Razgovor s autorom vodila je Jasmina Buljić, a u središtu susreta bila su pitanja kulturno-historijskog naslijeđa, kolektivnog i individualnog pamćenja te načina na koje se ova iskustva oblikuju u savremenoj poeziji.

Razgovor je započeo osvrtom na nastanak zbirke „Od kamenja do stakla“, koja je, iako prvi Rikalov pjesnički rukopis, objavljena tek nakon dvije druge zbirke. Autor je govorio o okolnostima njenog nastanka, razlozima vremenskog razmaka između pisanja i objavljivanja, te povezanosti rukopisa s pjesnikom Mirsadom Bećirbašićem.

Kompozicija zbirke zasniva se na odnosu triju pjesničkih ciklusa koji povezuju različita historijska razdoblja i društvene kontekste Bosne i Hercegovine. U prvom ciklusu stećci se pojavljuju kao motiv kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine, dok završni ciklus, kroz slike staklenih zgrada i savremene arhitekture, otvara pitanja današnjeg društva i položaja pojedinca u njemu. Povezivanjem srednjovjekovne baštine sa savremenim urbanim prostorom autor uspostavlja pjesnički odnos između različitih historijskih razdoblja i njihovih materijalnih i kulturnih obilježja.

Razmatran je i drugi ciklus zbirke, u kojem se humor i sarkazam pojavljuju kao sredstva društvene kritike. Kroz takav pjesnički postupak Rikalo propituje društvene odnose, protivrječnosti i pojave karakteristične za savremenu Bosnu i Hercegovinu, povezujući historijsku perspektivu prvog ciklusa s temama savremenosti zastupljenim u završnom dijelu zbirke.

U nastavku razgovora otvoreno je pitanje tematske povezanosti dviju predstavljenih knjiga. Rikalo je istakao da obje zbirke polaze od pitanja pamćenja, ali mu pristupaju iz različitih perspektiva. Dok „Od kamenja do stakla“ istražuje kolektivno pamćenje kroz kulturnu historiju i društveno naslijeđe Bosne i Hercegovine, zbirka „Zvao sam se Edin“ usmjerena je na lično i porodično pamćenje, naslijeđenu traumu i oblikovanje identiteta.

Govoreći o zbirci „Zvao sam se Edin“, autor se osvrnuo na transgeneracijsku traumu povezanu s nasljeđivanjem imena tragično stradalog daidže. Lično iskustvo u zbirci je postavljeno u širi kontekst porodičnih i društvenih obrazaca karakterističnih za patrijarhalne sredine, u kojima se traumatična iskustva često prešućuju i prenose na naredne generacije bez mogućnosti njihovog otvorenog preispitivanja.

U tom kontekstu autor je pročitao pjesmu „Balkanska šutnja“, koja tematizira patrijarhalne obrasce, porodično prešućivanje i odnos pojedinca prema naslijeđenim društvenim vrijednostima. Razgovor je obuhvatio i pitanje na koji način neizgovorene porodične priče, potisnuta sjećanja i iskustva prethodnih generacija učestvuju u oblikovanju ličnog identiteta. Iako zasnovana na intimnom iskustvu, zbirka „Zvao sam se Edin“ otvara širi prostor za razmatranje odnosa prema porijeklu, porodičnoj historiji i traumama koje ostaju prisutne i onda kada se o njima ne govori.

Predstavljanje je zaključeno razmatranjem književnog oblikovanja pamćenja kao zajedničkog tematskog uporišta dviju zbirki, od historijskog iskustva zajednice do ličnog suočavanja s porodičnom prošlošću.

Obje zbirke objavljene su u izdanju izdavačke kuće Besani iz Srbije, nakon što su Rikalovi rukopisi odabrani za objavljivanje na književnom konkursu na kojem je učestvovalo više od 650 autora iz regije. Knjige Edina Rikala, kao i djela brojnih savremenih bosanskohercegovačkih autora, dostupne su korisnicima u fondu Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine.

Riječ je o novom albumu i potpuno novoj koncertnoj produkciji koja istražuje jedan od historijskih regionalnih jezika Evrope, kojima se zahvaljujući generacijama migranata danas služi oko 8 miliona ljudi širom svijeta, od Evrope, preko Amerike, sve do Okeanije. TÈRA” nastaje iz susreta pejzaža, sjećanja i savremenosti.

Putovanje između prošlosti i sadašnjosti

TÈRA je album o venecijanskom narodu, narodu migranata i radnika, poljoprivrednika, industrijskih radnika i ribara. Album je to o zemlji bogatoj arhitektonskim čudima, sa pejzažima koje čine sela, brda, jezera i planine, o mjestu gdje Veneto, u svom punom sjaju, otkriva svoje najautentičnije lice, dok Venecija, okrenuta moru, upravlja svoj pogled ka cijelom svijetu.

Album sažima zvukove i atmosferu riječnih obala, planina, jezera i Jadranskog mora u muzičku priču koja je ukorijenjena u specifičnom podneblju, a istovremeno otvorena za univerzalna ljudska iskustva. Kroz šesnaest pjesama na albumu susrećemo migrante, radnike, poljoprivrednike, trgovce i ribare – likove koji postaju simboli čovječanstva bez granica.

Svaki jezik čuva jedinstven pogled na svijet, kolektivno sjećanje i riznicu znanja koja se prenosi s generacije na generaciju. U tom smislu, „TÈRA” se može posmatrati kao projekat kulturne ekologije, umjetničko putovanje koje vrednuje venecijanski jezik kao živi ekosistem, sposoban da povezuje ljude, pejzaže, priče i identitete. Album je nastao iz želje da se venecijanski jezik prenese u sadašnjost, preobražavajući ga u savremeni umjetnički izraz koji slušaoce može odvesti izvan jezičkih granica. Venecijanski jezik ovdje nije predstavljen kao izraz nostalgije, već kao živ jezik koji nastavlja svoje putovanje, stupa u interakciju sa savremenim svijetom i pronalazi svoje mjesto na međunarodnoj sceni svjetske muzike (World Music). Riječ je o ljudskom nasljeđu koje povezuje generacije, teritorije i zajednice, pretvarajući historijski jezik u sredstvo sposobno da ispriča priču o sadašnjosti, istovremeno vodeći dijalog sa svijetom.

Zvučna i kulturna duša projekta – TÈRA

Regija Veneto posjeduje jedno od najbogatijih i najraznovrsnijih nasljeđa narodne muzike u Evropi. To je nasljeđe koje obuhvata različita okruženja, pejzaže i zajednice koja obuhvata pjesama Venecijanske lagune do tradicija alpskih planina, od ruralnih repertoara venecijanskog zaleđa do pjesama radnika, ribara i migranata.

TÈRA pronalazi svoje mjesto unutar ove duboke i slojevite muzičke historije, predstavljajući novo, savremeno poglavlje iste te tradicije. Riječ je o izvedbi koja spaja intimnost kantautorske tradicije sa otvorenim horizontima savremene svjetske muzike, pretvarajući regionalni jezik u iskustvo koje može doprijeti do publike i kultura širom svijeta.

Zvučni pejzaž albuma oblikovan je dijalogom između gudačkih i duvačkih instrumenata, te ljudskih glasova. Gudački instrumenti uspostavljaju vezu sa zemljom, sjećanjem i činom hodanja, dok duvački instrumenti i glasovi otvaraju šire horizonte, prizivajući dah vjetra, kretanje vode i dimenziju putovanja.

Rezultat je zvuk koji putuje između korijena i savremenosti, između pripadnosti i autentičnosti, on vodi slušaoca kroz stvarne, ali i unutrašnje pejzaže, pretvarajući sjećanje, teritoriju i tradiciju u novo, savremeno muzičko iskustvo.

Umjetničku produkciju i aranžmane potpisuje Stefano Florio, čiji je rad doprinio oblikovanju prepoznatljivog zvučnog identiteta albuma TÈRA, a koji je objavljen 21. oktobra u produkciji AIDA Music.

Teatralna dimenzija nastupa Luce Bassanesea

Kada izvodi pjesme sa albuma TÈRA na svom maternjem jeziku, glas Luce Bassanesea poprima intimnu i duboku vitalnost. Ponekad se razvija poput ispričane priče, a ponekad doseže trenutke lirskog intenziteta, nošen autentičnom strašću koja živi u svima nama. Njegov glas postaje korijen, sjećanje i živa emocija.

Kroz potpuno novi repertoar, napisan i izveden na venecijanskom jeziku, publika se vodi na iskustvo kroz krajolik koji se proteže od mora do planina, od Jadrana do Alpa, u narativu koji lebdi između narodnih korijena i savremene perspektive.

Italijanski kantautor, harmonikaš i pjesnik Luca Bassanese jedan je od najautentičnijih glasova nove italijanske narodne muzičke scene. Njegov umjetnički put spaja savremene narodne tradicije, društveni angažman i ekološku svijest, stvarajući jedinstven muzički jezik u kojem se italijanska kantautorska tradicija susreće s jadranskim ritmovima, narodnim običajima i kolektivnom svješću. S albumom “RESET!”, Luca Bassanese dospio je među 10 najboljih na evropskoj rang-listi muzike svijeta (World Music Charts Europe – WMCE), a dobitnik je i nagrada “Premio Recanati Musicultura”, MEI nagrade za najboljeg italijanskog folk izvođača, Nacionalne nagrade „Marcello Torre“ za građanski angažman, te priznanja “Premio Costruiamo Gentilezza 2026”.

Tokom protekle decenije, Luca Bassanese je nastupao na mnogim vodećim evropskim festivalima posvećenim muzici svijeta, narodnoj muzici i izvođačkim umjetnostima, uključujući “SZIGET” Festival, u Mađarskoj, “Paléo Festival” u Švicarskoj, ”Rudolstadt Festival” Njemačka, “Bardentreffen Festival”, Jazz & The City* u Austriji, i mnogim drugim festivalima.

Njegova muzika spaja italijanske narodne tradicije, jadranske ritmove, balkanske duhačke instrumente i savremeno kantautorstvo u prepoznatljiv umjetnički jezik koji progovara o socijalnoj pravdi, ekološkoj svijesti, međuljudskim odnosima i nadi. Svaki koncert postaje zajedničko iskustvo u kojem muzika potiče uključivanje, dijalog i istinski osjećaj zajedništva.

„Vjerujemo da je muzika jedinstven alat za širenje dobrobiti, participacije i osjećaja zajedništva. Za nas, muzika znači osjećati se dijelom svijeta koji je u pokretu.“

Postavu kvarteta čine: Luca Bassanese – vokal, klavijature, harmonika, klarinet, Stefano Florio – gudački instrumenti, prateći vokal, dizajn zvuka, Elodie Lebigre – vokal, prateći vokal, tamburin i Tommaso Maddalena – bubnjevi i udaraljke. Album čine kompozicije: Tèra, El dì de festa, La Fugàssa, Vegnì a cantàr putèi, Caìgo, Schèi fa schèi (feat. Clement Barba aka Pepe Deluxe), Le paròe, Descànta baùchi, Interludio (primo), Ladri de banca, Aria de festa, Poènta e bacalà, Sant’Isepo (con Giuseppina “Beppa” Casarin), Interludio (secondo), Veneto Africano, Mi e ti (el canto del cuore)

Na koncertu je nastupilo više od dvadeset učenika i učenica odsjeka za violinu i violončelo ove škole, predstavljajući rezultate višemjesečnog individualnog i kamernog rada. Koncertom je zaokružen ovogodišnji edukativni ciklus u Novom Sarajevu.

Publici se obratila prof dr. Belma Alić, koordinatorica edukativnog programa i mentorica za violončelo i kamernu muziku, koja je govorila o važnosti muzičkog obrazovanja u kontekstu savremenih razvojnih i obrazovnih izazova s kojima se suočavaju djeca, staratelji i nastavnici.

U svom obraćanju upozorila je na sve izraženije poteškoće u održavanju koncentracije, usmjeravanju pažnje, razvoju fine motorike i sposobnosti kontinuiranog rada, koje predstavljaju ozbiljan izazov za odgojno-obrazovni proces. Posebno se osvrnula na promjene u svakodnevnim navikama djece, uključujući intenzivnu upotrebu digitalnih uređaja i smanjenu zastupljenost aktivnosti koje zahtijevaju strpljenje, koordinaciju, istrajnost i dugoročnu posvećenost. Naglasila je potrebu za ozbiljnijim sagledavanjem ovih izazova i zajedničkim djelovanjem porodice, obrazovnih ustanova i šire društvene zajednice.

U tom kontekstu istaknula je razvojnu i pedagošku vrijednost instrumentalnog obrazovanja, koje istovremeno angažuje pažnju, pamćenje, sluh, motoriku i koordinaciju. Ovladavanje muzičkim instrumentom zahtijeva sistematičan rad, ponavljanje, samokontrolu i postupno savladavanje sve složenijih zadataka. Takav proces doprinosi razvoju radnih navika, upornosti i odgovornosti prema učenju, čija vrijednost nadilazi područje muzičkog obrazovanja.

Jedna od ključnih poruka obraćanja odnosila se na zajedničku odgovornost za stvaranje kvalitetnijih uslova za razvoj djece. Staratelji, nastavnici, obrazovne ustanove i institucije koje donose odluke o javnim ulaganjima imaju različite, ali međusobno povezane uloge u osiguravanju kontinuiteta obrazovanja i dostupnosti razvojno usmjerenih aktivnosti. Posebno je istaknuta potreba za snažnijom podrškom umjetničkom obrazovanju, čiji pedagoški potencijal često ostaje nedovoljno prepoznat u širim raspravama o obrazovnim prioritetima.

O projekdtu „Cellissimo 2026

Koncertni program obuhvatio je odlomke iz simfonijskih, orkestarskih i baletnih djela Ludwiga van Beethovena, Edwarda Elgara, Antonína Dvořáka, Petra Iljiča Čajkovskog i Mauricea Ravela, kao i kompozicije Eduarda di Capue i Tijane Vignjević. Repertoar je, kroz aranžmane prilagođene mladim izvođačima, omogućio učenicima susret s različitim muzičkim stilovima, interpretativnim zahtjevima i mogućnostima zajedničkog muziciranja.

Nastup učenika i učenica Osnovne muzičke i baletske škole „Novo Sarajevo“ predstavio je rezultate njihovog kontinuiranog muzičkog obrazovanja, u kojem su se znanja i vještine stečeni kroz redovnu instrumentalnu nastavu, pod vođstvom njihovih nastavnika, nadograđivali kroz dodatni mentorski i kamerni rad u okviru projekta „Cellissimo“. Ovakav pristup omogućio je povezivanje različitih oblika muzičkog učenja i primjenu stečenih znanja u zajedničkom izvođačkom iskustvu. Učenici su kroz koncert pokazali instrumentalni napredak, sposobnost međusobnog slušanja, ritmičke usklađenosti i odgovornosti prema zajedničkoj interpretaciji. Njihov nastup potvrdio je vrijednost saradnje između muzičkih obrazovnih ustanova i dodatnih edukativnih programa, kao i važnost kontinuirane podrške mladim muzičarima u njihovom umjetničkom razvoju.

Program „Cellissimo“, prvobitno usmjeren na obrazovanje mladih violončelista, tokom prethodnih godina razvijao se prema širem modelu gudačke i kamerne edukacije. Ovogodišnji ciklus u Novom Sarajevu, realizovan u saradnji s Osnovnom muzičkom i baletskom školom „Novo Sarajevo“, pokazao je mogućnosti povezivanja formalnog muzičkog obrazovanja s dodatnim mentorskim programima, uz uvažavanje postojećeg pedagoškog rada i nastavnih procesa. Projekat je podržan od strane Općine Novo Sarajevo, a realizovan u saradnji s Osnovnom muzičkom i baletskom školom „Novo Sarajevo“.

Za projekt predstavljanja široj javnosti, izabrali su pjesmu „Caruso“. Ističu kako to nije bio slučajan izbor, budući da je ova pjesma poznata i kao neispričana priča.

Na pitanje kako su se odvažili na još jedan korak dalje u muzičkom  stvaralaštvu, 2Baritones odgovaraju kako ih je na to motivirala želja za stvaranjem zvuka koji će svim ljudima biti blizak, poznat i dovoljno drugačiji, a s druge strane dovoljno kvalitetan za predstaviti se.

Dva glasa, jedan muzički put

Muzika je oduvijek bila važan dio njihovih života, a budući da su obojica krenula putem klasične muzike i solo pjevanja, često su imali priliku zajedno vježbati, nastupati i razmjenjivati iskustva. Ipak, dugo su svoje muzičke puteve posmatrali prvenstveno individualno. Tek s vremenom počeli su primjećivati da upravo činjenica da su dva baritona, uz različite karaktere i načine interpretacije, može biti zanimljiva osnova za nešto zajedničko. Priznaju kako ih posebno privukla mogućnost da ono što su stekli kroz klasično obrazovanje ne ograniče isključivo na opernu scenu, nego da taj način pjevanja i muzikalnost pokušaju povezati i s drugim žanrovima.

Tako je nastao 2Baritones, kao prostor u kojem se spajaju dva glasa i dva različita pristupa muzici, a istovremeno zadržava ono što im je zajedničko.

Njihov muzički put započeo je još 2014. godine kada su upisali Glazbenu školu Ivana pl. Zajca u Mostaru, a nastavio se u Sarajevu na Muzičkoj akademiji na odsjeku za solo pjevanje gdje su gradili svoje znanje, vokalne tehnike i iskustvo kroz klasičnu glazbu i operu.

Osnivači su i aktivni članovi vrlo uspješne udruge za promociju klasične glazbe u Hercegovini pod nazivom „Kulturni Preporod“. Kako navode, aktivnost u istoimenoj udruzi obogatila ih je brojnim glazbenim znanjima, koncertima i vrijednim poznanstvima.

Od opere do popularne muzike

Njihovo muzičko obrazovanje vezano je za klasičnu muziku i operu, dok projektom 2Baritones ulaze u prostor popularnih pjesama, filmske muzike i balada. Opera je njihov temelj i nešto čemu su posvetili najveći dio svog dosadašnjeg muzičkog obrazovanja. Upravo kroz operu učili su kako razvijati glas, graditi frazu, interpretirati tekst i prenijeti emociju publici. Zato i kada pjevaju popularnu, filmsku muziku ili balade, taj klasični temelj ostaje prisutan.

S druge strane, svjesni su da se operna arija i popularna pjesma ne mogu interpretirati na isti način. Kod 2Baritonesa zato pokušavaju pronaći ravnotežu, zadržati punoću i karakter baritonskog glasa, ali ga prilagoditi pjesmi koju izvode. Nekada svjesno koriste izraženiji operni zvuk, dok drugi dijelovi traže intimniji i jednostavniji pristup.

Danijel i Tomislav priznaju kako im je upravo taj kontrast posebno zanimljiv, te dodaje: „Ne želimo pobjeći od opere da bismo se približili popularnoj muzici, nego upravo suprotno  želimo ono što smo kroz operu izgradili prenijeti u drugačiji muzički prostor. Smatramo da se na taj način može stvoriti spoj koji je pristupačan široj publici, a istovremeno ostaje vjeran našem glasu i umjetničkom identitetu“.

Pjesma „Caruso“ kao početak priče

Za predstavljanje projekta široj publici izabrali su „Caruso“, pjesmu snažne emocije i izuzetno zahtjevnu za vokalnu interpretaciju.

O tome šta ih je privuklo upravo toj kompoziciji i kako su pronašli ravnotežu između poštovanja njene prepoznatljive interpretativne tradicije i vlastitog izraza, Danijel i Tomislav nam kažu kako im se „Caruso“ od početka činio kao pravi izbor za predstavljanje projekta jer na neki način objedinjuje upravo ono što žele raditi kroz 2Baritones. To nije opera u klasičnom smislu, ali u sebi nosi snažnu povezanost s opernim svijetom, velikom vokalnom linijom i emocijom koja traži mnogo od izvođača, te dodaju: „Pjesma je posvećena Enricu Carusu, jednom od najvećih imena operne povijesti, pa nam je i ta simbolika bila važna. Dolazimo iz svijeta klasične muzike i opere, ali kroz ovaj projekt želimo taj temelj povezivati s muzikom koja dopire do mnogo šire publike. „Caruso“ je upravo jedna od onih pjesama koje prirodno stoje između ta dva svijeta“.

Naravno, riječ je o kompoziciji koja iza sebe ima brojne velike i prepoznatljive interpretacije, zbog čega nisu željeli kopirati nijednu od njih. Pokušali su pronaći vlastiti odnos prema pjesmi i iskoristiti ono što je specifično za nas dva baritonska glasa, zajedničke dionice, ali i različite načine interpretacije. Zbog svega toga „Caruso“ za njih nije bio samo izbor prve pjesme, nego i svojevrsna najava pravca kojim želimo razvijati 2Baritones s operom kao temeljem, ali uz slobodu da istražujemo i druge muzičke žanrove.

Iako su braća blizanci i dijele isto muzičko obrazovanje, svaki od njih ima vlastiti senzibilitet, način izražavanja i odnos prema muzici. Svako od njih muziku doživljava na svoj način i upravo se te male razlike najviše primjete u interpretaciji. Kada rade zajedno, ne pokušavaju da jedan drugoga mijenjaju ili da zvuče potpuno isto. Naprotiv, trude se iskoristiti ono što svaki od njih prirodno donosi u izvođenje. Nekada se glasovi nadopunjuju, nekada stvaramo kontrast, a nekada je upravo zajednički zvuk ono što nosi pjesmu.

Granice klasične i popularne muzike

Često se klasična muzika doživljava kao prostor namijenjen užoj publici, dok popularne pjesme lakše pronalaze put do širokog kruga slušalaca. Danijel i Tomislav su nam pojasnili može li upravo ovakav projekat približiti različite muzičke svjetove publici i promijeniti način na koji ljudi doživljavaju klasično obrazovane pjevače kazavši: “Svakako mislimo da može. Klasična muzika i opera često se doživljavaju kao nešto što zahtijeva određeno predznanje ili kao muzika koja je namijenjena užem krugu publike. Međutim, kada se ta muzika približi ljudima na drugačiji način, često se pokaže da emocija i priča zapravo nemaju granice“.

Kroz 2Baritones žele upravo napraviti taj most muzičkih svjetova. Opera je temelj i iz nje dolaze, ali ne žele da se zbog toga ograniče samo na operni repertoar. Kada izvode pjesmu koju publika već poznaje i povežu je s vokalnim pristupom koji dolazi iz klasične muzike, možda nekome upravo to bude prvi korak prema operi ili klasičnoj muzici.

Također, priznaju da žele pokazati da klasično obrazovani pjevači mogu biti otvoreni prema različitim žanrovima, a da pri tome ne izgube svoj identitet, te dodaju: „Za nas granica između klasične i popularne muzike nije nešto što treba strogo postojati. Ako je interpretacija iskrena i kvalitetna, muzika će pronaći put do publike.“

Od obrada do autorskog zvuka

U razgovoru su naglasili da njihov cilj nije ostati na obradama poznatih pjesama, nego izgraditi vlastiti zvuk i predstaviti se autorskim kompozicijama, te kako su obrade poznatih pjesama trenutno način da publici predstave ko su, da istraže kako njihova dva glasa funkcioniraju u različitim stilovima i da kroz njih postepeno grade prepoznatljivost 2Baritonesa, te dalje dodaju:

„Kada govorimo o autorskoj glazbi, ne želimo stvarati nešto što će zvučati kao klasična glazba samo zato što smo klasično obrazovani. Zanimljivije nam je pronaći suvremeni zvuk u kojem će se čuti naš operni temelj, ali i utjecaji popa, filmske glazbe i drugih stilova koji nam se prirodno približavaju. Voljeli bismo u budućnosti imati pjesme pisane upravo za dva baritona, u kojima će mogućnosti naših glasova i njihovo međusobno povezivanje biti dio same ideje pjesme. Mislim da bi upravo tu mogao nastati naš prepoznatljiv zvuk, spoj opernog vokala i suvremene produkcije, ali bez toga da jedno potpuno potisne drugo. Za sada nam je najvažnije da taj proces ne požurujemo. Želimo prvo dobro upoznati vlastiti zvuk, isprobavati različite pristupe i onda iz toga prirodno doći do autorske glazbe koja će zaista biti naša.“

„Kulturni preporod“ i muzička scena Hercegovine

Osnivači su i aktivni članovi udruženja „Kulturni preporod“ iz Mostara, kroz koje promovišu klasičnu muziku u Hercegovini. O značaju tog angažmana za njih ali generalno za razvoj koncertne kulture i stvaranje nove publike u našoj sredini, Danijel i Tomislav pričaju:

„Kulturni preporod“ nam je jako važan jer kroz njega ne djelujemo samo kao izvođači, nego pokušavamo aktivno sudjelovati u stvaranju glazbenog života u Hercegovini. Kroz organizaciju koncerata i različitih kulturnih programa upoznajemo publiku s klasičnom glazbom, ali istovremeno stvaramo prostor umjetnicima za nastup i povezivanje.

Taj nas je angažman sigurno oblikovao i kao umjetnike. Kada sami sudjelujete u organizaciji koncerta, počnete drugačije razmišljati o publici, prostoru, programu i cijelom procesu koji stoji iza jednog nastupa. Shvatili smo koliko je važno ne čekati da se prilike pojave, nego ih ponekad treba i sami stvarati.

Mislim da Hercegovina ima puno talentiranih glazbenika i kvalitetnih umjetnika, ali potrebno je više kontinuiranih sadržaja i prilika da ih publika može upoznati. Jednako je važno stvarati novu publiku, posebno među mladima, i pokazati im da klasična glazba nije nešto udaljeno ili rezervirano samo za određeni krug ljudi.

Upravo zato nam je „Kulturni preporod“ važan  želimo da glazba bude dostupna, živa i prisutna u našoj sredini, a ne samo nešto što se događa povremeno. Projektom 2Baritones tek započinje novo poglavlje njihove muzičke priče. Paralelno s tim, želja im je sve više raditi na vlastitom zvuku i s vremenom predstaviti i autorske pjesme. Smatraju važnim da se taj proces razvija prirodno, bez žurbe, kako bi pronašli nešto što će zaista biti prepoznatljivo kao 2Baritones. Kako kažu, voljeli bi projekt predstaviti publici kroz koncerte, ali i kroz različite vrste događanja, od kulturnih i koncertnih programa do ekskluzivnijih evenata. Za kraj razgovora, ovi sjajni muzičari naglašavaju kako upravo nastup uživo daje najbolju priliku da ljudi dožive energiju dva glasa na pozornici, te dodaju: „Dugoročno možemo zamisliti i cjelovit glazbeni projekt, ali trenutno nam je najzanimljivije istraživati, stvarati i korak po korak graditi priču 2Baritonesa“.

Dhafer Youssef već decenijama razvija autorski izraz na spoju arapske muzičke tradicije, sufijske duhovnosti i savremenog jazza. Njegov oud nije samo prepoznatljiv zvuk koji upotpunjuje instrumentalnu postavu, nego ravnopravan glas u improvizacijskom dijalogu.

Na albumu „Shiraz“ takav pristup dobija izrazito intimnu dimenziju. Youssef ne tretira jazz kao okvir u koji će smjestiti orijentalnu melodiku, niti tradicionalne elemente koristi kao egzotičnu zvučnu boju. Njegov jezik nastaje upravo u susretu različitih muzičkih logika, modalna melodija otvara prostor za slobodniju harmonijsku interpretaciju, dok jazz improvizacija omogućava da se osnovna tema razvija, mijenja i dobija nova značenja kroz individualni izraz izvođača. Rezultat je muzika koja zadržava prepoznatljivu melodijsku orijentaciju.

Posebno je značajan odnos između melodije i tišine. Youssefov vokal ne funkcioniše samo kao nosilac teksta ili dominantni solistički element, već kao produžetak instrumentalnog izraza. Njegovo fraziranje oslanja se na elastično oblikovanje muzičke rečenice, promjene intenziteta i produžavanje tonova, pri čemu se glas i oud međusobno dopunjuju.

U odnosu na album „Street of Minarets“ iz 2023. godine, „Shiraz“ je više fokusiran na emocionalnu liniju kompozicija. Aranžmani nisu tek podloga za njegov vokal i oud; oni stvaraju promjenjivu zvučnu arhitekturu u kojoj se vodeći glas povlači, vraća ili prepušta inicijativu drugim instrumentima. Upravo takva raspodjela uloga daje albumu karakter ansamblskog ostvarenja, a ne zbirke solističkih nastupa okupljenih oko jedne centralne figure.

Postava koju čine pijanista Daniel García, trubač Mario Rom, basista Swaéli Mbappé i bubnjar Tao Ehrlich, uz gostujućeg gitaristu Nguyên Lêa, pruža Youssefu širok raspon zvučnih mogućnosti. García može povezati melodijsku liniju s harmonijskim kretanjem i otvoriti prostor između kompozicije i improvizacije. Romova truba donosi drugačiju artikulaciju i boju tona, posebno važnu u dijalogu s Youssefovim vokalom i oudom. Mbappéov bas ima ulogu u stabilizaciji forme, ali i u njenom pokretanju, dok Ehrlichov bubnjarski pristup određuje puls i stepen ritmičke napetosti bez potrebe da svaku dionicu pretvara u dominantan groove. Nguyên Lê svojim gitarističkim jezikom proširuje timbralnu paletu ansambla i dodatno povezuje različite tradicije improvizacije.

Osnovna karakteristika albuma „Shiraz“ jeste spoj različitih muzičkih tradicija, improvizacije i individualnog izraza, objedinjenih u prepoznatljiv autorski zvuk Dhafera Youssefa i njegovog sastava. Oslanjajući se na iskustvo i međusobno razumijevanje muzičara, album donosi savremeni jazz izraz u kojem se virtuoznost, sloboda muziciranja i emocionalna dubina razvijaju kao dijelovi jedinstvene cjeline.

Među kompozicijama koje se izdvajaju nalaze se „Rose Fragrance“, „Generalife Gardens“, „The Epistle of Love“, „Zakir Bhai Eternal Longing“ i „Shajan“. Njihov značaj ne treba tražiti samo u pojedinačnim melodijama, nego i u načinu na koji se oblikuje cjelina. Promjene teksture, odnos vokalnih i instrumentalnih dionica te smjena intimnijih i ritmički otvorenijih trenutaka kroz koju grade dramaturgiju koja se razvija bez potrebe za velikim, unaprijed očekivanim vrhuncem. Album tako funkcioniše kao zaokružena kompozicijska cjelina, a pojedinačne numere imaju vlastiti identitet, ali njihov puni emocionalni učinak postaje jasniji u međusobnom odnosu.

Youssefova muzika pritom ostaje otvorena prema različitim tradicijama, ali ne gubi autorsku dosljednost. Arapska melodika i sufijska duhovnost nisu dekorativni slojevi, kao što ni jazz nije tek oznaka žanra. Njihov susret oblikuje način na koji se muzika kreće, diše i razvija. U tom smislu album „Shiraz“ pokazuje da savremeni jazz ne mora podrazumijevati napuštanje kulturnog naslijeđa kako bi ostao otvoren improvizaciji i novim zvučnim rješenjima. Naprotiv, čvrsto ukorijenjen melodijski identitet može postati polazište za susret s drugačijim harmonijskim, ritmičkim i formalnim iskustvima.

Objavljivanje albuma pratili su i razgovori o njegovom ličnom kontekstu. U intervjuima i medijskim prilozima Youssef je govorio o iskustvu koje je oblikovalo nastanak „Shiraza“, dok video prilog „UNCUT – a new music series featuring Dhafer Youssef as he opens up about his new album Shiraz“ pruža dodatni uvid u njegov odnos prema projektu. Poznavanje te pozadine produbljuje slušanje, ali nije preduslov za razumijevanje albuma. Njegova muzika ne zavisi od biografskog objašnjenja jer emocionalni sadržaj prenosi kroz samu strukturu, kroz napetost između stabilnosti i otvorenosti, između melodijske jasnoće i improvizacijske neizvjesnosti.

Kritičari su albumu pristupili iz različitih perspektiva, ističući njegovu izražajnost, instrumentalnu komunikaciju i spoj tradicije i savremenog jazza. Peter Quinn u časopisu The Arts Desk ocijenio ga je sa četiri od pet zvjezdica, dok je Jan Vranken u magazinu Maxazine dodijelio ocjenu 9/10. O albumu su pisali i George W. Harris za Jazz Weekly te Anne Berthod za francuski magazin Télérama. Ovi osvrti smještaju „Shiraz“ u širi kontekst Youssefovog autorskog razvoja, u kojem se istraživanje zvuka ne odvaja od potrebe za jasnim emocionalnim i kompozicijskim fokusom.

Koncertna izvedba pruža dodatnu mogućnost da se čuje kako ovakav materijal funkcioniše izvan studijskog okruženja. U okviru festivala Nancy Jazz Pulsations, Youssef je 14. oktobra 2026. nastupio u Opéra national de Nancy-Lorraine, gdje je predstavio muziku s albuma „Shiraz“. Pratili su ga Daniel García na klaviru, Mario Rom na trubi, Swaéli Mbappé na basu i Tao Ehrlich na bubnjevima, uz gostujućeg gitaristu Nguyên Lêa. U koncertnom programu te večeri nastupao je i duo Farangi, koji čine Renaud Garcia-Fons na kontrabasu s pet žica i Claire Antonini na teorbi, kao zaseban izvođački sastav.

Na koncertnoj sceni improvizacijski potencijal ovakvog repertoara dolazi do izražaja kroz neposrednu razmjenu među muzičarima. Kompozicija postaje okvir koji izvođači mogu širiti i preispitivati, pri čemu je važna njihova sposobnost da prepoznaju trenutak za istupanje, povlačenje ili promjenu intenziteta. U takvom ansamblu virtuoznost ima smisla onda kada služi razvoju muzičke ideje i zajedničkom oblikovanju forme. To je jedna od vrijednosti Youssefovog pristupa gdje se različiti instrumentalni jezici ne takmiče se za pažnju, nego doprinose zajedničkoj dramaturgiji.

„Shiraz“ je iz tog razloga više od još jednog izdanja u diskografiji Dhafera Youssefa. Njegova posebnost nije samo u ličnoj priči koja je pokrenula nastanak albuma, nego i u načinu na koji je ta priča prevedena u promišljenu muzičku formu. Modalna melodika, otvorenost improvizacije, osjetljiva ritmička organizacija i pažljivo oblikovani odnosi među instrumentima grade djelo u kojem emocija nije odvojena od muzičkog zanata. Youssef je stvario prostor u kojem ljubav, neizvjesnost, nada i sjećanje postaju dio zvuka. Upravo u spoju Youssefovog autentičnog izraza razumijevanja i dijeljenja sa njegovim sastavom leži trajna vrijednost albuma „Shiraz“.

Muzički, „Ništarija“ nosi razdraganu, dinamičnu i mladalačku energiju koja priziva zvuk i senzibilitet 90-ih, ali iza te vedrine krije se i druga, emotivnija strana pjesme. Istovremeno je duboka i osjećajna, prožeta dozom sjete i romantike kažeTela, stvarajući zanimljiv kontrast između energije muzike i poruke koju pjesma nosi. Upravo taj spoj lakoće i emocije daje „Ništariji“ njen prepoznatljiv karakter.

Vizuelni identitet pjesme nastaje u saradnji sa španskom ilustratoricom Irene Salamanca, čiji autorski pristup daje pjesmi dodatnu dimenziju i pretvara njen svijet u upečatljivu vizuelnu priču. Saradnja donosi zanimljiv susret različitih kreativnih senzibiliteta, povezujući muziku nastalu u Bosni i Hercegovini sa ilustratorskim izrazom iz Španije.

Edin Telalagić – Tela otvara priču za naš portal i dodaje: „‘Ništarija’ je na prvi pogled razigrana i puna energije, ali meni je bilo važno da ispod toga ostane emocija, malo sjete i romantike. Volim taj kontrast, kada muzika pokreće, a tekst ipak ostavlja nešto o čemu razmišljaš. Saradnja sa Irene Salamanca otvorila je još jedan kreativni prostor i bilo mi je posebno zanimljivo vidjeti kako je ona atmosferu pjesme prevela u potpuno drugačiji, vizuelni jezik, na čemu sam joj veoma zahvalan.“

„Ništarija“ kroz dozu ironije i satire dotiče teme privida, samovažnosti i potrebe da se bude veći nego što zaista jesmo. Društveni komentar je prisutan, ali ostaje u drugom planu. U fokusu su pjesma, karakter, atmosfera i prostor koji slušatelju ostavlja mogućnost da priču tumači na svoj način. Novi singl predstavlja još jedan korak u razvoju Telinog autorskog identiteta s idejom da svako novo izdanje ne bude samo pjesma, nego zaseban kreativni svijet u kojem se muzika, tekst i vizuelna umjetnost međusobno nadopunjuju.

O knjigama, njihovim tematskim ishodištima, poetskim postupcima i književnom oblikovanju individualnog i kolektivnog sjećanja s autorom će razgovarati Jasmina Buljić.

Obje zbirke objavljene su u izdanju izdavačke kuće Besani iz Srbije, nakon što su Rikalovi rukopisi odabrani za objavljivanje na književnom konkursu na kojem je učestvovalo više od 650 autora iz regije. Iako se razlikuju po tematskom usmjerenju i pjesničkoj koncepciji, zbirke povezuje preispitivanje odnosa prema prošlosti, naslijeđu i sjećanju, od kulturno-historijskog iskustva zajednice do porodičnih trauma i oblikovanja ličnog identiteta.

Zbirka „Od kamenja do stakla“ bavi se kulturno-historijskim naslijeđem Bosne i Hercegovine i njegovim odnosom prema savremenom društvu. Koncipirana je u tri pjesnička ciklusa koji uspostavljaju vremenski i tematski raspon od srednjovjekovne baštine do savremenih društvenih i komunikacijskih obrazaca. U prvom ciklusu stećci predstavljaju polazište za poetsko razmatranje historijskog pamćenja i odnosa prema naslijeđu. Drugi ciklus donosi angažovaniji, kritički pristup pitanjima jezika, društvenih podjela i proturječnosti poslijeratnog društva, naročito raskoraku između deklarativnog zalaganja za društveni napredak i stvarnih društvenih odnosa. Treći ciklus usmjeren je na savremeno doba, obilježeno tehnološkim razvojem, promjenama u komunikaciji i osjećajem nesigurnosti pojedinca. Kontrast između kamena, kao materijalnog traga historijskog trajanja, i stakla, kao obilježja savremene arhitekture, organizuje tematski okvir zbirke. Kroz metaforičke i apstraktne pjesničke slike autor razmatra anksioznost savremenog čovjeka, njegov položaj u društvu i odnos prema znanju. Pozivanje na Sokrata i njegovo filozofsko naslijeđe uvodi pitanje vrijednosti znanja u vremenu u kojem se ono, uprkos sve većoj dostupnosti informacija, suočava s različitim oblicima potiskivanja i obesmišljavanja.

Zbirka „Zvao sam se Edin“ istražuje transgeneracijsku traumu, porodično pamćenje i nasljeđivanje identiteta kroz motiv imena. U središtu pjesničke koncepcije nalazi se lirski subjekt koji pokušava rekonstruisati život svog tragično stradalog daidže, po kojem je dobio ime, a o kojem gotovo ništa ne zna. Potraga za porodičnom prošlošću odvija se kroz zamišljene razgovore, neizgovorena pitanja i suočavanje s naslijeđenim strahovima.

Zbirka tematizira obrasce prešućivanja i potiskivanja traumatičnih iskustava u patrijarhalnom porodičnom i društvenom okruženju, kao i posljedice koje takva iskustva ostavljaju na naredne generacije. Posebno mjesto zauzima strah lirskog subjekta od ponavljanja sudbine preminulog daidže, uključujući bojazan da ni sam neće doživjeti tridesetu godinu života. Pjesme su organizovane u tri ciklusa, zasnovana na odnosu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, odnosno traume, sjećanja i izlječenja. Kroz pokušaj uspostavljanja odnosa s odsutnim članom porodice zbirka otvara pitanja porodičnog naslijeđa, identiteta i mogućnosti suočavanja s iskustvima koja prethode vlastitom životu.

O autoru Edin Rikalo rođen je 1991. godine u Goraždu. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu diplomirao je komparativnu književnost 2015. godine, a 2025. godine magistrirao na Odsjeku za komparativnu književnost i informacijske nauke s radom „Humor u poeziji o opsadi Sarajeva“. Zaposlen je kao bibliotekar u Osnovnoj školi „Fatima Gunić“ u Sarajevu. Autor je pjesničkih zbirki „Buke i tišine“, objavljene uz podršku Fondacije za izdavaštvo, i „Pjesme uz čaj od valerijane“, koju je 2025. godine objavila sarajevska izdavačka kuća Dobra knjiga. Dobitnik je više domaćih i međunarodnih književnih priznanja, među kojima su drugo mjesto na 7. međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Mihal Babinka“, prvo mjesto na konkursu Bošnjačkog nacionalnog vijeća dijaspore posvećenom genocidu u Srebrenici te nagrada „Targa Alut“ na međunarodnom pjesničkom konkursu „Castello di Duino“ u Italiji. Na istom konkursu 2021. godine izabran je među autore čiji su radovi uvršteni u zajedničku publikaciju.

Promocija zbirki Edina Rikala održat će se u utorak, 3. novembar 2026. Godine 18.00 sati  Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Zmaja od Bosne 8b, Sarajevo.

Na panelu „From Local Talent to Global Roles: A Guide to International Visibility“ govorili su casting direktorice Domnica Circiumaru iz Rumunije, Sophie Holland iz Engleske i Laure Cochener iz Francuske, agentica Laura Munsterhjelm iz Finske i Anila Gajević iz Bosne i Hercegovine, kao i David Zitzlsperger, osnivač platforme Filmmakers.

Program je okupio 350 glumaca iz Rumunije, Bugarske i Moldavije, koji su imali priliku učestvovati i u castingu uživo koji je vodio Cristian Mungiu za svoj novi film.

Festival je otvoren rumunskom premijerom Mungiuovog filma „Fjord“, dobitnika Zlatne palme na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu, koji je ujedno u utrci za međunarodna filmska priznanja, uključujući Evropsku filmsku akademiju i Oscara. Premijeri je prisustvovala i Anila Gajević s rumunskom glumicom Laurom Vasiliu, klijenticom agencije Zona, koja je ostvarila ulogu u Mungiuovom filmu „4 Months, 3 Weeks and 2 Days“, nagrađenom Zlatnom palmom 2007. godine.

Na koncertu će učenici i učenice odsjeka za violinu i violončelo, zajedno s muzičarima ansambla „SA Sinfonietta“, predstaviti rezultate višemjesečnog mentorskog i ansamblskog rada.

„Cellissimo“ je višegodišnji edukativni program Udruženja „Strings Attached Sinfonietta“, prvobitno usmjeren na violončelo i razvoj mladih violončelista. Iskustva iz prethodnih ciklusa, kao i mogućnosti koje pruža zajedničko muziciranje, potaknuli su proširenje programa na druge gudačke instrumente. Ovakav razvoj koncepta omogućio je uključivanje učenika različitih instrumentalnih odsjeka i stvaranje raznovrsnijih kamernih sastava, uz zadržavanje individualiziranog mentorskog pristupa. Program se na taj način nadovezuje na postojeće muzičko obrazovanje, otvarajući dodatni prostor za ansamblsku praksu i razmjenu izvođačkih iskustava.

Ovogodišnji ciklus u Novom Sarajevu realizovan je u saradnji s Osnovnom muzičkom i baletskom školom „Novo Sarajevo“, čiji su učenici i učenice odsjeka za violinu i violončelo učestvovali u mentorskom programu. Saradnja sa školom omogućila je povezivanje redovnog muzičkog obrazovanja s dodatnim oblicima individualnog usavršavanja i kamerne nastave.

Koncertni program donosi izbor djela iz simfonijske, orkestarske i baletne literature, prilagođenih uzrastu i izvođačkim mogućnostima mladih muzičara. Na repertoaru su odlomci iz Pete i Devete simfonije Ludwiga van Beethovena, Dvořákove Devete simfonije, Elgarovog ciklusa Pomp and Circumstance, Arapski ples iz baleta Krcko Oraščić Petra Iljiča Čajkovskog te Ravelov Boléro. Program obuhvata i poznatu napuljsku pjesmu ‘O sole mio Eduarda di Capue, kao i kompoziciju Plop, klop, stop Tijane Vignjević. Izbor repertoara omogućava učenicima upoznavanje različitih muzičkih stilova i izražajnih postupaka, dok rad na aranžmanima razvija vještine ansamblskog muziciranja, ritmičke koordinacije, zajedničkog oblikovanja interpretacije i razumijevanja odnosa između pojedinačnih instrumentalnih dionica i cjeline muzičkog djela.

Završni koncert predstavlja sastavni dio obrazovnog procesa i priliku da učenici stečene vještine primijene u neposrednom susretu s publikom. Istovremeno, projekat „Cellissimo“ nastoji razvijati dugoročniju saradnju između muzičkih obrazovnih ustanova i profesionalne izvođačke scene, omogućavajući mladim muzičarima pristup dodatnim oblicima usavršavanja i aktivnije učešće u kulturnom životu zajednice.

“Cellissimo 2026” će biti održan u petak, 30. oktobra 2026. godine, s početkom u 12 sati, u Dječijoj kući, ICIKUM, u Novom Sarajevu, na adresi Grbavička bb. Ulaz je slobodan. Projekat podržan od strane Općine Novo Sarajevo, a realizuje se u saradnji s Osnovnom muzičkom i baletskom školom „Novo Sarajevo“.

Nastala prema bajci braće Grimm, predstava je namijenjena publici svih generacija, a kroz klasični balet i pažljivo odabranu muziku donosi priču o ljubavi, ljubomori, sažaljenju i kajanju. Koreografija i karakterizacija likova zasnovane su na pokretu, gestikulaciji i dinamici, dok komični elementi i scenski karakteri sedam patuljaka upotpunjuju ovu baletnu priču.

„Baletna predstava koju sam napravila namijenjena je svim generacijama, bazirana je na klasičnom plesu i klasičnoj muzici po knjizi braće Grimm. Svaki lik je definiran pokretom, gestikulacijom i dinamikom. Također, muzika je odabrana veoma pažljivo kako bi se mogla direktno povezati sa likovima. Balet Snjeguljica i sedam patuljaka uvest će publiku u priču punu lijepih osjećanja, ljubavi, ljubomore, sažaljenja i kajanja. Istovremeno, sedam patuljaka oduševit će publiku svojim komičnim momentima i izvanrednom glumom“, izjavila je koreografkinja Amalia Mindrutiu.

U ulozi Snjeguljice nastupa Selma Efendić, Zlu kraljicu tumači Albina Huskić Hasanagić, Kralja Evgeny Gaponko, a Princa Admir Kalkan. U ulozi Lovca nastupa Denis Zhuchenko, dok je uloga Vještice povjerena Sabini Sokolović.

U predstavi učestvuju i Nadža Pušilo, Lejla Bajramović, Selma Štrbo Arnautović, Mihail Mateescu, Jovana Milosavljević-Lovrenović, Zulejha Kečo Kapidžić, Darika Dunganova, Masafumi Okuzuno, Luisa Escamilla Rodriguez, Dora Kos, Boris Vidaković, Toko Tatekawa, Amina Sulejmanagić, Aleksandra Smiljanić, Dalila Kaučić, Til Čmančanin, Bulat Gareev / Goran Staniškovski, David Augusto Juarez Quiroga, Mateo Dani i Maša Gaponko.

Asistentice i asistenti koreografkinje su Mia Jahić i Mihail Mateescu. Scenografiju potpisuje Josip Lovrenović, kostimografiju Vanja Ciraj Džudža, kreaciju maski Maja Talović, a dizajn svjetla Moamer Šaković.

Predstava „Snjeguljica i sedam patuljaka“ igra , 29. oktobra, s početkom u 19:30 sati.

Ulaznice za balet „Snjeguljica i sedam patuljaka“ dostupne su na zvaničnoj web stranici Narodnog pozorišta Sarajevo, putem platforme www.karter.ba i na blagajni Pozorišta.

Njegova muzička biografija isprepletena je s raznim fazama sarajevske rock scene, od punkerskog duha osamdesetih, preko ratnih koncertnih aktivnosti, do dugogodišnjeg rada s poznatim imenima regionalne muzičke scene.

Ipak, iza svih tih saradnji postoji još jedna, manje vidljiva priča – ona o autoru koji nikada nije odustao od vlastite muzike. Ekmečićev ulazak u svijet muzike počeo je vrlo rano. Već s dvanaest godina nastupa na koncertima i kreće se prostorima koji su obilježili alternativnu i omladinsku kulturu Sarajeva: KUK-om, CEDUS-om, Domom mladih, tadašnjim AG-om i Zubom. To nisu bila samo mjesta za svirku nego i prostori u kojima su se formirali stavovi, prijateljstva i muzički identiteti jedne generacije.

U tom periodu svira gitaru u punk bendu Dr. Contradictio, zajedno s Mensom, čije je ime kasnije postalo dio jedne zanimljive priče iz sarajevske rock historije. Naime, upravo je po njemu nastala pjesma „Menso”, koju će kasnije obraditi i ponovo izvesti Erogene Zone. Ekmečić u tom bendu prolazi i kroz iskustvo sviranja basa, instrumenta kojem će se tokom karijere često vraćati.

O tom periodu i uticaju na njegov muzički identitet, eksluzivno za DertMusic, Alen nam priča kako ga je sarajevska punk i alternativna scena osamdesetih oblikovala na način koji je teško riječima opisati. Ukratko, to je za njega tada bilo sve, za muziku je živio i ginuo, te dodaje: “Ta scena nije utjecala samo na moj muzički identitet, nego i na moje ideološko-psihološko formiranje, na način na koji sam razmišljao, na moje stavove i na to kakav ću čovjek postati. U suštini, ono što sam tada postao, ostao sam i do danas. Nisam se, barem u svojim temeljnim uvjerenjima, mnogo promijenio. To je bilo neko drugo vrijeme. Živjeli smo u socijalizmu, u kojem je gotovo svaka mjesna zajednica imala svoj dom kulture, a mjesta poput KUK-a, CEDUS-a i Doma mladih bila su mnogo više od prostora za okupljanje. Tu smo se susretali, svirali, razmjenjivali ideje, učili jedni od drugih i, na neki način, zajedno odrastali. Postojala je svijest da muzika nije samo zabava, nego i stav, način razmišljanja i odnos prema svijetu. Imali smo ideale i za njih smo se borili”.

Alen nam dalje priča da kada danas pogleda na sve to, čini mu se da je mnogo toga što je nekada imalo smisla izgubilo svoju vrijednost. Ne zna više u šta ljudi vjeruju u ovom savremenom društvu, osim u novac i, nažalost, sve češće u poroke. Kao da su ideali nestali, a s njima i potreba da se kroz umjetnost nešto kaže, promijeni ili ostavi iza sebe. Ono što je  razlikovalo tadašnje muzičare jeste upravo to što su stvarali vlastitu muziku. Cilj je bio imati svoj stav, izraz i identitet, biti autentičan i kroz pjesme nešto reći. I publika je bila takva – tražila je nešto novo, drugačije i nekomercijalno. Danas je situacija uglavnom drugačija. Mnogi muzičari nauče dvadesetak tuđih pjesama i sviraju po klubovima kako bi zaradili, što je drugačiji pristup od onoga kojem su oni težili, te dalje dodaje: “ Mi smo ulagali u svoju muziku jer smo se željeli izraziti, a ne samo svirati. Mislim da su se s promjenom društvenog sistema, iz socijalizma u kapitalizam, promijenili i svijest i mentalitet ljudi, pa tako i odnos prema muzici. Nažalost, vjerujem da smo u tom smislu izgubili dio onoga što je nekada davalo smisao muzičkoj sceni. Posebno mi je žao što danas u Sarajevu gotovo da nema bendova koji bi svojim postojanjem i djelovanjem nastavili makar dio duha tog vremena. Ne mislim da sve mora zvučati kao osamdesetih, niti da se muzika treba vraćati u prošlost. Svako vrijeme ima svoj izraz. Ali volio bih da postoji ta ista energija, taj bunt, ta potreba da se bude svoj i da se ne pristaje na sve što ti društvo nameće”.

Ta sarajevska scena za Alena nije bila samo početak muzičke karijere. Ona je bila škola života. I zato, bez obzira na sve što se promijenilo oko mene, on i danas osjeća da je u suštini ostao onaj isti klinac od dvanaest godina koji je u muzici pronašao svoj svijet i bio spreman za njega živjeti i ginuti.

Nakon punkerskih početaka osniva bend Sarajevski Atentat, koji će kasnije djelovati pod skraćenim nazivom Atentat. Slijede vojni rok i godine u kojima svira s grupama Damar i Konvoj. Sve su to bile različite etape jednog muzičkog odrastanja u kojem se žanrovske granice nisu doživljavale kao prepreke, već kao prostor za istraživanje.

Rat u Bosni i Hercegovini donosi potpuno novu stvarnost, ali ne prekida Ekmečićevu potrebu za muzikom. Naprotiv, upravo u tom periodu nastaje Beastly Stroke, bend koji zauzima posebno mjesto u njegovoj autorskoj biografiji. Grupa nastupa na festivalu Rock Under the Siege, manifestaciji koja je u ratnom Sarajevu predstavljala mnogo više od običnog koncertnog događaja. U gradu izloženom opsadi muzika je bila način da se sačuvaju stvaralačka sloboda, dostojanstvo i osjećaj normalnosti.

Ekmečić potom, zajedno s Nebojšom Šerićem Šerom, ulazi u bend Zoch. Koncertne aktivnosti odvijaju se u ratnom Sarajevu, između ostalog na Akademiji scenskih umjetnosti i u KUK-u, a bend odlazi i na festival alternativne muzike Labatie u Ženevi. To iskustvo pokazuje da sarajevska alternativna scena, uprkos okolnostima, nije bila zatvorena unutar granica grada. Njena energija pronalazila je put i do međunarodne publike.

O saradnji sa bendovima Beastly Stroke i Zoch, nastupima u opkoljenom Sarajevu, festivalima Rock Under the Siege i Labatie u Ženevi i koliko su ta muzička iskustva uticala na njega kao muzičara i autora, Alen nam priznaje kako mu je u tim ratnim godinama muzika, uz porodicu ostala najvažnija stvar na svijetu, te dalje priča: “Znamo svi kako je bilo živjeti i svirati u opkoljenom Sarajevu, uz nestanke struje, otežana okupljanja i probe. Bili smo mladi, gladni dobre muzike i puni neke nevjerovatne energije. Doslovno smo bili spremni poginuti za ono što nas je nosilo. Ta iskustva su me presudno oblikovala i kao muzičara i kao čovjeka”. Pored “Rock Under Siege” und “Labatia” festivala, krajem 1994. ili početkom 1995. s Beastly Strokom otišao je i na manifestaciju „Čovjek v nevolji” u Pragu, tu su još bili  i nepotpuna postava benda Protest, Adi Lukovac, Lezi Majmune i SCH.

Alen se prisjeća kako su odsvirali četiri koncerta i kako je bilo gotovo nestvarno iz Sarajeva, zasipanog granatama, odjednom se naći na pozornici u nekom „normalnom” svijetu. Dio muzičara se nakon toga vratio u Sarajevo, a dio je ostao vani. Kada danas razmišlja o tom periodu, te svirke su mu ostale među rijetkim potpuno autentičnim muzičkim iskustvima – bez komercijalizacije, marketinga i kalkulacija. Sve ono što je došlo kasnije, u velikoj mjeri, postalo showbiznis i tezga. Tada se muzika nije svirala zbog bilo čega drugog osim zbog same muzike i potrebe da kroz nju preživimo.

Nakon raspada Zocha, Ekmečić odlazi na turneju s grupom Zabranjeno pušenje, svirajući bas gitaru tokom približno godinu dana nastupa po Hrvatskoj. Po povratku u Sarajevo kratko sarađuje s Dinom Merlinom, također kao basista, a od 1998. godine priključuje se Tifi. S njim ostaje do 2004, nastupajući širom Evrope i Amerike.

Uslijedile su i saradnje s brojnim istaknutim imenima regionalne muzičke scene, među kojima su Zdenka Kovačiček, Dado Topić, Aki Rahimovski i Milić Vukašinović. Takav profesionalni put podrazumijevao je prilagođavanje različitim izvođačima, stilovima i koncertnim zahtjevima. Ekmečić je tako izgradio iskustvo muzičara koji razumije funkcionisanje benda, važnost ritma i preciznosti, ali i onu nevidljivu vještinu koja se stiče tek godinama na pozornici – sposobnost da se vlastita individualnost uklopi u zajednički zvuk.

Pitali smo Alena šta je kroz te saradnje naučio o muzici, funkcionisanju benda i profesionalnom odnosu prema nastupu, a koliko je takav rad uticao na razvoj njegovog vlastitog izraza: “Kroz sve te nastupe, a bilo ih je mnogo više nego što sam prethodno spomenuo, sticao sam iskustvo i rutinu, uključujući i sviranje po klubovima. S vremenom sam i sam osjetio drugu stranu tog iskustva. Znao sam imati i po 200 svirki godišnje, pa je moj autorski rad često ostajao po strani. Kada iz jedne svirke ulazite u drugu, rutina vas lako proguta. Zarađujete, stičete zanat i sigurnost na sceni, ali istovremeno gubite vrijeme i energiju za vlastito stvaralaštvo. Počeo sam osjećati da stagniram i da se udaljavam od onoga što zaista jesam kao muzičar. Shvatio sam da je velika razlika između toga da stalno sviraš i da zaista stvaraš. A meni je, na kraju, uvijek bilo najvažnije da kroz muziku izrazim sebe”.

Ipak, autorska muzika ostaje njegova trajna preokupacija. Dok je svirao s drugim izvođačima i učestvovao u brojnim projektima, Ekmečić je paralelno razvijao vlastiti izraz, često daleko od reflektora i estradnog ritma. Kučni studio postao je mjesto na kojem su se ideje pretvarale u pjesme, a različiti muzički uticaji spajali u lični zvučni rukopis.

Godine 1999. snimio je album „Game New” s bendom Beastly Stroke. Na tom izdanju učestvovao je i Armin Bušatlić, gitarista koji će kasnije postati dugogodišnji član Dubioze kolektiva. Muzički pravac albuma oslanjao se na spoj punka i elektronike, što je već tada ukazivalo na Ekmečićevu sklonost prema kombinovanju energičnog, sirovog zvuka s drugačijim produkcijskim pristupima.

U međuvremenu pokreće i bend To-Night Show, koji će kasnije djelovati pod imenom Pakt 5. Posebno je zanimljivo spomenuti Murisa Varajića, jednog od najcjenjenijih bosanskohercegovačkih gitarista, koji je bio član ovog sastava. S Paktom 5 Ekmečić svira približno trinaest godina, sarađujući s brojnim poznatim imenima bosanskohercegovačke estrade. Svakako je bitno izdvojiti i grupu Major u kojoj takodjer svira bas na koncertima ali i snimanim uradcim.a To je svakako jedan važan segment njegove karijere, ali ne i razlog da odustane od vlastitog autorskog rada.

Drugi album Beastly Strokea, „Dark Side of Me“, snimljen je 2018. godine. Oba albuma finansijski je podržao AMUS iz Fonda za kulturne namjene, čime je omogućen dio realizacije projekta koji se razvijao izvan uobičajenih tokova komercijalne muzičke produkcije.

O svom autorskom rukopisu i tome na koji način povezuje punk, alternativni rock, elektroniku i druge muzičke uticaje, Alen nam priznaje kako ne postoji neka unaprijed osmišljena ideja ili poruka koja povezuje njegove pjesme, niti je ikada planski pristupao muzičkim fuzijama. Sve je nastajalo spontano, kroz sam kreativni proces, bez prethodnih najava i namjera, te dalje dodaje:

“Punk i alternativna kultura, iz kojih sam potekao, usadili su u mene određeni bunt i potrebu da se u datom trenutku izrazim na svoj način.

Tako su se prirodno preplitale različite muzičke forme i uticaji, zavisno od onoga što sam u tom trenutku osjećao i imao potrebu izbaciti iz sebe. U tom smislu, svoj autorski proces najlakše bih uporedio sa slikarom koji počinje nanositi boje na platno, a da unaprijed ne zna kako će slika na kraju izgledati. Ipak, osjeti kada je završena. Tako je i s mojom muzikom – ne polazim od unaprijed zadane poruke, nego pratim unutrašnji impuls i znam kada je djelo dobilo svoj konačni oblik”.

Uprkos bogatom koncertnom iskustvu i dugoj listi saradnji, Ekmečić svoju autorsku muziku tokom svih ovih godina nije imao priliku predstaviti publici u formi kontinuiranih koncertnih nastupa. Ona je, međutim, nastavila nastajati. U kućnom studiju pjesme su se razvijale vlastitim tempom, bez pritiska tržišta i bez potrebe da se uklope u očekivanja muzičke industrije.

O tome koliko je teško pronaći muzičare koji mogu odgovoriti zahtjevima njegovih
pjesama i šta je danas potrebno da bi autorski opus iz studija prenio na pozornicu, Alen kaže da je za to potrebno mnogo rada, strpljenja i živaca, ali prije svega muzičari koji mogu odgovoriti specifičnim zahtjevima mojih pjesama. Takve je ljude danas teško pronaći u Sarajevu, a posebno u Bosni i Hercegovini, jer je malo muzičara koji su slušali sličnu muziku i koji razumiju takav autorski pristup.

Drugi problem su finansije, te pojašnjava: “Pokretanje ozbiljnog koncertnog projekta zahtijeva značajna ulaganja, a u današnjem muzičkom okruženju, u kojem dominiraju neki drugi trendovi i produkcije koje se plasiraju u milionskim tiražima, teško je procijeniti da li bi se taj novac ikada vratio. To, naravno, ne znači da ne postoji želja da se moja muzika izvede uživo, već da za takav poduhvat moraju postojati i pravi ljudi i realni uslovi. No bez obzira na to nedavno sam komponovao muziku za izložbu „Viva la musica” naše renomirane akademske slikarke i profesorice Amele Hadžimejlić. Ta muzika trenutno nije dostupna na mom YouTube kanalu, ali rad na tom projektu bio je nešto u čemu sam istinski uživao. To mi je još jednom pokazalo da muzika uvijek pronađe svoj put i način da se izrazi, bez obzira na okolnosti”.

Upravo u tome leži jedan od zanimljivijih paradoksa njegove karijere: muzičar koji je proveo godine na pozornicama, prateći velike izvođače pred brojnom publikom, istovremeno je gradio vlastiti opus koji je tek čekao priliku da dobije pun koncertni život.

Dio tog rada danas je dostupan na njegovom YouTube kanalu wwatra gdje objavljuje nove pjesme i spotove. Digitalna platforma tako postaje prostor u kojem autorski materijal konačno može doći do publike, nezavisno od toga postoji li u datom trenutku bend spreman da ga iznese na pozornicu.

S obzirom na to u njegovom opusu čisto ljubavne pjesme i nisu često zastupljene otkrio nam je  zašto baš sada baš ova pjesma . “ Ne znam možemo li promijeniti svijet, ali znam da ga nećemo učiniti boljim ako izgubimo sposobnost da volimo jedni druge. Mislim da nam upravo to danas najviše treba. Zato ova pjesma — baš sada.”

Za kraj razgovora pitali smo Alena na čemu trenutno radi, šta slijedi u skorijoj budučnosti i vjeruje li da će njegova autorska muzika uskorodobiti i svoj koncertni život. O novim pjesmama koje su se pojavile ove godine kaže kako nisu najava novog albuma, već početak jednog novog autorskog opusa koji će obilježiti ovu deceniju, te dalje poručuje:

“Kako se ja mijenjam kao čovjek, tako se mijenja i moja muzika. U tom novom ciklusu bit će i pjesama koje su nastale ili započete prije deset i više godina, ali nikada nisu bile završene. Sada im dajem novo ruho, u skladu s vremenom u kojem živimo, ali i vlastitim promjenama. Trenutno radim upravo na tome. Važno je napomenuti da se moja muzika, osim na YouTube kanalu wwatra, može pronaći i na svim važnijim digitalnim platformama, poput Spotifyja Apple Musica i drugih, zahvaljujući digitalnoj distribuciji. Što se tiče koncertnog života moje muzike, nisam pretjerani optimista, ali nikad ne treba isključiti mogućnost da se stvari promijene. U muzici je, ipak, sve moguće.

Priča o Alenu Ekmečiću nije samo priča o gitaristi i basisti koji je svirao s brojnim poznatim imenima. To je i priča o autoru koji je, uprkos dugogodišnjem radu u tuđim projektima, sačuvao prostor za vlastite ideje. Od prvih punkerskih nastupa u Sarajevu, preko ratnih koncertnih aktivnosti i velikih turneja, do današnjeg rada u kućnom studiju, njegov put pokazuje da muzička karijera ne mora uvijek biti određena hitovima i velikim diskografskim kampanjama. Ponekad je najvažniji upravo ono što nastaje u pozadini, daleko od pozornice, dok pjesme čekaju svoj trenutak. A Ekmečić, sudeći prema svemu što je do sada radio, još uvijek ima mnogo toga da kaže kroz muziku.

Svi oni koji su ulaznice za festival već su kupljeni online, svoje ulaznice trebaju preuzeti na box officeu. Ulaznice se dalje prodaju online na ovom linku , bez provizije i dodatnih troškova. Za dodatne informacije o programu i ulaznicama otvorena je info linija Jazz Festa 033 550 481.

Ovogodišnje festivalsko izdanje kojim se obilježava 30 godina rada Jazz Festa Sarajevo bit će održano od 4. do 7. novembra u Narodnom pozorištu i Pozorištu mladih. Festival će otvoriti jedan od najznačajnijih velikih orkestara ovog dijela Evrope – Makedonski nacionalni jazz orkestar sa dirigentom Vladimirom Nikolovom predstavit će album Macedonian Dreams, a uslijedit će svjetska premijera ansambla Damira Imamovića sa muzičarima iz Turske, Slovenije, Francuske i Nizozemske. 

Alfredo Rodríguez se vraća u Sarajevo sa svojim bendom i čuvenim perkusionistom Pedritom Martínezom i portugalskom vokalistikom Alenom Sinkëy. Patricia Brennan je proglašena dvije godine zaredom vibrafonistom godine od strane magazina Downbeat, a njeni albumi također dvije godine zaredom albumima godine. Na Jazz Fest Sarajevo dolazi sa svojim septetom proglašenim ove godine bendom godine – zvijezdom u usponu. 

Mladi berlinski pijanista i producent Moses Yoofee nastupiće sa svojim triomom koji kritika smatra jednim od najatraktivnijih mladih bendova na evropskoj sceni. Zvuk Havane u Sarajevu donijet će i Harold López-Nussa sa svojim triomom, dok će festival zatvoriti palestinski pijanista, kompozitor i pjevač Faraj Suleiman sa svojim francuskim triomom. 

U Pozorištu mladih nastupiće izuzetni makedonski duo Dobrila & Dorian, te atraktivni tandem Obradović-Tixier, koji čine hrvatska bubnjarka Lada Obradović i francuski pijanista David Tixier. 30 godina Jazz Festa obilježit će atraktivni program u kojem svako voli muziku može pronaći najmanje jedan koncert za sebe.