Sniman pametnim telefonom, film nas vodi u porodičnu kuću u Pruscu pored Donjeg Vakufa koja, trideset godina nakon rata, još stoji kao ruševina, zarasla u paučinu i zaborav administracije, postajući spomenik za status hiljada ljudi koji još čekaju na pravdu i povratak tamo gdje su im korijeni.

Autorica filma Ferida Abdagić je sa nama podijelila svoju priču i emociju povodom nastanka ovog videa kazavši kako je muzika za nju oduvijek bila skriveno, unutrašnje značenje svega što vidi i osjeća, te dalje dodaje: “Najviše od svega, postala je moj sinonim za sigurnost. Kad čujem muziku, mogu da vjerujem da će sve biti ok. Ona je jedini jezik koji ne mora da troši puno riječi jer nas u sekundi odvede tamo gdje razum još uvijek nema ime za našu bol ili našu radost i ja duboko vjerujem da muzika kao takva ima izuzetnu moć iscjeljenja.”

Kad je prvi put u životu čula “Alisu” u njenoj glavi se stvorila slika u kojoj sjedi na stepenicama svoje izgorene kuće u crvenoj suknji. To je bilo prije 17 godina, kad je Alma na svom Facebook profilu otpjevala i odsvirala ovu pjesmu. U tom trenutku nije tome davala naročit značaj, pretpostavljala je da je to tako jer pjesme uvijek idu sa spotovima, pa je to bila samo njena mašta koja je u glavi napravila spot. Sa ove distance sada shvata da je čežnja za domom ujedno i potreba za pripadanjem, pa je upravo zbog toga i “Alisa” postala njen dom.

Ferida dalje priča: “Kad sam počela snimanje filma, nisam odmah razmišljala o Alisi. Vodile su me slike i vizije. Kad zatvorim oči, gledala sam svoj film na velikom platnu i prema toj viziji sam snimala kadrove za njega. Znala sam da će muzika imati veliku ulogu u filmu, ali kroz taj proces me vodila samo pjesma “Ajde Jano kuću da prodamo”. Ništa od tog procesa ne mogu u potpunosti racionalo objasniti jer sam više od svega bila vođena svojom intuicijom. Kad sam završila proces snimanja i kad je bilo vrijeme za montažu tu je nastupila moja najveća kreativna kriza i sumnja u ispravnost puta kojim sam krenula.”

U ovom periodu, Alma je počela raditi na snimanju svog novog materijala i svi oni koji vole “Alisu” navijali su da je snimi iako organski nije pripadala njenoj novoj autorskoj cjelini. Onda je Alma dala Feridi zadatak da osmisli video koji će biti podloga za “Alisu” i ona je znala da će tu biti kadrovi iz filma i znala je da tu mora biti ta crvena suknja. Paralelno sa montažom spota, montažu filma je počela tako što je na timeline u program stavila mp3 “Alise”.Tada je sve dobilo svoj smisao. Zbog toga i na početku videa Alma kaže “Možda je ovo samo za Feridin film”. Tuga iz te pjesme bila je tuga iz koje počinje Feridina filmska priča. U tom trenutku, jedan životni krug se zatvorio.

O ovoj inspirativnoj tugaljci-priči koja je utjelovljena u song “Alisa”, sa perspektivom koja obećava, razgovarali smo sa Almom Abdagić koja nam je dala svoju perspektivu o ovoj temi, kazavši na početku da je pjesma Alisa nastala prije 17 godina, jednog osmog marta i dodaje: “ Kako ju je moja snaha Ferida čula tako je pjesma postala njena. Da bi se to potvrdilo i 17 godina kasnije kad je Ferida snimila svoj art dokumentarac i odlučila da će umjesto najavnog trailera za film snimiti spot za Alisu, koji je, kao i film, snimila mobitelom. Alisa u pjesmi najprije u čudu posmatra mrak u kojem svi skupa živimo. A onda okrene ruke suncu, odlučna da povjeruje u svjetlo i ljubavni rasplet za sve nas. Kao i mnoge moje pjesme, i Alisa je pjesma o parijarhatu. Ali i o ljubvi, čežnji i nadi.

Aranžman je uradio Haris (Abdagić), a bekove je otpjevala naša tetka Zlata. Alisa je jedan mali porodični projekt u kojem skupa oplakujemo kuću koju je rat pretvorio u zgarište. Suosjećajući sa svakom onom i svakim onim koji su napustili svoje kuće i dvorišta zarad ideologija i ratova. Alisa je pjesma, ali i mjesto susreta, razgovora i mirenja, baš kao i Feridin film”.

“Pjesma “Alisa” je mjesto odakle počinjem da pričam svoju priču”, kaže Ferida. Ona je polje tuge koje je morala napustiti da bi dozvolila sebi da krene prema suncu. Ona je u svom prenesenom značenju most između kolektivnog sjećanja i sasvim intimnog, ličnog prostora u kojem svako od nas vodi svoje unutrašnje bitke i ima svoje vlastite strahove.

U Alminom kosmosu, Alisa je arhetip preživljavanja unatoč ranama. Ona je simbol čiste neiskvarene tačke u čovjeku koja odbija da se pokori sivilu i pravilima nametnutih društvenih normi. Ona hoda kroz mrak, nosi teret koji joj ne pripada, ali i dalje bira da osjeća duboko i beskompromisno. Vizuelna tišina videa, dugi kadrovi koji se ponavljaju, zahtijevajući pažnju i usporavanje vremena, u “Alisi” pronalaze svoj savršeni eho. To je onaj mistični susret u kojem se slika i zvuk stapaju u zajedničku utjehu. Kako autorica priznaje, željela je ostaviti prostor ljudima da razmisle zbog čega su tužni i čega se plaše, te dodaje: “Vjerujem da od trenutka takve samospoznaje može početi proces iscjeljenja koji nam je pojedinačno, ali i kao društvu u cjelini prijeko potreban za razrješenja naših preživljenih trauma. Vjerujem da je put do sunca uslovljen istinom i pravdom, ali ne onom koja dolazi izvana, nego onom koju mi iz svog bića donosimo drugim ljudima.”

“Niko se neće vratiti svojoj kuči dok se svi nevratimo kući”

Na kraju, o pjesmi, Ferida kao autorica dokumentarnog filma kaže:

“Almi sam beskrajno zahvalna što je prihvatila da toliko prisvojim nešto što je ona kreirala. Od nekoliko značajnih odnosa koji nas dvije vežu u ovom životu, meni je još uvijek najdominantniji taj da je ona bila moja nastavnica muzičkog obrazovanja u osnovnoj školi u Donjem Vakufu. To nije naročito značajna informacija, koliko je u mom ličnom razvoju bila značajna sloboda koju je Alma kao pedagog unijela u našu učionicu. Ona je bila potpuno nekonvencionalna i netipična nastavnica i donijela nam je jednu spoznaju o tome da učenik može biti odličan i kad ne prati u potpunosti sva nametnuta pravila. Važnije i od toga, nije čak fokus na tome da učenik bude odličan, koliko je važno da ravnopravno pripada, da je prihvaćen i da ima pravo da se čuje njegov glas. To mi je Alma omogućila tad u učionici, a i sada kad mi je dozvolila da uz pomoć “Alise” ispričam kako se osjećam”.

Ferida nam dalje priča kako je na kraju i sa filmom “Zakletva iz bronzanog doba” oslobodila svoju želju da razgovara sa ljudima, da priča o najdubljim osjećajima, tugama, bolovima i strahovima, s velikom nadom da nam svima može pomoći da ozdravimo. Ohrabruje je kad joj stručnjaci na tu temu kažu da ovaj film ima veliki terapeutski potencijal. To je sve što je željela jer cijeli život vjeruje da kreativnost postoji da bi ljudima pomogla, a ne da bismo unutar nje dokazivali svoju vrijednost i osvajali nagrade kao potvrdu naše vrijednosti. U to se, kako nam priča, između ostalog, uvjerila i tokom svoje saradnje sa organizacijom Kuma International u kojoj je jedna sjajna historičarka umjetnosti Claudia Zini prepoznala da će bh. društvu u procesuiranju svih naših trauma biti značajna uloga umjetnosti.   

U ovom razgovoru Ferida spominje ljude koji su joj, poput Alme i Claudie, u ovom procesu došli kao netipična podrška. Iako su u većini slučajeva dio proceduralnog prikupljanja sredstava za projekat, uvjerava nas da su u njenom slučaju to sve bili ljudi koji su iskreno saslušali njenu priču, uvažili njene motive i tek onda odlučili podržati realizaciju u skladu s mogućnostima institucija koje predstavljaju. Prvi u nizu je načelnik Donjeg Vakufa, gospodin Senad Selimović koji je prvi put od rata odvojio budžet za kulturu. Zatim gospođa Fatima Jeleč i ministar Bojan Domić iz Ministarstva obrazovanja, znanosti, mladih, kulture i sporta SBK. Finalnu potvrdu i najznačajniju podršku pružili su u kompaniji BH Telecom kad su se kao Generalni pokrovitelj uključili u relizaciju njene priče. Smatra da ih je važno spominjati i kako bi oni znali kakvu ulogu imaju u životima ljudi kojima je potrebna podrška za kreativno stvaralaštvo. Baš poput umjetnosti same, i oni daju značajan doprinos u iscjeljenju i ja sam im beskrajno zahvalna.

Kako nam autorica filma na kraju sumira: “Ako bismo još malo komentarisali samu pjesmu “Alisa”, kao nezavisno muzičko djelo koje je dospjelo na bh. muzičku scenu, ja se usuđujem tvrditi da je to najljepša i najznačajnija ženska pjesma koju smo mi ikad imali. Sigurna sam da će vrijeme potvrditi moje riječi”.

Kao kruna ove priče dolazi informacija da je dobijena potvrda za premijeru, priča nam Ferida sa velikim ushičenjem: “Još uvijek ne možemo objaviti datum, ali možemo potvrditi da će svjetska premijera mog dokumentarca biti na 32. Sarajevo film festivalu, lokalna u Donjem Vakufu, Bugojnu i Travniku u septembru, a potom ćemo film poslati na putovanje oko svijeta”.

Na kraju zašto se ne nadati nekoj velikoj nagradi što ovaj dokumentarni film svakako zaslužuje, jer Feridina priča je priča bosanska, ali i svjetska dok širom svijeta bjesne ratovi, mira nema ni na vidiku. Mnogi u Gazi i Palestini svoj dom su odavno izgubili, a čežnja za povratkom ostaje kao nada jer ključ još uvijek drže u ruci jer vratit će se jednom svojoj kući.

Na otvorenju izložbe prisutnim su se obratili Taik Ganić , direktor Centra za kulturu Općine Travnik, i Mirza Pašić, koordinator projekta Kinoteke BiH. Tom prilikom je Kinoteci BiH uručena zahvalnica za doprinos i učešće na 20. Travničkim večerima. 

Posjetioci će u narednom periodu u Travniku imati priliku pogledati 50 filmskih plakata nastalih u Bosni i Hercegovini u periodu od 1951. do 2012. godine. Na ovoj izložbi se može vidjeti razvoj grafičkog dizajna u filmskoj umjetnosti i evolucija filmskog plakata – od ručno crtanih i bojenih ostvarenja, preko kombinovanja ilustracije i fotografije, do savremenih dizajnerskih pristupa. 

Ovi plakati nisu samo promotivni materijali, već umjetnička djela, među kojima su radovi priznatih autora poput Safeta Zeca, Ismeta i Ismara Mujezinovića, Franje Likara, Miloša Čirića, Branka Bačanovića, Alije Hafizovića, Čedomira Kostovića, Željke Senečića,… Jedan od najvrijednijih eksponata je plakat za film „Bitka na Neretvi” koji je naslikao Pablo Picasso.

Kinoteka BiH prikupljanjem i arhiviranjem filmova i plakata sistematski čuva i njeguje filmsku baštinu naše zemlje, a Centar za kulturu Općine Travnik je omogućio da se ona i prezentuje stanovnicima i posjetiocima Travnika.

“Pesma govori o prolaznosti vremena, kratkom dahu jednog ljudskog života i peščanoj oluji koja izjeda sećanja, kažu iz dreDDup -a.

Ovo je ujedno i četvrti dreDDup spot koji je urađen upotrebom AI tehnologije, a režiju potpisuje reditelj Mihajlo Obrenov. Bend planira da uradi još nekoliko spotova za numere sa Pan/Dora albuma a već uveliko rade i na svom novom albumu koji bi trebalo da bude gotov krajem godine.

Takodžer bend je krajem juna mjeseca izbacio spot za treći singl sa aktuelnog albuma ‘Pan/Dora’. U pitanju je ebm/industrial pjesma ‘President Evil‘ čija tematika ne može biti aktuelnija. Bend planira da snimi još jedan spota sa ‘Pan/Dora’ albuma, Bend je već uveliko u studiju i radi svoj  novi album.

dreDDup je osnovan u Novom Sadu 1997. godine i danas važi za jednog od pionira industrijal rocka na regionalnoj muzičkoj sceni. Njihov prepoznatljiv izraz spaja rock, big beat, industrial, punk i snažnu elektroniku s mračnim, pomjerenim vizualnim identitetom, zbog čega vlastiti zvuk opisuju kao „masakr industrial“ ili „demonsku elektroniku“. Tokom karijere objavili su jedanaest studijskih albuma, kao i brojna mini i maxi izdanja, a njihov bogat katalog obuhvata i učešća na međunarodnim kompilacijama, kolaborativne projekte te muziku za pozorište, dokumentarne filmove i eksperimentalne umjetničke instalacije.

Naredne, 2027. godine dreDDup planiraju puno velikih projekata za tridesetogodišnjicu aktivnog rada benda. Za sada ih uživo možete videti 15. avgusta u Somboru na kultom FEELGOOD festivalu.

Haddad na Lopud dolazi umjesto prethodno najavljenog bračnog para Omara i Rachel Z Hakim, koji su svoje sudjelovanje morali otkazati zbog zdravstvenih razloga.

Rođen u Clevelandu, Haddad zauzima posebno mjesto na sceni jazza, savremene muzike i različitih muzičkih tradicija svijeta– world music. Njegov muzički izraz nadilazi žanrove i trendove, a univerzalnost njegovog sviranja dovela je do brojnih međunarodnih saradnji. Već više od dvadeset godina stalni je perkusionist Paula Simona, a surađivao je i sa Stingom, Yo-Yo Maom, Esperanzom Spalding, Joeom Lovanom, Daveom Liebmanom, Michaelom Leagueom, osnivačem sastava Snarky Puppy i Bokanté, kompozitorom Osvaldom Golijovom, sopranisticom Dawn Upshaw, brazilskim braćom Assad te ansamblom Paul Winter Consort. Njegovo se ime nalazi na više od 350 objavljenih snimaka, a s vlastitim sastavom Under One Sun 2017. objavio je album koji je izdvojio i časopis DownBeat.

Četvrto izdanje Ponta Lopud Jazz Festivala donosi jedinstvenu priliku za učešće u mentorskom programu koji će voditi cijenjeni svjetski perkusionista Jamey Haddad – iskustvu koje se ne propušta.

Haddad je 2025. uvršten u Kuću slavnih Percussive Arts Society, što se smatra jednim od najviših priznanja u svijetu perkusije. Fulbrightov je stipendist i višestruki dobitnik podrške američke Nacionalne zaklade za umjetnost, časopis DRUM! proglasio ga je 2012. najboljim svjetskim perkusionistom, a Modern Drummer uvrstio među četvoricu vodećih u tom području. Dobitnik je i nagrade Cleveland Arts Prize, a Cleveland Jazz Society proglasio ga je legendom jazza.

Sem sviranja, potrebno je naglasiti i njegov pedagoški rad. Redovni je profesor na uglednom Oberlin Conservatoryju, gdje vodi program Performance and Improv, u kojem klasični i jazz studenti zajedno nastupaju u ansamblima. Ranije je gotovo dva desetljeća predavao na prestižnom bostonskom Berkleeju, gdje je pokrenuo Mixed World Ensemble, ansambl u kojem su međunarodni studenti dobili priliku svirati na tradicijskim instrumentima svojih kultura u jazz kontekstu. Ta ideja dobro sažima njegov pristup muzici i davanju znanja iz širokog spektra muzičkih pravaca.

Tokom festivala, Haddad će voditi masterclassove i radionice, a njegov dolazak dodatno naglašava suštinsku ideju festivalske rezidencije, a to je: da se znanje ne prenosi samo predavanjem, nego zajedničkim sviranjem i neposrednim radom mentora i polaznika.

„Vidim da ste na festivalu već ugostili neke meni srodne muzičke duše – ljude s kojima sam odrastao svirajući. Joe Lovano i Kenny Werner – svi smo zajedno išli u školu i oni znaju govoriti iz srca. Joe je iz Clevelanda; odrastao sam svirajući s njegovim ocem. Svi smo povezani. Jako se radujem dolasku na Lopud i tome što ću biti dio ovog nasljeđa.” Rekao je kratko uoči dolaska  na Ponta Lopud Jauzz Festival  Jamey Haddad.

Program večernjih koncerata ostaje nepromijenjen. Prve festivalske večeri publiku očekuje projekt Portal Camile Meze, u kojem će gitaristica i vokalistica zajedno s Gabrielom Chakarjiem, Alejandrom Sofijom i Eléom Howellom spojiti savremeni jazz, latinoameričku tradiciju i elektronske teksture. Druge večeri nastupa dvojac Rachel Eckroth i John Hadfield s albumom Speaking in Tongues, duboko ukorijenjenim u improvizaciji, dok posljednje večeri Donny McCaslin s Jasonom Lindnerom, Jonathanom Maronom i Antonijem Sánchezom predstavlja izdanje Lullaby for the Lost, energičan spoj jazza i rocka.

Svaka festivalska večer završava zajedničkim jam sessionom sudionika programa i mentora. Ulaznice su dostupne putem sustava Entrio, a sve informacije o programu i popratnim sadržajima bit će dostupne na pontalopud.hr te na društvenim mrežama Kreativne platforme Ponta Lopud.

Na novom albumu Trumpets of Michel-Ange Vol. 2 , Maalouf poziva muzičare koji predstavljaju različite uticajne svjetske tradicije na svoju veselu libansku trubačku zabavu. On izgovara jednu od svojih najzanimljivijih i najisplativijih izjava do sada, zabavnu proslavu kulturnog dijaloga, kolektivne umjetnosti i jedinstvenih mogućnosti četvrttonske trube. 

Ansambl Trumpets of Michel-Ange čini grupa muzičara okupljenih kroz Maaloufovu obrazovnu inicijativu posvećenu četvrttonskoj trubi, koju je razvio njegov otac. Ovdje projekat sazrijeva u nešto spektakularno, blistavo i lijepo izrađeno.

Album putuje daleko izvan geografskih granica Libana. Na albumu čemo pronaći odjeke živahnih tradicija limenih instrumenata New Orleansa, neodoljive kubanske ritmove, evokativne indijske utjecaje, vrući flamenko iz Španije, animirani gospel i brazilsku toplinu. Maalouf i njegovi saradnici majstorski isprepliću ove elemente u kohezivni set stvoren sa znatiželjom, otvorenošću i međusobnim poštovanjem.

Vođen filozofijom koja je pokretala Ibrahima Maaloufa od njegovih početaka, Vol2 nastavlja avanturu započetu oko četvrttonske trube koju je njegov otac izumio 60-ih godina prošlog stoljeća.

Dok je prvi album postavio temelje projekta, ovaj drugi volumen označava pravo predavanje štafete, gdje Michelangelo's Trumpets sada zauzima svoje zasluženo mjesto i potvrđuje snažan kolektivni umjetnički identitet.

Kroz nove kompozicije i prestižne saradnje, Ibrahim Maalouf slavi više nego ikad vrijednosti dijeljenja, ljubavi i prenošenja koje su u srcu ovog muzičkog i ljudskog projekta. Vol2 utjelovljuje pojavu nove generacije muzičara spremnih da ožive ovo naslijeđe i razvijaju se na scenama širom svijeta.

Impresivna ekipa muzičara koje je Maalouf okupio na novom albumu su: Jon Batiste (SAD), Trombon Shorty (SAD), Pedrito Martinez (Kuba), Gonzalo Rubalcaba (Kuba), Nai Barghouti (Palestina-Holandija), Las Migas (Španija), Hamilton de Holanda (Brazil), MonoNeon (SAD), Weedie Richard-SAD In, RasG Richard-SAD In Galliano (Francuska).

Maalouf ostaje vodeća snaga kroz cijeli album, iako često preusmjerava pažnju na sam ansambl, što dovodi do izvanrednog stapanja u dijalogu ekipe okupljene oko Maaloufa.

Četvrttonska truba i dalje je izvor fascinacije. Njen ekspresivni raspon omogućava melodijama da se kreću sa izuzetnim nijansama, povezujući bliskoistočne muzičke tradicije sa jazzom, zapadnom klasičnom muzikom i savremenim formama na načine koji djeluju prirodno.

Maaloufu ovaj instrument pristaje već decenijama, ali Trube Michel-Angea Vol. 2 možda predstavljaju najjasniju demonstraciju njenih mogućnosti u kolektivnom okruženju.

“Razmišljao sam kako obilježiti ovako posebne trenutke u životu, kao što su ove naše tri noći na Koševu, i shvatio da je najljepši poklon koji mogu dati svojoj publici — pjesma. Nešto što će nas uvijek vraćati na te nezaboravne trenutke i emocije koje smo zajedno dijelili”. Izjavio je Dino Merlin.

U vremenu kada digitalna produkcija i umjetna inteligencija sve više oblikuju savremenu muziku, sarajevski muzički čarobnjak se svjesno vraća analognom zvuku – živim instrumentima i emociji koja nastaje u trenutku. Analogni pristup prisutan je i u video spotu koji je režirao Arnej Misirlić. Sve je snimljeno filmskom kamerom na 16-milimetarskoj traci uz pojavljivanje orkestra Muzičke produkcije BHRT, kuće koju je ovaj kantautor oduvijek smatrao svojom, zbog čega ova saradnja nosi dodatnu simboliku.

Premijera pjesme „Zbog tebe” rezervisana je za tri historijska koncerta na stadionu Koševo — 31. jula, 1. i 2. augusta, pred publikom koja će je prva čuti uživo, u noćima koje se već sada najavljuju kao generacijski trenutak koji će ostati upisan u muzičku historiju ovih prostora.

Ogromno interesovanje za koševsku trilogiju Dine Merlina ne jenjava, a zbog kontinuirane potražnje publike za dodatnim sjedećim mjestima, koja su prethodno rasprodana za sva tri datuma, u prodaju je pušten određen broj ulaznica na tribinama s ograničenim pogledom na binu, za sve tri noći.

Ulaznice su dostupne online putem Entrio.ba, na ovlaštenim prodajnim mjestima u Sarajevu — Magaza (Veliki ćurčiluk 20), biletarnica BKC Sarajevo (Branilaca Sarajeva 24) i biletarnica Skenderija Sarajevo (Terezije bb), kao i na svim Entrio prodajnim mjestima u Bosni i Hercegovini, a sve informacije i aktuelnosti dostupne su na dinomerlin.com/live.

Ovih dana, objavljen je remix jedne od manje zapaženih pjesama sa albuma, uz popratni video uradak. Simbolično, i video i zvuk su utemeljeni u nekadašnjoj mostarskoj alternativnoj sceni. Remix potpisuje Midi Brigade, dok je video djelo užičkog video umjetnika i pisca Danila Stojića.

MIDI Brigade je solo projekat Nedima Čišića, koji je polovica kultnog mostarskog elektronskog sastava Vuneny, koji gaji mračniji zvuk, stvaran kroz kombinaciju računara i MIDI i analognih instrumenata.

Video za remix pjesme „True Detectives Salvajes“ potpisuju Danilo Stojić i Marina Milev. Za video edit su korištena dva izvora: kratki igrani film „Mjesečar“ autora Ermina Hadžića, kao i scene iz prve sezone HBO serijala True Detective. „Mjesečar“ je snimljen u Mostaru, 2003. godine.

Ovaj projekat ujedno i ujedinjuje stare poznanike na nekoliko nivoa – Nedim Ćišić i Mehmed Begić su, zajedno sa Markom Tomašem, Milijem Krpom i Ahmedom Voloderom (na prelazu iz dvadesetog u dvadeset i prvi vijek) uređivali časopis Kolaps, dok su Danilo Stojić i Begić tokom proteklih desetljeća ostvarili nekoliko saradnji u vidu kratkih poetskih filmova.

U romanu “Prodavac karata”, narativ postaje oblik otpora, a jezik prostor u kojem se čuvaju opstanak i sjećanje. To je knjiga o postojanosti, dostojanstvu i humanosti, te o sposobnosti da se nada omogući i da se život nastavi, čak i u najtežim uslovima.

Daqqa piše o svom životu s izuzetnom iskrenošću, unoseći ličnu refleksiju u dijalog s nacionalnim narativom. Ono što se pojavljuje je živo svjedočanstvo o palestinskom identitetu, o značenju slobode i o vremenu koje zatvorenici provode u izraelskim okupacijskim zatvorima. Kroz knjigu upoznajemo Walida kao čovjeka i borca ​​za slobodu, kao sina, muža i oca, vezanog za zemlju, porodicu, ljubav i nadu suočenog sa sistemom koji je nastojao zatvor pretvoriti u konačnu sudbinu.

Daqqe u ovojm potresnom svjedočanstvu govori o progonima još nerođene arapske djece, kazavši:
“Ali kada vaše pravosuđe dozvoli progon stvorenja koje se još nije rodilo, njegove izjave prestaju da me se tiču, jer su nemoralne… Milad može komponovati melodiju koja tek treba da bude komponovana, on ili ona mogu postati astronom, ili možda otkriti lijek za rak, ili možda pronaći ono što naše generacije nisu uspjele pronaći: rješenje sukoba, tako da može postojati pravi mir i sigurnost, umjesto vaše iluzorne sigurnosti. Stoga, Vaša Visosti, Vaša negativna odluka će spriječiti život, a ja stvaram život. I između onoga ko stvara život i onoga ko ga sprječava, postoji razlika, moralna distanca, čak i ako je prvi zatvorenik, a drugi sudija!”

Knjiga “Prodavac karata” je potresno svjedočanstvo jednog zatočenika u izraelskim kazamatima te je svojevrsna posveta svim palestinskim zarobljenicima koji su nepravedno zatočeni širom Izraela.

Pisanje ove autobiografske knjige je započelo 1999. godine. Stigla je do njegove supruge, Sanaa Salameh, u audio porukama i razasutim papirima prokrijumčarenim iz izraelskih okupacijskih zatvora a završeno je pred sami kraj njegovog života, dok se borio sa bolešću i medicinskim zanemarivanjem u istim tim zatvorima. Objavljena od strane Dar al-Adab u Bejrutu 2026. godine, autobiografija se pojavljuje dok izraelska okupacija i dalje zadržava Daqqino tijelo.

Walid Daqqa, rođen 1961. godine, bio je vodeća ličnost u pokretu zatvorenika. Iako je bolovao od rijetkog raka, izraelske vlasti su odbile sve peticije za njegovo puštanje iz humanitarnih razloga. Umro je, ostavivši naslijeđe borbe i razmišljanja koje će nastaviti inspirisati buduće generacije.

U subotu, 18. jula u palestinskom muzeju će biti organzovano čitanje knjige i razgovori o Daqqinom životu, pisanju i svjedočenju, u društvu Ahlama Bsharata, Qasama al-Haja i Sanaa Salameh.

Promotori ovog djela bit će eminentni književnik Željko Ivanković, književni kritičar i prevoditelj, akademici: Mile Stojić, Nerzuk Ćurak i Ibrahim Kajan, dok će moderator na promociji biti istaknuti novinar Dževdet Tuzlić.

„Da ne čuju zidovi“ je zbirka pripovjetki o dobrim ljudima.

„Šapat i šutnja u ovim pričama nisu praznina. Oni samo ne dozvoljavaju laži da se pretvori u temelj budućnosti. Zato su ove priče napisane tiho – ne da se prikrije istina, naprotiv, da se naglas kaže. Ali da ne čuju zidovi“ – Rezak Hukanović

Djelo predstavlja osam životnih priča koje su pozajmljene od stvarnosti. One su poruka, ali i snažno svjedočenje o dobrim ljudima i teškim vremenima, intimni zapis o njihovim sudbinama i pokušaj da se sve otme od zaborava. Ovdje je fokus na malog, običnog čovjeka koji je i u teška vremena pokazao razumijevanje prema drugima. Svjetlo u mraku je ljudskost i dobrota, koju svaki čovjek nosi u sebi. Za razliku od onih koji te dobre osobine nikada, ili vrlo rijetko pronađu u sebi, oni plemeniti su tu da dobrotu pokažu u svakom trenutku dijeleći je nesebično.

Rezak Hukanović je rođen 1949. godine u Donjoj Sanici, kod Ključa. Do prije dvije godine je živio i radio u Prijedoru. Sada živi u jednom malom mjestu u blizini Stoca.Član je Društva pisaca BiH. Do sada je objavio 13 knjiga, poezije i proznih djela.Autobiografski roman „Deseta vrata pakla“, u kojem govori o strahotama logora Omarska, preveden je na mnoge svjetske jezike: engleski, njemački, turski, italijanski, norveški… trenutno se prevodi na albanski, češki i mađarski. U izdanju Buybook-a doživio je 11 izdanja i tiraž preko 100.000 primjeraka.

Promocija knjige će se održati u sklopu Baščaršijskim noćima 17. jula, u BKC-u, u 19 sati.

Aleksandar Saša Kabiljo rođen je u Beogradu. Javno nastupa od 1984 godine, 1987. godine na svjetskom festivalu trubadura na Karibima “CURACAO 87” predstavljao je bivšu državu ex-YU, 1992 – otvorio “ZAGREBFEST” pjesmom “U narjučju njenom”, 2000. godine nastupa na “CHANSON-FEST” u Gavelli u Zagrebu sa pjesmom “Suza” AG Matoša. Po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, Mađarskoj i Bugarskoj odžava koncerte autorskih pjesama i sefardskih romansi uz pratnju svoje najvjernije druge, gitare. Nastupa po renomiranim hotelima i restoranima sa raznolikim repertoarom na par jezika, preko ljeta na moru, a preko zime u kontinentu. Prvih 7 godina života je živio u Beogradu, a potom je u Splitu proveo djetinjstvo i najveći dio života.  

„Plavi album“ je njegov službeni diskografski prvijenac u ovom formatu i idealan je za one koji vole intimni, zreli kantautorski izraz koja tjera na razmišljanje.

Pjesma “Kalemegdan” izuzetno je emotivna, nostalgična i duboko osobna šansona sa albuma “Plavi album” koja predstavlja svojevrsni povratak korijenima i posvetu autorovom rodnom Beogradu. To je iskrena, topla posveta Beogradu lišena bilo kakve jeftine patetike, napisana iz pera čovjeka koji u sebi nosi i beogradsku kaldrmu i dalmatinsku sol. Dok slušatelj sklopi oči, pjesma ga vodi ravno gore, na bedem iznad ušća, gdje vjetar uvijek miriše na uspomene.

Već na samom početku ove pjesme, Kabiljo uspostavlja snažnu generacijsku vezu: “Tu gdje je hod'o moj deda, tu sad hodam i ja,* *Ruke širi mi moj Kalemegdan…”* Ovaj stih nosi nevjerojatnu autobiografsku težinu. Kako je sam autor jednom podijelio, igrom sudbine naišao je na arhivski snimak star preko 60 godina na kojem se vidi njegov djed kako šeta Kalemegdanom (što je i dokumentirano u videozapisima pjesme). Pjesma tako prestaje biti samo opis geografskog mjesta i postaje *oltar obiteljskog sjećanja*, mjesto susreta prošlosti i sadašnjosti.

Pjesma ujedno donosi i sukob dvaju svjetova: more i rodni grad. Taj “sukob” dvaju identiteta slikovito opisuje u stihovima: “K’o dječaka me ukralo jadransko more”.

Kalemegdan se ovdje pojavljuje kao tihi, strpljivi čuvar koji čeka povratak “odbjeglog sina”. Beograd i njegova mitska tvrđava personificirani su kao “zeleni div” koji oprašta godine izbivanja i ponovno ga prima pod svoje okrilje.

Kada Saša izvodi ovu pjesmu uživo samo uz akustičnu gitaru, ona poprima obrise klasične mediteranske i starogradske šansone u stilu Arsena Dedića, Ibice Jusića ili Leonarda Cohena.

Klavirske dionice dodaju sjetu, dok kontrabas i prigušene udaraljke (cajon) daju pjesmi elegantan, polu-jazz/chanson ritam koji zvuči izuzetno zrelo i bogato, zadržavajući pritom intimnu atmosferu.

O samom nastanku Plavog albuma, Saša nam priča: “U zadnjih godinu i pol dana, nakon dugih, dugih godina i decenija, gdje se ništa konkretno nije događalo, pojavio se upravo jedan čovjek iz Sarajeva za koga ćete svi znati. Radi se o Brani Likiću koji je na ovim prostorima poznati lider i interpretator grupe Rezonansa koji je imao je jedan od prvih tonskih studija u bivšoj Jugoslaviji upravo u Skenderiji. Prije neke dvije godine Brano je krenuo sa festivalom kantautora pod imenom “Kantarion”, pjesnika sa područja bivše Jugoslavije. On je primjetio moj rad na društvenim mrežama, gdje objavljujem svoje autorske pjesme uz gitaru i pozvao me na prvi festival koji je održan pretprošle godine u Trebinju. Nakon njega uslijedio je festival kantautora u Zagrebu, a potom i u Herceg Novom”.

Vezano za te festivale Kabiljo nam objašnjava, bez imalo lažne skromnosti, kako se pokazao kao jedan od najznačajnih kantautora za koje do tada dobar dio ljudi, kolega i publike nije znao. Zahvaljujući Brani Likiću pošlo mu je za rukom da Croatia Records kao najbolja izdavačka kuča na našim prostorima izda njegova dva albuma, koji su bili i ranije snimljeni u privatnom aranžmanu, ali je velika stvar kada iza rada jednog muzičara stane neka izdavačka kuća poput Croatia Recordsa, tada rad dobije na specifičnoj težini u smislu kvaliteta.

Saša u razgovoru priznaje kako je Brano začetnik tog njegovog dizanja iz pepela, zaslužan za prezentiranje njegovog rada, za šta mu ovom prilikom iskazuje veliku zahvalnost.

Sašina nit za kantautorstvo se pojavila relativno kasno u njegovom životu, konkretno u četrdeset četvrtoj godini. Iako je od svoje 19. godine napisao više od stotinjak autorskih pjesama koje se dotiču apsolutno svih životnih tema, gdje bi pisao tekst i muziku, lavina se otvorila tek kasnije u životu.  

Pjesme koje Kabiljo piše su iskrena intimna poezija, dakle preslikavanje vlastitog života, njegovih mana ali i vrlina i promatranje svijeta sa strane i sve je to sadržano u njegovim pjesmama.

Prvi album koji je aranžirao Domagoj Keča pod nazivom “Plavi Album” objavljen je u prodavnicama širom regiona. Sadrži petnaest autorskih pjesama, i mislimo da ljudi koji vole pratiti kantautore kao što su bili Arsen Dedić, Miladin Šobić, Đorđe Balašević, Tomaž Pengov – veliki slovenački kantator mogu pronaći neke poveznice i sličnosti između Kabiljovog i njihovog rada.

Također jedan od albuma su i “Sefardske romanse” za koje nam Kabiljo priča kako ih je snimao davne, davne 2009. godine u Budimpešti, aranžer albuma je GABOR LENGYEL, poznati producent iz Subotice, a koji je upravo radio na dva antologijska albuma Miladina Šobića.

Muzika i gitara – historija

Kabiljo nam priča da je sa trinaest godina dobio svoju prvu gitaru od pokojne majke koja je najveći dio svog života živjela u Francuskoj, te dodaje: “Ona mi je donijela gitaru u Split gdje sam živio sa babom i dedom, a već prvih par dana uspio sam naučiti prve akorde, a potom odlazim kod svog strica u Šibenik koji je bio profesor gitare i viončela i koji je također bio prvi profesionalni glumac šibeničkog teatra pedesetih godina prošlog stoljeća. On me je naučio još koji akord i ja sam već do petnaeste godine stekao dar za poeziju, i počeo sam uglazbljivati pjesnike”. Dakle, to su bili Kabiljovi počeci od malih nogu, ostao je vjeran poeziji i jednom pjesničkom izražaju koji je kasnije obogaćen kroz muziku i gitaru.

Kabiljo se također bavi i glumom, glumac je lutkar u splitskom kazalištu, a pred sam početak rata došao je u Pozorište Mladih u Sarajevu gdje je imao stalni angažman kao glumac-lutkar. Međutim izdešavalo se mnogo strašnog horora u Sarajevu, Saša se vratio u Dalmaciju i tako je stao njegov glumački rad vezan za teatar. Ali Kabiljo dodaje kako je tu i tamo ulazio u razne projekte u teatru, filmu, dramske predstave po Zagrebu, Varaždinu, tako da je njegov kantautroski rad gdje je najjači kada nastupa sam sa gitarom, obogaćen i tom sugestivnošću koju je dobio radeći u glumi.

Inače Saša za sebe kaže da je u nastupima individualac i najsretniji sam kao takav, iako sam znao nastupati u duo, pa čak i u formi tria, ali kako kaže najvrodostojniji je kada radi sam sa gitarom.

Oni koji su imali priliku slušati Aleksandra Sašu Kabiljo znali su ga porediti sa Ibricom Jusićem što mu svakako laska. O Ibrici kao svom uzoru kaže: “Ibrica Jusić je najveći trubadur i šansonjer par-exselans na ovim prostorima. Međutim, jedina stvar ne stoji: Ibrica nije kantautor, on je uglazbio mnoge pjesnike, ali nema svojih autorskih stvari, on nije kantautor”. Poveznica Kabiljovog rada i Jusićevog jeste u performativnom smislu dok Kabilja krasi taj njegova kantautorska značajka.

Kabiljo nam priča da većina njegovih pjesama naročito u posljednje vrijeme su jako, jako teške, preslik su situacije ne samo na ovim prostorima već i u cijelom svijetu, tako da su dosta duboke. Moramo priznati kako dobar dio tih pjesama nije za svakoga, nego za probranu publiku, koja je recimo na tragu njegovih uzora kao što su prije svega u Italiji: Fabrizio De André, ali i Leonard Cohen, Bob Dylan, John Denver. I moje pjesme imaju te teške crte, da nekažem mračne, ali vrlo realne, koje samo istančano uho i ljudi koji prepoznaju poeziju mogu primjetiti i prepoznati.

Prije par večeri Saša je imao zapažen koncert sefardskih romansi u sklopu Baščaršijskih noći, te nam ovim povodom Saša priča kako je njegova pokojna baka živjela u Sarajevu krajem tridesetih godina prošlog stoljeća, njegov otac Pino Kabiljo je također rođen u Sarajevu i najveći dio svog života proveo je ovdje, također i brat Beri je Sarajlija, i dan danas živi na Grbavici, tako da je Saša jako, jako vezan za Sarajevo, a najveći dio svog života proveo je u Dalmaciji tridesetak godina i kusur u Splitu, a zadnjih šest godina je sticajem okolnosti proveo u Šibeniku. Za kraj razgovora Kabiljo nam kaže da je teško biti individualac, krčiti sam sebi put, to jeste trnovit put je, ali možda je to na kraju slađe i vrijednije. Poručuje Kabiljo, na kraju razgovora.

Nakon rasprodanih koncerata u Sarajevu, Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Zadru, Osijeku i Splitu legendarni bend u akustičnoj postavi stiže i u Pulu, gdje će 18.7.2026. nastupiti u Istarskom narodnom kazalištu.

U subotu, 18. jula, jedan od najdugovječnijih i najomiljenijih bendova regije donosi svoj akustični program u intimnijem i emotivnijem izdanju. Poznati hitovi dobit će novo ruho – ogoljeni, iskreni i bliži nego ikada, s naglaskom na priču, emociju i izravnu vezu s publikom.

Ovaj koncert bit će dodatno obogaćen nastupom gudačkog kvarteta, koji će poznatim pjesmama dati novu, raskošnu i gotovo filmsku dimenziju. Upravo ta kombinacija sirove akustike i elegantnih gudača čini Neuštekane jedinstvenim glazbenim iskustvom koje osvaja na prvo slušanje.

Legendarni bend koji je 2024. godine obilježio 40 godina od izlaska kultnog albuma “Das Ist Walter”, projektom “Neuštekani” još jednom je pokazao da je “zauvijek mlad” i spreman za nove izazove.

Ovaj projekt, kojim je Sejo Sexon želio da, kako kaže, “ispravi nepravdu i izvede uživo pjesme od kojih su mnoge, po prvi puta, ugledale svjetla pozornice”, nudi Zabranjeno pušenje u unplugged verziji, na akustičnim instrumentima, kao priču i dirljivu emociju.

Uz do sada neotkriveni glazbeni repertoar, publika će i u Puli biti u prilici čuti i kratke priče vezane za nastanak i rođenje Zabranjenog pušenja, kao i pjesme koje do sada nisu izvođene na koncertima, kao što su “Pismo Elvisu”, “Laku noć, stari”, “Arizona dream”, “Nema više”, ili “Kad dernek utihne”…

Virtuozna svirka benda koji je u “neuštekanoj” verziji dobio priliku pokazati svoje glazbeno umijeće u punom sjaju, učinit će su da i najpoznatije pjesme Zabranjenog pušenja, poput “Djevojčica kojima miriše koža”, “Fikrete”, “Lijepe Alme”, zazvuče malo drugačije, a publika će uživati u jedinstvenoj “vožnji” kroz dugu i plodnu karijeru ove grupe.

“Pred prvi nastup Neuštekanih u Sarajevu imao sam ogromnu tremu, kao da prvi put izlazim na scenu, a nakon sjajnih koncerta u mom rodnom gradu, a potom i u Ljubljani, Zagrebu, Zadru, Beogradu, Podgorici, Osijeku te Splitu, jedva čekam susret s pulskom publikom i veselim se što ćemo biti u prilici da i s njima podijelimo ovo za nas, a nadam se i za njih, fantastično glazbeno iskustvo”, kaže Sejo Sexon.

Ulaznice za koncert su u prodaji po cijeni od 33 EUR, a mogu se nabaviti preko servisa za prodaju ulaznica entrio.hr. Na dan koncerta ulaznice će biti moguće kupiti na ulazu u Istarsko narodno kazalište po cijeni od 40 EUR.

Najznačajniji su sastav koji svira takvu vrste muzike u ovom dijelu Europe i već više od tri desetljeća, u gotovo nepromijenjenom sastavu, pronose latinoamerički duh kroz koncerte, festivale i albume, donoseći autentičnu plesnu energiju i optimizam na pozornice širom regije i Europe. 

Prošlog mjeseca, Cubismo je objavio nove latino verzije Belanovih hitova “Bambina” i “Plešem ispod oblaka”, potvrđujući još jednom svoj prepoznatljivi spoj salse, latin jazza i afro-kubanskih ritmovima te pokazao da je moguće udahnuti nove vrijeme, starim Belanovim hitovima.  

Cubismo je muzička grupa osnovana 1995. godine, okupljanjem vrsnih muzičara iz različitih bendova. Frontmen sastava je udaraljkaš Hrvoje Rupčić, a dugogodišnji prepoznatljivi vokal benda je Ricardo Luque iz Venezuele.

Ime Cubismo inspirisano je kompozicijom Dizzyja Gillespieja „Cu‑bi Cu‑bop“, simbolično povezujući jazz i afro-kubansku glazbu. Bend izvodi dinamičnu fuziju salse, jazza, afro-kubanskih i karipskih ritmova, a njihov muzički izričaj karakterizira snažna ritam sekcija, moćni duvači i energični vokali. Cubismo u repertoaru kombinuje obrade tradicionalnih latino klasika i autorske kompozicije.

Tokom karijere izdali su niz albuma, uključujući: Cubismo (1997.), Viva La Habana (1998.), Motivo Cubano (2000.), Junglesalsa (2002.), Amigos (2004.) i Autobus Calypso (2007.). U 2020. godini, povodom 25 godina djelovanja, objavili su album Tumbao u saradnji s Jazz orkestrom HRT‑a, kojim su spojili big band zvuk s prepoznatljivim latino stilom. Cubismo je poznat po izuzetno energičnim nastupima uživo, na kojima često potiču publiku na ples i interakciju.

Tokom godina sarađivali su s mnogim poznatim domaćim i stranim izvođačima, uključujući članove čuvenog Buena Vista Social Cluba, Josipu Lisac, Olivera Dragojevića, Gibonnija i Vladu Divljana.

Koncert počinje u 20 sati, a ulaz je slobodan.