Početkom ovog mjeseca iz štamparije je izašla raskošna biografija legendarnog kantautora Ibrice Jusića pod naslovom “Čovjek bez kafića”, nazvana prema pjesmi iz 1980. s istoimenog albuma. Autor knjige je bosanskohercegovački pisac, novinar i profesor književnosti Amer Tikveša, koji je proveo godine istražujući lik i djelo Ibrice Jusića te pretočio svoja saznanja u bogato djelo koje je ne samo životna priča već i vrlo stručna analiza.
Osim što je zaronio duboko u historiju i ispričao priču o obitelji Jusić i dječačkim nestašlucima maloga Ibrice, te donio niz atraktivnih, a ponekad i mukotrpnih anegdota i pričica o stasanju ovog vrsnog muzičara i umjetnika, Tikveša je majstorski isprepleo i priču o šansoni, prateći njezino stasanje u Francuskoj i Italiji (kancona) do njezinih najvećih bljeskova na domaćoj sceni, čiji je apsolutni predvodnik Ibrica Jusić. Posebna poglavlja zauzimaju i Ibričini vjerni pratitelji psi, a knjiga je bogato ilustrirana brojnim arhivskim fotografijama.
Autor o knjizi kaže kako je proces pisanja bio uzbudljiv, te dodaje: “Cilj mi je bio napisati Ibricinu karijernu biografiju. On je autentična pojava na muzičkoj sceni Jugoslavije. Sam, s gitarom i psom, pjeva poeziju. Vrlo je malo tekstova napisao, pjesme je birao tako da na neki način korespondiraju s njegovim životom. E to je bio cilj razotkriti. Ispričati njegov život kroz te pjesme”, naglašava Tikveša.
Naravno, nije sve moglo stati u pjesme a ima dosta toga važnog i mimo njih. Tu su uveliko poslužili intervjui s Ibricom, te tekstovi u medijima i naučna istraživanja u kojima se spominje njegovo muziciranje. Ibrica je imao svoje neposredne prethodnike, svog brata Đelu, Arsena, Peru Gotovca, i mnoge druge. Sve njih je Tikveša istraživao tragajući za Ibricinim muzičkim korjenima od francuske šansone, talijanske kancone, dubrovačke renesanse i sevdaha tako da knjiga ima i edukativnu dimenziju.
Tikveša na kraju dodaje: “Mnogo je tu emotivnih i zabavnih momenata, npr. iz Ibricinog djetinjstva ili iz njegovog života s psima. Cijeli taj proces rada na ovoj biografiji bio je za mene kao pisca obogaćujući, a vjerujem da će knjiga daleko više značiti samim čitaocima, pogotovo onima koji Ibricu znaju tek s televizije ili preko nekoliko pjesama. Saznati i o njemu i o šansoni i o sevdahu više, mislim da je i korisno i zanimljivo.”
Donosimo odlomak iz ove knjige:
“U Zagrebu se Ibrica, pored Gotovca, družio i s ostalim začetnicima zagrebačke šansone.
– Uzeo bih gitaru i oni bi mi dali pokoji savjet… Tako sam od njih učio.
Svake godine bi Gotovca pitao: „Imaš li nešto za mene?“ misleći naravno na pjesme s kojima bi mogao nastupiti na festivalu.
Godine 1968. dočekao je potvrdan odgovor.
– Pozvao me Pero k sebi i sjeo za klavir: „Ibrice, čuj ovo.“ Bio je to Celuloidni pajac, no početak mi se nije svidio jer navikao sam na raspjevane Arsenove i Modugnove pjesme. Ali on mi je jednostavno utrapio tekst i note. Hajde reci da ti se ne sviđa. Idi kući i vježbaj!
Bio je to tekst slovenskog pjesnika Janeza Menarta u prijevodu Zvonimira Goloba.
Odigrano sve je i sve krivo ode,
Život nudi samo pjenu iznad vode.
Sličan sam pajacu što se prstom drobi
Zlo je što u noge i olovo dobi.
Staviš li pajaca da dubi na glavi,
Sam od sebe opet na noge se stavi.
Nesreća je u tom, u tome je snaga,
Jer inače sve bi otišlo dovraga.
Tekst mu je isprva djelovao prozaičan, jednostavan, ali, interpretirajući ga, uspio se s njim identificirati, posebno s trećom strofom. Ma koliko i s koje visine da je padao, uvijek bi se uspio dočekati na noge i nastaviti dalje. Osim toga tekst je bio u duhu šansonijerskog individualizma. U fokusu je imao lik s margine, određen šansonijerskom metaforom pajaca. Sve u svemu, pjesma je bila kruna onoga što se od 1964. godine u Zagrebu razvijalo pod pojmom Zagrebačke škole šansone. S tom pjesmom Ibrica je na Zagrebačkom festivalu osvojio nagradu publike. Razlika između prvog i drugog mjesta bila je ogromna, Ibrica je osvojio 285 glasova, a drugoplasirani oko 80. Bio je, naravno, presretan, ali opet je financijska situacija tu sreću pomutila.
– Pjevaš pobjedničku pjesmu, imaš smoking koji si kupio na kredit, u džepu 20 dinara i misliš se što ćeš sutra jesti. A ljudi gledaju pobjednika i kažu: „Evo preko noći će postati bogataš“ – prisjeća se Ibrica.
Treba još dodati da je nastupao u košulji sa žaboima koje će zagrebački Svijet proglasiti najljepšima na festivalu.
Tada počinje i Ibričin „teret slave“, kako je to nazvao Pero Gotovac:
„Zvonimir Golob i ja ostali smo u pozadini prateći Ibričin trijumf u prepunoj dvorani Zagrebačkog velesajma. Naslovne stranice, intervjui, reportaže, romantične priče o njegovoj siromašnoj mladosti i sve ostalo što tome slijedi. Nas autore kritika je ili prešutjela ili napadala. Sudeći po svemu, jedan ‘loš rad’ pisca i skladatelja otvorio je put slave pjevaču. Autori su na to naviknuti. Da se razumijemo, ne spominjem to s gorčinom, niti me to previše dira. Spominjem to tek kao nužnu kariku u životnom putu jednog talentiranog estradnog umjetnika. Ibrica je, kao i mnogi slični njemu, u jednom trenutku primio teret slave na svoja leđa.“
O Ibrici tada prvi put piše i magazin Džuboks: „Pošto je s velikim uspehom debitirao na festivalu Zagreb‘68 gde je umnogome doprineo da šansona Pere Gotovca Celuloidni pajac osvoji prvu nagradu publike, brat Đele Jusića, samostalni dubrovački trubadur Ibrica Jusić, postao je jedan od najpopularnijih ličnosti na zagrebačkoj zabavno-muzičkoj sceni. Danas u Zagrebu nema gotovo nijedne priredbe a da se na njoj ne pojavi Ibrica Jusić.
Nedavno je imao samostalni koncert na kamernoj pozornici Studentskog centra, a sada sprema i svoju prvu ploču za Jugoton.“
Važna obiteljska crtica iz te godine je da Dubrovački trubaduri s pjesmom Jedan dan, za koju je tekst pisao Dubrovčanin Stijepo Stražičić (1920. – 1979.) a glazbu Đelo Jusić, predstavljaju Jugoslaviju na Euroviziji. Kad je odluka obznanjena na jugoslavenskom izboru za pjesmu Eurovizije koji je te godine održan u Skoplju, stotine Dubrovčana izašle su na Stradun proslaviti. S obzirom na to da se Eurosong održavao u Londonu, počelo se u šali govoriti o specijalnim vezama Londona i Dubrovnika. Naime, samo dvije godine prije, na izboru za Miss svijeta također održanom u Londonu, titulu prve pratilje ponijela je dubrovačka ljepotica Nikica Marinović (1947. – 2008.).
Na dan odlaska Trubadura u London na Trg Republike došli su deseci tisuća ljudi da ih isprate u Royal Albert Hall, gdje će nastupiti u kostimima koji ih vremenski smještaju u renesansni Dubrovnik, a koje je kreirala Jagoda Buić.
Osvojili su sedmo mjesto i stekli slušatelje u zapadnoeuropskim zemljama. Zanimljiv je i podatak da je Đelo, kad je pjesmu slao na natječaj, mislio da bi je trebala pjevati Gabi Novak. Iz organizacijskog odbora rekli su mu da samo Dubrovački trubaduri dolaze u obzir.
Za Eminu, Arifa, braću i sestre bio je to neizmjeran osjećaj ponosa – Ibrica prvonagrađen u Zagrebu, a Đelo predstavlja zemlju na Euroviziji!
Bila je to inače zanimljiva godina. Vrijeme je studentskih prosvjeda, traži se više socijalizma i otvoreno pokazuje svijest o porastu društvene nejednakosti, za što je Ibrica imao itekako senzibiliteta. Podržavao je studente svirajući im. Jugoslavija je te godine u četvrtfinalu Europskog prvenstva u nogometu pobijedila Francusku 5:1, da bi u finalu izgubila od Italije, osvojivši drugo mjesto. Malo o čemu se tada govorilo kao o promašenoj šansi Vahidina Musemića. Zagreb se ubrzano gradio, tisuće ljudi čekale su dodjelu društvenih stanova. Rock’and’roll je u centrima bio svakodnevica I došao do svog autorskog izričaja. Te godine Grupa 220 objavila je album Naši dani koji diskografi redovito evidentiraju kao prvi jugoslavenski autorski rock-album, a pjesma Osmijeh s tog albuma objavljena je godinu dana prije kao singlica. Autor joj je Drago Mlinarec (1942.), ujedno vođa Grupe 202 i Ibričin prijatelj iz tih vremena.
Dubrovnik je živio kao i dotad. Sa svojim navikama vječnoga grada uvjerenog da će postojati i kad ničega ne bude, pa što bi mu se ikamo žurilo. Dubrovčani se nisu svi bili navikli na Ibričino sviranje na skalinama, ali te su mu godine, više s čuđenjem nego s prijezirom, prigovarali:
– Šta će sad više na skalinima, sad je postao slavan?!
Te godine objavljena mu je dvostruka singlica s pjesmama Jagoda, Ponoć,Celuloidni pajac i Stranac. O Celuloidnom pajacu i Jagodi već sve znamo, a Ponoć je pjesma za koju je Ibrica napisao tekst i glazbu i objavit će je kao uvodnu na svom prvom LP-ju, o njoj će biti više riječi kasnije. Stranac je prepjev pjesme francuskog autora Romualda Figuiera (1938.) a prepjevao ju je Zvonimir Golob. Na omotu su otiskani i dojmovi posjetitelja skalina.
„Samo naprijed, jednostavno i pošteno – tvoj Šovo“, potpisao se Fabijan Šovagović (1932. – 2001.).
„Drago mi je da sam imao priliku doživjeti pravi autentični Dubrovnik“, napisao je Stjepan Mihaljinec, skladatelj, aranžer, dirigent i pijanist Arsena Dedića.
„Zavidim ti i mijenjao bih mjesto s tobom“, napisao je Arsen, s kojim se Ibrica već bio upoznao.
„Sretan sam što te nalazim voljenog“, dodao je Pero Gotovac.
Njegova Jagoda Buić piše: „Opet jedna nova uspješna godina. Radujem se kao i uvijek.“ A Tereza Kesovija, ona djevojčica sa Srđa i iz Glazbene škole, sada diva o kojoj se govori samo u superlativima, s usklicima je napisala: „Oduševljena!… iskreno oduševljena!“
