Aleksandar Saša Kabiljo rođen je u Beogradu. Javno nastupa od 1984 godine, 1987. godine na svjetskom festivalu trubadura na Karibima “CURACAO 87” predstavljao je bivšu državu ex-YU, 1992 – otvorio “ZAGREBFEST” pjesmom “U narjučju njenom”, 2000. godine nastupa na “CHANSON-FEST” u Gavelli u Zagrebu sa pjesmom “Suza” AG Matoša. Po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, Mađarskoj i Bugarskoj odžava koncerte autorskih pjesama i sefardskih romansi uz pratnju svoje najvjernije druge, gitare. Nastupa po renomiranim hotelima i restoranima sa raznolikim repertoarom na par jezika, preko ljeta na moru, a preko zime u kontinentu. Prvih 7 godina života je živio u Beogradu, a potom je u Splitu proveo djetinjstvo i najveći dio života.  

„Plavi album“ je njegov službeni diskografski prvijenac u ovom formatu i idealan je za one koji vole intimni, zreli kantautorski izraz koja tjera na razmišljanje.

Pjesma “Kalemegdan” izuzetno je emotivna, nostalgična i duboko osobna šansona sa albuma “Plavi album” koja predstavlja svojevrsni povratak korijenima i posvetu autorovom rodnom Beogradu. To je iskrena, topla posveta Beogradu lišena bilo kakve jeftine patetike, napisana iz pera čovjeka koji u sebi nosi i beogradsku kaldrmu i dalmatinsku sol. Dok slušatelj sklopi oči, pjesma ga vodi ravno gore, na bedem iznad ušća, gdje vjetar uvijek miriše na uspomene.

Već na samom početku ove pjesme, Kabiljo uspostavlja snažnu generacijsku vezu: “Tu gdje je hod'o moj deda, tu sad hodam i ja,* *Ruke širi mi moj Kalemegdan…”* Ovaj stih nosi nevjerojatnu autobiografsku težinu. Kako je sam autor jednom podijelio, igrom sudbine naišao je na arhivski snimak star preko 60 godina na kojem se vidi njegov djed kako šeta Kalemegdanom (što je i dokumentirano u videozapisima pjesme). Pjesma tako prestaje biti samo opis geografskog mjesta i postaje *oltar obiteljskog sjećanja*, mjesto susreta prošlosti i sadašnjosti.

Pjesma ujedno donosi i sukob dvaju svjetova: more i rodni grad. Taj “sukob” dvaju identiteta slikovito opisuje u stihovima: “K’o dječaka me ukralo jadransko more”.

Kalemegdan se ovdje pojavljuje kao tihi, strpljivi čuvar koji čeka povratak “odbjeglog sina”. Beograd i njegova mitska tvrđava personificirani su kao “zeleni div” koji oprašta godine izbivanja i ponovno ga prima pod svoje okrilje.

Kada Saša izvodi ovu pjesmu uživo samo uz akustičnu gitaru, ona poprima obrise klasične mediteranske i starogradske šansone u stilu Arsena Dedića, Ibice Jusića ili Leonarda Cohena.

Klavirske dionice dodaju sjetu, dok kontrabas i prigušene udaraljke (cajon) daju pjesmi elegantan, polu-jazz/chanson ritam koji zvuči izuzetno zrelo i bogato, zadržavajući pritom intimnu atmosferu.

O samom nastanku Plavog albuma, Saša nam priča: “U zadnjih godinu i pol dana, nakon dugih, dugih godina i decenija, gdje se ništa konkretno nije događalo, pojavio se upravo jedan čovjek iz Sarajeva za koga ćete svi znati. Radi se o Brani Likiću koji je na ovim prostorima poznati lider i interpretator grupe Rezonansa koji je imao je jedan od prvih tonskih studija u bivšoj Jugoslaviji upravo u Skenderiji. Prije neke dvije godine Brano je krenuo sa festivalom kantautora pod imenom “Kantarion”, pjesnika sa područja bivše Jugoslavije. On je primjetio moj rad na društvenim mrežama, gdje objavljujem svoje autorske pjesme uz gitaru i pozvao me na prvi festival koji je održan pretprošle godine u Trebinju. Nakon njega uslijedio je festival kantautora u Zagrebu, a potom i u Herceg Novom”.

Vezano za te festivale Kabiljo nam objašnjava, bez imalo lažne skromnosti, kako se pokazao kao jedan od najznačajnih kantautora za koje do tada dobar dio ljudi, kolega i publike nije znao. Zahvaljujući Brani Likiću pošlo mu je za rukom da Croatia Records kao najbolja izdavačka kuča na našim prostorima izda njegova dva albuma, koji su bili i ranije snimljeni u privatnom aranžmanu, ali je velika stvar kada iza rada jednog muzičara stane neka izdavačka kuća poput Croatia Recordsa, tada rad dobije na specifičnoj težini u smislu kvaliteta.

Saša u razgovoru priznaje kako je Brano začetnik tog njegovog dizanja iz pepela, zaslužan za prezentiranje njegovog rada, za šta mu ovom prilikom iskazuje veliku zahvalnost.

Sašina nit za kantautorstvo se pojavila relativno kasno u njegovom životu, konkretno u četrdeset četvrtoj godini. Iako je od svoje 19. godine napisao više od stotinjak autorskih pjesama koje se dotiču apsolutno svih životnih tema, gdje bi pisao tekst i muziku, lavina se otvorila tek kasnije u životu.  

Pjesme koje Kabiljo piše su iskrena intimna poezija, dakle preslikavanje vlastitog života, njegovih mana ali i vrlina i promatranje svijeta sa strane i sve je to sadržano u njegovim pjesmama.

Prvi album koji je aranžirao Domagoj Keča pod nazivom “Plavi Album” objavljen je u prodavnicama širom regiona. Sadrži petnaest autorskih pjesama, i mislimo da ljudi koji vole pratiti kantautore kao što su bili Arsen Dedić, Miladin Šobić, Đorđe Balašević, Tomaž Pengov – veliki slovenački kantator mogu pronaći neke poveznice i sličnosti između Kabiljovog i njihovog rada.

Također jedan od albuma su i “Sefardske romanse” za koje nam Kabiljo priča kako ih je snimao davne, davne 2009. godine u Budimpešti, aranžer albuma je GABOR LENGYEL, poznati producent iz Subotice, a koji je upravo radio na dva antologijska albuma Miladina Šobića.

Muzika i gitara – historija

Kabiljo nam priča da je sa trinaest godina dobio svoju prvu gitaru od pokojne majke koja je najveći dio svog života živjela u Francuskoj, te dodaje: “Ona mi je donijela gitaru u Split gdje sam živio sa babom i dedom, a već prvih par dana uspio sam naučiti prve akorde, a potom odlazim kod svog strica u Šibenik koji je bio profesor gitare i viončela i koji je također bio prvi profesionalni glumac šibeničkog teatra pedesetih godina prošlog stoljeća. On me je naučio još koji akord i ja sam već do petnaeste godine stekao dar za poeziju, i počeo sam uglazbljivati pjesnike”. Dakle, to su bili Kabiljovi počeci od malih nogu, ostao je vjeran poeziji i jednom pjesničkom izražaju koji je kasnije obogaćen kroz muziku i gitaru.

Kabiljo se također bavi i glumom, glumac je lutkar u splitskom kazalištu, a pred sam početak rata došao je u Pozorište Mladih u Sarajevu gdje je imao stalni angažman kao glumac-lutkar. Međutim izdešavalo se mnogo strašnog horora u Sarajevu, Saša se vratio u Dalmaciju i tako je stao njegov glumački rad vezan za teatar. Ali Kabiljo dodaje kako je tu i tamo ulazio u razne projekte u teatru, filmu, dramske predstave po Zagrebu, Varaždinu, tako da je njegov kantautroski rad gdje je najjači kada nastupa sam sa gitarom, obogaćen i tom sugestivnošću koju je dobio radeći u glumi.

Inače Saša za sebe kaže da je u nastupima individualac i najsretniji sam kao takav, iako sam znao nastupati u duo, pa čak i u formi tria, ali kako kaže najvrodostojniji je kada radi sam sa gitarom.

Oni koji su imali priliku slušati Aleksandra Sašu Kabiljo znali su ga porediti sa Ibricom Jusićem što mu svakako laska. O Ibrici kao svom uzoru kaže: “Ibrica Jusić je najveći trubadur i šansonjer par-exselans na ovim prostorima. Međutim, jedina stvar ne stoji: Ibrica nije kantautor, on je uglazbio mnoge pjesnike, ali nema svojih autorskih stvari, on nije kantautor”. Poveznica Kabiljovog rada i Jusićevog jeste u performativnom smislu dok Kabilja krasi taj njegova kantautorska značajka.

Kabiljo nam priča da većina njegovih pjesama naročito u posljednje vrijeme su jako, jako teške, preslik su situacije ne samo na ovim prostorima već i u cijelom svijetu, tako da su dosta duboke. Moramo priznati kako dobar dio tih pjesama nije za svakoga, nego za probranu publiku, koja je recimo na tragu njegovih uzora kao što su prije svega u Italiji: Fabrizio De André, ali i Leonard Cohen, Bob Dylan, John Denver. I moje pjesme imaju te teške crte, da nekažem mračne, ali vrlo realne, koje samo istančano uho i ljudi koji prepoznaju poeziju mogu primjetiti i prepoznati.

Prije par večeri Saša je imao zapažen koncert sefardskih romansi u sklopu Baščaršijskih noći, te nam ovim povodom Saša priča kako je njegova pokojna baka živjela u Sarajevu krajem tridesetih godina prošlog stoljeća, njegov otac Pino Kabiljo je također rođen u Sarajevu i najveći dio svog života proveo je ovdje, također i brat Beri je Sarajlija, i dan danas živi na Grbavici, tako da je Saša jako, jako vezan za Sarajevo, a najveći dio svog života proveo je u Dalmaciji tridesetak godina i kusur u Splitu, a zadnjih šest godina je sticajem okolnosti proveo u Šibeniku. Za kraj razgovora Kabiljo nam kaže da je teško biti individualac, krčiti sam sebi put, to jeste trnovit put je, ali možda je to na kraju slađe i vrijednije. Poručuje Kabiljo, na kraju razgovora.

Ovaj projekat ističe ekspresivan glas  Kristine Mlinar, prve violinistkinje kvarteta, a snimljen je u poznatom  Muzičkom centru Pavarotti u Mostaru. Album nudi duboko emotivno muzičko putovanje, premošćujući bogatstvo balkanske tradicije s jezikom savremene klasične muzike.

O New Era Quartetu

Kvartet je debitovao na koncertu u okviru festivala „Concerti a Palazzo“  koji je organizovalo udruženje Serenissima Ensemble u Sacileu, a kasnije je nastupio u Gradu u Bazilici Svete Eufemije  u okviru serije „Concerti Estivi“  koju je organizovalo udruženje Corale Città di Grado. Trenutno, New Era Quartet nastavlja svoj umjetnički razvoj na  Konzervatoriju Giuseppe Tartini u Trstu , gdje studira kod  Alberta Franchina  (Quartetto Noûs) i učestvuje u majstorskim kursevima koje vode  Sergio Lamberto  i  Simone Gramaglia  (Quartetto di Cremona). Godine 2022. ansambl je osvojio prvu nagradu na Međunarodnom muzičkom takmičenju ULJUS  u Smederevu (Srbija), kao i druge nagrade  na Međunarodnom muzičkom takmičenju grada Palmanove  (Italija), Međunarodnom takmičenju Luigi Cerritelli  (Italija) i Beethovenovom takmičenju mladih muzičara  u Beču (Austrija). U martu 2023. godine osvojili su treću nagradu  na Međunarodnom muzičkom takmičenju Giulio Rospigliosi  u Lamporecchiju (Italija), zajedno sa posebnom nagradom „Muzika i baština u Beču i Gartempeu“.         

Sejdefu Majka Budjase

Razgovor sa Kristinom Ivanović-Mlinar

U razgovoru za DertMusic, Kristina Ivanović – Mlinar inaće prva violinistice quarteta kaže kako album “Bridge to Sevdah” za New Era Quartet predstavlja važnu umjetničku i ličnu prekretnicu, a posebno ih raduje što su ovaj projekat ostvarili u saradnji sa Dragim Šestićem i izdavačkom kućom Snail Records, te dodaje:

“Dragi je decenijama jedna od ključnih ličnosti u očuvanju i promociji sevdaha i tradicionalne muzike Bosne i Hercegovine, a njegov rad kroz Mostar Sevdah Reunion i brojne druge projekte ostavio je dubok trag na generacije muzičara i publike. Za nas je ova saradnja bila prirodan susret ljudi koji, iako danas žive i stvaraju van svojih zemalja porekla, nose snažnu vezu sa kulturnim nasleđem iz kojeg dolaze. Upravo su ljubav prema tradiciji, osećaj pripadnosti i nostalgija za prostorima koji su nas oblikovali, dodatno učvrstili našu zajedničku viziju ovog albuma”.

Kristina dalje priča kako je “Bridge to Sevdah” nastao iz želje da se sevdalinka predstavi kroz zvuk gudačkog kvarteta i vokala u kvartetu, ali bez udaljavanja od njene suštine. Sevdah za njih predstavlja posebno emotivno stanje, univerzalni jezik čežnje, ljubavi, tuge i ljepote koji vjekovima pronalazi put do ljudi. Ona priznaje kako u sevdalinkama prepoznaju iskrenost ljudskog iskustva i upravo ih je njihova bezvremenost inspirisala da im pristupe iz ugla savremenog kamernog ansambla.

O samom albumu i njegovim pjesmama Kristina kaže kako su odabrali devet sevdalinki koje smatraju dragocjenim dijelom kulturnog nasljeđa Balkana. Kroz aranžmane su nastojali da sačuvaju njihovu emotivnu snagu, istovremeno otvarajući prostor za nove zvučne perspektive. Gudački kvartet omogućio je da istraže bogatstvo boja, dinamike i intimnosti koje ova muzika nosi u sebi, dok glas ostaje važan element narativa i emotivni vodič kroz priče koje sevdalinke prenose generacijama.

Kristina dalje priča:

“Posebno mesto u nastanku albuma ima i gitarista Piercarlo Favro, dugogodišnji prijatelj i saradnik ansambla, koji se projektu pridružio kao specijalni gost i aranžer pet sevdalinki. Njegov umetnički senzibilitet i autentično razumevanje sevdaha doprineli su stvaranju zvuka koji povezuje balkansku tradiciju i savremeni evropski kamerni izraz.

O samom nazivu albuma Kristina kaže kako nosi višestruku simboliku, te dodaje: “Most predstavlja vezu između tradicije i savremenosti, između različitih kultura, ali i između ljudi koje povezuju iste emocije.

Projekat je nastao u Trstu, gradu koji vekovima simbolizuje susret različitih identiteta, jezika i kultura. Ta činjenica ima posebno značenje za naš ansambl, jer ne dolaze svi članovi kvarteta iz balkanskih država, ali nas je upravo zajednička ljubav prema muzici dovela do toga da zajedno istražujemo i gradimo novi život ovih pesama”.

Na kraju ovog razgovora, Kristina nam priznaje kako za New Era Quartet ovaj album nije samo nova interpretacija tradicionalne muzike, te kako on predstavlja dijalog između prošlosti i sadašnjosti, između nasljeđa koje su naslijedili i svijeta u kojem danas stvaraju, te dodaje: “Verujemo da tradicija ostaje živa samo onda kada nastavlja da inspiriše nove generacije i nove umetničke poglede. Bridge to Sevdah je naš doprinos tom dijalogu, most koji povezuje različite prostore, iskustva i senzibilitete kroz univerzalni jezik muzike.”

Žute dunje

Dragi Šestić o albumu posvećenom sevdalinci

Povodom novog albuma objavljenog od Snail Records renomirane izdavačke kuče, producent na ovom projektu, ali i na mnogim drugim važnim projektima Dragi Šestić sa nama dijeli utiske o ovom sjajnom projektu otvara se:

“Prošle zime, moj blizak prijatelj, koncertni promotor Ljubo Kaličanin me pozvao sa pomalo neobičnim zahtjevom. Poslao mi je YouTube link i zamolio da poslušam i kažem mu šta osjećam. Par sati kasnije, počeo sam slušati “Žute dunje”, počinju tiho, formirajući nježni harmonijski prostor. Izronila je tema violine, elegantna i suzdržana. A onda, kao iz druge sobe, pojavio se glas. Kristina Mlinar, prva violinistica kvarteta, počela je pjevati. Glas joj je bio tih, intiman, gotovo krhak, a opet ispunjen istinom. Osjetio sam kako mi se muzika steže oko grla, bio je to sevdah – neukrašen, iskren, živ. Kada je posljednji ton utihnuo, znao sam da ovo nije aranžman, niti kuriozitet, već početak nečeg dubljeg.”

Ubrzo nakon toga, razgovarao je sa Kristinom i Teodorom Kaličanin, drugom violinisticom kvarteta. Dragi dalje priča kako od tako mlade ekipe nije očekivao takvu fokusiranost i umjetničku ozbiljnost od tako mladih muzičara, te dodaje:

“Iako mladi, gradili su svoje živote i karijere u Italiji, u Trstu, uronjeni u klasičnu tradiciju, ali daljina je nježno probudila nešto u njima – odjek doma, sjećanja, pripadnosti. Bosna i Hercegovina je govorila kroz Kristinu, Crna Gora kroz Teodoru.

New Era Quartet već je imao svoje srce i svoj oblik. I unutar toga, Francesca Senatore na violi i Alessandro Dore na violončelu, postojani glasovi dubine i uravnoteženosti, postepeno su se i sami zaljubili u sevdah. Ne kao autsajderi, već kao muzičari koji duboko slušaju, dopuštajući muzici da ih transformiše iznutra. Sevdah nije postao samo repertoar, već i zajednička emocija.”

Ono što se isprva činilo kao ideja za širi „balkanski projekat“ polako se pretvorilo u jasniju viziju: konceptualni album posvećen u potpunosti bosanskim sevdalinkama, kojem se pristupilo s poštovanjem, suzdržanošću i maštom. Uslijedilo je najzahtjevnije putovanje – stvaranje nove muzike. Uz Kristinu, izuzetni gitarista i kompozitor Piercarlo Favro oblikovao je zvuk albuma, komponujući pet originalnih aranžmana koji čine njegovu emocionalnu okosnicu. Njegova muzika ne ukrašava sevdah; ona ga sluša, diše s njim i omogućava mu da govori novim jezikom.

U novembru 2025. godine, kvartet je doputovao iz Trsta u Mostar, stigavši ​​jedne mirne večeri u legendarni Muzički centar Pavarotti. Mala grupa muzičara, noseći svoje instrumente i svoje priče, došla je da stvori još jedan most između Italije i Bosne i Hercegovine. Želim vjerovati da bi čak i sam veliki Pavarotti prepoznao nešto istinito u ovom trenutku.

Za kraj, Dragi poručuje: “Pred vama je kolekcija nekih od najznačajnijih i najljepših bosanskih sevdalinki, izvedenih – možda po prvi put – kroz glas gudačkog kvarteta i pjevajućeg violiniste. Ovo nije rekonstrukcija prošlosti, već živi razgovor s njom.”

Članovi: Kristina Mlinar  – violina i glas, Teodora Kaličanin  – violina, Francesca Senatore  – viola
Alessandro Dore  – violončelo

Ovu platformu posvećenu otkrivanju i promociji savremene i klasične muzike za klavir osnovala je pijanistica Anna Heller u Minhenu 2017. godine. Platforma sadrži profile i intervjue sa više od 500 savremenih kompozitora, pružajući uvid u njihov kreativni proces.

Tokom rata devedesetih godina, Dario i njegovi prijatelji pronašli su napušteni klavir u ruševnoj kući. Okupili su se tamo i naučili svirati dok se svijet oko njih rušio. Dario je u intervjuu za platformu kazao kako je muzika zaštitila njegov unutrašnji svemir od svakodnevnih negativnih utjecaja koji mogu rastrgati dušu.

Njegov album nas podsjeća kakva muzika zaista može biti: utočište, tihi otpor, način očuvanja čovječanstva u teškim vremenima. Njegov album ’ Invisible’ predstavlja unutrašnji svijet koji se ne može uvijek vidjeti: uspomene, emocije, mašta, tišina, mir.

Kada je govorio o budućnosti klasične muzike, jednostavno je rekao: “Klasična glazba je preživjela stoljeća, ratove, carstva i sukobe. Ne bojim se budućnosti glazbe“. A možda je to upravo razlog zašto je muzika i danas toliko važna. U svijetu punom buke, ubrzanja i stalne distrakcije, muzika i dalje može stvoriti prostor gdje se ljudi ponovno povežu sa sobom. Još jedna rečenica iz intervjua koja je posebno dojmljiva: “Dajte priliku klasičnoj glazbi. Možda probudi emocije koje nas je današnji ludi svijet natjerao da zaboravimo. “

Na upit pijanistice šta za njega lično znači muzika, Dario kaže kako mu je na ovo pitanje uvijek teško odgovoriti, te dodaje. „Osobno, glazba mi donosi određeni mir i ravnotežu, čini me boljom osobom. Slušanje različitih izvođača, kao i stvaranje vlastite glazbe, donosi određenu radost, štiti moj unutarnji svemir od svakodnevnih negativnih utjecaja koji mogu rastrgati čovjekovu dušu. Uz glazbu se lakše snalazim u životu u današnjem svijetu. Album koji sam objavio zove se ‘Invisible upravo zato što predstavlja moj unutarnji, nevidljivi svijet. Ne želim previše mistificirati kreativni proces, jednostavno sjednem za svoj stari Rhodes piano ili za klavir u jednoj umjetničkoj galeriji i pustim da me zvuk vodi. Nadam se da će oni koji slušaju moju glazbu osjetiti nešto slično, ako ništa drugo, možda će im to pomoći da se opuste u miru.“

U intervjuu Dario dalje otrkriva šta bi bio da nije profesionalni muzičar:

„Nisam baš profesionalni glazbenik. Radim kao urednik i novinar u lokalnim dnevnim novinama, ali glazba me prati od djetinjstva. Tijekom rata 1990-ih, to je bio moj bijeg od strašne stvarnosti. U jednoj ruševnoj kući mom prijatelju je ostavljen klavir. Tamo bismo se okupljali i učili svirati kroz zabavu. Tako je sve počelo. Kasnije se razvilo u nešto veće, različite bendove. U to vrijeme muzička škola nije radila, niti je itko od nas razmišljao o odlasku u školu. Danas žalimo zbog toga. Možda ne bih čekao toliko godina da objavim vlastiti album klavirske glazbe. Ali tješim se da nikad nije kasno stvarati dobru glazbu, sve dok me prsti i mozak slušaju.“

O kreativnosti u muzičkom procesu, svojim nastupima i tome kako privući mlađe generacije na muzičke koncerte, Dario priča:

„Za mene je kreativnost vrlo važna. Cijeli proces stvaranja umjetničkog djela je predivan. Bez obzira na prepreke na tom putu. U svijetu postoji ogroman broj glazbenika, možda je današnja popularna glazba malo previše uniformirana za moj ukus, ali kreativnosti ne nedostaje. Uvijek je prisutna. Naravno, što više kreativnosti, to bolje za glazbeni svijet“, te dodaje: „Trenutno ne nastupam, možda nekoliko puta godišnje, ali ne sa svojom klavirskom glazbom, već kao pratnja bosanskohercegovačkom umjetniku Sanelu Mariću. Nisam razmišljao o tome kako privući mlađu publiku. Ali volio bih znati i odgovor na to pitanje. Pretpostavljam da bi općenito bolji plasman klasične glazbe, uz dobru produkciju, s vremenom trebao privući više mladih ljudi na koncerte. Također, mislim da je važno djecu od malih nogu učiti o važnosti klasične glazbe, putem obrazovnih institucija.“

„Nemam klavir. Dakle, kreativni proces je vrlo zanimljiv. Imam stari Rhodes klavir kod kuće i digitalni stage piano. Na njima razvijam svoje prve ideje, a zatim idem u umjetničku galeriju koju vodi moj prijatelj, koja ima koncertni klavir. Tamo dalje razvijam skladbe, a na kraju idem u studio snimati. To je tehnički dio. Inspiracija? Dolazi iz različitih izvora, iz načina života koji živimo, razgovora s prijateljima, različitih životnih situacija, emocionalnih stanja, ali i slušanja drugih autora različitih žanrova, od jazz glazbe, rocka, popa, klasike, elektroničke glazbe… Ako bih morao izdvojiti koja mi je skladba najdraža…, možda ‘Invisible’, to je bila prva na prošlom albumu. Započeo sam je svirajući jazzy riff na klaviru danima, a na kraju je otišla u potpuno drugom smjeru. Volim pustiti da me trenutna inspiracija odvede u smjeru koji u početku nisam planirao. Sloboda.“,  poručuje Dario o svom kreativnom procesu i najdražem djelu.

Dario je imao i savjet za mlade koji žele sami otkriti klasičnu muziku:

„Sve što mogu reći je ‘dajte klasičnoj glazbi priliku’. Poslušajte instrumentalnu glazbu u miru, ne mora to biti poznati komad, može biti moderni klasik. Možda će vas dirnuti i probuditi neke emocije koje ste zaboravili u današnjem ludom svijetu. Nisam već neko vrijeme upoznao mladu osobu koja je zainteresirana za klasičnu glazbu. Osim djece koja pohađaju glazbenu školu, ali puno ih je u školi zbog roditelja. Pretpostavljam da će se nekome klasika svidjeti u budućnosti.“

Na kraju intervjua koji je dao za Moving Classics TV, Dario je govorio o budućim projektima i eksperimentisanju… „Trenutno radim na novom albumu, koji će također biti klavirski. Nadam se da ću uskoro moći dovršiti ovaj projekt. Bit će stilski sličan albumu Invisible, pokušat ću neke skladbe malo više uvesti u klasični stil, neke su smirujuće, neke su napravljene kao mali motivi, na primjer ‘leptir’ ili ‘brod’. Neke zvuče kao da su napisane za filmove. Bit će zanimljivih skladbi i ideja. Što se tiče eksperimentiranja, razmišljao sam o izradi skladbi za jazz trio, ali i o kombinaciji s malo elektroničke i klasične glazbe. Ali, prvi cilj je završiti i objaviti novi klavirski album, a onda ćemo razmišljati o budućim projektima.“

Povod ovog razgovora sa Enjom su 33 godine od začetka ideje pokretanja projekta ARS AEVI u Sarajevu.  San koji još uvijek sanja dobija obrise u javi, radovi su započeli, ali tek ovog proljeća. Ipak, fokus ovog velikog intervjua jeste povratak u duboku historiju u kojem nam Hadžiomerspahić ekskluzivno otkriva sam tok historije oko ovog velikog generacijskog projekta za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu.

O počecima i nastanku same ideje za muzej ARS AEVI u Sarajevu

Na samom početku priče o ARS AEVI muzeju, Enver Hadžiomerspahić Enjo nam govori kako ideje ne padaju “sa neba”, one su posljedica proteklih aktivnosti u životnom toku svakog čovjeka i nastaju kao rezultat saznanja, iskustava, djelovanja, onoga što je nekada bilo. Tako se Enjo sjeća kako je oduvijek smišljao i izmišljao neke ideje. Sve je krenulo još u tinejdžerskim danima kada je u ulici Pavla Goranina napravio jedan prostor za druženje mladih i nazvavši ga “Geler klub”. Tu su se ostvarila njegova prva organizaciona iskustva, kako da pozove prijatelje, kako da im učini da im bude lijepo, prijatelji iz tog vremena su dijelili slične vrijednosti, bili su to: pjesnici, muzičari, pjevači. “Geler klub”je kasnijeprešao  u prostor Mjesne zajednice “Centar 1” koji su dobili na korištenje od Općne Centar u Radićevoj ulici.

U to vrijeme, počela je izgradnja Centra Skenderija 1966. godine. Enjo je tada imao 20 godina, njegov prijatelj arhitekta Reuf išao je gledati kako se to sve gradi, a Enjo je zavirivao u te prostore Doma Mladih i smišljao kako bi taj prostor mogao da radi kada bude završena njegova izgradnja.

Počeci Doma Mladih u Sarajevu

Enver je od tih ideja napravio detaljan program djelovanja šta sve treba da sadrži Dom Mladih, odštampao i odnio u Gradsku konferenciju saveza socijalističke omladine, gdje je poznavao sekretara Džemila Sabirhafizovića Edinu Hebib koja je bila predsjednica, kao i Memu Kondurević koji je bio jedna značajna ličnost u organizaciji te Gradske konferencije.

O ovom događaju Enver nam priča: “Tog dana sam na Gradskoj konferenciji predložio svoju viziju kako bi trebao da radi Dom Mladih koji se trebao otvoriti 29. novembra te 1969.godine. Kroz neko vrijeme, pozvan sam na sastanak, a u sali svi značajni ljudi Općine, Grada, Socijalističkog saveza, tadašnje Komunističke partije, koji usvajaju moj program rada Doma Mladih, i na kraju predsjednica Edina Hebib me predstavlja uz aplauz prisutnih”.

U kratkom vremenu osniva se ustanova “Omladina i kultura”, Envera imenuju za direktora koji dobija zadatak da organizuje kompletan program djelovanja Doma mladih. Bila je to velika odgovornost, ali tada je u Sarajevu bila erupcija pozitvne energije, u svim oblastima djelovanja muzičkih grupa:  Indexi, Kodeksi, Čičak, ProArte, u prostoru književnosti čuveni pjesnik Ahmed Muhamed Imamović, itd. Tako da je bilo jednostavno, Enver je samo otvorio vrata Doma mladih za svu tu kreativnu energiju Sarajeva, dao im prostor gdje su oni vježbali, pripremali svoje radove, organizovali svoje koncerte, nastupe, naravno bio je i disko klub, organizovane su i plesne večeri, u svakom slučaju bilo je to jedno divno vrijeme.

Bili su to zapravo vaši počeci kao mladog čovjeka, gdje ste pokazali tadašnjim organima vlastima da je kultura ono što vas interesuje i da se uz vaše zalaganje i lični angažman, ali i da se uz podršku vlasti mogu ostvariti velike zamisli, da bi se kultura mogla koncentrisati u jednom prostoru, za emancipaciju stanovništva Sarajeva i Bosne i Hercegovine…

“Da, dobro kažete, ali tada je u svim organima vlasti, u Općini, Gradu bila idealna atmosfera, pozitivan odnos prema omladini, pozitivan odnos prema kulturi, tako da ja nisam morao baš ništa posebno da dokazujem, osim da realiziram. Bile su to moje prve godine iskustva, nakon toga došao je period kada sam zbog služenja vojnog roka morao napustiti prostore Doma mladih. Drugi mladi ljudi su preuzeli vodstvo, a kada sam se vratio sa služenja vojnog roka, na molbu direktora Centra Skenderija, Sadika Hasanbegovića, usmjerio sam se ka organizaciji kulturnih programa u Gradskoj dvorani Skenderija.” Priča nam Enjo i dodaje: “Plan je bio da na sceni nastupaju kulturno umjetnička društva i ansambli iz Sarajeva i iz cijele Bosne i Hercegovine, da radnici kolektivno dolaze da posjete te programe. Smatrali smo da je važno da sala bude puna, da što više ljudi vidi ono što imamo za ponuditi, a po istom principu takvu saradnju ostvariti i sa osnovnim, srednjim školama i fakultetima da i đaci i studenti dolaze organizovano na te programe. Skenderija je prihvatila tu ideju, a istu smo nazvali “Umjetnost radniku i đaku”. Povezali smo najpoznatije i najuglednije ansamble Sarajeva, kao što su balet Narodnog pozorišta, Simfonijski orkestar RTV Sarajevo, i tako smo napravili godišnji dugoročni program, po kojem je svaki mjesec jedan veliki ansambl pravio spektakularan program”.

Bili su to vaši pionirski trenuci kada ste kulturu darovali građanima, desio se i feedback da su i građani zagrlili kulturu kao jedan važan motiv za bolji život. Vi ste zapravo bili kulturni pregalac u tom momentu koji se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu.

“Veoma je lijepo da ste vi u svom komentaru upotrijebili sinonim zagrljaj, a Italijani kažu abbraccio i tačno je da je to bio zagrljaj pozitivnih energija između umjetnika stvaralaca sa jedne strane i ljudi koji su željeli da to njihovo stvaralaštvo vide, osjete i dožive. I tada se dogodilo da je Sarajevo dobilo kandidaturu za Zimske  Olimpijske igre 1984. godine.

Tada dobijam poziv od strane generalnog sekretara Olimpijskog komiteta Ahmeda Karabegovića da dođem na razgovor, na kafu, gdje ja njemu, i kao prijatelju, čestitam na toj veoma značajnoj funkciji, i on mi kaže, jeste ali sada moramo sve to realizovati i mi smo odlučili da ti budeš organizator programa Svečanog otvaranja i zatvaranja ZOI 84. To je bilo ono vrijeme kada nisi mogao reći neću i ne mogu. Bila je to za mene ogromna odgovornost, ali i čast. I tako se formira Služba za organizaciju programa svečanog otvaranja i zatvaranja ZOI 84. Kada govorimo o tim prošlim vremenima, uvijek imam strah da neko ime ne izgovorim, jer ovo nisam napravio samo ja, tu veličanstvenu ceremoniju otvaranja ZOI 84. Danas kada otvorim YouTube i gledam sve te snimke, ja ne mogu da vjerujem da smo mi to napravili. Reditelj tih ceremonija je bio Aleksandar Jevđević, koreograf Slavko Pervan, Vanja Popović kostimograf, Kemal Hrustamović scenograf i tako dalje i tako dalje, bio je to nadrealno divan kreativan tim i jedan široki krug mojih saradnika u operativnom dijelu posla, trebalo je sve te umjetničke ansamble dovesti, trebalo je organizovati probe, proizvesti kostime, organizovati vježbe, to je bio veliki posao, priča nam Enjo.

Na naše pitanje koliko je vremena proteklo od dobijanja zadatka do same Olimpijade, Enver nam priča kako suprošle dvije godine tokom kojih se radilo postepeno, uz svu moguću podršku logistike, organizacije. Sva vrata su za njega bila otvorena, svi su imali veliko povjerenje, a Enver je imao veliko organizaciono iskustvo. Sve je rezultiralo jednim veličanstvenim programom otvaranja ZOI 84. kojeg se i danas sa emocijama i ponosom prisjećamo, tih trenutaka i entuzijazma, ali i velike profesionalnosti u cjelokupnom projektu.

O daljem toku događaja u priči o ARS AEVI projektu, Enver nam priča:

“Nakon olimpijskih igara, generalni sekretar Ahmed Karabegović mi je ponudio da preuzmem odgovornost za organizaciju kulturnih događaja u svim olimpijskim objektima, to je bio opet jedan veliki izazov jer imamo divne prostore Centara Skenderija i veliku dvoranu Zetra. U to vrijeme sam se družio sa umjetnicima koji su bili moja generacija, među njima su bila tri umjetnika Radoslav Tadić, Jusuf Hadžifejzović i Saša Bukvić koji su pokrenuli jednu inicijativu koju su nazvali “Jugoslovenska dokumenta”. U toku realizacije tog projekta, oni su pozivali umjetnike sa svih prostora Jugoslavije, te su njihova umjetnička djela  predstavljali u galeriji Collegium Artisticuma. Moj prvi saradnik u tom kulturnom centru ZOI 84 bio je Mladen Jeličić – Troko koji je nakon nekog vremena predložio da organizujemo jednu veliku izložbu pod nazivom “Jugoslovenska dokumenta”. Tu sam ideju prihvatio, a u to vrijeme nama to nije bilo teško organizirati, ostvario sam dogovore sa muzejima u svim republikama bivše Jugoslavije da oni pomognu u realizaciji dolaska umjetnika iz njihovih republika za tu kolektivnu izložbu. Tako smo 1987. godine organizirali retrospektivnu izložbu “Jugoslovenska dokumenta” svih umjetnika i svih umjetničkih djela koji su u periodu od 1984. pa dalje bila predstavljena u galeriji Collegium Artisticumu.

Sumirajući utiske, Enjo nam govori da je ta izložba bila veličanstveno postavljena na deset hiljada kvadratnih metara Gradske dvorane i Ledene dvorane Centra Skenderija, te dodaje:”Kada smo to završili, dobio sam jednu novu ideju koju su moji saradnici prihvatili, da “Jugoslovenska dokumenta” proglasimo za bijanale i da iz svih republika Jugoslavije imenujemo po jednog najpoznatijeg umjetničkog direktora koji će preuzeti odgovornost za izbor umjetnika i umjetničkih djela. Na veličanstven način smo organizirali tu izložbu “Jugoslovenska dokumenta” koje smo nazvali “Bijenale 1989”, gdje su Petar Čuković iz Crne Gore, Ješa Denegri iz Srbije, Davor Matičević iz Hrvatske, Tomaž Brejc iz Slovenije, Azra Begić i Meliha Huseđinović iz BiH, i drugi uvaženi kritičari ujetnosti, prihvatili da budu selektori ovog prvog bijenala”.

Planirali smo da se 1991. godine održi drugo bijanale čiji je umjetnički direktor internacionalnog dijela trebao biti Enrico Comi, umjetnički direktor Centra savremene umjetnosti Spazio Umano iz Milana. Tada je došlo do raspada Jugoslavije, počela je opsada Sarajeva.

U prvim danima opsade Sarajeva Enjo dolazi na ideju da kao odgovor na nepravdu opsade Sarajeva pozove umjetnike Planete Zemlje da daruju svoja reprezentativna umjetnička djela za kolekciju budućeg muzeja savremene svjetske umjetnosti u Sarajevu. Tako je i nastala ideja za ARS AEVI, projekat koji se razvijao kao izraz kolektivne volje i etičke saradnje istaknutih međunarodnih umjetnika, kustosa i muzeja savremene umjetnosti. Sama riječ ARS AEVI predstavlja anagram riječi „Sarajevo“ što na latinskom znači „umjetnost epohe“.

O tim dramatičnim danima kada je krenula ta historijska priča, Enver nam govori:

“U tim mjesecima, u tim danima bila je to nadrealna ideja, Sarajevo je bombardovano, niko od nas nije znao da li će se sutra probuditi živ, a mi razmišljamo o jednom planetarnom odgovoru umjetnika svijeta na nepravdu opsade Sarajeva. Ovu ideju sam prvo saopštio direktoru Centra Skenderija, Sadiku Hasanbegoviću, koji je tu ideju prihvatio, a onda sam otišao do Ilije Šimića koji je tada bio predsjednik Republičkog javnog fonda za kulturu koji je bio jako važna karika i partner u organizaciji izložbi “Jugoslovenskih dokumenta”. Ostvaren je plan da se razgovara sa tadašnjim gradonačelnikom Sarajeva, Muhamedom Kreševljakovićem koji je prihvatio tu ideju, zatim smo razgovarali sa ministrom za kulturu BiH, Nikolom Kovačem od koga smo također dobili podršku, kao i od podpredsjednika Vlade BiH Zlatka Lagumdžije.

Podrška od tada zvaničnih funkcionera u državnim strukturama nam je bila veliki podstrek da formiramo jedan tim javnih ličnosti, a moji prvi saradnici u tom vremenu su bili Aleksandar Saša Kravljača, iz Centra Skenderija, i Edo Hozić iz Republičkog javnog fonda kulture.

Da bismo se mogli kretati u tom pravcu, bilo je potrebno napraviti projekat kojeg smo nazvali “Sarajevo 2000”. Dogovoreno je da kolekcija bude smještena u zgradi bivše komande JNA na Bistriku. Sačinio sam jedan tekstualni plan, a tadašnji direktor dnevnog lista “Oslobodjenja” Petar Skert je prihvatio da u opsjednutom Sarajevu njihova štamparija štampa ovaj projekat.

Enver nam dalje priča kako su mu bliski prijatelji pomogli da se sve to pripremi, Aida Hadžić je napravila prevod na engleski jezik, Sanjin Jukić je napravio dizajn. Bio je to prekrasan tim, da se u prvoj godini opsade Sarajeva ta ideja formulira, formalizuje, napiše i usvoji na nivoima, od Skupštine grada Sarajeva, do Skupštine BiH. Tada je i donesena odluka da Enver mora izaći iz Sarajeva i pronaći internacionalne partnere koji će biti učesnici u ostvarenju te ideje. Obezbjeđen je odlazak u Italiju, avionom UNHCR-a.

Paralelno se ostvarivao jedan drugi, podjednako važan tok ove priče. Naime, prije početka opsade Sarajeva, Enverova supruga Jasminka i sin Anur su, shvativši da se priprema podjela Jugoslavije i rat, odlučili otići u Italiju gdje su uspjeli da se organizuju. Jasminka je dobila posao u jednoj arhitektonskoj agenciji jer je ona po struci bila arhitekta, a Anur je postao student Akademije likovnih umjetnosti BRERA u Milanu. Po dolasku u Milano, Enver je u njima dobio dva saradnika koji su mu svojim znanjem i kontaktima značajno pomogli u projektu. U ovom sjećanju na tok historije projekta ARS AEVI, Enver kao posebno izdvaja činjenicu da je tadašnja organizacija ARCI u Milanu, pod vodstvom predsjednika Flavio Mongelli, posvetila veliku pažnju njegovom dolasku, pokazavši tako interes za sudbinu i budućnost projekta i pruživši mu svu logističku podršku za ovu ideju.

Veoma je bitno reći i to da je Enrico R.  Comi, umjetnički direktor Centra savremene umjetnosti “Spazio Umano”, u Milanu sa oduševljenjem prihvatio samu ideju obećavši da će početi da organizira osnivačke izložbe za kolekciju, i svaka dva mjeseca pozivati jednog umjetnika da prestavi svoja umjetnička djela. Tako je Enrico Comi u toku 1994. godine pozvao jednog od najpoznatijih umjetnika na svijetu, Michelangelo Pistoletto, koji je u izložbenom prostoru galerije “Spazio Umano” (Milano) predstavio rad za sarajevsku kolekciju muzeja pod nazivom “Vrata ogledala”.

Michelangelo Pistoletto je jedan od osnivača savremene umjetosti, i jedan od najpoznatijih umjetnika svijeta. I kada je jedan takav umjetnik darovao Sarajevu “Vrata ogledala”, on je time otvorio vrata svim umjetnicima svijeta i ohrabrio tu zajednicu da učestvuju u procesu formiranja kolekcije ARS AEVI.

U periodu 1994-1996Enrico R. Comi je pored Michelangela Pistoletta pozivao veoma poznate umjetnike svijeta: Inspection “Medical Hermaneuticis”, Franz West, Carla Accardi, Hidetoshi Nagasawa, Bizhan Bassiri, Tony Cragg, Dimitris Kozaris, Juan Muñoz, Goran Petercol, Alfredo Pirri, Dmitri Prigov, Dubravka Rakoci, Ettore Spalletti. I tako je nastala Kolekcija “Milano”.

Paralelno sa ovim dešavanjima, u Milanu, Anur dolazi na ideju da u procesu formiranja kolekcije ARS AEVI sada pozovemo muzeje Evrope da oni prave osnivačke izložbe za kolekciju ARS AEVI, da tako umjetnički direktor jednog muzeja pozove deset najpoznatijih umjetnika na svijetu da poklone Sarajevu svoja reprezentativna umjetnička djela.

O tom periodu Enver nam priča: “U tom periodu sam sa suprugom Jasminkom živio u Firenci, kao gost porodice Lucchesi. Kako je Antonio Lucchesi bio dogradonačelnik grada Prata, a u Pratu se nalazi najznačajniji muzej savremene umjetnosti “Luigi Pecci” u Italiji. Predložili smo da taj muzej bude prvi koji će napraviti prvu kolektivnu izložbu u daljem procesu razvoja projekta ARS AEVI.

Nakon nekoliko dana, organizovan je sastanak sa gradonačelnikom Claudio Martiniem. Istovremeno se dogodilo da je tadašnji gradonačelnik Sarajeva, Muhamed Kreševljaković, u prvoj godini opsade postao Konzul BiH u Italiji, u Milanu, i onda smo sve to uvezali, i uskoro je organizirana ceremonija bratimljenja gradova Sarajeva i Prata, a umjetnički direktor muzeja “Luigi Pecci”, Bruno Corà, je rekao da će njemu biti najveće zadovoljstvo da bude kustos Osnivačke izložbe i da odabere umjetnike i umjetnička djela koja će deset najpoznatijih umjetnika Planete zemlje predstaviti za kolekciju muzeja ARS AEVI. I tada se, te 1996. godine, formira “Kolekcija Prato” u Centru za savremenu umjetnost i muzeju Luigi Pecci.”

Tako je ostvaren drugi korak u pravljenju kolekcije, a taj dogovor sa muzejom Luigi Pecci je otvorio vrata veličanstvenog daljeg toka formiranja kolekcije ARS AEVI. Umjetnici koji su bili autori ovog projekta su: Stephan Bankehol, Daniel Buren, Enrico Castelani, Jan Dibbets, Jannis Kounellis, Sol LeWitt, Eliseo Mattiacci, Roman Opalka, Panamarenko, Jaume Plensa.

O nastavku projekta ARS AEVI, Enver nam priča: “U vremenu veličanstvenog otvaranja izložbe u Pratu, Anur je predložio da se slijedeći korak u procesu pravljenja kolekcije ARS AEVI, ostvari u Veneciji jer je taj grad organizator poznatog Venecijanskog bijenala, možda najznačajnijeg događaja u prostorima savremene umjetnosti. Tada je gradonačelnik Prata, Claudio Martini, pomogao da se organizira moj susret sa gradonačelnikom Venecije Massimo Cacciari-em, i u toku tog prvog susreta, kada sam mu ispričao tok historije projekta ARS AEVI i ideju da narednu izložbu organizujemo u sklopu programa čuvenog  Venecijanskog bijenala, gradonačelnik Cacciari je rekao da mu se ta ideja veoma sviđa i organizirao je susrete sa predsjednikom fondacije “Querini Stampalia”, Marinom Cortese-om i sa kustosicom fondacije Chiara Bertola. Svi su sa oduševljenjem prihvatili ideju, te je izložba “Kolekcija Venecija” uvrštena u program Venecijanskog Bijenala 1997. godine. I sada se rado sjetim tog događaja, ispred zgrade fondacije “Querini Stampalia” u vrijeme otvaranja izložbe ljudi su stajali više od dva sata u redu čekajući da uđu i vide izložbu na kojoj su svoje radove predstavili veoma poznati umjetnici kao što su: Alighiero Boetti, Nan Goldin, Ilya Kabakov, Joseph Kosuth, Julian Opie, Mimmo Paladino, Remo Salvadori, Cindy Sherman i Rosemerie Trockel.

Dogodilo se u to vrijeme nešto veoma lijepo, direktorica Moderne galerije Ljubljana, Zdenke Badovinec, u atmosferi prijateljskih odnosa i saradnje, organizuje “Kolekciju Ljubljana” za muzej ARS AEVI na prelazu 96. na 97., sa najpoznatijim umjetnicima svijeta tog vremena, kao što su: Marina Abramović, Miroslav Balka, Günter Brus, Sophie Calle, Richard Deacon, IRWIN, Anish Kapoor, Marijetica Potrć, Thomas Schütte, Andres Serrano, Bill Viola, VSSD, Evgeny Asse, Vadim Fishkin, Dimitri Gutoff, i Viktor Misiano.

Enjo nam govori da su Milano, Prato, Ljubljana i Venecija bili dokazani prijatelji Sarajeva i Bosne i Hercegovine, koji su bili na pravoj strani civiliziranog svijeta. Zagrljaj sa kojim su umjetnici svijeta prihvatili ovaj projekat je nadrealan, te dodaje kako je projekat ARS AEVI rođen u Sarajevu, ali mu je majka Italija.

Put ARS AEVI projekta se nastavio u Beču gdje je dogovorena izložba u Muzeju moderne umjetnosti  “Stiftung Ludwig”, 1998. godine. Ova izložba je bila veličanstvena, na njoj je umjetnički direktor Lóránd Hegyi predstavio umjetnička djela novih 46 umjetnika, osnivača Kolekcije Beč,  i tada su već započeli dogovori da se sva djela iz svih muzeja prenesu u Sarajevo.

I opet Skenderija ima glavnu ulogu. Direktor Centra Skenderije Sadik Hasanbegović, direktor Republičkog javnog fonda Ilija Šimić, čelne ličnosti Grada Sarajeva i Kantona Sarajeva su dogovorili da u toku 1999. godine sva djela iz Milana, Prata, Ljubljane, Venecije i Beča dođu u Sarajevo i da se tim povodom napravi jedna veličanstvena izložba svih umjetničkih djela kolekcija ARS AEVI.

Dolazak svih umjetničkih kolekcija u Sarajevo

O samom transportu svih umjetničkih djela iz matičnih muzeja ka Sarajevu, Enver nam priča: “Bio je to veliki poduhvat, dobili smo sve saglasnosti u Sarajevu da ćemo preuzeti obavezu organizatora velike izložbe kolekcije ARS AEVI u Centru Skenderija. Želim ovom prilikom ponoviti imena ljudi koji su zaslužni za realizaciju: Sadik Hasanbegović, direktor Centra Skenderije, Ilija Šimić, predsjednik Republičkog javnog fonda za kulturu, Muhamed Kreševljaković, gradonačelnik Sarajeva, Nikola Kovač ministar za kulturu BiH i Zlatko Lagumdžija, tadašnji ministar vanjskih poslova BiH, i mnogi divni drugi dragi podržavatelji. Nakon što smo sva umjetnička djela doveli u Sarajevo, postavilo se pitanje šta dalje.  

Saradnja sa slavnim arhitektom Renzo Piano-om i UNESCO podrška

Sama ideja za gradnju ARS AEVI muzeja je nastala kao želja Enverove supruge Jasminke koja je, prije nego što je otišla sa ovog svijeta, (30. januar 1995.) ostavila svojevrsnu oporuku da pozovemo slavnog arhitektu Renzo Piana da napravi arhitektonske projekte muzeja ARS AEVI u Sarajevu. Gradonačelnik Venecije, Massimo Cacciari je pomogao Enveru da uspostavi kontakt sa slavnim arhitektom koji je imao arhitektonski studio u Genovi. Gradonačelnik je ponudio automobil općine koji ga je odvezao do njegovog studija, gdje mu je ispričao priču o ARS AEVI projektu, pokazao mu kataloge sa svih održanih izložbi, koji djeluju veoma impresivno kada se gledaju uživo, i koji mame i oduševljavaju, jer jedno je kada vi nešto samo pričate, a drugo je kada možete nešto od priče vidjeti – priča nam Enjo. Renzo Piano je tada odmah prihvatio Enjin poziv da bude arhitekta budućeg muzeja i da dođe na otvaranje izložbe svih djela kolekcije u Sarajevu 1999. godine.

O saradnji sa slavnim arhitektom Renzo Pianom, Enver se dalje prisjeća: “U tom našem razgovoru, Renzo mi je rekao da je on ambasador dobre volje UNESCO-a i da bi bilo dobro da na otvaranje izložbe u Sarajevu pozovemo i Federico Mayor-a, generalnog direktora UNESCO-a, kao i da bi bilo dobro da UNESCO da pokroviteljstvo našem projektu. Kroz nekoliko dana organizovali smo put u Pariz u sjedište UNESCO–a gdje sam se sreo sa generalnim direktorom Federico Mayorom, koji je, oduševljen idejom o ARS AEVI muzeju, pristao doći na otvaranje na kojem je proglasio pokroviteljstvo UNESCO-a nad projektom ARS AEVI. “

Tako su te ‘99. godine, na predstavljanju svih umjetničkih djela Kolekcije ARS AEVI u Sarajevu, pored direktora koji su osnovali kolekciju i gradonačelnika gradova koji su dali svoj doprinos u osnivanju kolekcije u njihovim gradovima, prisustvovali i slavni arhitekta Renco Piano i Federico Mayor, generalni direktor UNESCO–a.

U međuvremenu, u pripremi dolaska ovih uvaženih gostiju i prijatelja Sarajeva, čelne ličnosti Zavoda za planiranje razvoja grada Sarajeva, Zavoda za izgradnju grada Sarajeva i općine Novo Sarajevo dali su odobrenje da se najljepša lokacija u gradu Sarajevu, lokacija između Zemaljskog muzeja i Historijskog muzeja stavi na raspolaganje za izgradnju muzeja ARS AEVI. U ljeto 1999. godine svi su se sastali na ovoj lokaciji na kojoj je Renzo Piano, u svečanom činu, postavio zastavu projekta ARS EAVI-a. Tom otvaranju prisustvovali su svi umjetnički direktori osnivači kolekcije, i Emanuela Baglietto, prva saradnica Renza Piana, koja je u daljem toku projekta preuzela ulogu koordinatora na izradi arhitektonskih projekata.

O nastavku projekta nakon svečane izložbe, Enver se prisjeća: “Te 2000. godine smo ostvarili razgovore o vizijama arhitektonskog projekta i Renzo je već tada u Historijskom muzeju predstavio idejne arhitektonske projekte, a naredne godine je na Venecijanskom bijenalu arhitekture predstavio preliminarne arhitektonske projekte Muzeja ARS AEVI, na osnovu kojih smo dobili građevinske dozvole i pravo na gradnju. U tom periodu 1999.-2002. na inicijativu Renzo Piana i u saradnji sa njegovim partnerskim studiom “Maurizio Milan”, izgrađen je i pješački most preko rijeke Miljacke, u Vilsonovom šetalištu. kao poklon građanima Sarajeva”.

Na kraju razgovora, Enver nam sa puno emocija kaže: “Bila je to zlatna decenija Projekta ARS AEVI, od ratne 1992. godine, kada je rođena ideja o Muzeju ARS AEVI, do 2002. godine, kada su predstavljeni zvanični arhitektonski projekti i ostvarene sve vrijednosti projekta ARS AEVI.”

Prethodno je 2023. godine objavio svoj debi album „Veseli počeci”, koji je predstavljao njegov prvi ozbiljniji korak u autorskom stvaralaštvu. Taj album je nastao iz potrebe da uhvati trenutke euforije, nesigurnosti i traganja za identitetom. Zvuk je bio jednostavniji, topliji i više oslonjen na indie pop/rock strukture, ali je već tada u njemu postojala jasna težnja ka eksperimentu i potreba da se prevaziđe poznato.

Ivezić je indie muzičar koji se muzikom bavi već duži niz godina, a svoj razvoj bilježi kroz različite faze, od učenja prvih instrumenata i treniranja folklora, preko članstva u horu Obilić, do bavljenja muzičkom produkcijom tokom studija na Računarskom fakultetu i kasnije na master programu Snimanje i dizajn zvuka na Fakultetu dramskih umetnosti.

O svom pristupu stvaranju autor kaže da je intuitivan i istraživački, te dodaje: “Često polazi od ideje, bilo da je ona tekstualna, melodijska ili teksturalna, i zatim je puštam da kroz proces razrade sama pronađe formu. U radu mi je važno da pjesme imaju iskrenu emociju, čak i kada su obavijene eksperimentom. Ta kombinacija spontanosti i introspekcije najviše dolazi do izražaja na mom novom izdanju, simbolično nazvanom „Drugi album”.”

„Drugi album” donosi potpuno drugačiju energiju i perspektivu. U njemu je Ivezić spojio elemente psihodelije, etno motiva i alternativnog rocka, stvarajući ono što bismo najbliže opisali kao psihoelični etno indie. Reč je o eksperimentalnom albumu po svojoj prirodi, autor se igrao sa produkcijskim i aranžmanskim rešenjima, kao i sa samim strukturama pesama. Nastojao je da ne budem vođen konvencionalnim pop/rock obrascima, već da osluškuje šta muzika sama traži.

Ivezić o ovome još kaže: “Često sam sebi dopuštao i da slučajno izaberem pravac i da, ako osetim intuitivnu potvrdu, razvijem taj “štrčeći” momenat do tačke u kojoj deluje kao jedino moguće rešenje. U procesu sam koristio i svoje samostalno znanje iz teorije muzike, igrajući se promenama ključeva, ritmova i metra, kako unutar pojedinačnih pesama, tako i među njima”. U tom smislu izdvaja pjesme „Sve znaš” i „Ne znaš ti ništa”, koncipirane tako da funkcionišu u međusobnoj negativnoj harmoniji, odnosno kao ogledala jedno drugome.

Što se tiče samih tema pjesama, one najbolje funkcionišu kada se o njima govori u sklopu albuma. One jako dosljedno pojašnjavaju stepene usamljenosti i odstranjenosti u raznim vidovima. Ovaj album je ustvari i po svom zvuku plod duboke usamljenosti, jer je autor sam pisao tekstove, komponovao, aranžirao, snimao, producirao, miksao i masterizovao muziku, tako da je neizbježno bilo da u osnovi, svakoj pjesmi ta odstranjenost bude polazišna tačka.

Za kraj, Ivezić dodaje kako mu je trenutno važno da “muzika pronađe put do ljudi koji je mogu osjetiti bez obazirana na žanr”, te kako u narednom periodu planira nastaviti sa eksperimentisanjem kroz live sessione, saradnje i istraživanja novih formi koje povezuju zvuk i sliku.

Na albumu “Vidarica” je snimljeno 14 tradicionalnih narodnih pjesama sa prostora Balkana: “A koja je tvoja najdraža kćerka”, “Rosna livada”, “Pala je gusta magla”, “Oj ovčarče”, “Gugutka”, “Kraj potoka, bistre vode”, “Siroče je zaspalo”, “Miko igla i bićvica”, “Navali se Šar planina”, “Sazidaću kolibu”, “Moje selo stoji”, “Baba da večera”, “Stojane, sin Stojanov” i “Snošti go vidov”.

Ratko i Radiša Teofilović i Miroslav Tadić su svojevremeno snimili album “Vidarica” ​​u Los Angelesu. Objavljivanje je naišlo na odlične reakcije jer su braća Teofilović svojim prepoznatljivim glasovima na jedinstven način obojila poznate tradicionalne pjesme, a Miroslav Tadić je pokazao svoju virtuoznost na gitari, i dao posebnu boju svojom virtuoznošću.

O ponovnom objavljivanju “Vidarice” braća Teofilović za DertMusic kažu kako je ideja o ponovnom objavljivanju albuma Vidarica rođena iz želje da se ovo jedinstveno muzičko delo predstavi u svom najplemenitijem obliku – na vinilu, te dodaju kako će se ekskluzivno izdanje ploče pojaviti do kraja godine u izdanju kuće Long Play iz Beograda.

“Album je sniman 2011. godine u Los Anđelesu, u studiju legendarnog Scotta Frasera, dugogodišnjeg tonskog majstora Kronos Quarteta. Zvuk Vidarice odiše toplinom, dubinom i prisnošću koje se retko čuju u današnjoj produkciji – to je snimak koji je istovremeno intiman i raskošan, i koji će, verujemo, svaki istinski zaljubljenik u muziku želeti na svom gramofonu. Naša saradnja s Miroslavom Tadićem počela je još 1999. godine, kada smo bili gosti na koncertnoj promociji legendarnog albuma Kruševo Miroslava Tadića i Vlatka Stefanovskog u Sava centru. Nakon toga, 2007. godine, usledio je celovečernji koncert na Gitar Art Festivalu u Beogradu – i već tada smo znali da će iz tog susreta jednog dana nastati album poput Vidarice.”

“Od svog prvog objavljivanja 2012. godine, Vidarica je pronašla put do publike širom regiona i Evrope – od brojnih koncerata u zemljama bivše Jugoslavije do nastupa u prestižnoj Mozart Hall u Beču. Naša koncertna priča traje i dalje: i ovog leta nastupali smo u Dubrovniku i Herceg Novom, gde su pesme sa Vidarice ponovo zazvučale u svom punom sjaju”, sa radošću nam govori Ratko Teofilović.

Nakon više od deset godina, Vidarica ponovo živi

Moderna, digitalna verzija sada omogućava njihovim fanovima da još više uživaju u magiji ovog albuma, uz još bolji zvuk. Istovremeno, ovo je sjajna prilika za mlađe generacije da se upoznaju sa muzičkim blagom Balkana, onako kako ih predstavljaju brižni čuvari kulturne baštine, poput braće Teofilović i Miroslava Tadića. Album je od prije deset dana dostupan na svim muzičkim platformama, a uskoro će dobiti i svoje vinil izdanje – za sve one koji žele da dožive ovu muziku onako kako je prvobitno zamišljena: toplo, neposredno i iskreno, u punom analognom sjaju.

O samom albumu muzički novinar i publicista Ivana Ivačkovića, u vrijeme originalnog izlaska izdanja je kazao: “Izlazak albuma ‘Vidarica’ ne može se drugačije ocijeniti nego kao događaj od izuzetnog značaja. Kroz ovaj album, na način koji slušaoca ponekad ostavlja bez daha, otkriva se izvanredan talenat Ratka i Radiše Teofilovića, braće čiji glasovi godinama ne prestaju fascinirati, i majstorstvo Miroslava Tadića, svjetski priznatog gitariste, sposobnog da ponekad samo nekoliko tonova dotakne dimenziju savršenstva ili genijalnosti. Kroz 14 pjesama, od kojih je svaka autentični dragulj, magija ‘Vidarice’ se zaista pokazuje ljekovitom. Ovo je, drugim riječima, album čiji sadržaj u potpunosti odgovara svom naslovu.”

Muziku koju je Igor zajedno sa braćom Popov pripremio na albumu “Žega” opisujemo kao “sevdah noir”, imaginarno mesto u kojem se susreću sevdah, Banja Luka, nove harmonije, drugim riječima – etno i sjetno. Zajedno s albumskom verzijom pjesme, predstavljamo i dva remiksa, čiji su autori Jan Nemeček i Vladimir Lenhart (Lenhart Tapes). Album “Žega” zvanično izlazi 20. juna.

Ovim povodom donosimo razgovor sa Igorom Božanićem, jednim od autora ovog albuma.

O nastanku pjesme

Pjesma “Izdangubih ruže trgajući” nastala je kao rezultat zajedničkog rada Igora Božanića, Pavla Popova i Srđana Popova. Igorov vanvremenski glas je esencija cijelog albuma, dok je Pavle odsvirao gotovo sve instrumente (kontrabas, violončelo, sintove, efekte, klarinet i perkusije). Na pjesmi gostuje i harfistkinja Mina Marinković, a sve to je snimio i uobličio producent Srđan. Dizajn omota, kao i vizuelni identitet kompletnog albuma potpisuje Andrej Julher.

O tome kako je došlo do nastanka ove pjesme i kako se ona našla na novom albumu, Igor nam kaže kako je još od svog zadnjeg albuma po imenu „Runo“, koji je objavljen na Pop Depresiji 2021, pokušavao da integriše tradicionalne motive u svoje pjesme, bilo kroz tekst, bilo kroz melodiju, pri čemu je postepeno shvatao da je to neki smjer u kojem bi želio krenuti i napokon se to pretvorilo u jedan projekat, te dalje dodaje:

“Moja verzija pjesme “Izdangubih ruže trgajući” nastala je nakon što sam se zainteresovao za banjalučku sevdalinku. Nekada je u Banjaluci postajala cijela jedna škola pjevača, sevdalija, iz takozvanog četvrtog kvarta, to je danas naselje Mejdan ili Obilićevo u Banjaluci. Ovo su bili pjevači poput braće Karabegović, Raseme Katane i između ostalog Emine Smajić. Upravo je ove pjevače snimao etnomuzikolog Vlado Milošević i tradicionalne, gradske pjesme koje su pjevali zabilježio u svoje četiri zbirke „Bosanske narodne pjesme“. Preko riznice ovih snimaka, odlomaka iz raznih zbirki, koje je na svoj sajt postavio prof. dr. Semir Vranić, te raznih izvora po internetu, ušao sam u jedan, čini se potpuno izgubljen, svijet banjalučke sevdalinke. Iako su neke pjesme zaživile, poput, recimo, “Banjaluko i ravnine tvoje”, dosta toga je zaboravljeno.”

Od izvora do remiksa: stvaranje savremene sevdalinke

Igor nam priča kako je kroz svoj muzički rad želio istražiti šta je to u narodu bilo prije stilizovanih, radijskih verzija sevdalinki. Otkrio je da su te prve verzije, iako na prvi pogled jednostavnije, rudimentarnije, u neku ruku i intenzivnije i osjećajnije. To je ta melodija i taj tekst koji su se iskristalisali kroz godine prenošenja i čuvanja oralne tradicije. Na osnovu Eminine verzije stilizovao je melodiju, a zatim i dodao dijelove tekstova iz susjednih gradova i zemalja, gdje god je mogao naći verziju te pjesme ili neke slične dijelove, pa zatim i iz stilizovane verzije koja nosi naziv “Umorih se ruže trgajući” i na kraju stvorio neku hibridnu verziju.

Nakon što je snimio demo, izdavač Ivan Lončarević ga je povezao sa braćom Srđanom i Pavlom Popovom koji su pomogli da sve ovo oživi. Iako su oni možda iz nekog drugačijeg muzičkog svijeta, Igor nam priča kako su ga dočekali sa fantastičnim aranžmanima, a Pavle je odsvirao skoro sve instrumente, osim gošće Mine na harfi. Riječ je o jednoj zaista inspirativnoj saradnji koja će se dalje samo razvijati. Na kraju smo dobili finalnu verziju, koja je poslije toga dobila i novi život kroz dva fantastična remiksa Jana Nemečeka i Vladimira Lenharta.

“Ruže” nas vode kroz priču o neuzvraćenoj ljubavi, “od čekanja čija je upornost punktirana dnevnim molitvama, do gađanja jabukama, simbolima ljubavi u trenutku kada je ona već minula.” Glavna inspiracija za pjesmu jeste izvedba Emine Smajić iz Banjaluke, koju je sredinom 20. vijeka snimio etnomuzikolog Vlado Milošević. “Dopunjujući tekst verzijama iz regiona i stilizujući melodiju, htio sam da se s jedne strane osvrnemo na pitanja šta je sevdalinka bila i šta je sada. S druge strane, želio sam da stvorimo prostor za zaboravljeno ili potisnuto naslijeđe koje se nekada, u ulicama naših gradova, čuvalo u životu. Tako je i omot singla neka vrsta omaža toj tradiciji, Emini i starim razglednicama iz Banjaluke,” objašnjava Igor Božanić.

Igor Božanić je kantautor iz Banjaluke koji trenutno živi u Ljubljani. Od 2017. je izdao nekoliko EP izdanja na engleskom jeziku, održao više koncerata po festivalima u regionu, te bio finalista nagrade Milan Mladenović 2019. godine. Kao gost je nastupio i na koncertu Marisse Nadler u Zagrebu, Passengera u Ljubljani i Damira Imamovića u Beogradu. Preko beogradske izdavačke kuće Pop Depresija, 2021. je objavio album „Runo“ i time krenuo novim muzičkim pravcem, pjevajući na maternjem jeziku i pod svojim imenom, te pronalazeći inspiraciju u tradicionalnim melodijama regiona. U saradnji sa Srđanom i Pavlom Popovim, 2024. je snimio novi album „Žega“, inspirisan sevdalnikom i banjalučkim gradskim pjesmama. Album izlazi 20. juna 2025, a uz njega je planirano i vinilno izdanje u ograničenom tiražu.

Dva remiksa pjesme “Izdangubih ruže trgajući” nude potpuno različita umjetnička čitanja. Jan Nemeček je dizajner zvuka i analogni sintetista, poznat po svom ambijentalnom i bas-teškom zvuku, a u za ovu priliku oko “Ruža” sagradio je ambijentalni “wall of sound” koji je odu neuzvraćenoj ljubavi ubacio digao na katarzičan nivo. Čarobnjak na kasetofonima, Vladimir Lenhart (Lenhart Tapes), “Ruže” je ubacio u igru semplova, šumova i gličeva.

Na albumu „Žega“, pored tri rekonstruisane gradske pjesme iz Banjaluke, naći će se i neke možda neuobičajene interpretacije popularnijih sevdalinki, te nekoliko autorskih pjesama. Album će Pavle Popov i Igor Božanić premijerno izvesti 27. juna na festivalu “Polja” u Šutcima. Podsjećamo da je Igor Božanić 2021. godine objavio svoj debitantski album “Runo”. “Žega” će biti njegov drugi album, a pored digitalnog izdanja, planirano je i vinilno izdanje u ograničenom tiražu.

Adisa Zvekić, poznata i pod umjetničkim imenom Diamusk, vokalistica je, kompozitorica i producentica prepoznatljiva po sirovom i žanrovski raznolikom pristupu soul-jazzu, dubu i spoken word izrazu. Bila je suosnivačica i originalna vokalistica grupe Dubioza Kolektiv, s kojom je učestvovala na ranim izdanjima poput albuma Dubioza Kolektiv (2004), Open Wide (EP), Dubnamite (2006) i Firma Ilegal (2008).

Nakon toga, priključila se međunarodno priznatoj grupi La Cherga iz Austrije, s kojom je objavila dobro primljeni album Revolve (2011) za izdavačku kuću Asphalt Tango Records. U okviru svog solo projekta Diamusk, Adisa kroz eksperimentalne aranžmane i snažne kritičke poruke obrađuje društvene teme. Njeni albumi Wadada (2016), Freedom (2017) i Sleepwalkers (2019) svjedoče o kontinuitetu i autentičnosti njenog autorskog izraza.

Nadolazeći album Maze (2025) predstavlja ovu muzičku fuziju kroz saradnje sa umjetnicima iz Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Norveške.

Album “Maze” donosi moćan spoj Adisinog izražajnog vokala, bass sekcije i dubokih bas frekvencija, stvarajući hrabar i atmosferičan zvuk. Album je izdat i u instrumental verziji, a live premijera albuma planirana je za Nišville 2025, a projekat je u potrazi za širom platformom na evropskim scenama.

Novi album je bio povod za naš razgovor sa Adisom, ali smo iskoristili priliku da se osvrnemo i na početke njene muzičke karijere, kao i razmišljanja o današnjici i budućim planovima.

 Vakum od šest godina od posljednjeg albuma bio je dovoljan prostor za stvaranje novog materijala. Za taj period Adisa nam priča kako su “u tom vakumu snimili nekoliko singlova, bili su zauzeti opstankom, učenjem, izučavanjem, sa mnogo truda i rada u privatnom životu”, te dodaje:

“Sleepwalkers je izašao kao neki posljednji album iz vremena prije koroludila. Na njemu sam naučila nešto zanimljivo, a na “Maze” sam to oslobodila. “Maze” (lavirint) smo radili nešto više od šest mjeseci, te dodaje: “Koncept benda je multikulturalnost, diverzitet kao prednost a ne prepreka. Dub, jer smo nicali s njim i imamo jaku dub potporu u našim kolegama Vladimiru i Slobodanu (Soulcraft). Orkestar, jer je radilo petnaest ljudi na albumu a osam će biti na Earth&Sky stejdžu Nišville jazz festivala, 14. augusta. “

Kontinuitet muzičkih saradnji

Albumu “Maze” prethodili su radovi ‘Wadada, ‘Freedom i ‘Sleepwalkers’. Praveći paralelu sa svojim dosadašnjim radovima, Adisa kaže: “Albumi su stizali konzistentno kroz sve ove godine. Jer, iako sistem crpi vrijeme i energiju, nedostatak ikakvog smisla u tome nas uvijek motivira da radimo, stvaramo teme, melodije, ritmove, rifove dok ja pokušavam emociju uloviti u riječ i pustiti je da pjeva, tješi ili grdi. “

Band je svih ovih godina imao saradnje sa brojnim domaćim, ali i regionalnim muzičarima, Za saradnje na posljednjem albumu Adisa kaže kako su “sakupljali orkestar, ne sa nekim konkretnim planom, već su se kontakti nadovezivali kao nekom sudbinskom linijom”, te dodaje: “Tu su desetine traka iz kojih je teško izabrati najbolje i šteta “baciti” išta. Bilo je to veliko zadovoljstvo i čast. Na albumu su i na stejdžu će biti vrsni muzičari. Sa nama su članovi dub/reggae benda Soulcraft, Vladimir Krkljuš (keys) i Slobodan Đukić (bass). Braća Mekki Widerøe, Benjamin i Fredrik, saksofon i bubanj. Oni su opet članovi dva benda: 7Impale i CloudPeople ovdje u Bergenu. To je već science, za mene fikcija, naučnici ljudi, doktori muzike. I uopšte nisu lokalno poznati već u inostranstvu, ponajviše UK.

Za saradnju sa članovima banda Matiju Mlakar a(trombon), Gašper Selko i Aljoša Jurkošek (truba) Adisa kaže da žive “u Sloveniji i svuda po svijetu, u drugim sastavima, Matija je i profesor muzike. Sjajna ekipa, meni je Slovenija puno draga, možda zato što imam samo lijepa sjećanja, tako se radujem upoznati ove ljude. Almir Mešković (harmonika)i Danijel Lazar (violina), jedan dragocijen i čaroban duo kog cijene i poznaju mnogi u Norveškoj i šire. Almir je iz Tuzle a Danijel iz Beograda, žive i rade u Oslu. Stvarno nam je velika čast poznavati ih. Jako smo svima zahvalni na neprocjenjivom doprinosu. “

I na kraju ništa manje značajni, Belma Zvizdić aka Malbeku je komponovala dio melodija pjesme “Black keys”, Čakka Svrakka iz “Kalikamo” je zakucao u svom stilu i sa puno ljubavi, na pjesmi “To the sea” a Mladen Marjanović iz Igralom je svirao električni oud na pjesmi “Magic place”. Ova dva gospodina će biti gosti na predstojećem koncertu benda u Nišu.

Spajanje žanrova

Spajanje žanrova u Adisinom radu je ono bez čega i sam projekt ne bi imao smisla. O inspiraciji za stvaranje i spajanju sa tradicionalnim balkanskim elementima, Adisa nam kaže: “Jako je zanimljivo čuti doprinos različitih ljudi na pjesmama kojima si već dao neke okvire i možda čak imaš neka tajna (naivna) očekivanja od nje kakva bi trebala da bude, naučiš da nikada ne možeš pretpostaviti šta će i kako neko odsvirati na tvoju ideju kako će je osjetiti i kako joj odgovoriti, i to je upravo ono što mi maksimalno poštujemo dok komponujemo i aranžiramo pjesmu, naše pjesme su mozaik različitih perspektiva, porijekla, kultura, tradicija a gle kako sve skupa lijepo zvuči. Tako može i svijet!”

Tri desetljeća muzičke karijere koja je krenula od benda “Def Age Against Gluho Doba (GDADA)”

Tokom tri decenije, Diamusk je bio neumorni glas za mir, pravdu i ljudsko jedinstvo, od ranih snimaka sa Dubioza Kolektivom do solo rada i saradnje s međunarodnim umjetnicima. U vremenu u kojem danas živimo mir je globalno narušen, veliki igrači tope male i slabašne pod krinkom stvaranja obećane zemlje.

Kroz razgovor Adisa nam se otvara i progovara kako ona vidi i doživljava današnja previranja, ratove i nepravde.

“Palestina! Ovaj osjećaj nemoći bi nas trebao pokrenuti, jer dno smo dosegli, nema dalje. Sada možemo samo ustati, jer poluonesvještena, letargična, indiferentna, gomila zaborava silom utisnutih misli i hipnotiziranih očiju NISMO. Mi smo čarobna bića koja dišu, osjećaju i misle, okruženi ljubavlju koja je poprimila oblik. Naša kolektivna percepcija je kao glinena masa u rukama luđaka. Ne interesuju me strane, politika i političari, vijesti i opredjeljenja, interesuje me život i njegova dragocjenost. Osvetićemo Palestinu kada prestanemo biti publika cirkusantima u odijelima što nam skreću pažnju dok nama i našoj djeci pljačkaju život. Zaštitićemo Palestinu kada svi odaberu ispravno pod svaku cijenu. Ova nemoć i naša je greška!“

Region željno iščekuje nastupe Diamuska. Ono što znamo da je najavljeno jeste Nišville Jazz Festival. O budućim nastupima i kada je možemo očekivati u Sarajevu, Adisa nam za kraj razgovora kaže:   “To malo entuzijastično zvuči ali hvala na bodrenju! Neopisiv je proces priprema i tajna je. A u Sarajevo, pa i ono drčno, super talentovano i u čaršiju fiksirano Sarajevo u Sarajevu, naravno da želimo! Pozovite nas rado ćemo doći!”

Pored višestruko nagrađivane umjetnice Tamare Obrovac, Transhistria Ensemble čine slovenski kontrabasist Žiga Golob i hrvatski bubnjar Krunoslav Levačić koji su s Tamarom od samih početaka, od njenog prvog albuma „Triade“ iz 1996., tu je još slovenski gitarist i mandolinist Uroš Rakovec koji im se pridružio 2003. na snimanju albuma „Sve pasiva“, kao i italijanski harmonikaš Fausto Beccalossi koji je stalni član ansambla od snimanja albuma „Daleko je…“ iz 2005. godine.

Tamara Obrovac je kompozitorica i umjetnica koja je radila muziku za veliki broj pozorišnih predstava i filmskih ostvarenja. Kroz svoju bogatu karijeru je izdala 13 autorskih albuma, a međunarodno priznanje dobila je i kroz nominaciju za BBC Radio 3 World music Awards 2004.

O autentičnom zvuku koji donosi iz Istre i o tome kako moderni jazz nadopunjava tradicionalne elemente, Tamara za DertMusic kaže kako “njen skladateljski rukopis spaja sonornost istarskih dijalekata i melosa sa strukturom suvremenih jazz idioma kroz prožimanje poetike istarskog „mnogozvučja“ s duhom slobode i improvizacije u jazzu koje dobiva finalnu artikulaciju u nadahnutim izvedbama sjajnih glazbenika Transhistria ensemblea”.

U Sarajevu će predstaviti izbor kompozicija sa njihovih dosadašnjih albuma, kao i neke nove koje će naći mjesto na albumu čiji se izlazak očekuje krajem ove ili početkom naredne godine.

A što se izvedbe tiče, Tamara obećava beskompromisnu predanost muzici, te dodaje: “Sretna sam što sam okružena tako sjajnim glazbenicima, sviramo zajedno već preko dvadeset godina i kroz cijelo to vrijeme dijelimo veliku radost zajedničkog muziciranja. Svaki od tih glazbenika ima svoj specifičan pristup instrumentu a svima je zajednički osjećaj za karakter pojedine skladbe. Već sam zvuk harmonike sjajnog talijanskog harmonikaša Fausta Beccalossija donosi dašak Mediterana, a poseban filigranski pristup sviranju gitare i mandole Uroša Rakovca pridonosi harmonijskoj punoći i originalnosti zvuka ansambla dok razigrana i ingeniozna ritam sekcija u sastavu Krunoslav Levačić bubnjevi i Žiga Golob kontrabas, drži sve na okupu.”

Korijeni, duh i tradicija Istre kao unutrašnja istina, a jazz kao sloboda

Tamara kaže kako je jazz njeno muzičko odredište, žanr koji ju je fascinirao svojom slobodom i komunikacijom, te dodaje kako je “u potrazi za vlastitim izričajem, otkrila bogatstvo i primordijalnu snagu istarske baštine, shvatila važnost osjećaja za vlastiti zavičaj, jezik i tradiciju, i tako našla temelj svog autorskog creda u stvaranju osobnog i skladateljskog izričaj. Njeni korijeni, duh i tradicija Istre, koje joj je ljubavlju prenijela baka Ulika, postali su tako njena unutrašnja istina, a jazz je ostao sloboda.”

O svojoj dosadašnjoj karijeri, Tamara nam priča

Osjećaj za vlastitu glazbenu i dijalektalnu baštinu od tada je polazište mnogih mojih glazbenih istraživanja, sastava i umjetničkih projekata i suradnji, počevši od prvog CD-a Triade iz 1996 na kojem sam predstavila tri područja djelovanja; obrade jazz standarda, autorske skladbe na tragu modernog jazza na engleskom jeziku i skladbe inspirirane istrom pjevane na dijalektu, što je od CD-a Ulika Tamara Obrovac quarteta koji je uslijedio 1998. postalo najvažnije područje mog djelovanja.”

Od tada je izdala sveukupno 13 autorskih CD-a sa različitim muzičkim formacijama, najviše sa Transhistria ensemble-om koji u neizmijenjenom sastavu djeluje od 2004. godine. Uz samostalne albume Transhistria ensemble-a Tamara izdvaja i saradnje sa češkim gudačkim quartetom Epoque na CD-u Madirosa iz 2011. godine, kao i saradnju sa Jazz orkestrom Hrvatske radio televizije na CD-u Villa Idola iz 2019. godine. Isto tako od 2009. godine povremeno djeluje i sastav Transhistria electric, u kojem su zastupljeni električna gitara, električni bas, klavijature, brass sekcija i back vokali dok se skladbe naslanjaju na soul i funky žanr, a sastav je 2009. godine izdao album „Neću više jazz kantati“.

Od 2017.godine, osim quarteta i Transhistria ensemble Tamara vodi i TransAdriatic quartet koji je 2019. godine izdao album TransAdriaticum, u kojem uz Krunoslava Levačića na bubnjevima sviraju i dvojica eminentnih talijanskih jazz muzičara: kontrabasist Salatore Maiore i pijanist Stefano Battaglia s kojim je prošle godine izdala i album Apoxyomenos recomposed. Na tom su albumu rearanžirane kompozicije koje je Tamara komponovala za predstavu Apoksiomen Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, sa izborom fragmenata iz Euripidove tragedije Trojanke, koje pjeva na starogrčkom. Album je upravo i nominiran za najbolji World music album za nagradu Porin. Ukoliko ga dobiju, to će biti njen trinaesti Porin od 2005. godine do danas.

O Quintetu Transhistria ensemble

Quintet Transhistria Ensemble poznat je po nevjerovatnoj alhemiji te gotovo telepatskom razumijevanju među muzičarima, njihovi su nastupi prožeti spontanošću, inventivnim improvizacijama, slobodom, humorom i snažnom komunikativnošću, a Tamarin je glas jednako efektan u pjevanju tekstova kao i vokalizama kada postaje dodatni instrument.

Upravo taj prirodni suživot različitih muzičkih formi i improvizacije karakterističan za način sviranja ovog ansambla, definitivno etablira Tamaru Obrovac kao nevjerovatnu umjetnicu koja je koristeći elemente vlastite tradicije stvorila raskošni muzički stil, bivajući time sve više prepoznatljiva i prisutna na internacionalnoj muzičkoj sceni.

Interpretirajući Tamarin unikatni muzički pejsaž, izvanredni muzičari njenog internacionalnog transhistria ensemble-a, vješto i prirodno spajaju savremeni jazz sa elementima istarske i mediteranske muzičke baštine, postižući nevjerovatnu lakoću izražaja svojstvenu zaista samo najvećim umjetnicima. Upravo je ta sloboda umjetničkog izražavanja i improvizacije kojom ovi sjajni umjetnici oblikuju Tamarinu unikatnu muzičku formu najvažnije obilježje izvedbi Transhistria ensemblea, sastava s kojim Tamara najčešće djeluje i s kojim je snimila najviše albuma.

U ovom sastavu ansambl je izdao dva CD-a, a krajem 2018 izašao je i prvi Live album Live@ZKM sa snimkom koncerta iz Zagrebačkog kazališta mladih održanog krajem 2016., kojim je Tamara obilježila 20 godina diskografske aktivnosti.

Koncert Tamare Obrovac i Transhistria Ensemble održati će se 22. marta u Narodnom pozorištu u Sarajevu, sa početkom u 19:30.

Publika će imati priliku da uživa u jedinstvenom spoju fada i sevdalinke, autentičnom zvuku fadolinke, koji je Maja kreirala i po kojem je prepoznatljiva na međunarodnoj muzičkoj sceni.

Proslavljena fado umjetnica , autorica i sevdalinka Maja Milinković započela je svoju regionalnu turneju koncertima u Beogradu u dvorani MTS. Publika je imala priliku da uživa u jedinstvenom spoju Fada i sevdalinke – autentičnom zvuku fadolinke, koji je Maja stvorila i po kojem je postala međunarodno prepoznatljiva.

Nakon beogradskog koncerta nekrije emocije i zadovoljstvo, gdje nam je  kratko kazala da dolazi u Sarajevo sa pregršt emocija koje donosi iz MTS  u Sarajevo.

“Ne znam kako da opišem sinoćnji koncert osim – magija! Publika nevjerovatna, energija neopisiva.. Osjećala sam kako dišemo zajedno, kako muzika briše sve granice između nas.
Svaki aplauz, svaka suza u očima, svaka pjesma koju su pjevali sa mnom – to su trenuci koji ostaju zauvijek.
Ali priča se nastavlja…
Zrenjanin – 8. mart 2025.
U Zrenjaninu ću održati poseban koncert posvećen fadu. Noć ispunjena klasicima Amálie Rodrigues i mojim autorskim fado pjesmama – večer čiste emocije i saudade.
Subotica – 9. mart 2025.
Subotica donosi još jedno posebno iskustvo – koncert uz Zrenjaninsku filharmoniju. Spoj tradicionalnog i orkestarskog zvuka koji će donijeti novu dimenziju mojim pjesmama.
Radujem se svakom novom susretu, svakom pogledu, svakoj emociji koju ćemo zajedno podijeliti. Vidimo se uskoro!”

Sutra Maja stiže u Sarajevo gdje će na Dan nezavisnosti Bosnee i Hercegovine održati poseban koncert posvećen svojoj publici. U sklopu koncertnog ciklusa Koncertida, Maja će nastupiti u crkvi Svete Trojice u Sarajevu, gdje će njena muzika odjeknuti u svetom i jedinstvenom ambijentu. Ovaj koncert dodatno osnažuje duhovnu dimenziju njegove umjetnosti i ulaz će biti besplatan. O svojoj već godinama prepoznatljivoj muzici, samo za DertMusic, Maja kaže kako „i fado i sevdah nose u sebi duboku emociju, priče o ljubavi, čežnji, prolaznosti, oboje su muzika duše, muzika naroda, i kako ju je to oduvijek fasciniralo. Kada je prvi put osjetila koliko su bliski, gotovo kao da su nastali iz istog korijena, bilo je prirodno spojiti ih i pronaći vlastiti izraz – “fadolinku”, te dalje dodaje:

Umjetnica će 9. marta krenuti u Suboticu, gdje će nastupiti i uz pratnju Zrenjaninske filharmonije. Ovi koncerti će pružiti jedinstvenu fuziju tradicionalne muzike i orkestarskog zvuka, garantujući publici nezaboravno iskustvo.

„Moja motivacija dolazi iz potrebe da muzika ostane most među ljudima, da spaja kulture, priče i emocije. U svijetu koji se sve više dijeli, umjetnost je ta koja nas može podsjetiti da dijelimo iste osjećaje, iste tuge, iste radosti. To je ono što nosim sa sobom gdje god pjevam, bilo u Lisabonu, Sarajevu, Beogradu ili negdje daleko, na drugom kraju svijeta.“Turneja se nakon Sarajeva nastavlja u gradu Zrenjaninu, 8. marta 2025. godine, gdje će Maja izvesti specijalni koncert u potpunosti posvećen fadu, sa repertoarom koji uključuje klasike Amálije Rodrigues i fadove sopstvene kompozicije, nudeći publici nezaboravnu noć punu duše i melanholije ovog portugalskog muzičkog žanra Zrenjaninski muzički kompozitor, Or.

Ovom serijom koncerata Maja Milinković nastavlja svoju misiju spajanja kultura kroz muziku, donoseći u javnost emociju i autentičnost, nepogrješivo obilježje njene umjetnosti.

Zagrebački koncert bio je kruna turneje Neuštekanih po glavnim gradovima regije, na kojoj je Zabranjeno pušenje pokazalo da je, u godini kada se obilježava 40. rođendan albuma “Dok čekaš sabah sa šejtanom” i dalje svježe, novo, uzbudljivo i spremno za nove izazove.

Tim povodom je Sejo Sexon za DertMusic podijelio svoje utiske kazavši kako je “ bio jedan veliki dug spram tih pjesama za koje je već ranije govorio da su mu dugo u srcu, jedno breme koje je nosio zbog toga što ih nikad nije na dostojanstven način predstavio ljudima, niti su ih upriličili u toj koncertnoj produkciji.”

Sekson dalje dodaje: “Sada sam sa jednim velikim olakšanjem dočekao kraj ove turneje, kao da sam isplatio neki veliki dug. Drago mi je da je to prihvaćeno zaista iznad mojih očekivanja, u svim gradovima u kojima smo bili, te pjesme su naišle na jedan lijep, topao i zaslužen doček. Uz to sve napravili smo i jednu prezentaciju grada Sarajevo, bili su video projekcije svih turističkih znamenitosti našeg grada iako su i naše pjesme već godinamaa u toj funkciji. Mislim da smo predstavili Zabranjeno pušenje u jednoj drugačijoj dimenziji, jedan dio repertoara koji je dugo bio daleko od svjatala, reflektora i koji je bio nepravedno zapostavljen. Nadam se da ćemo imati još prilika da ovaj program prikažemo u još gradova, snimljen je kompletan koncert održan u Sarajevu, Zagrebu i Ljubljani, od toga ćemo odabrati jedan materijal koji ćemo predstaviti preko mreža.”

Za kraj je izrazio nadu da će biti odziva i za još koncerata jer je ovo program koji ih i privatno jako raduje i koji rade sa puno volje i entuzijazma.

Virtuoznost benda na zagrebačkom koncertu došla je do punog izražaja u akustičnoj postavci s dvije gitare, usnom harmonikom, violinom i kartonskom kutijom umjesto bas bubnja, pa je bend predvođen Sejom Sexonom, u fantastičnoj vokalnoj pratnji Anđele Zebec, poveo sve prisutne na nostalgično putovanje kroz 40 godina dugu karijeru Zabranjenog pušenja.

Pored najvećih hitova benda, poput “Djevojčica kojima miriše koža”, “Fikrete”, “Lijepe Alme”, uz koje je dupkom ispunjena dvorana pjevala i pljeskala, na repertoaru su bile i rijetko ili nikad izvođene pjesme, kao što su “Pismo Elvisu”, “Laku noć, stari”, “Arizona dream”, “Nema više”, “Kad dernek utihne” i druge. Intimnija atmosfera koncerta neuštekanih pridonijela je da kultni junaci pjesama Zabranjenog pušenja – Selena, Šeki, Ibro Dirka, Pišonja i Žuga, Karabaja te mnogi drugi ponovo ožive i okupljenima dočaraju atmosferu Sarajeva, koju Sejo Sexon na poetičan način slika stihovima od samog početka rada benda.

O koncertu, kulturi sjećanja, te generalno ocjeni današnje muzičke scene, razgovarali smo sa Sarom Vojičić, kćerkom našeg poznatog umjetnika Mladena Vojičića Tife. Sara Vojičić ima svoj identitet, svoju priču, probija se na muzičkoj sceni, ali ove večeri imali smo posebnu priliku slušati je, u večeri kada se proslavlja 30 godina 1. korpusa Armije Bosne i Hercegovine.

U saradnji sa memorijalnim centrom, Kantonom Sarajevo i gradom Sarajevo organizovan koncert “Zvuk slobode” na kojem su učestvovali Sara, Čizma i Almas sa svojim muzičkim izvedbama.

O samom događaju proslave 30 godina Prvog korpusa i njenim impresijama o istom, Sara kaže kako je ovo za nju jedno emotivno veče, što zbog Čizme i Almasa, što zbog pjesama koje je izvela. Nije joj prvi put da sa Dinom Šukalom i ekipom izvodim pjesme „Ulice prkosa“ i „Mojoj dragoj BiH“, te dodaje: “ Publika je zaista bila predivna, naravno očekivala sam ovako lijepo i emotivno veče. Ja jesam poslijeratno dijete, tako da nisam svjedočila svemu tome što su generacije mojih roditelja i mladih preživjeli, ali nekako što više godina imam, sve više osjećam da je to svjesno ili nesvjesno prenešeno na mene putem tih nekih priča, a ono što je kontradiktorno je da sam slušala mnogo lijepih ratnih priča, priče o prijateljstvima iz rata, o tome kako su ljudi jedni drugima pomagali, priče o pjesmama i predstavama koje su se izvodile. Mislim da je zaista fascinantno kada se osvrnemo na taj period kulturnog života u Sarajevu pod opsadom od 92. do 95. mislim da je to nešto na šta se čovjek naježi kada se sjeti i spomene to vrijeme.“

Sara Vojičić je frontmen metal benda Dolia sa kojim je objavila singl prvijenac. Trenutno završavaju snimanje drugog spota i snimaju album prvijenac od 9 novih pjesama. Aktivna je polju muzičkog teatra i dio  je originalne postave mjuzikla “Pinocchio” u Pozorištu mladih. Publika ju je do sada upoznala kroz izdanja muzičke emisije Corner na BHRT, turneju Indexi i prijatelji 2022. godine, učešće na koncertu Tri tenora u Sarajevu 2023. godine, gostovanje na koncertu Dade Topića iste godie, i drugim prilikama.

Ratna sjećanja i bol kao inspiracija

Sara nam dalje priča kako je prije nekoliko godina bila dio projekta izvođenja “Kose“ koje je bilo neka vrsta homage-a ratnog izvođenja tog performansa, i tada je čula podatak da je „Kosa“ izvedena u toku rata bezbroj puta i da se između ostalog taj kulturni život održavao u životu na jedan specifičan način. Slušala je priče, i naravno gledala slike Vedrana Smajlovića kako svira u Sarajevskoj Vijećnici, s kojim opet ima neku konekciju jer je učila svirati i od njegove sestre. I ove posebne večeri Sara je imala tu neku interesantnu konekciju jer prvi komadant I. korpusa Armije BiH je bio naš Mustafa Hajrulahović – Talijan koji je zapravo amidža žene od koje je učila pjevati, tako da postoji jedna velika poveznica sa svim ovim što se veže za taj period stradanja Sarajeva ali i herojske kulturne borbe pod opsadom. Tako da kada govorimo o Sarajevu, zaista postoji ta neka tajna veza, i što više godina ima, sve više osjeća tu bol koja je utkana u ove prostore, koja umjetnike inspiriše na jedan način da opet radimo i stvaramo, te dodaje kako je Sarajevo jedan čaroban grad koji je mnoo teškog preživio u svojoj daljoj i bližoj historiji, i zbog čega ga doživljava kao neko biće. Sara vjeruje u bolje sutra, kako se i zvao ratni koncert njenog oca Tife te davne 1993. godine u Slogi “U bolje sutra ćemo poć” to je neka nova parola.

O današnjim muzičkim trendovima

Koncertom pod nazivom „Zvuk slobode“ dat je homage ratnom vremenu, međutim u prethodnim godinama to nije bila praksa. 32 godina i nemamo neke nove patriotske pjesme, ili nešto što nas povezuje sa periodom iz vremena agresije na Bosnu i Hercegovinu. Nove generacije nemaju tu poveznicu kroz kulturu, te ne odrastaju uz adekvatno kulturološko sjećanje. Na upit da li se u tom kontekstu može nešto učiniti, sam koncert je između ostalog jedan korak u tome, Sara nam govori:

„Ja sam generalno zgrožena onim što mladi danas slušaju, pogotovo kod nas, imam pravo na svoje mišljenje, tako da smijem da kažem da sam zgrožena, prvo zbog tih neumjetničkih tekstova, i nečega što ne može izazvati ništa dobro u društvu, već samo nekako potiče mlade na neka materijalistička razmišljanja, i sve mi više izgleda da vodi u neku bolest.“

Sara podcrtava da je djete rock and rolla i da je imala sreću da odrasta u porodici čiji je moto urbani način života, jer su joj roditelji slušali i rock i blues i jazz, pe je mogla da čuje i sluša dosta kvalitetne muzike u svom odrastanju i da je to oblikovalo u životu. Danas je u muzičkom teartru, tako da smatra da sa svakim novim projektom na kojem radi na nekom od tih polja smatra da se bori protiv tog nekog novog vala – šunda instant muzičkog proizvoda, turgofolkolizacije mladih.

Sara o Tifi kao svom životnom učitelju

„Tata još uvijek vjeruje u taj sarajevski duh, i da je Sarajevo ipak sačuvalo tu svoju suštinu, i nekako je i mene uvjerio u tu činjenicu, i naravno i ja osjećam taj duh našeg grada, i nadam se da postoji i da će opstati u vremenu koje dolazi. Što se tiče pjesama iz ratnog perioda, Dino Šukalo je definitivno neko ko je tim pjesmama dao novi život, napravio je nove aranžmane, i smatram da je to jako bitno, jer je u iste utkano toliko ljubavi bola i inata, i mislim da mlade generacije griješe kada ih je stid na sam spomen na te pjesme i taj period, ali sad smo tu da ispravljamo tu iskrivljenu sliku. Jer činjenica je da je Sarajevo pretrpilo sve što je pretrpilo, ali i Bosna i Hercegovina koja usprkos svim problemima opstaje.“

Sara na kraju dodaje kako sve ove divne pjesme koje su naši umjetnici i pisci napisali i pretočili u kompozicije trebaju da nam ostanu u dubokom sječanju, i na stalnom repertoaru. Treba spomenuti da je jednu od njih napisao i Đorđe Balašević „Sarajevo će biti sve drugo će proći“ to je nešto što je neponovljivo, i ostavljeno nama u amanet kao opomena. „Scream For Me Sarajevo“ je također proizašao kao homage ratnom vremenu u kojem se predstavila kulturna i muzička scena kroz filmisi format za vrijeme opsade Sarajeva. U suštini cilj cijele ove priče jeste da umjetnost može toliko toga da uradi, preokrene, ali moramo konstatovati da sam potencijal kulture nije dovoljno iskorišten kao alat za oporavak društva u cjelini, zaključuje naš razgovor Sara Vojičić.