prvih profesorica na The New School for Jazz & Contemporary Music i nikada neću zaboraviti koliko me je njezino podučavanje inspiriralo. Naše polaznike Ponta Lopud Jazz Festivala 2026. očekuje pravo iznenađenje!” istaknula je suosnivačica i umjetnička direktorica festivala Thana Alexa.

Omar Hakim odrastao je u njujorškoj  muzičkoj porodici čiji korijeni sežu do big band orkestara Dukea Ellingtona i Counta Basieja, a bubnjeve je počeo svirati već s pet godina, nastojeći pratiti oca Hasana Hakima, trombonista koji je bio član tih legendarnih orkestara. Do desete je godine već javno nastupao, ističući se besprijekornom tehnikom, duboko ukorijenjenim osjećajem za groove i sposobnošću da se bez napora kreće između akustičnog jazza, funka, popa i elektronike.

Katalog njegovih saradnji gotovo je nemoguće sažeti, no već i nepotpun popis govori sam za sebe: George Benson, Lionel Richie, Chaka Khan, Kate Bush, Bobby McFerrin, David Bowie, Foo Fighters, Bruce Springsteen, Michael Jackson, Celine Dion, Sting, Miles Davis, Mariah Carey, Madonna itd. Hakim je na stotinama projekata ostavio prepoznatljiv trag, koji je obilježio nekoliko decenija popularne i jazz muzike. Posebno poglavlje u toj priči čini saradnja s legendarnim Dire Straitsima, s kojima je bio na velikoj svjetskoj turneji po objavi albuma Brothers in Arms, jednoj od najuspješnijih i najposjećenijih turneja osamdesetih godina, kao i dugogodišnji rad s Madonnom, koji ga je odveo na sve strane svijeta. Devedesete je obilježila i saradnja s Michaelom Jacksonom na albumu HIStory (1995), a novo tisućljeće donijelo je jedno od njegovih najprepoznatljivijih muzičkih potpisa kroz rad na Grammyjem nagrađenoj pjesmi „Get Lucky“ elektroničkog dua Daft Punk.

Rachel Z Hakim pijanistica je i klavijaturistica, čiji je put do vrhova jazz i rock scene bio jednako specifičan, iako sasvim drugačiji. Diplomirala je na New England Conservatoryju, a veliku je prepoznatljivost stekla kao ključna muzičarka fusion sastava Steps Ahead legendarnog vibrafonista Mikea Mainierija, što je bio tek uvod u čitav niz saradnji koje su je postavile na sam vrh. Njena uloga na Grammyjem nagrađenom albumu High Life Waynea Shortera iz 1995., za koji je osmislila kompleksne orkestralne sinteze i dionice akustičnog klavira, donijela joj je status muzičarke kojoj se povjeravaju najzahtjevniji projekti, a dugogodišnja saradnja s Peterom Gabrielom na turnejama Growing Up te rad sa Stanleyjem Clarkeom i Lennyjem Whiteom u fusion supergrupi Vertú potvrdili su da se njen talent jednako snažno osjeti u studijskom radu i u nastupima uživo.

Kao solo umjetnica, Rachel gradi autorski glas koji kritika redovno smješta uz bok velikim imenima jazz tradicije: The Guardian njezinu je improvizacijsku spontanost uporedio s Herbiejem Hancockom i McCoyem Tynerom. Album Room of One's Own iz 1997., posveta je ženama u muzičkom svijetu, s aranžmanima Marije Schneider i postavama u kojoj su nastupale Regina Carter i prošlogodišnja majstorica u rezidenciji Ponta Lopud Jazz Festivala Terri Lyne Carrington, te je ostao jedan od najcitiranijih projekata te vrste, a njenih trinaest hvaljenih albuma svjedoči o kontinuitetu koji se rijetko viđa. Danas je profesorica jazza i savremenih muzičkih studija na The New Schoolu u New Yorku te profesorica na studiju jazza i elektroničke muzike na Montclair State Universityju, gdje u pedagoški rad unosi isti princip kojim pristupa sviranju.

Zajednički projekt The Trio of OZ, koji ih je spojio kao kreativni tim, kao i izdavačka kuća OZmosis Records, koju su zajedno pokrenuli 2010., sintetiziraju sve što ih kao muzičare definira: improvizirani EDM, elektronika, jazz i rock koji srastaju u zvuk kojega je nemoguće smjestiti ni u jednu ladicu, a koji je istovremeno proizvod decenija zajedničkog življenja i sviranja. Na Lopudu će ih učesnici festivala imati priliku upoznati ne samo kao izvođače nego i kao mentore koji iz prve ruke znaju što znači graditi međunarodnu karijeru u muzičkom prostoru bez kompromisa i koji tu spoznaju, uz svu svoju muzičku otvorenost, dijele dalje.Kreativna platforma Ponta Lopud predstavlja tri ljetna kulturna programa 2026. te spremno dočekuje sve zaljubljenike u umjetnost, prvenstveno film, muziku i književnost. Ponta Lopud Film Festival prvi je od tri događanja koji će se održati od 25. do 28. lipnja i bit će posvećen filmskoj umjetnosti. Drugi događaj, koji će od 27. do 29. kolovoza na otok privući ljubitelje muzike, popularni je Ponta Lopud Jazz Festival, dok će Ponta Lopud Book Bridge od 17. do 19. septembra otok pretvoriti u književno utočište i time zaokružiti ljetne manifestacije.

Mags je jedan od najtraženijih muzičara na njujorškoj i međunarodnoj jazz sceni danas.

Tokom karijere duge preko 40 godina, Joe Magnarelli se istaknuo kao jedan od vodećih trubača, improvizatora, kompozitora i edukatora u jazzu.

Magnarelli se u početku školovao za pijanistu koji je pratio pjesme koje je pjevao njegov otac, a trubu je počeo svirati kao mladić u svojoj rodnoj Syracuse. Inspiraciju su mu dali časovi poznatog trubača Sala Amicka, kao i nastupi s cijenjenim tenor saksofonistom JR Montroseom. Kratko je studirao i kod istaknutog trubača Louisa Muccija na Muzičkoj školi Berklee u Bostonu, kao i kod drugih.

Nastupao je sa Lionelom Hamptonom, Jerryjem Weldonom, Toshiko Akiyoshi, Laverne Butler, Harryjem Connickom Jr., Buddy Rich bendom, Marijom Schneider, Garyjem Smulyanom, Grantom Stewartom, Vanguard Jazz Orchestra, Waltom Weiskopfom i Benom Wolfeom – pored mnogih drugih.

Magnarelli već dugi niz godina vodi ili kovodi bendove u klubovima i koncertnim dvoranama širom svijeta. Također je profesor trube na Univerzitetu Temple u Filadelfiji i na Julliard školi u New Yorku.

Na ovom koncertu u srcu sjevernog Londona, Magsu će se pridružiti Rik Van den Bergh, fantastičan zagovornik bariton saksofona porijeklom iz Holandije, a međunarodni kvintet u ritam sekciji upotpunit će najbolji britanski klavir Rob Barron, basist Jeremy Brown i bubnjevi iz Austrije Bernd Reiter. Zajedno, ovi muzičari svjetske klase pružit će žestoki hard bop set, odajući počast pokojnom velikanu trube Kennyju Dorhamu i legendarnom bariton saksofonisti Charlesu Davisu.

Festival će tokom 14 dana, u periodu od 30. juna do 13. juli biti domaćin gotovo 30 koncerata, na kojima će nastupiti blizu 200 umjetnika. Koncerti će se održavati na nekim od značajnih prostorija u Istanbulu, uključujući Pozorište na otvorenom Harbiye Cemil Topuzlu, Centar za kulturu Ataturk, Salon IKSV, The Marmara Esma Sultan Yalisi, baštu italijanskog generalnog konzulata u Istanbulu, Moda Sahnesi & Komunite, Hilton Istanbul Bosphorus i Bosphorussotel.

Marcus Miller u čast Miles Davisa otvara festival

Jedan od najvećih basista i najuticajnijih muzičara našeg vremena, Marcus Miller će u okviru svoje turneje „We want miles!“ otvoriti 33. Istanbulski jazz festival u čast Milesa Davisa.

Malo je ličnosti koje su tako duboko oblikovale jazz kao Miles Davis, jedan od najvećih majstora jazza u prošlom stoljeću. Svojom hrabrošću i genijalnošću, revolucionirao je jazz i uveo bezbroj legendi u muziku. Početkom 1960-ih, okupio je bend u kojem su bili Herbie Hancock, Tony Williams, Ron Carter i Wayne Shorter; početkom 1980-ih, njegov krug je uključivao Marcusa Millera, Mikea Sterna, Mina Cinelua, Ala Fostera i Billa Evansa.

Kao muzičar, aranžer, producent i kompozitor, Marcus Miller je izgradio karijeru dugu više od pet decenija, obilježenu izvanrednim dostignućima i bezbrojnim nagradama. Dijelio je pozornicu s herojima svoje mladosti, koristio muziku kao most između kultura i oblikovao zvuk iza kulisa kao tiha, ali odlučujuća sila. Poput Milesa Davisa, Miller je također bio katalizator za nove generacije muzičara. Zajedno, njegov utjecaj, njegove inovacije na električnom basu i njegova virtuoznost govore o jedinstvenoj muzičkoj briljantnosti. Ipak, također je neosporno da je njegov susret s Milesom Davisom bio jedna od definirajućih putanja koje su oblikovale umjetnika kakav je Marcus Miller danas. Od ranih 1980-ih do smrti Milesa Davisa 1991. godine, svirali su i stvarali zajedno; od tada, Miller je tu vezu nastavio na svoj način.

Kako bi odao počast svom mentoru i proslavio muzičko naslijeđe Milesa Davisa povodom 100. godišnjice njegovog rođenja, Marcus Miller ponovo okuplja kultni ansambl za svjetsku turneju. Baš kao i u stara vremena, Bill Evans na saksofonu, Mike Stern na gitari, Mino Cinelu na udaraljkama i Marcus Miller na basu izaći će na festivalsku pozornicu i otvariti 33.  izdanje Istanbulski jazz festival u čast Milesa Davisa, predstavljajući muziku s albuma ” We Want Miles”, uz odabrane komade iz svih važnih era Milesove karijere. Pridružuju im se Anwar Marshall na bubnjevima, Brett Williams na klavijaturama i hvaljeni trubač Russell Gunn, čije su savremene interpretacije muzike Milesa Davisa stekle široko priznanje.

Pionirka svjetske muzike Senem Diyici dobit će nagradu za životno djelo

U sklopu ovogodišnjeg izdanja Istanbulski jazz festival nastupit će prava pionirka svjetske muzike, Senem Diyici, koja besprijekorno spajajući dušu turske muzike s bogatstvom zapadne harmonije.

Tokom 1980-ih, dok je malo ko bio upoznat s terminom “world music”, Senem Diyici je već u Francuskoj utkala anadolske melodije u jazz. Objavljivanjem albuma Anadolu (1983) i Takalar (1989), privukla je pažnju međunarodnih muzičkih krugova. Narodni klasici poput ‘Yemen Türküsü’, ‘Arzu Gızım’, ‘Haydar, Haydar’ i ‘Ah Bir Ateş Ver’ pronašli su novi život kroz njene blistave jazz interpretacije. Nastavila je svoje putovanje nizom hvaljenih albuma Geste (1993), Divan (1995), Jest (1998), TellMeTrabizon (1998), Morceaux hoisis (2001), Zıpçıktı (2003) i Live! (2004). Tokom 26 godina u Francuskoj, pjevala je isključivo na turskom jeziku, upoznajući zapadnu publiku s čarima turskog jazza. Od jednog uspjeha do drugog, od koncertnih dvorana do međunarodnih pozornica, prenosila je svoju muziku preko granica dok je živjela daleko od kuće. Nakon povratka u Tursku, pojavila se sa svojim albumom Nara (2022), označavajući snažno novo poglavlje originalnih kompozicija.

Senem Diyici će nastupiti sa posebnim koncertom na 33. Istanbulskom jazz festivalu, gdje će dobiti nagradu za životno djelo. Na koncertu će nastupiti Tom Gareil na vibrafonu, Can Ömer Uygan na trubi i Enver Muhamedi na basu, dok Senem Diyici izlazi na scenu sa repertoarom svojih omiljenih kompozicija. Pratit će je virtuozni perkusionista Okay Temiz, jedan od pionira jazza u Turskoj, koji je stekao međunarodno priznanje za unošenje do sada neistraženih turskih motiva u svijet jazza.

Legendarni vokal i frontmen Led Zeppelina, Robert Plant, nastupit će na 33. Istanbulskom jazz festivalu sa svojim hvaljenim novim bendom Saving Grace.

Već skoro šest decenija, Robert Plant nastavlja iznenađivati ​​i sebe i svoju publiku. Kultni bend Led Zeppelin pojavio se 1970-ih sa zvukom koji prkosi žanrovima, godinama dominirao top listama, ostavio neizbrisiv trag u muzičkoj historiji i evoluirao u kulturni fenomen – nastavio je stvarati prepoznatljive muzičke kombinacije od raspada benda.

Njegovo putovanje nakon Zeppelina uključuje Walking Into Clarksdale (1998) s Jimmyjem Pageom; istraživanja bluesa, folka i klasičnog rocka s bendom Strange Sensation početkom 2000-ih; petostruki dobitnik Grammyja, Raising Sand (2007) s Alison Krauss; i povratak folk korijenima s albumom Band of Joy 2010. godine. Ponovno se ujedinivši s Kraussom 2021. godine za album Raise The Roof , zaradio je daljnje nominacije za Grammy. Obuhvatajući hard rock, new wave, blues, americanu, psihodeliju i world music, Plantovo najnovije poglavlje od 2019. godine vraća ga folku s albumom Saving Grace.

Sa albumom Saving Grace, Plant okuplja ansambl izuzetnih muzičara. Osnovan tokom globalne pandemije, bend se okupio na zajedničkoj misiji u čast stvaranja muzike – vraćajući se korijenima, otkrivajući zaboravljene pjesme i stvarajući ono što bend opisuje kao “a songbook for the lost and found”. Njihov istoimeni album Saving Grace graciozno se kreće kroz folk, country, blues i gospel, dok se glasovi Suzi Dian i Roberta Planta isprepliću u harmoniji. Crpeći inspiraciju iz maglovitog muzičkog naslijeđa Britanije i suptilno odražavajući duh Led Zeppelina, Saving Grace predstavlja snažan i savremeni izraz roots muzike – sada susrećući Istanbul pod svjetlima festivala.

Pored spomenutih izvođača, na festivalu će učestvovati Thee Sacred Souls i La Lom 1. jula, te “Robert Plant sa Saving Grace i Suzi Dian” 2. jula. Arooj Aftab će nastupiti u Kulturnom centru Ataturk 3. jula, dok će Senem Diyici Mavi Yol Quartet sa gostujućim izvođačem Okay Temiz nastupiti u Salonu IKSV 4. jula. Mari Froes će biti glavna zvijezda Brazil Nighta 6. jula.

Joe Lovano feat. Antonio Farao Trio sa Irom Colemanom i Johnathanom Blakeom nastupit će 7. jula, dok će Ayhan Sicimoglu Harikalar Bandosu i Selen Beytekin nastupiti kasnije tokom sedmice. Veronica Swift će zatvoriti festival 13. jula. Tradicionalni Jazz Ferry, koncert broda na Bosforu koji polazi iz Kabatas Transfer Centra, krenut će 12. jula, nudeći publici iskustvo žive muzike na vodi.

Ceremonija, koja je obuhvatila gotovo 100 kategorija u širokom spektru muzičkih žanrova, priznala je dostignuća u jazz izvođenju i snimanju, kao i pobjednike u kategorijama mainstream izvođenja.

Prva jazz nagrada dodijeljena je Ashleyju Kahnu, koji je svoj govor zahvale završio citatom: „Nemojte me zvati legendom, zovite me Miles Davis.“

Dee Dee Bridgewater predstavila je jazz kategorije, podsjećajući publiku da smo „svi zajedno u ovome“.  Liana Corea, kćerka Chicka Coree, održala je dirljiv govor u spomen na svog oca drugu godinu zaredom. Gonzalo Rubalcaba je strastveno izrazio solidarnost sa „svim latinoameričkim ljudima koji dolaze u ovu zemlju “. Nate Smith je također strastveno govorio o potrebi zaštite prava umjetnika u svijetu u kojem umjetna inteligencija preuzima kontrolu, a Laufey je govorio o potrebi zaštite finansiranja umjetničkog obrazovanja.

U kategoriji za najbolji jazz nastup, nagradu je osvojio ‘Windows (live)’ Chicka Coree, Christiana McBridea i Briana Bladea, što je priznanje za zajednički instrumentalni nastup koji se istakao među nominiranima, među kojima su bili Lakecia Benjamin, Samara Joy, Michael Mayo i kolektivni ansambl koji su uključivali Nicole Zuraitis i Dan Pugach.

Nagrada za najbolji vokalni jazz album dodijeljena je albumu Portrait od Samare Joy. Ovo priznanje odražava njen kontinuirani uspjeh u jazz polju, nakon što je prethodnih godina osvojila Grammy nagradu.

Za najbolji instrumentalni jazz album nagrađen je album “Southern Nights ” Sullivana Fortnera u kojem su gostovali Peter Washington i Marcus Gilmore, a među ostalim nominiranima su djela ansambla Chick Corea, kvarteta Branford Marsalis, Johna Patituccija i Yellowjacketsa.

Postuhumno, 29 godina nakon smrti, pionir afrobeata Fela Anikulapo Kuti postao je prvi afrički umjetnik koji je odlikovan Nagradom za posebne zasluge za 2026. godinu, poznatom i kao Nagrada za životno djelo, koju dodjeljuje Akademija za snimanje. Njegova djeca, Yeni, Kunle, Shalewa i Femi Kuti, primili su nagradu u ime svog oca na ceremoniji.

Nagrada za najbolji album velikog jazz ansambla dodijeljena je albumu Without Further Ado, Vol. 1, koji je izveo Christian McBride Big Band. U ovoj kategoriji je također nominovan Some Days Are Better: The Lost Scores, tribute projekat koji je predstavio ansambl Kenny Wheeler Legacy, u kojem učestvuju i Royal Academy of Music Jazz Orchestra i Frost Jazz Orchestra. Album se vraća prethodno neobjavljenim ili rijetko čuvenim kompozicijama povezanim s uticajnim jazz trubačem i kompozitorom Wheelerom, a njegova nominacija naglašava kontinuirani interes za projekte naslijeđa unutar jazz zajednice i zasluženo priznanje za transatlantsku saradnju visokog nivoa između SAD-a i Velike Britanije. Nagradu za najbolji latino jazz album osvojio je album A Tribute to Benny Moré and Nat King Cole, kojeg je izveo Gonzalo Rubalcaba i saradnici.

U kategoriji Najbolje bilješke s albuma, Ashley Kahn je postala višestruka pobjednica za album Miles ‘55: The Prestige Recordings. Također, u istoj kaegoriji ponovila je nagradu islandsko-kineska kantautorica Laufey, koja je osvojila svoju drugu nagradu za najbolji tradicionalni pop vokalni album za album  A Matter of Time. Nagrada za najbolju instrumentalnu kompoziciju nije kodirana kao jazz nagrada, ali često ide jazz umjetnicima – kao što je bio slučaj ovdje, gdje je nagrada otišla pjesmi “First Snow” alt saksofoniste Remyja Le Boeufa. Pjesma se nalazi na Silent Course, njegovom albumu s Nordkraft Big Bandom, danskim ansamblom i vokalistkinjom Danielle Wertz.

Bojan Zulfikarpašić je pijanista i kompozitor sarajevskog porijekla te jedan od najznačajnijih evropskih jazz umjetnika današnjice. Dobitnik je prestižnog Victoires du Jazz priznanja u Francuskoj, kao i Chevalier des Arts et des Lettres, jednog od najviših kulturnih odlikovanja koje dodjeljuje francusko Ministarstvo kulture. Njegov autentičan spoj balkanske muzičke tradicije, jazza i klasične muzike donio mu je status inovatora i vizionara na evropskoj sceni.

Njegov muzički izraz jedinstveni je spoj klasičnog pijana, jazza, rocka i balkanske tradicije, koji publiku uvijek iznenađuje i nadahnjuje.

Klavir je počeo svirati još u svoje pet godine, a u srednjoj muzičkoj školi završio je kontrabas i muzičku teoriju. Svirao je u rock-bendovima i Big bandu Radio-televizije Beograd, a nakon studija i usavršavanja u SAD‑u, tehniku i kreativnost dodatno je razvijao kroz jazz i tradicijske utjecaje.  

S više od hiljadu koncerata održanih u Europi, Americi i Aziji, postavio je nove standarde za ekspresivnu i inovativnu muziku. U jazz se zaljubio zahvaljujući znanju koje mu je prenio Boško Petrović, a sarađivao je s mnogim umjetnicima, među kojima su Vlatko Stefanovski, Amira Medunjanin, Matija Dedić, Vasil Hadžimanov i francuski jazzisti, poput Juliena Louraua te ÉmileaParisiena i Vincenta Peiranija, koji ne skrivaju oduševljenje njegovom muzikom i uticajem.

Muzički kritičar The Guardiana za njega kaže da ima kreativnu širinu i „eklektičnu mješavinu savremenih ritmova s pomaknutim harmonijama“ koja „stvara snažnu kolekciju usredotočenih melodija i improvizacija”.

Dobitnik je brojnih priznanja te prestižnih nagrada, poput Hans Koller European Jazz Prize i Le Grand Prix SACEM, dvostruke nagrade Les Victoires du Jazz za najbolji jazz-album, nagrade Django Reinhardt, a francuska vlada odlikovala ga je titulom Viteza reda umjetnosti i književnosti. Objavio je više od 30 diskografskih izdanja i vrlo je cijenjen kao pedagog i muzički producent. Poznat je i kao izumitelj instrumenta ksenofon.

Za Bojana je jazz „miješanje kultura, s manjom ili većom dozom poštovanja prema originalnim žanrovima koji se miješaju“, stoga smatra prirodnim „prenijeti drugim ljudima“ ono što je primio. Na nastupu u Lisinskom 17. decembra, publici će prenijeti osebujnu muziku u solo izvedbi, formi u kojoj najbolje dolaze do izražaja njegova spontanost i improvizacijska inventivnost. Koncert će uključivati autorske kompozicije i standarde sa solo albuma As Is, SoulShelter i Solobsession, kao i iznenađenja, poput obrada narodnih pjesama, koja su u Bojanovu slučaju uvijek originalni muzički doživljaji.

U 18.00 u Pozorištu mladih nastupiće američka pjevačica, kantautorica i kompozitorka Ava Mendoza koja će na festivalu predstaviti svoj aktuelni album The Circular Train. Njeni albumi koji se objavljuju su važne diskografske kuće poput Tzadika, Astral Spiritsa ili Clean Feeda, časopis Guitar World uvrstio se među “10 gitarista koje morate znati”. Ava Mendoza je poznata po izuzetnom gitarističkom i vokalnom nastupu, ali i kao lider eksperimentalnog rock benda Unnatural Ways. Koncert Ave Mendoza prvobitno je planiran za 6. novembar ali je zbog Dana žalosti termin koncerta promijenjen.

U 19.00 u Narodnom pozorištu koncert će sa svojim triom održati Ali Doğan Gönültaş izvodeći repertoar tradicionalnih pjesmama istočne Anadolije. Uz mnoštvo ritmova specifičnih za to područje, Ali u fokus stavlja jezike i kulture ušutkanih manjina njegove domovine, poput Kurda i Armena, donoseći alevitsku muzičku tradiciju. Njegova zavodljiva muzika puna je životne radosti i tuge, a zbog svoje višejezičnosti, slobode i humora proglašena je manifestom života i tolerancije.

Naredni koncert biće u Pozorištu mladih u 20.30 – evropska premijera američkog benda Trickster. Trickster, kvartet gitarista Milesa Okazakija, jedan od važnijih američkih gitarista nove generacije, nastao je 2015. godine kada su članovi benda: Okazaki, basista Anthony Tidd i bubnjar Sean Rickman nastupili kao ritam sekcija u sastavu Five Elements Stevea Colemana. New York Times je u više navrata albuma Milesa Okazakija uvrštavao u najbolju izdanju godine, a muziciranje ovog muzičara ocjenjuje se kao “potpuno savremeno, oslobođeno očekivanja šta znači svirati gitaru u zajedničkom muziciranju”. DownBeat ga je proglasio zvijezom u usponu, a za njegov kvartet Trickster jedan je kritičar napisao da je to bend koji morate voljeti.

Ovogodišnji Jazz Fest Sarajevo 2025 će koncertom u 22:00 zatvoriti Benny Greb Brass Band – energičan sastav koji već godinama osvaja publiku širom svijeta besprijekornim grooveom, modernim ritmovima i naizgled jednostavnim stilom baziranim na savršenoj tehnici i zapanjujućem bubnjarskom majstorstvu lidera Bennyja Grebe. Njemački bubnjar, kompozitor i edukator Benny Greb nastupa sa izvrsnom duvačkom sekcijom koju čine trubač Jakob Bänsch, trombonista Felix Eilers i Tobi Zillner koji svira suzafon. Ulaznice za sve koncerte u prodaji su na festivalskom box officeu (La Benevolencija 14, od 11.00 do 18.00) i 30 minuta prije početka koncerta u dvoranama u kojima se održavaju koncerti.

U 19.00 nastupa legendarni bubnjar iz Švicarske Jojo Mayer koji će predstaviti svoj projekat Me_Machine – improvizaciju, osnosan “duet” između mašina koja oponaša ljudsko ponašanje i muzičara koji reaguje na ponašanje stroja. Muzika koja nastaje “nije samo zapanjuća već je i emocionalno vrlo snažna”, rekao je Brian Eno nakon Mayerovog koncerta u Barbićanu u Londonu. Jojo Mayer vrhunski je improvizator. Njegovi koncerti su tehnički savršeni, dinamični, uz mnoštvo energije, groovea i iznenađenja. A može li mašina improvizirati u duetu sa čovjekom, koji je bubnjarski velemajstor, otkrijte na koncertu koji će biti održan u Narodnom pozorištu.

u 20.30 na Pozorištu mladih nastupiće Pocket.Star, sekstet trubača Igora Matkovića koji će sa novom generacijom muzičara iz Slovenije, muzičara snažnog i prepoznatljivog muzičkog izraza, predstaviti svoj aktuelni album. Matković se i ovim albumom predstavlja kao autentični instrumentalista i autor prepoznatljivog stila. Njegovo sviranje donosi neodoljivu liriku, a aranžmani njegovih kompozicija otvaraju prostor ansamblu za epiku i dramatiku na veliko zadovoljstvo publike.

U 22.00 u Narodnom pozorištu nastupa međunarodni ansambl Poravna, koji predstavlja neke od najljepših i za izvedbu najtežih tradicionalnih pjesama Bosne i Hercegovine. Pjevačica Vesna Pisarović već godinama istražuje džez, improviziranu i tradicionalnu muziku, studirala je jazz pjevanje u Haagu, magistrirala u Londonu, a njena očaranost sevdalinkom, posebno poravnom pjesmom, došla je do punog izražaja prilikom odabira repertoara i saradnika, vrsnih instrumentalista i improvizatora. Muzika koju izvodi Poravna je neobična, uzbudljiva, avangardna i eksperimentalna, rekonstruira sevdalinku, a publici otvara nove zvučne pejzaže u kojima se stapaju sloboda izraza i muzički kontrasti stvarajući mističnu interakciju glasa i instrumenata.

Ulaznice za sve koncerte u prodaji su na festivalskom box officeu (La Benevolencija 14, od 11.00 do 18.00) i 30 minuta prije početka koncerta u dvoranama u kojima se održavaju koncerti.

Festival je osvojio brojne nagrade za grafički dizajn festivala, za web stranicu, kao i najveće evropsko strukovno priznanje – nagradu za odvažan program asocijacije Europe Jazz Network.

I ove godine festival će predstaviti uzbudljiv koncertni program, ugostiti muzičare iz 15 zemalja svijeta te predstaviti različite nove muzike i projekte, inovativne i autentične. Koncertni program u Narodnom pozorištu i Pozorištu mladih od 5. do 8. novembra predstaviće kvartet GeminiCrab, sjajne kanadske vokalistike Malike Tirolien i producenta Cauldera Nasha, američku gitaristicu Avu Mendozu, trio kubanskog pijaniste, odnosno trio kubanskog pijaniste Alfreda Rodrígueza, solo duet sa Mejoveštanskom inteligencijom, Jože Maje novu generaciju slovenskih umjetnika u sekstetu Pocket.Star Igora Matkovića, Poravnu – ansambl vrhunskih međunarodnih umjetnika koji inspirirani sevdalinkom kreiraju drugačiju i novu muziku, turski trio Alija Doğana Gönültaşa sa repertoarom tradicionalnih pjesama anadolskih manjina, Kurda i alevita, evropsku premijeru američkog ansambla Trickster te iznimnog njemačkog bubnjara Bennyja Greba i njegov Brass Band.

Jazz Fest u okviru festivala organizuje i edukativni program za mlade muzičare iz različitih zemalja Evrope koji će učiti o tradicionalnoj bosanskoj muzici, izvornoj muzici, ali io muzičarima koji su odredili jazz muziku na seriji predavanja, razgovora, majstorskih časova i praktičnih radionica. Predavači Music Meetinga će biti Francesco Martinelli, istoričar džeza iz Italije, Kim Burton, etnomuzikologinja iz Velike Britanije, Miles Okazaki, američki gitarista i predavač na univerzitetu Princeton, Greg Cohen, baseta i šef odsjeka žičanih instrumenata na Jazz Instituteu Berlin i saradnik Toliko slavnih muzičara, doktor Jovisa Waitstela i No Cohen praktične radionice držati beogradski instrumentalisti Branislav Radojković i Aleksandar Škorić. Voditelj Music Meetinga je Damir Imamović koji će svojim predavanjem, kao i prošle godine, otvoriti program Music Meetinga.

Ulaznice za koncerte festivala u prodaji su online , kao iu festivalskom box officeu (La Benevolencija 14), a moći će se kupiti i 30 minuta prije koncerta u Narodnom pozorištu, odnosno Pozorištu mladih.