Milomir Kovačević Strašni autor je fotografija nastalih na, sada već legendarnom koncertu, koji je britanska heavy metal zvijezda Bruce Dickenson održao 14. decembra 1994. godine u opkoljenom Sarajevu. Tim povodom Bosanski kulturni centar će organizovati izložbu fotografija ovog velikog umjetnika pod nazivom „BRUCE DICKINSON, LIVE, BKC SARAJEVO, 14. DECEMBAR 1994“, o čemu je ekskluzivno za DertMusic pričao Milomir Kovačević Strašni.
Radi se o prvom javnom izlaganju originalnih fotografija nastalih na, sada već legendarnom koncertu, koji je britanska heavy metal zvijezda Bruce Dickenson održala u sarajevskom BKC-u sredinom decembra 1994. godine. Publika će imati priliku da kroz objektiv jednog od najboljih sarajevskih fotografa, koji je u međuvremenu ostvario i impozantnu međunarodnu karijeru, doživi dio atmosfere koja je te davne 1994. godine vladala u Velikoj dvorani BKC-a za vrijeme solo nastupa pjevača legendarnog heavy metal benda Iron Maiden.
O neizvjesnim okolnostima pod kojima je održan nastup govori i podatak da organizatori nisu bili sigurni da li će biti goriva za generatore koji proizvode struju za koncert, koji uz to, zbog opasnosti od granatiranja nije bio najavljen preko radija. Zbog toga, kako kaže Trevor Gibson, nisu znali da li će se uopšte iko i pojaviti. Ipak, vijest o koncertu se proširila i veoma brzo su podijeljene sve ulaznice koje su se preuzimale na nekoliko mjesta u gradu, među kojima je bio i legendarni Radio Zid. U Sarajevu koje je tada bilo pod opsadom više od dvije i po godine, na koncertu za koji, kako je to Bruce na bini rekao, niko nije vjerovao da će se ikada dogoditi, grupa je izvela set listu pjesama sa svog tada novog albuma i na taj način simbolično dala podršku stanovnicima Sarajeva. Kao predgrupe na koncertu u BKC-u nastupile su tada popularne sarajevske grupe Sikter i Almanah. U tom trenutku, 1994. godine, dolazak pjevača legendarnog heavy metal benda Iron Maiden, za stanovnike grada pod opsadom je predstavljao znak morala, pozitivne energije i dozu nade u skori dolazak boljih dana.
O samoj izložbi i sjećanjima na istu, razgovarali smo sa Milomirom Kovačevićem Strašnim.
„21.decembra u BKC-u će biti otvorena Vaša izložba fotografija “BRUCE DICKINSON, LIVE, BKC SARAJEVO, 14. DECEMBAR 1994.“ Koja je simbolika održavanja ove izložbe na istom mjestu gdje ste te ratne godine svojim fotografijama ovjekovječili dolazak velikog muzičara u opkoljeno Sarajevo?
Strašni: Pa to je bilo neko vrijeme, mislim cijeli taj ratni period, bio obilježen osim ratnim dešavanjima, nazovimo to nekim našim unutrašnjim otporom, cijeloj destrukciji, cijelom tom vremenu i epohi, jedini način da neke ove ljude koji se bave kulturom da nastave raditi svoj posao koji su radili, ja sam eto bio fotograf, pa sam nastavio da radim onako kako sam radio i prije rata. Samo što su se okolnosti promjenile, nisu više neki veseli datumi i momenti, nije više mirnodopska atmosvera već rat opsada grada, nema na ulicama mladih u bezbrižnij atmosferi, sad su naoružani ljudi granate, razaranja, trudili smo se da radimo izložbe, koncerte, bilo je dosta nekih ljudi koji su dolazili, meni dragih Susan Sontag, od Kasparova, Boltanskog i mnogi drugi koji sju pohodili Sarajevo. Međutim to je bila kraj 1994. godine, svi smo bili poprilično umorni od opsade rata granatiranja, zatekao sam se negdje na obali neko je od prijatelja naišao i rekao mi pazi večeras imamo koncert, u Sarajevo je došao Bruce Dickenson, tada nismo imali mobitele neku brzu komunikaciju kao što je to danas, tako da sam ja nekako tu uletio i zabilježio taj sada već istirijski dogadžaj za vrijeme opsade Sarajeva. No činjenica je da sam na sreću brzo izašao iz Sarajeva, ovdje razvio filmove, ali ih nikada nisam radio ovdje, te je ovo faktički premijerno prikazivanje fotografija sa ovog muzičkog događaja u opkoljenom Sarajevu, prvi put javno nakon 28 godina, na ovom istom mjestu, posebno što je BKC renoviran, ostao je hram kulture.
Od samog početka opus Kovačevića posvećen je životu na ulicama, kao i kulturnim događanjima u Sarajevu. Devedesetih postaje jedan od najzapaženijih foto-hroničara grada. Bio je vizuelni hroničar grada osamdesetih, novinarski fotograf za razne domaće časopise, a nikad nije težio senzacionalizmu. “On je fotograf smrti i života, prošlosti i sadašnjosti, vječnosti i prolaznosti” – kako ga opisuju neki. Angažman fotoreportera u različitim revijama nije doprinio da njegov rad poprimi senzacionalistički karakter, niti su njegove fotke imale kratak rok trajanja. Naprotiv, njegov rad pokazuje interes za najrazličitije teme tadašnjeg društva. Od onih uobičajenih, često neprimjetnih u kolotečini svakodnevnice, do onih koje otvaraju neke od, za to doba, tabu-tema.
Zamolili smo Strašnog da se prisjeti tih ratnih dana u Sarajevu pod opsadom, sa akcentom na 14. decembar 1994. godine, kada je Bruce Dickenson održao koncert i svog neumornog inspirirajućeg duha da zabilježite svojim fotoaparatom značajne događaje i na trenutak da istom zaustavite vrijeme?
Strašni: Prisječajući se tog vremena za vrijeme opsade Sarajeva Strašni nam otkriva da je za to vrijeme napravio preko 90 000 fotografija, te da je ključnu ulogu u izbavljenju iz opkoljenog grada odigrao Frensis Bojl koji je osnovao Francuski kulturni centar i kada je vidio te moje izložbe, pozvao me u Pariz, rekao mi bilo bi dobro da dođeš, da pokažeš nešto od svojih djela. Tako da se desilo da sam odmah poslije koncerta otišao za Pariz. Ipak kroz svoj objektiv fotografijama sam zabilježio važan trenutak gdje su građani Sarajeva, pogotovo ta mlada sarajevska raja bila željna života, provoda, da odaju počast čovjeku koji je žrtvovao sebe da dođe u Sarajevo. Najbolja priča mi je da taj koncert nije iskoristio za svoj CV, htio je pokazati svoju privrženost Sarajevu, to je nešto najčistije, njemu to tada nije trebalo. Zahvaljujući ovim fotkama, kasnije je nastao i film.
Kada gledate iz ove perspektive koliki je značaj vašeg medija sa kojim ste radili, sa kojim ste branili kulturnih identitete Sarajeva, ali i Bosne i Hercegovine. Koliko su značile fotografije za ključne momente u istoriji naše države koja se borila za svoju samostalnost i opstanak kulture sjećanja u Sarajevu?
Strašnii: Fotografija je sama po sebi kao dokument o svemu što se dešavalo, ne samo ovdje nego u svijetu, veoma važna. To je prvi vizuelni identitet, kako da se animiraju ljudi da nešto vide i spoznaju. Ja sam uglavnom radio za veće medije, meni je u ratu bila bitnija umjetnost, kreativnost. Prva velika izložba u Collegijumu, gdje dođe 500 ljudi kada se vani puca. Pravile se izložbe u zgradi Šipada, na ulicama. Nije se moglo idealizirati, birati, ali smo s druge strane imali solidarnost, svi su htjeli biti dio projekta. Kada su bile moje izložbe, svi su bili tu, htjeli su da pomognu, ništa nije bio problem, bila dobra volja kod ljudi, entuzijazam. Kako sam ja bio blizak sa svima, znali su koliko je važan taj angažman. S druge strane imali smo veliku slobodu, bili smo daleko otvoreniji, čistiji, danas je sve medijski oblikovanije, ljudi su danas edukovani šta se smije, šta ne smije pričati. Posebno smo u Danima objavljivali fotografije i pisali tekstove koje bi danas bilo teško objaviti. U Danima sam cijeli rat proveo, to je bio takav kvalitet ljudi, kritički osvrt, danas je uglavnom sve jednostrano. Tada sam se izborio za naslovnicu, to se poštovalo, izložbe su se pravile sa svijećama. Fotografija je mene sačuvala mentalno, davala mi neku distancu, a ljudima je mnogo značilo da imaju nekog ko je htio da radi i stvara u tom vremenu, da se priča bez granica. Bilo je to neko vrijeme, bez obzira koliko je bilo teško, ljudska strana i prijateljstva koja su se stvarala bila su iskosna i imaju drugu svoju težinu, dok je danas sve proračunato. Tada se išlo srcem i ljubavlju, patriotski, ljudski. Kako vani živim, vidim da to ljudima postaje ideal, ljudi imaju sve ali nemaju to najvažnije.
Na kraju razgovora sa velikim sarajevskim fotografom Strašnim, koji je bilježio i bilježi velike trenutke sa svojim aparatom, otkrivamo sa kojim emocijama se susreće kad nakon toliko godina izlažete fotografije iz tog za nas važnog, ali tragičnog ratnog perioda?
Strašni: Dosta sam prisutan sa svojim izložbama, ovo mi je već četvrta, bio sam u Trebinju, Mostaru, 6. aprilska u Sarajevu, u julu sam bio u Zvonu, sad ova izložba. Možda čak izlažem više od domaćih autora, drago mi je vidjeti drage ljude sa kojima sam ostao prijatelj iako se nismo dugo vidjeli. Problem je što dosta tih ljudi više nema među nama, na fotografijama vidimo neke ljude kojih više nema, pa je to uspomena i na njih i njihovo vrijeme. Vidim dosta mladih ljudi kojima je ovo bitno da vide. I kroz male škole fotografije, stvorio se taj neki mali kulturni milje oko fotografije, posebno što je ovo analogno, crno-bijelo. Digitala je dobra ali ja bolje kontrolišem i radim sa anlognom tehnologijom razvijanja fotografija, ja samo to radim na svojim izložbama.
