Postoje umjetnici čiji se značaj može izmjeriti nagradama, brojem albuma i velikim saradnjama. A postoje i oni čiji se pravi značaj vidi tek onda kada shvatimo da su promijenili samu mapu umjetničkog prostora kojim su se kretali. Cassandra Wilson pripadala je ovoj drugoj, rjeđoj skupini.

Velika američka jazz vokalistica, tekstopisacica i producentica preminula je 2. septembra 2026. godine u svom rodnom Jacksonu u Mississippiju, u 70. godini života. Njenu smrt potvrdio je dugogodišnji menadžer Robert Torre. Uzrok smrti nije objavljen. Vijest o njenom odlasku potvrdila je i Nacionalna zadužbina za umjetnost (NEA), institucija koja ju je 2022. godine proglasila Jazz Masterom.

Vijest o njenom odlasku obišla je svijet jazza, ali Wilsonin život i umjetnost ne mogu se svesti na nekoliko rečenica iz osmrtnice.

Iza nje ostaje više od četiri decenije karijere, dva Grammyja, status NEA Jazz Mastera, više od dvadeset izdanja pod vlastitim imenom i saradnje s nekim od najvažnijih muzičara svoga vremena. Ali prije svega ostaje nešto mnogo teže mjerljivo: kako piše NEA, mogućnost da nakon Cassandre Wilson jazz više nikada ne posmatramo potpuno istim očima.

Njen glas bio je dubok, taman, rezonantan, gotovo zemljan. Ali sama boja glasa nije bila ono što ju je učinilo posebnom.

Bilo je to ono što je činila prostorom oko njega.

Wilson je znala ostaviti tišinu između dvije fraze. Znala je usporiti pjesmu do granice mirovanja, izbaciti očekivani ritam, pomjeriti emocionalni naglasak i od poznate melodije napraviti nešto što više nije pripadalo samo originalnom izvođaču.

Pjesma bi, nakon susreta s njom, postajala Cassandra Wilson, njen zaštitni znak.

OD MISSISSIPPIJA DO NEW YORKA

Rođena 4. decembra 1955. godine u Jacksonu, Cassandra Fowlkes Wilson odrasla je u porodici duboko povezanoj s muzikom. Njen otac Herman Fowlkes bio je jazz gitarista i basista, dok je majka Mary bila učiteljica i zaljubljenica u Motown i soul.

Muzika je zato u njenom životu postojala prije nego što je postala profesija.

Klavir je počela svirati sa šest godina, gitaru sa dvanaest, a kasnije je učila i klarinet. Kao tinejdžerka počela je pisati pjesme. Studirala je na Millsaps Collegeu, a potom završila studij masovnih komunikacija na Jackson State Universityju. U međuvremenu je određeno vrijeme provela u New Orleansu, gradu čija će muzička tradicija dodatno proširiti njene horizonte.

Ali najvažniji korak dogodio se 1982. godine, kada se preselila u New York.

Tamo je ušla u jedan od najzanimljivijih kreativnih krugova američkog jazza osamdesetih. Povezala se sa saksofonistom Steveom Colemanom i postala dio M-Base Collectivea, pokreta koji je jazz pokušavao osloboditi konvencionalnih obrazaca, povezujući složene ritmove, improvizaciju, funk, savremenu kompoziciju i afroameričku muzičku tradiciju. U isto vrijeme, kako piše NEA, nastupala je i s avangardnim triom New Air Henryja Threadgilla.

Za Wilson je to bila škola slobode.

Njeni prvi albumi, od Point of View i Days Aweigh do kasnijih snimaka prije dolaska u Blue Note, pokazuju umjetnicu koja još uvijek traži vlastiti jezik. Njeni korijeni u M-Baseu ostali su važni, ali Wilson je ubrzo pronašla drugačiji prostor za svoj vokalni izraz — akustičniji, intimniji i dublje povezan s muzikom njenog djetinjstva.

A onda je došao album koji će promijeniti sve.

BLUE LIGHT ’TIL DAWN: TRENUTAK PREOKRETA

Godine 1993. Cassandra Wilson objavila je Blue Light ’Til Dawn, svoj prvi album za Blue Note Records.

U historiji savremenog vokalnog jazza postoje albumi koji označe jednu karijeru. A postoje i oni koji otvore novi put čitavoj generaciji. Blue Light ’Til Dawn bio je upravo takav album.

Producent Craig Street pomogao je Wilson da izgradi akustični, prozračni zvuk u kojem su gitara, perkusije i njen glas dobili gotovo podjednaku važnost. Wilson se udaljila od klasičnog piano-trio okruženja i počela graditi muziku koja je više ličila na pejzaž nego na konvencionalni jazz aranžman.

Na albumu su se našle pjesme Roberta Johnsona, Joni Mitchell, Van Morrisona i Ann Peebles, uz Wilsonine vlastite kompozicije.

Ali ključ nije bio u izboru pjesama. Ključ je bio u načinu na koji ih je preoblikovala.

Wilson je pokazala da jazz pjevačica ne mora biti zarobljena u „Great American Songbooku“ da bi bila autentična jazz umjetnica. Blues, folk, rock i country mogli su postati dio istog jezika.

Robert Johnson više nije bio samo blues legenda. Joni Mitchell više nije bila samo kantautorica. Van Morrison više nije bio samo rock muzičar. U njenom svijetu, svi su oni postali dio jedne iste muzičke priče.

Upravo je taj pristup, prema ocjeni NEA, pomogao Wilson da kroz interpretiranje i reinventiranje pjesama i stilova od bluesa do afro-kubanske muzike, countryja i folka proširi samu definiciju jazza i njegovu publiku.

Blue Light ’Til Dawn nije bio samo uspješan album, to je bio manifest.

Poruka da se jazz može vratiti svojim korijenima upravo tako što će prestati strahovati od muzike koja se nalazi izvan njegovih granica.

OD NEW MOON DAUGHTER DO MILESA DAVISA

Dvije godine kasnije Wilson je objavila New Moon Daughter i otišla još dalje.

Ako je prethodni album bio otvaranje vrata, ovaj je pokazao koliko je prostor iza njih velik.

Na albumu su se susreli jazz, blues, country, folk i rock, a Wilson je ponovo uzela pjesme drugih autora i pretvorila ih u vlastiti umjetnički materijal. Hank Williams, Son House i U2 našli su se u istom svijetu.

Kako piše AP News, album je 1997. godine donio Wilson prvi Grammy za najbolji jazz vokalni album.

Ono što je bilo posebno važno nije bila samo nagrada. Wilson je dokazala da interpretacija može biti jednako autorski čin kao pisanje pjesme. Nije bilo važno ko je prvi otpjevao određenu kompoziciju. Važno je bilo šta će se dogoditi kada kroz nju prođe glas Cassandre Wilson.

Njen sljedeći veliki korak bio je Traveling Miles, projekt posvećen muzici Milesa Davisa. Wilson nije željela napraviti konvencionalni tribute album. Željela je razumjeti Davisa, njegov odnos prema melodiji, prostoru i improvizaciji, i zatim njegovu muziku prevesti u vlastiti jezik.

Projekt je proizašao i iz Wilsoninog ranijeg rada s Wyntonom Marsalisom i njenog učešća u njegovom djelu Blood on the Fields.

To mnogo govori o njenom načinu razmišljanja.

Wilson nije pravila spomenike.

Vodila je razgovore s velikanima.

I zato Traveling Miles nije zvučao kao pokušaj da postane Miles Davis.

Zvučao je kao Cassandra Wilson koja razgovara s Milesom Davisom.

MUZIKA KOJA SE VRATILA KUĆI

Belly of the Sun iz 2002. godine bio je u izvjesnom smislu povratak kući.

Wilson je u svojoj muzici sve više otvarala prostor Mississippi bluesu, countryju, soulu i južnjačkim muzičkim tradicijama. Njen rodni kraj nije bio samo biografska fusnota; postajao je temelj zvuka.

Nakon toga dolaze Glamoured, album koji je još snažnije istakao Wilson kao autoricu, zatim Thunderbird, produciran u saradnji s T Bone Burnettom, koji je njen zvuk ponovo pomjerio prema savremenijoj produkciji i novim teksturama.

Nije slučajno što se Wilson tokom karijere stalno mijenjala. Ona nije željela napraviti karijeru od ponavljanja vlastitog uspjeha. Svaki album bio je novo pitanje.

Šta još može biti jazz? Šta još može biti pjesma? Koliko daleko možemo otići, a da ne izgubimo ono najvažnije?

Loverly iz 2008. bio je, paradoksalno, povratak jazz standardima, ali sada iz potpuno drugačije perspektive. Nakon godina provedenih u širenju granica, Wilson je mogla vratiti standarde u svoj svijet bez potrebe da dokazuje pripada li jazzu.

Za Loverly je 2009. osvojila drugi Grammy. Tako je njena diskografija postala nešto mnogo veće od zbirke albuma.

Bila je mapa njenog umjetničkog putovanja.

Od M-Basea do Blue Notea. Od bluesa do Milesa Davisa. Od Mississippija do New Yorka. Od američkog Juga do svjetskih pozornica.

BILLIE HOLIDAY I POSLJEDNJE VELIKO POGLAVLJE

Godine 2015. Wilson je objavila Coming Forth by Day, album posvećen Billie Holiday, povodom stogodišnjice njenog rođenja.

Bio je to susret s jednom od najvećih figura jazz vokala. Ali ponovo — Wilson nije pokušala imitirati. To bi bilo suprotno svemu što je predstavljala.

Umjesto toga, Billie Holiday prošla je kroz Wilsonin vlastiti umjetnički jezik: kroz tamu, prostor, blues, teksturu i sjećanje. Wilson je time pokazala jednu od najvažnijih osobina velikog interpretatora: poštovati prethodnika ne znači zvučati kao on, znači nastaviti tamo gdje je on stao.

Coming Forth by Day tako je postao više od tribute albuma. Bio je razgovor između dvije velike jazz vokalistice koje pripadaju različitim generacijama, ali dijele istu sposobnost da tekst pretvore u iskustvo.

Wilson je povodom Holidayine stogodišnjice održala i poseban koncert u Apollo Theatru u Harlemu.

Bio je to simboličan susret s historijom.

CASSANDRA WILSON IZMEĐU VELIKANA

Njena vlastita diskografija samo je jedan dio priče.

Wilson je tokom karijere sarađivala s umjetnicima poput Terencea Blancharda, Billa Frisella, Charlieja Hadena, Davea Hollanda, Pata Methenyja, Jasona Morana, Angelique Kidjo, Luthera Vandrossa i Wyntona Marsalisa. Među muzičarima koje je okupljala oko svojih projekata bili su i Terri Lyne Carrington, Olu Dara, Lonnie Plaxico, Marvin Sewell i Jacky Terrasson, dok su se u njenoj muzici pojavljivali i umjetnici izvan strogo jazzovskog kruga, poput Keb’ Mo’a, Marca Ribota i Chrisa Whitleyja.

A među svim tim saradnjama posebno mjesto zauzima Marsalisov Blood on the Fields.

Djelo je 1997. godine dobilo Pulitzerovu nagradu za muziku i postalo prva jazz kompozicija kojoj je pripalo to priznanje.

Wilson je tako bila dio jednog od ključnih trenutaka u procesu kojim je jazz sve snažnije zauzimao svoje mjesto unutar šireg američkog kulturnog kanona.

Ali ona nikada nije djelovala kao umjetnica koja pokušava dokazati da jazz zaslužuje mjesto za stolom.

Ona je jednostavno sjela za taj sto.

„NAJBOLJA AMERIČKA PJEVAČICA“

Nagrade i priznanja samo su potvrđivali ono što je njen rad već govorio o njoj.

Wilson je dva puta osvojila Grammy, a Time ju je 2001. godine nazvao „America’s Best Singer“. Dobila je Miles Davis Prize na Međunarodnom jazz festivalu u Montrealu, Mississippi Governor’s Award for Artistic Excellence in Music, a njeno ime upisano je i na Mississippi Blues Trail. NEA navodi i počasne doktorate Millsaps Collegea, The New Schoola i Berklee College of Musica.

Ali možda je najvažnije priznanje stiglo 2022. godine.

Tada je Cassandra Wilson proglašena NEA Jazz Masterom.

U američkoj kulturi to nije obična nagrada. To je priznanje za životni doprinos jazzu.

NEA je Wilson prepoznala upravo zbog njenog doprinosa širenju mogućnosti ove muzike — zbog načina na koji je interpretirala i reinventirala pjesme i stilove od bluesa i countryja do afro-kubanske muzike, istovremeno šireći publiku za jazz.

I tu se možda nalazi najpreciznija definicija njenog značaja.

Cassandra Wilson nije bila umjetnica koja je povremeno izlazila iz jazza.

Ona je pomjerila granice onoga što jazz uopće može biti.

NASLJEĐE KOJE NE STANE U DISKOGRAFIJU

Možda će se njen najveći utjecaj tek sada potpuno razumjeti.

Jer Wilson nije ostavila samo određeni način pjevanja. Ostavila je dozvolu.

Dozvolu mlađim muzičarima da ne moraju birati između tradicije i slobode. Da blues može biti jazz. Da country može biti jazz. Da rock pjesma može postati jazz pjesma bez gubitka vlastitog identiteta. Da standard može zvučati kao da je napisan danas. Da pjevačica može uzeti pjesmu Billie Holiday i poštovati je bez imitacije. Da može uzeti muziku Milesa Davisa i napraviti od nje vlastiti razgovor.

I možda upravo zato Wilsonin utjecaj nije moguće svesti na jednu tehniku ili jedan stil.

Njen najveći dar bio je sloboda.

VRATILA SE U GRAD IZ KOJEG JE KRENULA

Postoji nešto gotovo poetsko u činjenici da je Cassandra Wilson posljednje dane života provela u Jacksonu.

Grad iz kojeg je krenula. Grad čiji su blues, gospel, soul i južnjačke muzičke tradicije postali temelj njenog umjetničkog identiteta.

Iz Jacksona je otišla u New Orleans.

Iz New Orleansa u New York.

Iz New Yorka u svijet.

A onda se vratila kući.

Ali ono što je ponijela iz Mississippija više nije pripadalo samo Mississippiju.

Njen glas čuli su na pozornicama širom svijeta. Njena muzika putovala je mnogo dalje od geografije njenog rođenja, ali nikada nije izgubila osjećaj mjesta iz kojeg je potekla.

Prema pisanju AP News-a, gradonačelnik Jacksona John Horhn nakon vijesti o njenoj smrti opisao je Wilson kao izuzetnu kćer svog grada i istakao da je svojom muzikom širom svijeta nosila zvuk, duh i historiju Mississippija. Jon Batiste također je govorio o njenom ogromnom utjecaju, posebno o načinu na koji je povezivala folk, R&B, dijasporsku, eksperimentalnu i popularnu muziku.

Možda je upravo to najbolja slika njenog života.

Otići dovoljno daleko da bi cijeli svijet čuo odakle dolaziš.

„BIO JE TO DIVAN ŽIVOT“

Kada je 2022. godine primala priznanje NEA Jazz Master, Wilson je govorila o životu u muzici, ljudima koje je susretala, muzičarima s kojima je radila i publici koja ju je pratila kroz decenije.

Na kraju je svoj životni put sažela jednostavno:

„It’s been a wonderful life.“

„Bio je to divan život.“

I teško je zamisliti bolji završetak priče o Cassandri Wilson.

Jer njen život nije bio samo niz albuma, Grammyja, turneja i velikih saradnji.

Bio je to život umjetnice koja je odbila prihvatiti da muzika mora imati granice.

Zato danas, kada ponovo slušamo Blue Light ’Til Dawn, New Moon Daughter, Traveling Miles, Belly of the Sun, Glamoured, Thunderbird, Loverly ili Coming Forth by Day, ne slušamo samo diskografiju jedne velike jazz pjevačice.

Slušamo putanju jednog umjetničkog života.

Čujemo Mississippi.

Čujemo blues.

Čujemo New York.

Čujemo Milesa.

Čujemo Billie.

Čujemo jazz.

Ali iznad svega čujemo Cassandru Wilson.

Umjetnicu koja je shvatila da tradicija nije nešto što treba konzervirati, nego nešto što treba nastaviti.

Da pjesma nije mrtva kada je napisana. Da može dobiti novi život kada kroz nju prođe pravi glas. I da jazz nije ograda.

Jazz je prostor slobode.

Cassandra Wilson provela je čitav život šireći taj prostor.

I zato njen glas neće otići s njom.

Ostat će u pjesmama. U tišini između dvije fraze. U dubokom tonu koji se pojavi gotovo neprimjetno, a onda ispuni cijelu prostoriju. U svakom mladom muzičaru koji će jednog dana uzeti pjesmu izvan jazz kanona i pitati se:

Šta bi se dogodilo kada bih je otpjevao drugačije?

To je možda najveći trag koji umjetnik može ostaviti.

Ne da ga drugi kopiraju.

Nego da ih oslobodi da pronađu vlastiti glas.

Cassandra Wilson upravo je to učinila.

I zato njena muzika ne pripada prošlosti.Ona tek treba da nastavi živjeti.

O romanu su razgovarali Elvedin Nezirović i Elvis Ljajić, otvarajući niz tema koje nadilaze temu  knjige i zadiru u pitanja odnosa književnosti i historije, ličnog i kolektivnog sjećanja, rata, identiteta i podjela koje nastavljaju oblikovati živote ljudi dugo nakon završetka sukoba.

Poseban dio razgovora bio je posvećen ratnom iskustvu i načinu na koji ono ulazi u književni tekst. Nezirović je govorio o stvarnim događajima, ljudima i svjedočanstvima koji su poslužili kao polazište za oblikovanje književnih likova, ali i o granici između dokumentarnog materijala i fikcije. U tom kontekstu govorilo se i o odgovornosti pisca prema historijskim činjenicama, naročito kada književnost zahvata iskustva koja su još uvijek dio živog i nerijetko bolnog društvenog sjećanja.

Roman „Sandro“, objavljen 2024. godine u izdanju Buybooka, polazi od životne priče autorovog prijatelja iz djetinjstva, ali se kroz nju otvara mnogo šira slika Mostara i generacije čije je odrastanje prekinuto ratom. Pitanja porijekla, pripadnosti i identiteta u romanu nisu tretirana kao apstraktne kategorije, nego kao sile koje u određenim historijskim okolnostima neposredno određuju ljudsku sudbinu.

Promocija je bila prilika i za osvrt na Nezirovićev dosadašnji književni opus. Govorilo se o njegovim ranije objavljenim romanima i kontinuitetu tema kojima se autor vraća iz različitih perspektiva te položaju pojedinca unutar velikih društvenih lomova.

Razgovor je pokazao i koliko književnost može biti važan prostor za razumijevanje iskustava koja često ostaju izvan zvaničnih historijskih narativa. Upravo u prostoru između ličnog svjedočenja i književne interpretacije otvara se mogućnost da se prošlost sagleda iz perspektive pojedinca, sa svim njenim proturječnostima, lomovima i nijansama koje opće historijske slike često ne mogu obuhvatiti.

U tom smislu, razgovor s Elvedinom Nezirevićem nije bio samo predstavljanje jednog romana, nego i razgovor o ulozi književnosti u čuvanju složenosti ljudskog iskustva i stvaranju prostora u kojem se o prošlosti može govoriti bez pojednostavljivanja i gotovih odgovora. Roman „Sandro“, kao i druga djela Elvedina Nezirovića te naslovi savremenih bosanskohercegovačkih autora, dostupni su korisnicima u fondu Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine.

Turneja povezuje Banja Luku, Rijeku, Novi Sad i Prištinu i donosi muzički program koji ljubav postavlja u centar – ne kao romantični kliše, već kao mogući odgovor na svijet podijeljen krizama, strahom i neizvjesnošću.

Ako je kriza globalna, može li ljubav biti globalni odgovor?

„Lovers Tour“ polazi upravo od tog pitanja. U trenutku kada se čini da su granice između ljudi sve izraženije, No Borders Orchestra kroz muziku bira da govori o onome što nas povezuje. Ljubav se ovdje ne pojavljuje samo kao intimno ili romantično osjećanje, već kao prostor bliskosti, solidarnosti, empatije i kao aktivan izbor da se ponovo uspostavi odnos sa drugim.

Legendarni reditelj Brett Bailey režira koncert

Iako se ljubav u muzici često povezuje sa romantičnim melodijama i arijama, „Lovers Tour“ bira drugačiji put. Program će donijeti savremene, uzbudljive i višeslojne kompozicije koje temu ljubavi otvaraju iz različitih perspektiva. Na programu je nagrađivano djelo hrvatske kompozitorke Sare Glojnaric, ali i dirljivo djelo Gavina Bryersa nastalo na bazi melodije koju je 60-tih godina otpjevao beskućnik na ulicama Londona, a koju je Bryers sasvim slučajno snimio.

Kao posebno uzbudljivu činjenicu izdvajamo da će koncert režirati legendarni reditelj iz Južne Afrike Brett Bailey, poznat po svom vrlo provokativnom, vizuelno snažnom teatru. Ovim koncertom, No Borders Orchestra nastavlja sa teatarskim elementima u svojim projektima.

No Borders Orchestra – Lovers Tour regionalnu turneju započinje koncertom u Banjoj Luci 6. septembra 2026. godine, u okviru festivala A String Fest u Banskom dvoru, nakon čega 8. septembra nastupa u Rijeci, u prostoru Exportdrva. Turneja se potom nastavlja u Novom Sadu, gdje će No Borders Orchestra 10. septembra održati koncert u Sinagogi, dok je završni nastup zakazan za 6. oktobar u Prištini, u Ateljeu Palate omladine i sporta.Turneju su podržali: Sigrid Rausing Trust, Fond za otvoreno društvo Zapadni Balkan, A String Fest i Grad Rijeka.

Postoje umjetnici koji muziku izvode na pozornicama, pred publikom koja je došla da ih sluša. A postoje i oni čiji instrument u jednom trenutku prestane biti samo instrument i postane svjedok vremena. Denys Karachevtsev pripada ovoj drugoj vrsti umjetnika.

Njegovo violončelo već godinama putuje između umjetnosti i stvarnosti, između koncertnih prostora i mjesta na kojima je život ugrožen, između ruševina i nade. Za njega muzika nije bijeg od stvarnosti. Ona je način da se stvarnost razumije, da se o njoj govori i da se čovjek, čak i u najtežim okolnostima, suprotstavi njenom uništenju.

Kada je 2022. godine ruska invazija stigla do njegovog rodnog Harkiva, Karachevtsev nije ostao samo posmatrač događaja. Uzeo je violončelo i izašao među ruševine svog grada. Tamo je svirao Bacha.

U gradu pod raketnim napadima, među zgradama koje su nosile tragove razaranja, njegova muzika dobila je sasvim drugo značenje. Nije to više bio samo koncert. Bio je to umjetnički čin otpora, poruka da grad nije mrtav i da se život, uprkos svemu, ne može svesti na ruševine.

Karachevtsev je tada svoj umjetnički angažman usmjerio i prema konkretnom pomaganju ljudima i obnovi Harkiva, koristeći svoj rad i javne nastupe za podizanje svijesti i podršku humanitarnim naporima. Njegova priča tako je postala priča o umjetniku koji ne pristaje da umjetnost bude izdvojena od života.

Od Harkiva do Sarajeva

Zato njegov današnji dolazak u Sarajevo nije tek gostovanje jednog ukrajinskog violončeliste na festivalu. Naime, u okviru 8. Sarajevo Festa, Denys Karachevtsev izveo je koncert „Nemoj se naviknuti: Sarajevo – Harkiv“, ali je njegov nastup imao posebno snažnu simboliku. Nenajavljeno je svirao u Ferhadiji, kod Vijećnice te u blizini grobalja „Stadion“ i „Lav“ – na mjestima koja nose duboku memoriju Sarajeva i na kojima je tokom opsade svirao Vedran Smajlović.

Tako se danas dogodio jedan od onih rijetkih umjetničkih susreta koje nije moguće posmatrati samo kroz prizmu muzike. Susreli su se Sarajevo i Harkiv. Susrela su se dva grada obilježena ratom. I, možda najvažnije, susrela su se dvojica umjetnika koji su u različitim vremenima i različitim ratovima učinili gotovo isto – uzeli violončelo i svirali dok su oko njih padale granate.

Vedran Smajlović svirao je u opkoljenom Sarajevu. Denys Karachevtsev svirao je u napadnutom Harkivu.

Jedan je postao simbol kulturnog otpora Sarajeva, drugi jedan od prepoznatljivih umjetničkih glasova ratom pogođene Ukrajine.

Zbog toga Karachevtsevov današnji nastup ima snagu svojevrsnog umjetničkog dijaloga sa Smajlovićem. On ne dolazi da ponovi njegov čin, nego da mu oda počast i nastavi ono što taj čin simbolizira – vjeru da čovjek ne smije dopustiti da mu rat oduzme ljudskost.

U njegovom violončelu danas se zato mogla čuti i historija Sarajeva, ali i sadašnjost Harkiva.

Od ruševina Harkiva do sarajevskih ulica – Denys Karachevtsev pokazao je da umjetnost ne mora zaustaviti rat da bi mu se suprotstavila. Dovoljno je da sačuva ono što rat najviše želi uništiti: čovjekovu vjeru u život, dostojanstvo i mir.

Naslov projekta “Nemoj se naviknuti: sarajevo – harkiv” možda najbolje objašnjava njegovu umjetničku filozofiju.

„Ne navikavajte se na rat, ne dopustite da brutalna sila postane dio ‘normalnog’ života“, poručuje Karachevtsev.

„Nemojte se naviknuti na rat“

To je mnogo više od festivalske poruke. Jer najveća opasnost rata nije samo u njegovom nasilju. Ona je i u trenutku kada se čovjek počne navikavati na njega.

Na slike ruševina. Na vijesti o poginulima. Na djecu koja odrastaju uz sirene. Na gradove koji nestaju. Na činjenicu da se patnja drugih ljudi počne doživljavati kao nešto što je daleko i što nas se ne tiče. Karachevtsev se upravo tome suprotstavlja. Njegov odgovor je umjetnost. Njegov način borbe nije uništavanje, nego stvaranje.

„Kao civilizacija imamo šansu samo ako naučimo stvarati zajedno, umjesto da uništavamo“, kaže ukrajinski umjetnik.

U toj rečenici sadržana je suština njegovog djelovanja. On vjeruje da umjetnost može povezivati ljude upravo onda kada ih rat pokušava razdvojiti. Zato Sarajevo za njega nije samo još jedan grad u kojem je nastupio. Sarajevo je grad čiji stanovnici razumiju ono što on nosi iz Harkiva.

„Za mene je veoma važno razgovarati s ljudima koji razumiju šta rat zapravo jeste“, kaže Karachevtsev. A malo je gradova u Evropi koji tu rečenicu mogu razumjeti dublje od Sarajeva.

Violončelo kao glas kulturnog otpora

Na sarajevskim ulicama Karachevtsev je izvodio improvizacije i fragmente djela Zoltana Almašija, Viktora Rekala, Johanna Sebastiana Bacha i Gaspara Cassadóa.

Ali ono što se čulo nije bila samo muzika. U zvuku violončela bila je prisutna memorija. Bila je prisutna bol jednog grada i nada drugog. Bio je prisutan Harkiv, ali i Sarajevo. Bio je prisutan Vedran Smajlović, ali i svi oni ljudi koji su tokom ratova pokušavali sačuvati nešto što je veće od samog preživljavanja – dostojanstvo.

Jer kultura ne nestaje kada počne rat. Naprotiv, tada postaje još važnija.

U trenucima kada se ruše zgrade, umjetnost pokušava sačuvati čovjeka. Kada se uništavaju biblioteke, pozorišta, muzeji i koncertne dvorane, ona podsjeća da grad nije samo ono što je izgrađeno od betona. Grad čine njegova sjećanja, njegova kultura, njegovi ljudi i njihova sposobnost da i nakon svega ponovo stvaraju.

Karachevtsev upravo zato svojim djelovanjem pruža ono što bismo mogli nazvati kulturnim otporom.

On ne dopušta da rat bude jedina priča o njegovom gradu. Harkiv nije samo grad koji je napadnut. Harkiv je grad koji svira.

Sarajevo i Harkiv – veza koja je preživjela vrijeme

Kada govori o današnjem koncertu, Karachevtsev kaže da osjeća kako se na sarajevskim ulicama približava „nečemu svetom“, povezujući Sarajevo i Harkiv, Bosnu i Hercegovinu i Ukrajinu.

Upravo tu njegov umjetnički gest dobija svoju najdublju vrijednost. On ne pokušava izbrisati razliku između dva rata, niti izjednačiti različita historijska iskustva. On ih povezuje kroz ono što im je zajedničko – iskustvo čovjeka koji pokušava sačuvati život i dostojanstvo dok ga nasilje pokušava pretvoriti u broj.

Sarajevo je prošlo kroz četiri godine opsade. Harkiv od 2022. godine živi pod prijetnjom rata. Vrijeme i okolnosti nisu isti, ali ljudska potreba za mirom jeste. Zato je Karachevtsev u Sarajevu pronašao ljude koji razumiju njegovu poruku bez potrebe za velikim objašnjenjima. Ovdje se zna šta znači preživljavati. Zna se šta znači nadati se.

I zna se koliko je teško ponovo izgraditi život nakon što rat pokuša uništiti sve što je čovjek smatrao sigurnim.

Od ruševina do nade

Možda upravo zato put Denysa Karachevtseva od ruševina Harkiva do ulica Sarajeva ima tako snažnu simboliku.

Prije četiri godine svirao je među ostacima grada koji je bio pod napadom. Danas svira u gradu koji je prije više od tri decenije prošao kroz gotovo isto iskustvo. Ali između te dvije slike postoji nešto mnogo važnije od rata. Postoji nada da gradovi mogu biti obnovljeni, da ljudi mogu ponovo živjeti, da umjetnici mogu ponovo stati na pozornicu, da se djeca mogu vratiti u škole bez straha.

I da kultura može biti most između ljudi koji su nekada bili udaljeni hiljadama kilometara. Karachevtsev zato svoje današnje sviranje u Sarajevu posvećuje Vedranu Smajloviću i historiji ovog grada. To je istovremeno i njegov naklon Sarajevu i njegova poruka Harkivu. Poruka da grad može biti ranjen, ali ne mora biti poražen. Da se zgrade mogu srušiti, ali da kultura može preživjeti, da se instrument može uzeti u ruke čak i kada oko njega padaju granate.

I da umjetnik može biti borac za mir upravo onda kada u ruke uzme ono što najbolje zna – svoj instrument. Denys Karachevtsev danas nije svirao samo za Sarajevo. Svirao je iz Sarajeva za Harkiv. I dok je njegov violončelo odzvanjalo ulicama grada koji je nekada bio pod opsadom, činilo se kao da se preko vremena i prostora uspostavlja nevidljiva veza između dva grada. Između dva rata, između dva umjetnika, između jednog sjećanja i jedne nade.

Zagrebačka rock scena ostala je bez jednog od svojih prepoznatljivih, ali nikada nametljivih protagonista. Deni Kožić, gitarist, pjevač i kantautor koji je desetljećima prolazio kroz različite bendove, saradnje i muzičke projekte, preminuo je u 62. godini. Vijest o njegovom odlasku objavljena je 1. septembra, a iza njega je ostala karijera koja se proteže kroz nekoliko generacija zagrebačkog i regionalnog rocka.

Njegovo ime možda nije bilo među onima koja su punila naslovnice, ali je Kožić bio jedan od muzičara koji su povezivali različite dijelove scene. Svirao je s Jurom Stublićem i Filmom, Psihomodo Popom, Pips, Chips & Videoclips, Pjerom Žardinom i grupom Psi od slame, Den Derijem i drugim sastavima. Bio je, kako ga je opisao Dubravko Ivaniš Ripper, „muzičar od glave do pete“, ali i čovjek s kojim je prijateljstvo trajalo daleko izvan pozornice.

Od školskog benda do zagrebačke scene

Kožićeva priča s glazbom počela je mnogo prije nego što je postao dio poznatih bendova. Prvi sastav, Obiteljsku zavjeru, osnovao je još u osmom razredu sa Sašom Brnčićem i Kamenkom Šimunovićem. Početkom osamdesetih, dok je pohađao Školu primijenjene umjetnosti, upoznao je Vlatka Ćavara Bradu i Roberta Jurića Juru, s kojima će osnovati Ritam s ovoga svijeta.

Bio je to bend koji je pripadao novoj zagrebačkoj rock generaciji. Njihov prvi album objavljen je 1986. godine, a na njemu su gostovali neki od tada najvažnijih muzičara scene – među njima Margita Stefanović iz EKV-a, članovi brass sekcije Haustora i Marino Pelajić iz Filma. Album je producirao Vedran Božić. Nakon promotivnih koncerata Kožić napušta bend, ali se time zapravo otvara novo poglavlje njegove karijere.

Ubrzo se pridružuje Juri Stubliću i Filmu. Svirao je u periodu u kojem je bend stvarao materijal koji će ostati važan dio regionalne rock memorije, a Kožić se našao i na albumu „Zemlja sreće“. Na tom izdanju, uz njega su svirali i muzičari poput Laze Ristovskog, Vlatka Stefanovskog, Massima Savića i drugih.

A onda je došao trenutak koji će ga učiniti prepoznatljivim i ljudima koji možda nisu znali njegovo ime.

U spotu za pjesmu „Dobre vibracije“ Jure Stublića i Filma, Kožić se pojavljuje s gitarom na vrhu zgrade na zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Ta slika, gitarist na vrhu Zagreba, ostala je jedna od upečatljivih vizualnih uspomena na tadašnju muzičku scenu.

Glazbenik koji je povezivao različite generacije

Kožićeva karijera nakon toga nije išla jednom pravolinijskom putanjom. Upravo suprotno – mijenjao je bendove, surađivao s različitim autorima i kretao se između različitih poetika zagrebačke scene.

Svirao je s Psihomodo Popom, a članovi benda su ga još 2009. godine opisivali kao dugogodišnjeg prijatelja i pozvali ga da im se pridruži na koncertu u Boogaloou, gdje je svirao akustičnu i električnu gitaru. Kasnije je bio dio koncertne ere Pips, Chips & Videoclips vezane uz album „Drveće i rijeke“.

Bio je i član Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, a njegov interes za različite oblike umjetničkog izraza vidi se i u tome što je učestvovao kao jedan od autora radiodrame „Univerzalnih 87 jada“, emitirane na Radiju 101 tokom Univerzijade u Zagrebu 1987. godine.

Zato se njegova karijera teško može svesti na popis bendova. Kožić je bio dio jedne šire zagrebačke muzičke mreže u kojoj su se susretali rock, alternativna scena, kantautorstvo, radio, vizualna umjetnost i brojni individualni projekti.

Nakon godina u tuđim bendovima – vlastiti glas

Možda je najzanimljiviji dio Kožićeve priče počeo tek mnogo godina nakon njegovih prvih bendova.

Nakon desetljeća provedenih kao gitarist i saradnik drugih izvođača, 2014. godine odlučio je napraviti nešto sasvim svoje. Objavio je pjesmu „Nasukan“, svoj prvi solo singl, i započeo novu fazu u kojoj više nije bio samo gitarist koji daje svoj doprinos tuđoj pjesmi – postao je kantautor.

Uslijedili su „Major Tom“, „Eko gorivo“ i „Dvoje“, duet s Ljubicom Gurdulić, nekadašnjom članicom Svadbasa, u produkciji Tina Ostreša.

U intervjuu povodom početka solo karijere Kožić je govorio upravo o toj potrebi da nakon godina provedenih uz druge izvođače napokon vlastiti talent, iskustvo i emocije pretoči u vlastitu muziku. Njegove nove pjesme tada su opisivane kao lične, emotivne, pomalo ispovjedne i iskrene. „Major Tom“, na primjer, koristio je motiv Bowiejevog lika kako bi govorio o savremenim dilemama i problemima komunikacije.

U tome je, možda, i najvažniji ključ za razumijevanje Denija Kožića.

Nije imao potrebu biti najglasniji.

Nakon svega što je prošao, nakon desetljeća provedenih na pozornicama uz druge muzičare, njegova vlastita muzika nije pokušavala dokazati da je upravo on najveći gitarist ili autor. Bila je jednostavna, i neposredna osoba. U njegovim pjesmama osjećalo se iskustvo čovjeka koji je dugo bio dio tuđih priča i koji je tek kasnije odlučio ispričati svoju.

Trag koji nije stao u diskografiju

Zato se Kožićev odlazak ne može mjeriti samo brojem albuma, bendova i snimaka na kojima je učestvovao.

Njegov trag nalazi se u različitim vremenima zagrebačkog rocka – od ranih osamdesetih i Ritma s ovoga svijeta, preko Filma i kultnih spotova, do Psihomodo Popa, Pipsa i njegovih vlastitih pjesama. Bio je jedan od onih muzičara koji su prelazili iz benda u bend, iz jedne generacije u drugu, povezujući ljude i stilove.

I možda upravo zato njegovo ime neće ostati vezano samo za jednu pjesmu ili jedan bend.

Ostat će u onoj poznatoj slici gitarista na vrhu zagrebačke zgrade. U zvuku albuma koje su stvarali važni bendovi regionalne scene. U sjećanjima kolega koji su ga poznavali mnogo duže nego što traje jedan album ili koncert. I u nekoliko vlastitih pjesama koje je, nakon svega, ostavio kao dokaz da je iza gitarista koji je desetljećima svirao uz druge uvijek postojao i autor koji je imao nešto svoje reći.

Deni Kožić otišao je iznenada, ali je iza njega ostala jedna od onih karijera koje se ne mogu svesti na jednu biografsku rečenicu.

Jer neki muzičari nisu važni samo zato što su bili na pozornici.

Važni su zato što su bili dio scene. A Deni Kožić bio je upravo to.

Emiru Suljagiću, direktoru Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, večeras je u Narodnom pozorištu Sarajevo, u okviru 8. Sarajevo Festa, dodijeljena nagrada „Zdravko Grebo“ za kritički diskurs za 2026. godinu.

O nagradi “Zdravko Grebo”

Nagrada „Zdravko Grebo“ za kritički diskurs ustanovljena je u okviru Sarajevo Festa u čast profesora Zdravka Grebe i njegove akademske i javne borbe za slobodu mišljenja i izražavanja. Grebo, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i jedan od najznačajnijih javnih intelektualaca novije historije Bosne i Hercegovine, bio je osnivač Fonda otvoreno društvo BiH, Helsinškog parlamenta građana i gradskog radija ZID te dugogodišnji zagovornik ljudskih prava i demokratije.

Nagrada koja nosi njegovo ime dodjeljuje se autorima, novinarima i javnim intelektualcima koji se kritički, hrabro i principijelno bave društvenim i političkim temama prošlosti i sadašnjosti regiona.

Ovogodišnju odluku jednoglasno je donio žiri u sastavu Aida Čerkez, Dino Mustafić i Haris Pašović, prepoznajući u Suljagićevom višedecenijskom javnom i intelektualnom djelovanju upravo onu vrstu hrabrog, kritičkog i principijelnog angažmana kakav simbolizira ime profesora Zdravka Grebe.

Od memorijalnog centra do UN-a

Suljagić je svoju javnu biografiju izgradio na ličnom iskustvu jednog od najtežih zločina počinjenih u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Kao dvadesetogodišnjak preživio je genocid u Srebrenici, a deset godina kasnije svoje iskustvo pretočio u knjigu „Razglednica iz groba“, prvo svjedočanstvo preživjelog Srebreničanina o genocidu objavljeno na engleskom jeziku, koje je kasnije prevedeno na devet jezika.

Njegova borba za istinu nije, međutim, ostala samo u prostoru ličnog svjedočenja. Kao novinar, od 2002. do 2004. godine izvještavao je iz Haga sa suđenja pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, gdje je među prvima objavio dokaze o direktnom učešću Miloševićevog režima u genocidu u Srebrenici. Godine 2019. preuzeo je funkciju direktora Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, institucije koja čuva sjećanje na više od 8.000 ubijenih Srebreničana.

Upravo je pod njegovim vodstvom Memorijalni centar počeo mijenjati svoje mjesto u javnom prostoru. Od memorijalnog mjesta posvećenog prvenstveno komemoraciji žrtava genocida, razvijao se u instituciju koja istražuje, dokumentuje i proizvodi znanje o genocidu i njegovim posljedicama, ali i gradi međunarodnu mrežu saradnje.

Suljagić je pokrenuo razvojnu strategiju Centra i institucionalizirao njegov istraživački i obrazovni rad kroz Odjel za istraživanje i edukaciju o genocidu, uspostavljen 2023. godine. Centar je istovremeno izgradio gotovo pedeset partnerstava širom svijeta, povezujući Srebrenicu s najznačajnijim institucijama koje se bave sjećanjem, genocidom i zaštitom ljudskih prava.

Među njima su United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu i Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) sa sjedištem u Hagu, čiji je forenzički rad od presudnog značaja za identifikaciju žrtava i rad Memorijalnog centra. Posebno mjesto u tom međunarodnom djelovanju zauzimaju Ujedinjene nacije.

Zajedno s Majkama Srebrenice, Suljagić je predvodio zagovaračku kampanju koja je 2024. godine rezultirala usvajanjem Rezolucije Generalne skupštine UN-a kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Time je Srebrenica dobila trajno mjesto u zvaničnom kalendaru međunarodne zajednice.

Principjelne borbe koje je vodio

Ali upravo u načinu na koji se odnosio prema pritiscima i vlastitoj političkoj i društvenoj sredini žiri je prepoznao jednu od ključnih karakteristika Suljagićevog javnog djelovanja.

Njegov angažman godinama je obilježen sukobom s negiranjem i relativizacijom genocida, posebno političkim strukturama u Republici Srpskoj, ali i dijelovima javnog, političkog i medijskog prostora u Srbiji. Na pokušaje stvaranja alternativnih narativa o Srebrenici odgovarao je dokumentima, sudski utvrđenim činjenicama i godišnjim izvještajima o negiranju genocida, koji su postali važan izvor za istraživače i institucije u zemlji i svijetu.

Istovremeno, pritisci nisu dolazili samo izvana. Memorijalni centar i njegovi saradnici suočavali su se s institucionalnim i političkim pritiscima, uključujući saslušanja pred tužilaštvima u Republici Srpskoj i sporove vezane za proširenje zakonom propisanog mandata Centra. Međunarodna podrška koju su u tim okolnostima pružali partneri Centra pokazala je, kako ocjenjuje žiri, da je institucija izgrađena u Potočarima postala dio šire međunarodne mreže institucija koje štite kulturu sjećanja i suočavanje s prošlošću.

No, ono što Suljagićev javni angažman čini posebno prepoznatljivim jeste činjenica da njegovi principijelni stavovi nisu bili usmjereni samo prema drugima.

Još kao ministar obrazovanja Kantona Sarajevo 2011. godine donio je odluku da ocjena iz vjeronauke ne ulazi u opći uspjeh učenika, nastojeći, kako je obrazlagao, spriječiti diskriminaciju djece koja taj predmet ne pohađaju. Odluka je izazvala snažne pritiske i prijetnje, nakon kojih je podnio ostavku.

Godinama kasnije, kao direktor Memorijalnog centra, našao se pod kritikama dijela bošnjačke javnosti zbog odbijanja da se institucija povezuje s aktuelnim političkim sukobima i ratom u Gazi. Ostao je pri stavu da misija Centra mora ostati vezana za ono zbog čega je osnovan – genocid u Srebrenici i sjećanje na njegove žrtve.

Jedan od najsnažnijih primjera takvog odnosa prema vlastitoj zajednici dogodio se u Potočarima, kada je pred predstavnicima Svjetskog jevrejskog kongresa javno uputio izvinjenje za zločine koje su tokom Drugog svjetskog rata počinili pripadnici Handžar divizije, bošnjačke jedinice u službi nacističke Njemačke.

Za žiri upravo ti primjeri pokazuju kontinuitet jednog istog principa: Suljagić svoj javni integritet nije gradio udovoljavanjem vlastitoj zajednici, već spremnošću da zastupa ono što smatra istinitim i pravednim, čak i onda kada ga takav stav politički, profesionalno ili lično košta.

U tom smislu, nagrada „Zdravko Grebo“ nije priznanje samo za njegov rad na čelu Memorijalnog centra. Ona je priznanje načinu na koji je lično iskustvo genocida pretvorio u javni rad, a instituciju posvećenu sjećanju na žrtve izgradio u mjesto istraživanja, obrazovanja, međunarodne saradnje i borbe protiv negiranja.

Žiri je ocijenio da je taj doprinos monumentalan upravo zato što nadilazi granice Srebrenice i Bosne i Hercegovine. Memorijalni centar je, pod Suljagićevim vodstvom, postao institucija koja iskustvo jednog naroda pretvara u univerzalno pitanje prevencije genocida i odgovornosti prema prošlosti.

Takav spoj ličnog svjedočenja, intelektualnog rada, institucionalne izgradnje i principijelnog javnog djelovanja, zaključio je žiri, u punom je duhu nasljeđa Zdravka Grebe. Dosadašnji laureati bili su Dragan Markovina, Arijana Saračević Helać, Robert Botteri i Tarik Haverić.

U okviru Festivala plesa i umjetnosti Dansar, od 17. do 20. septembra, renomirani španski sastav nastupit će u tri bh. grada: Mostaru 17. septembra u 20:00 sati u HD Herceg Stjepan Kosača, Sarajevu 19. septembra u 20:00 sati u Bosanskom kulturnom centru te Tuzli 20. septembra u 19:30 sati u Bosanskom kulturnom centru. Nakon velikog uspjeha Gran Gala Flamenco showa i dva rasprodana nastupa u sarajevskom BKC-u prošle jeseni, Festival Dansar nastavlja publici u Bosni i Hercegovini predstavljati vrhunske umjetnike i različita lica flamenca.

„U septembru će bh. publika uživati u autentičnom iskustvu flamenca direktno iz Sevilje, iz srca Andaluzije i kolijevke ove jedinstvene umjetnosti, koja je prepoznata kao nematerijalna baština čovječanstva i upisana na UNESCO listu. Flamenko je mnogo više od plesa i čine ga tri osnovna elementa: cante (pjevanje), toque (gitara) i baile (ples). Publika u Mostaru, Sarajevu i Tuzli imat će priliku uživo gledati kako sve ove elemente u duboko emotivnu izvedbu stapaju vrhunski umjetnici“, istakao je suorganizator Festivala Dansar, Enis Avdić.

Performans PURO (španski: čist, izvoran, autentičan) spaja pažljivo oblikovane koreografije i muzičke kompozicije sa sirovom energijom improvizacije, ostavljajući umjetnicima prostor da na sceni pokažu šta znaju i svaki nastup pretvore u jedinstveno iskustvo. Baš onako kako se flamenko više od dva stoljeća izvodi na pozornicama tablaoa u gradovima kao što su Sevilja, Jerez de la Frontera, Cadiz, Granada, Cordoba ili Malaga.

U ovom flamenko spektaklu tokom augusta uživala je publika u Budimpešti i Oslu, a već početkom oktobra, nakon tri nastupa u Bosni i Hercegovini, ovaj sjajni sastav predstavit će PURO ljubiteljima flamenka na Malti.

„Gostovanje Puerto Flamenca predstavlja i važan novi korak za Festival Dansar jer prvi put festivalski program izlazi izvan Sarajeva. Sretni smo što će publika u tri bh. grada imati priliku doživjeti jedinstveno iskustvo autentične španske flamenko tradicije“, dodao je Avdić.

Puerto Flamenco osnovan je u Sevilji 2004. godine, a trupa je tokom više od dvije decenije izgradila prepoznatljiv umjetnički izraz duboko ukorijenjen u tradicionalnom flamencu, uz savremeni pristup scenskoj izvedbi. Njeni umjetnici nastupali su na prestižnim pozornicama i festivalima širom svijeta, među kojima su Bienal de Flamenco de Sevilla, Festival de Jerez, WOMAD, Sziget Festival, Montreux Jazz Festival, QPAC Theatre u Brisbaneu, Pittsburgh Guitar Festival i Malta Arts Festival.

Ovogodišnji Festival Dansar i dolazak renomiranih umjetnika iz Španije podržali su Federalno ministarstvo okoliša i turizma, Ambasada Španije u Bosni i Hercegovini, Grad Sarajevo i Turistička zajednica Kantona Sarajevo – Visit Sarajevo. Ulaznice su u prodaji online na platformi ENTRIO, te na dobro poznatim fizičkim prodajnim mjestima širom BiH.

Ovogodišnji festival u središte stavlja temu „Život“, kroz koju savremeni teatar i umjetnost donose snažne priče o čovjeku, slobodi i dostojanstvu, ali i propituju borbu za život i snagu umjetnosti da se suprotstavi razaranju i smrti.

Sarajevo Fest otvoren je predstavom „Smrt u Dubrovniku“ autora i reditelja Petra Pejakovića. Riječ je o snažnoj i emotivnoj predstavi koja se bavi bombardovanjem Dubrovnika 1991. godine, otvarajući pitanja ličnog i kolektivnog sjećanja, posljedica rata i potrebe da se kroz umjetnost razumiju događaji koji su obilježili jednu generaciju.

Upravo kroz ovu predstavu Sarajevo Fest otvorio je ovogodišnju temu „Život“ – kao pitanje, vrijednost i borbu koja se, u vremenu novih ratova i stradanja širom svijeta, ponovo nameće kao jedno od najvažnijih pitanja našeg vremena.

„Rodio sam se u Kotoru 1970. godine. Majka je studirala u Dubrovniku i bila je na praksi u Boki. Otac se vratio kod svojih nakon završenog fakulteta u Beogradu i zaposlio se. Hrvatica i Crnogorac strašno su se zavoljeli. Mogu reći, bez bojazni od otrcane fraze, da sam dijete ljubavi. Kada sam imao godinu dana, oni su se rastali. Uvijek mi se činilo da nikada to nisu preboljeli. Nisam ni ja. Majka me je povela kao bebu kod svojih na sjeverni Jadran. Tada sam prvi put prešao Debeli brijeg. Narednih dvadeset godina prelazio sam taj brijeg stalno. Stotinama puta. Kako sam rastao, sve češće i češće. Za mene je taj brijeg uvijek bio mjesto čežnje, susreta i spajanja. I Dubrovnik sa njim zajedno.

Kada je vojska ‘91. prešla Debeli brijeg i krenula u napad na Dubrovnik, nisam mogao da povjerujem da se to dešava. Ne mogu ni danas. I to je to. Danas, trideset i tri godine kasnije, radim predstavu o tim događajima. Zato što hoću da razumijem da bih vjerovao. I prije svega zato što znam da je Debeli brijeg mjesto spajanja i ljubavi. I to želim da podijelim. To je jedini prolaz“, zapisao je reditelj Petar Pejaković.

Uloge u predstavi ostvarili su Slaviša Grubiša, Emir Ćatović, Pavle Prelević, Miloš Kašćelan, Kristijan Blečić i Maša Božović.

Predstava je realizovana u produkciji Dramskog studija Prazan Prostor, u saradnji sa Akcijom za ljudska prava.

Osmo izdanje Sarajevo Festa traje do 7. septembra, a publiku tokom festivalskih dana očekuje program posvećen savremenom teatru i umjetnosti, kroz koji će biti otvorene brojne društvene, političke i ljudske teme.

Partneri 8. Sarajevo Festa su Ministarstvo kulture i sporta Federacije BiH, Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, Federalno ministarstvo okoliša i turizma, Općina Centar Sarajevo, Goethe-Institut Bosna i Hercegovina, Grad Sarajevo, Adam Mickiewicz Institute, Onassis Stegi, Ambasada Republike Grčke u Bosni i Hercegovini i Turistička zajednica Kantona Sarajevo.

Ulaznice za sve predstave u okviru 8. Sarajevo Festa mogu se kupiti putem platforme karter.ba i na blagajni Narodnog pozorišta Sarajevo.

Šta ostaje od jednog prijateljstva kada između djetinjstva i odraslog života stane rat? Kako se sjećamo grada u kojem smo odrastali kada se taj grad nepovratno promijeni? I koliko historija jednog vremena može odrediti život pojedinca?

O tim, ali i brojnim drugim pitanjima bit će riječi na promociji romana „Sandro“ Elvedina Nezirovića, koja će biti održana u srijedu, 2. septembra 2026. godine u 19 sati, u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Sa autorom će o romanu razgovarati Elvis Ljajić.

Objavljen 2024. godine u izdanju izdavačke kuće Buybook, „Sandro“ je četvrti roman Elvedina Nezirovića i još jedno djelo u kojem se autor vraća Mostaru, njegovoj novijoj historiji i iskustvu generacije čije je odrastanje obilježio rat.

U središtu romana nalazi se Sandro, Nezirovićev prijatelj iz djetinjstva. Njegova životna priča postaje mnogo više od portreta jednog čovjeka. Ona prerasta u književno svjedočenje o jednom vremenu, jednom gradu i generaciji koja je morala odrastati u okolnostima u kojima su se djetinjstvo i rat sudarali na najbrutalniji način.

Nezirović u romanu povezuje lična sjećanja, dokumentarnost i književnu rekonstrukciju, stvarajući priču koja se kreće između privatnog i kolektivnog, između onoga čega se čovjek sjeća i onoga što je historija ostavila iza sebe.

Mostar u „Sandru“ nije samo mjesto radnje. On postaje jedan od ključnih likova priče – grad s vlastitim ranama, podjelama, sjećanjima i ljudima koji pokušavaju razumjeti šta im se dogodilo. Kroz sudbinu glavnog junaka otvara se pitanje koliko dugo rat traje nakon što prestane pucnjava i kako njegove posljedice nastavljaju živjeti u ljudima, njihovim odnosima i sjećanjima.

Upravo zbog toga „Sandro“ nije samo roman o prošlosti. To je priča o sjećanju koje traje, o prijateljstvu koje ostaje zapisano u čovjeku i o potrebi da se vlastita prošlost razumije kako bi se moglo nastaviti dalje.

Elvedin Nezirović jedan je od značajnih autora savremene bosanskohercegovačke književnosti. Objavio je zbirke poezije „Bezdan“, „Zvijer iz hotelske sobe“ i „Propovijedanje bluesa“, zbirku priča „Toliko o tome“, knjigu eseja, tekstova i kolumni „Deblokada grada“, kao i romane „Boja zemlje“, „Ništa lakše od umiranja“, „Ono o čemu se ne može govoriti“ i „Sandro“.

Za svoj književni rad i društveni angažman dobio je više priznanja, među kojima su nagrade „Stevan Sremac“ i „Predrag Matvejević“.

Promocija „Sandra“ bit će ujedno i prvi program saradnje Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine i Književnog kornera, zamišljen kao prostor susreta savremenih autora, književnih kritičara i čitalaca.

U vremenu u kojem se o prošlosti često govori kroz velike historijske narative i statistike, roman „Sandro“ vraća fokus na ono najvažnije – čovjeka i njegovu priču.

A upravo će ta priča biti povod za prvi književni razgovor u okviru novog programa.

Promocija Romana „Sandro“

Elvedin Nezirović i Elvis Ljajić
Srijeda, 2. septembar 2026. godine u 19:00 sati
Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine
Zmaja od Bosne 8b, SarajevoUlaz je slobodan.

Autorski projekat Mone Muratović, izveden zajedno s Vedranom Vujicom, publici je donio spoj muzike i pozorišnog izraza. Koncert je realizovan u saradnji s Muzejom Sarajeva.

U ambijentu Svrzine kuće, jednog od najznačajnijih svjedoka prošlosti Sarajeva, sevdah je večeras dobio prostor u kojem su se muzika, historija i intimne ljudske priče susrele u jedinstvenoj umjetničkoj cjelini.

„Sevdah – World Reconnected“ nastao je iz višegodišnjeg muzičkog, kulturološkog i antropološkog istraživanja Mone Muratović, posvećenog sevdahu kao jednom od najznačajnijih izraza bosanskohercegovačke kulturne baštine.
Koncipiran na granici između koncerta i pozorišne predstave, program kroz muziku i scenski izraz govori o Sarajevu – gradu čija je historija ispisivana različitim kulturama i tradicijama, ali i o ljudima čije su se sudbine, ljubavi, gubici i sjećanja prenosili kroz generacije.

U središtu ove umjetničke priče nalazi se ideja sevdaha kao mjesta susreta. Susreta različitih kultura i iskustava, ali i prošlosti i sadašnjosti. Upravo kroz takav pristup „Sevdah – World Reconnected“ postavlja pitanje šta je sevdah nekada značio, šta je sačuvano do danas i na koji način ovaj tradicionalni izraz može pronaći svoje novo mjesto u savremenom vremenu.

Večerašnji koncert u Svrzinoj kući dodatno je naglasio tu povezanost između prostora, muzike i sjećanja. U kući koja pripada kulturnom naslijeđu Sarajeva, sevdah nije bio samo podsjećanje na prošlost, već umjetnički način da se ta prošlost ponovo poveže sa sadašnjim trenutkom.

Upravo je u tome i posebnost projekta „Sevdah – World Reconnected“ – u pokušaju da se sevdah sagleda šire od njegove muzičke forme, kao prostor u kojem se susreću različitosti koje su kroz historiju oblikovale Sarajevo.

Program „Kultura na ulice!“ Narodnog pozorišta Sarajevo zamišljen je kao otvoren prostor umjetničkog susreta sa građanima. Multimedijalni karakter programa obuhvata različite oblike umjetničkog izraza, s ciljem da profesionalni mladi umjetnici i vrhunske umjetničke produkcije budu dostupni široj publici i izvan tradicionalnih scenskih prostora.

Specijalni program „Kultura na ulice!“ održava se pod pokroviteljstvom Vlade Kantona Sarajevo, a ulaz na sve programe u njegovoj produkciji je besplatan.

Kada je Sliman Mansour 1973. godine naslikao starog čovjeka koji na leđima nosi Jerusalem, nije mogao znati koliko će ta slika nadživjeti trenutak u kojem je nastala. Camel of Hardships postat će jedno od najprepoznatljivijih djela palestinske umjetnosti, ali i nešto više od slike: čovjek koji nosi grad na svojim leđima postao je simbol naroda koji svoju zemlju, sjećanje i pripadnost nosi sa sobom.

Više od pet desetljeća kasnije, nakon Mansourove smrti u Jerusalemu u 79. godini, ta slika ponovo govori. Palestinski pjesnik Mosab Abu Toha podsjetio je da ono što Palestinci danas nose nije samo ono što je prikazano na Mansourovoj slici, već su to i ruševine domova, tijela najmilijih, iščupana stabla i ostatke mjesta koja su nekada bila njihova svakodnevica. Jedna slika tako je nastavila mijenjati svoje značenje zajedno s vremenom, ali nikada nije izgubila ono osnovno: čovjek koji na leđima nosi svoju zemlju.

Mansour je rođen 1947. godine u Birzeitu, samo godinu prije Nakbe. Njegov život i umjetnost zato su gotovo nerazdvojivi od historije Palestine. Odrastao je u vremenu u kojem su se granice, sela i životi ljudi mijenjali, a pitanje pripadnosti zemlji postajalo pitanje opstanka.

Ipak, Mansour nije svoju umjetnost gradio samo od prizora stradanja. Naprotiv. U njegovim djelima stalno se vraćaju ljudi, tradicionalna odjeća, žene, seljaci, masline, Jerusalem i palestinski pejzaži. Upravo je u tome bila njegova posebna snaga: nije samo prikazivao ono što je Palestini oduzimano, već je slikao ono što nije želio dopustiti da bude zaboravljeno.

Zato je njegov rad s vremenom postao svojevrsni arhiv palestinskog života.

Kada su političke okolnosti počele određivati šta se smije prikazivati, a šta ne, umjetnost je za Mansoura i njegove kolege prestala biti samo prostor ličnog izražavanja. Tokom Prve intifade okupili su se oko kolektiva New Vision i odlučili bojkotovati izraelske umjetničke materijale.

Na prvi pogled, moglo bi izgledati kao mali čin – jednostavno ne kupovati određene boje ili platna. Ali iza toga stajala je mnogo veća ideja. Ako je i materijal potreban za stvaranje umjetnosti dolazio kroz sistem nad kojim nisu imali kontrolu, palestinski umjetnici odlučili su pronaći vlastite materijale. Okrenuli su se zemlji oko sebe: blatu, slami, kani, drvetu i drugim lokalnim materijalima.

Tako je i sama zemlja postala dio umjetničkog otpora.

Mansour je posebno koristio blato i slamu. Materijal koji je pripadao svakodnevnom životu pretvarao je u umjetničko djelo, kao da je želio pokazati da se palestinska umjetnost ne može odvojiti od palestinske zemlje. Nije im bila potrebna tuđa infrastruktura da bi govorili o sebi. Mogli su uzeti ono što im je bilo pod nogama i od toga napraviti vlastiti jezik otpora.

U tom potezu nalazi se možda i jedna od najvažnijih ideja Mansourove umjetnosti: zemlja nije bila samo tema njegovih slika, ona je bila njihov materijal.

Kasnije će se u njegovom radu sve snažnije pojavljivati maslina. Drvo koje je generacijama vezano za palestinski pejzaž postalo je simbol zemlje, korijena i trajanja. Mansour je jednom govorio o pejzažu kao o umjetničkom djelu predaka. U njegovom slikarstvu zato pejzaž nikada nije bio samo pejzaž. Iza njega su stajali ljudi koji su tu zemlju obrađivali, sela koja su postojala, generacije koje su je nasljeđivale i sjećanje koje se prenosilo dalje.

Zbog toga su njegova djela često povezivale prošlost, sadašnjost i ono što tek treba biti sačuvano za budućnost.

Mansour je slikao Palestinu kakva je bila prije nego što je postala ono što je danas, ali i Palestinu koju je gledao oko sebe. Bilježio je život prije okupacije i promjene koje su dolazile poslije nje. Njegov rad tako je postao način da se dokumentuje ono što se mijenjalo, nestajalo ili bilo potiskivano iz kolektivnog pogleda.

I upravo tu njegova umjetnost prelazi granicu između slike i svjedočanstva.

Njegov angažman kao umjetnika imao je svoju cijenu. Zbog svog rada bio je pritvaran, ispitivan i suočavao se s pritiscima izraelskih vlasti. Ipak, ono što je smatrao svojom najvažnijom odgovornošću nije bilo samo prikazati otpor. Bilo je pokazati da palestinski život postoji – da umjetnost može živjeti i pod pritiskom, ali i da iz tog pritiska može nastati svjesni otpor.

U intervjuu iz 2023. godine objasnio je da je čak i samo palestinsko postojanje – biti tu, disati, razmišljati – postalo osjetljivo pitanje. Zato je, govorio je, zadatak umjetnika i intelektualca jednostavan, ali istovremeno ogroman: reći svijetu „mi smo ovdje“.

Ta rečenica možda najbolje objašnjava njegovih više od šest decenija rada.

Jer Mansour nije morao na svakoj slici crtati rat da bi njegova umjetnost bila politička.

Ponekad je bilo dovoljno naslikati ženu u tradicionalnoj palestinskoj odjeći, maslinu, seljaka, kuću, Jerusalem, čovjeka koji nosi grad.

U svijetu u kojem se identitet pokušava izbrisati, samo njegovo očuvanje može postati čin otpora.

Zato su ga nakon smrti palestinske institucije opisale kao jednog od stubova savremene palestinske vizuelne umjetnosti, dok su međunarodne umjetničke institucije njegov rad prepoznale kao ključni dio vizuelnog jezika palestinskog identiteta i otpora. Kustosica Malu Halasa nazvala ga je stubom palestinske moderne umjetnosti, dok je njegov rad u umjetničkom svijetu opisivan kao neizostavan dio palestinskog vizuelnog sjećanja.

Ali možda je najvažnije ono što je sam Mansour ostavio iza sebe.

Ne samo slike.

Ostavio je trag o tome kako izgleda kada umjetnik više od pola stoljeća živi unutar historije koju istovremeno pokušava dokumentovati. Ostavio je ljude koje je slikao, zemlju koju je čuvao na platnu, materijale koje je uzimao iz vlastitog okruženja i simbole kojima je davao novi život.

Njegova umjetnost nije pokušavala govoriti umjesto Palestine.

Pokušavala je omogućiti Palestini da govori sama za sebe – iz vlastitog iskustva, vlastitog sjećanja i vlastite historije.

Zato je Mansourova najpoznatija slika možda i najprikladnija slika za oproštaj od njega. Na njoj je čovjek koji nosi Jerusalem.

Mansour je čitav život nosio Palestinu na sličan način – kroz svoja djela, kroz sjećanje, kroz zemlju i kroz priču o ljudima koji na njoj žive.

A kada je 2023. godine govorio o svojoj borbi, nije je opisao samo kao političku. Govorio je o potrebi da svijetu dokaže da su Palestinci potpuna ljudska bića, ništa manje od bilo kojeg drugog naroda.

Možda je upravo zato njegov odlazak više od smrti jednog umjetnika. Jer čovjek koji je toliko dugo slikao da bi pokazao „mi smo ovdje“ ostavio je iza sebe djela koja i nakon njegove smrti nastavljaju to isto govoriti. Govoriti jezikom umjetnika koji je odabrao ono što mu je bilo na raspolaganju – zemlju, boju, sjećanje i ljudsko lice – i od toga napravio svoje najjače oružje protiv zaborava. U vremenu u kojem se pred očima svijeta ponovo ruše domovi, nestaju čitave zajednice i brišu tragovi njihovog postojanja, Mansourova umjetnost ostaje da svjedoči: da su bili ovdje, da jesu ovdje i da njihova priča neće nestati zajedno s onim što je uništeno.

Prepoznatljivi po spoju virtuozne interpretacije i kreativnih aranžmana, umjetnici će publici na Trgu Heroja predstaviti gotovo sat vremena muzike koja povezuje različite žanrove i muzičke tradicije. Njihov repertoar obuhvata klasičnu i filmsku muziku, tango i latinoamerički repertoar, francusku šansonu, jazz standarde, sevdah i popularne kompozicije, u originalnim i autorskim aranžmanima za harmoniku i gitaru.

„Veliko mi je zadovoljstvo što ćemo Džanin Zeković i ja, kao CordAria Duo, imati priliku otvoriti ovogodišnje izdanje programa „Kultura na ulice!“ u Sarajevu, na Trgu Heroja. Posebno nam je drago što ćemo muziku iz koncertnih dvorana iznijeti na otvoreni prostor i približiti je publici na jedan neposredniji i drugačiji način“, izjavio je Azmir Halilović iz CordAria Dua.

Koncertni program će obuhvatiti djela i kompozicije poput „Air“, „Café 1930“, „Chiquilín de Bachín“, „Yo soy Maria“, „L’enfant demon“, „La sorciere“, „Liberte est une fleur“, „Tango pour Claude“, „Oblivion“, „ValenTango“ i „Fly Me to the Moon“, uz još jedno muzičko iznenađenje koje su umjetnici ostavili za kraj.

CordAria Duo čine istaknuti bosanskohercegovački umjetnici Azmir Halilović i Džanin Zeković, koji iza sebe imaju bogato koncertno iskustvo u zemlji i inostranstvu. Njihov umjetnički izraz zasniva se na povezivanju različitih muzičkih stilova i epoha, pri čemu harmonika i gitara stvaraju prepoznatljivu zvučnu cjelinu. Upravo kroz spoj klasične virtuoznosti, savremenih aranžmana i raznovrsnog repertoara, CordAria Duo publici pruža drugačije koncertno iskustvo.

Otvaranjem petog izdanja programa „Kultura na ulice!“, Narodno pozorište Sarajevo nastavlja svoju misiju približavanja umjetnosti građanima i izmještanja umjetničkih sadržaja iz tradicionalnih koncertnih i pozorišnih prostora u javni prostor grada.

Multimedijalni program „Kultura na ulice!“ okuplja različite oblike umjetničkog izraza, a njegov cilj je da kroz angažman profesionalnih mladih umjetnika i umjetnica, te vrhunske programe i izvedbe, kulturu i umjetnost učini dostupnijom i neposrednijom široj publici.

Peto izdanje specijalnog programa Narodnog pozorišta Sarajevo „Kultura na ulice!“ održava se pod pokroviteljstvom Vlade Kantona Sarajevo.

Napominjemo, u slučaju vremenskih neprilika, Narodno pozorište Sarajevo zadržava pravo promjene lokacija i termina.Ulaz na sve programe u produkciji specijalnog programa NPS „Kultura na ulice!“ je besplatan.