S autorom će razgovarati Goran Vrhunc. Amer Tikveša je aktivni učesnik bosanskohercegovačke književne scene, a njegovo stvaralaštvo često polazi od svakodnevnih iskustava, društvenih odnosa i neposrednog govora „običnih“ ljudi. U zbirci Taksi priče, objavljenoj 2017. godine u izdanju Buybooka, razgovori zabilježeni tokom vožnji različitim sarajevskim taksi vozilima postaju književna građa kroz koju se prepoznaju različite društvene perspektive i protivrječnosti poslijeratne svakodnevnice. Knjiga je nastala iz tekstova koje je autor prvobitno objavljivao na društvenim mrežama, a potom ih oblikovao u zbirku kratke proze.

Među njegovim novijim ostvarenjima izdvaja se biografija Ibrica Jusić: Čovjek bez kafića koja je objavljena 2025. godine u izdanju Croatia Recordsa. Nastala nakon višegodišnjeg istraživanja, knjiga donosi umjetnički životopis Ibrice Jusića, uz osvrt na razvoj šansone i muzički kontekst u kojem se oblikovalo njegovo stvaralaštvo. Ovim djelom Tikveša svoj rad usmjerava prema biografskom žanru, povezujući dokumentarnu građu, istraživanje i pripovijedanje.

Tikvešin književni i publicistički angažman obuhvata i teme obrazovanja, društvenih vrijednosti i književnog kanona, kojima je pristupao kroz novinarske, esejističke i istraživačke tekstove. Njegovo obrazovanje i profesionalni angažman oblikuju njegovo interesovanje u oblastima književnosti, novinarstva i rodnih studija.

Amer Tikveša rođen je 1979. godine u Konjicu. Diplomirao je na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, završio Visoku školu novinarstva Media Plan i magistrirao na Rodnim studijama pri Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu. Autor je dviju zbirki kratkih priča, dviju knjiga za djecu i biografije kantautora Ibrice Jusića. Piše poeziju te novinarske, esejističke i publicističke tekstove. Član je P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini. Živi u Sarajevu.

Susret u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine bit će prilika za razgovor o različitim periodima i interesovanjim unutar Tikvešinog stvaralaštva, njegovom odnosu prema književnom tekstu i društevno-historijskim iskustvima koja su oblikovala njegov autorski rad.

Književni razgovor održat će se u srijedu, 14. oktobra 2026. godine, u 18.00 sati, u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine (Zmaja od Bosne 8b, Sarajevo). Ulaz je slobodan

Naslijeđe jednog od najuticajnijih bendova u historiji rock muzike dobija novu koncertnu interpretaciju. Projektom LEGACY – A Pink Floyd Show, Roger Waters otvara novo poglavlje priče o muzici koja je obilježila generacije, povjeravajući njeno izvođenje bendu koji predvodi njegov sin Harry Waters. Velika turneja najavljena za 2027. godinu obuhvatit će Sjevernu Ameriku i Evropu, a produkcija je zamišljena kao susret s ključnim stvaralačkim periodom Pink Floyda, od 1971. do 1979. godine.

Iza projekta stoje promotorske kompanije AEG Presents i ICON LIVE, dok je Waters zadužen za umjetničko usmjerenje i kreiranje produkcije. Važno je, međutim, razjasniti da Roger Waters neće biti izvođač na turneji. Njegovu muzičku i scensku viziju na pozornicu donosi desetoročlani bend predvođen Harryjem Watersom, dugogodišnjim muzičkim saradnikom svog oca, pijanistom, orguljašem i kompozitorom.

Četiri albuma kao osnova koncertne priče

Repertoar će biti usmjeren na četiri albuma koja su obilježila jednu od najkreativnijih faza Pink Floyda: “The Dark Side of the Moon” iz 1973, “Wish You Were Here” iz 1975, “Animals” iz 1977. i “The Wall” iz 1979. godine. Riječ je o djelima kroz koja je bend razvio prepoznatljiv spoj progresivnog rocka, konceptualnog pripovijedanja, studijskih eksperimenata i kompleksnih zvučnih pejzaža.

Namjera produkcije nije samo predstaviti izbor poznatih pjesama već što vjernije prenijeti zvuk originalnih snimaka u koncertni prostor. Harry Waters najavio je nastojanje da se albumi rekonstruiraju što preciznije, gotovo notu po notu, uz pažljivo oblikovan redoslijed pjesama koji će publici omogućiti da koncert doživi kao cjelinu, a ne tek kao niz izdvojenih hitova.

Muzički koncept prati i vizuelna produkcija inspirisana originalnim scenskim i vizuelnim radom Pink Floyda. Projekcije visoke rezolucije na LED ekranima oslanjat će se na estetiku koju je Waters razvijao tokom svog djelovanja u bendu. Prema najavama organizatora, koncert će trajati duže od dva sata, spajajući muziku i vizuelni materijal u retrospektivu jednog izuzetno značajnog perioda rock historije.

Harry Waters između porodičnog naslijeđa i vlastitog muzičkog puta

Za Harryja Watersa ovaj projekat ima posebno značenje. Njegova povezanost s muzikom Pink Floyda počela je mnogo prije profesionalne karijere: kao dijete pojavio se svojim glasom na pjesmi “Goodbye Blue Sky” s albuma “The Wall”. Kasnije je više od petnaest godina nastupao s očevim bendom, učestvujući u velikim turnejama posvećenim albumima “The Dark Side of the Moon” i “The Wall”, kao i na koncertima Desert Trip 2016. godine.

Njegovo iskustvo u izvođenju ove muzike predstavlja važnu osnovu za novi projekat, ali LEGACY istovremeno otvara prostor za novu postavu i drugačiju generacijsku perspektivu. Harry će na koncertima svirati B3 orgulje i klavir te pjevati, predvodeći bend sastavljen od muzičara s dugogodišnjim iskustvom u izvođenju repertoara Pink Floyda.

Postavu čine bubnjar Graham Broad, glavni vokal Clifton David Broadbridge, gitaristi Edo Scordo i Antonello Pudva, prateće vokalistice Eva Avila i Genevieve Little, basista i prateći vokal Dahniel Knight, Ryan Saranich, zadužen za saksofon, perkusije, dodatnu gitaru i klavijature, te klavijaturista Matt Riddle.

Posebnu pažnju privukao je izbor glavnog vokala. Tokom međunarodne audicije prijavilo se više od 3.000 kandidata, a Harry Waters je lično preslušao prijave prije nego što je izabran Clifton David Broadbridge, pjevač porijeklom iz Kanade koji danas živi u Nashvilleu. Njegov zadatak je interpretirati vokalne dionice povezane s Rogerom Watersom, što predstavlja jedan od najzahtjevnijih segmenata projekta.

Od Sjeverne Amerike do evropskih koncertnih dvorana

Turneja počinje 15. februara 2027. u Columbusu, u američkoj saveznoj državi Georgiji. Nakon niza koncerata širom Sjeverne Amerike, evropski dio programa otvara se 22. maja u Oslu, a zatim slijede Stockholm, Helsinki, Aalborg, Kopenhagen, Varšava, Bratislava, Budimpešta, Bukurešt, Beograd, Sofija i Prag.

Među zasad potvrđenim evropskim datumima nalaze se i dva koncerta u Rotterdamu, 10. i 11. juna, nakon kojih je 13. juna najavljen Pariz, a 14. juna Brisel. Britanski dio turneje počinje 16. juna u Manchesteru, dok je završetak ovog dijela evropskog rasporeda planiran za 29. juni u Dublinu.

Za publiku u regiji posebno je značajan najavljeni koncert u Beogradu 5. juna 2027. u dvorani Sava Centra, dok za Bosnu i Hercegovinu zasad nije objavljen datum nastupa.

Organizatori najavljuju i dodatne evropske koncerte. Na službenoj stranici projekta navedene su Njemačka, Austrija, Italija, Švicarska, Francuska, Španija, Luksemburg i Slovenija kao zemlje u kojima se razmatraju novi nastupi. Budući da je Pariz već dio objavljenog rasporeda, ova najava očigledno ostavlja prostor za dodatne datume i gradove, a ne znači da su svi navedeni koncerti već potvrđeni.

Prema najavama organizatora, turneja bi tokom 2027. trebala obuhvatiti više od stotinu nastupa u Sjevernoj Americi i Evropi.

Kada je 1980. godine iz Koreje stigla u Sjedinjene Američke Države, Jin Hi Kim sa sobom je ponijela duboko poznavanje tradicionalne muzike, ali i pitanje koje će obilježiti njenu karijeru, može li drevno muzičko naslijeđe nastaviti živjeti izvan okvira u kojima je nastalo? Odgovor je pronašla u susretu korejske muzičke tradicije s američkom eksperimentalnom scenom, razvijajući stvaralaštvo koje povezuje kompoziciju, slobodnu improvizaciju i savremenu tehnologiju, bez odricanja od vlastitih kulturnih korijena.

Njen umjetnički put danas je moguće sagledati kroz dva izdanja objavljena 2026. godine. The Jin Hi Kim Collection: Living Tones Compositions and Komungo Improvisations, retrospektiva koju je objavio Neuma Records, obuhvata devet CD-ova, 52 snimka i približno deset sati muzike. Memoari Duality of Ancient Korean Roots and New Western Music donose ličnu perspektivu na razvoj njene umjetničke vizije, od muzičkog obrazovanja u Koreji do međunarodne afirmacije i istraživanja novih izražajnih mogućnosti.

Zajedno, ova izdanja otkrivaju priču o umjetnici koja nije pokušavala pomiriti tradiciju i modernost tako što bi jednu prilagodila drugoj. Umjesto toga, razvijala je prostor u kojem obje mogu zadržati vlastitu osobenost i istovremeno proizvesti nešto novo.

Od korejskih korijena do novog zvučnog jezika

Kim se školovala u Nacionalnoj srednjoj školi za korejsku tradicionalnu muziku i na Nacionalnom univerzitetu u Seulu. Upoznavanje s tradicionalnim instrumentima i muzičkim praksama oblikovalo je njen odnos prema zvuku, posebno prema njegovoj boji, rezonanciji i sposobnosti da prenese duhovno iskustvo. Ipak, s vremenom je osjetila potrebu za drugačijim umjetničkim prostorom, izvan ograničenja koja su određivala razvoj tradicionalne muzike i položaj žena u njenom institucionalnom prostranstvu.

U Sjedinjenim Američkim Državama nastavila je obrazovanje iz kompozicije i približila se umjetnicima koji su preispitivali ustaljene granice savremene muzike. Susret s američkom eksperimentalnom scenom i saradnja s ansamblom Kronos Quartet otvorili su joj mogućnost da vlastito muzičko naslijeđe uvede u drugačiji kontekst. Godine 1986. Kronos Quartet naručio je njenu kompoziciju Linking, što je predstavljalo važan korak u njenoj međunarodnoj afirmisaciji.

Upravo u tom periodu počinje se jasnije oblikovati ideja Living Tones, odnosno „živih tonova“, koja će postati jedno od središta njenog stvaralaštva. U takvom pristupu ton nije samo određena visina unutar fiksnog sistema. Njegov karakter nastaje kroz vibraciju, mikrotonska odstupanja, put između visina, promjene boje i intenziteta. Zvuk se ne posmatra kao nešto unaprijed dovršeno, nego kao proces koji se razvija u vremenu i prostoru.

Takvo razumijevanje muzike mijenja i ulogu tišine, ritma i izvođača. Umjesto da svaki detalj bude podređen strogo utvrđenoj strukturi, otvara se prostor za osluškivanje i reakciju, za ono što nastaje između zapisanog i spontanog. Korejska muzička estetika tako postaje osnova za savremeni kompozitorski jezik, a ne tek citat tradicije.

Posebnost tog pristupa prepoznali su i svjetski kritičari. Allan Kozinn je u The New York Timesu, pišući o djelu Voices of Sigimse, istakao spoj folklorne neposrednosti i meditativne profinjenosti, dok je Josef Woodard u Los Angeles Timesu njeno djelo predstavio kao susret različitih tradicija koji nadilazi kulturne i političke podjele. U novijoj recenziji kolekcije, objavljenoj u francuskom mediju Paris Move u junu 2026. godine, Frankie Pfeiffer posebno je izdvojio ravnotežu kompozicije i improvizacije te kontinuitet korejskog identiteta kroz različite faze njenog rada.

Komungo između prošlosti i budućnosti

U središtu ovog istraživanja nalazi se komungo, poznat i kao geomungo, tradicionalna korejska šestostruna citra s pragovima čije porijeklo seže do četvrtog vijeka. Njegov dubok, rezonantan zvuk postao je polazište za jednu od najprepoznatljivijih inovacija Jin Hi Kim, a to je razvoj električnog komunga i njegovo uključivanje u savremene kompozitorske i improvizatorske prakse.

Koristeći interaktivnu računarsku obradu zvuka tokom izvođenja, Kim proširuje mogućnosti instrumenta, mijenja njegove zvučne teksture i produžava rezonanciju, stvarajući slojeve koji nadilaze njegov izvorni akustični oblik. Elektronska tehnologija pritom ne potiskuje tradicionalni zvuk, nego s njim ulazi u dijalog. Komungo ostaje prepoznatljiv, ali dobija mogućnost da se kreće kroz nove zvučne prostore, od kamerne i orkestarske muzike do slobodne improvizacije i multimedijalnih performansa.

Među važnim djelima njenog opusa nalazi se Eternal Rock, prva orkestarska kompozicija koju je predstavila kroz program American Composers Orchestra i izvela u Carnegie Hallu 2001. godine. Inspirisana slikom planeta kao ogromnih stijena koje plutaju svemirom, kompozicija povezuje široke orkestarske zvučne površine s izražajnošću komunga. U djelima Eternal Rock II i Monk Dance korejski bubnjevi ulaze u orkestarski kontekst, dok One Sky, nastao povodom obilježavanja 50. godišnjice Korejskog rata i izveden u demilitariziranoj zoni između Sjeverne i Južne Koreje, nosi ideju zajedničkog neba iznad političkih granica.

Ovi radovi pokazuju da se njeno stvaralaštvo ne zaustavlja na istraživanju novih mogućnosti jednog instrumenta. U njima se zvuk povezuje s pitanjima identiteta, sjećanja i zajedničkog ljudskog iskustva. Tradicija postaje sredstvo komunikacije, a muzika prostor u kojem se različite historije mogu susresti bez potrebe da izgube vlastitu osobenost.

Improvizacija, duhovnost i savremeni svijet

Drugu važnu dimenziju njenog rada čine improvizacije okupljene u kolekciji Komungo Improvisations. Saradnje s Henryjem Kaiserom, Elliottom Sharpom, Derekom Baileyjem i Billom Frisellom proširile su mogućnosti komunga u susretu s američkom i evropskom eksperimentalnom muzikom. Posebno mjesto zauzima Quagmire Trio, koji je Kim 1995. godine osnovala s basistom Williamom Parkerom i saksofonistom Oliverom Lakeom.

U takvim susretima improvizacija nije samo odsustvo unaprijed određene forme. Ona je način komunikacije u kojem slušanje postaje jednako važno kao sviranje. Svaki izvođač zadržava vlastiti izraz, ali istovremeno reaguje na druge, dopuštajući da se zajednički zvuk razvija u nepredvidivom smjeru. Upravo u tom odnosu između individualnosti i zajedništva prepoznaje se jedna od temeljnih ideja Jin Hi Kim.

Njena umjetnička vizija s vremenom se proširila i na društvene i ekološke teme. Korejski budizam i šamanistički izrazi ostali su važni izvori njenog stvaralaštva, ali su se duhovna pitanja počela povezivati s iskustvima migracije, političkih podjela, kolektivne traume i odnosa čovjeka prema prirodi. Projekti poput Cross-Cultural Music Meditation, A Ritual for COVID-19, Ritual for Earth i Asian Sound Revolution pokazuju kako muzika može postati prostor zajedničkog sjećanja, kontemplacije i promišljanja savremenog svijeta.

U projektu A Ritual for COVID-19 umjetnički izraz povezuje se s iskustvom pandemije i gubitkom, dok Ritual for Earth usmjerava pažnju na odnos čovjeka i prirode. Takvi radovi ne napuštaju njeno ranije istraživanje zvuka, nego mu daju osluškivanje, novu dimenziju koja u improvizaciji način komunikacije među muzičarima postaje i metafora pažljivijeg odnosa prema ljudima i svijetu.

U tome se ogleda kontinuitet stvaralaštva Jin Hi Kim. Bilo da istražuje rezonanciju komunga, razvija elektronske zvučne strukture ili okuplja izvođače različitih kulturnih iskustava, Kim traga za načinima na koje muzika može povezati ono što se na prvi pogled čini udaljenim.

Ostavština koja ostaje otvorena

Kolekcija od devet CD-ova pruža pregled više decenija tog istraživanja, dok memoari Duality of Ancient Korean Roots and New Western Music otkrivaju ličnu i misaonu pozadinu umjetničkih odluka koje su oblikovale njen put. Njihova vrijednost nije samo u dokumentovanju pojedinačnih kompozicija i nastupa, nego u mogućnosti da se prati razvoj jedne dosljedne umjetničke filozofije.

Jin Hi Kim pokazala je da tradicionalni instrument ne mora ostati ograničen na historijski kontekst iz kojeg potiče kako bi sačuvao svoj identitet. Naprotiv, upravo kroz susret s novim tehnologijama, improvizacijom i savremenom kompozicijom komungo dobija nove mogućnosti, dok njegovo korejsko porijeklo ostaje aktivan dio zvučnog izraza.

Njeno stvaralaštvo zato nije samo priča o spajanju istočne i zapadne muzike. To je priča o umjetničkoj slobodi, o iskustvu preseljenja i ponovnog otkrivanja vlastitih korijena, ali i o mogućnosti da se iz dubokog poznavanja tradicije razvije jezik koji govori izvan njenih granica. U muzici Jin Hi Kim prošlost nije zatvorena u arhivu, niti je budućnost razlog da se ona napusti. Između drevnog komunga i elektronskog zvuka, između korejske duhovnosti i avangardne improvizacije, nastaje prostor u kojem tradicija nastavlja živjeti upravo zato što se mijenja.

Millerova drama, nastala kao alegorija makartizma i političkih progona, kroz priču o suđenjima za vještičarenje u Salemu propituje mehanizme kolektivne paranoje, progona i zloupotrebe moći. U Frljićevoj inscenaciji otvara se prostor za preispitivanje savremenih društvenih odnosa, proizvodnje neprijatelja i načina na koje strah, pritisak zajednice i poslušnost postaju sredstva kontrole.

Govoreći o značaju Festivala MESS i odgovornosti koju nosi nastup pred njegovom publikom, glumac Zagrebačkog kazališta mladih Adrian Pezdirc istakao je da su decenije relevantnih festivalskih programa oblikovale publiku koja promišlja, reaguje i kritički pristupa sadržajima koje festival donosi.„U vremenima krize, koja je na ovim prostorima gotovo permanentna, festivali poput MESS-a od neprocjenjive su važnosti za dobrobit društva“, poručio je Pezdirc, naglašavajući i važnost očuvanja nezavisnog izbora i selekcije programa iz cijelog svijeta.Uloge u predstavi ostvarili su Nikolina Prkačin, Ugo Korani, Dado Ćosić, Adrian Pezdirc, Petra Svrtan, Milivoj Beader, Hrvojka Begović, Ivan Jurković i Linda Begonja.

Autor drame je Arthur Miller, režiju i prijevod potpisuje Oliver Frljić, adaptaciju Oliver Frljić i Marin Lisjak, a dramaturgiju Marin Lisjak. Scenografiju potpisuje Igor Pauška, kostimografiju Belinda Radulović, dizajn videa Ivor Tamarut, dok je saradnica za scenski pokret Matea Bilosnić. Izbor muzike potpisuje Oliver Frljić, autorsku muziku i oblikovanje zvuka Sandro Petrić, a dizajn svjetla Marino Frankola. Za kiparske radove zadužen je Branimir Boban. Asistentica režije je Roza Jurić, asistentica dramaturga Dora Golub, saradnica kostimografkinje Marta Žegura, a inspicijentica Milica Sinkauz.

Predstava „Vještice iz Salema“ nastala je u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM), a njenim izvođenjem završen je glavni program 66. Internacionalnog teatarskog festivala MESS, koji se održava od 2. do 10. oktobra u Sarajevu.

Ulaznice za predstave 66. Internacionalnog teatarskog festivala MESS dostupne su putem platforme kupikartu.ba i na zvaničnim prodajnim mjestima.

U programu jubileja posebno mjesto zauzima koncert Damira Imamovića, muzičara čiji je odnos prema festivalu tokom godina prerastao okvire pojedinačnih nastupa i postao dio šire priče o sarajevskom susretu sevdaha, jazza i savremene improvizacije. Ovaj put na pozornicu ne dolazi samo sa novim koncertnim programom, nego i sa muzikom koja u sebi nosi trag ranijih saradnji i susreta što su se upravo kroz Jazz Fest godinama otvarali.

Uz Imamovića će 5. novembra u Narodnom pozorištu Sarajevo nastupiti Eric Vloeimans na trubi, Derya Türkan na kemenčeu, Bojan Z za klavirom i Žiga Golob na kontrabasu. Ova postava u sebi nosi vlastitu historiju, građenu kroz godine susreta i saradnji koje su inicirane upravo od Jazz Festa Sarajevo. Neke od tih muzičkih veza počele su prije više od decenije, dok su druge nastavile sazrijevati kroz Imamovićevu potragu za prostorom u kojem se sevdah susreće s improvizacijom, jazzom i različitim muzičkim tradicijama. Jazz Fest ovu postavu najavljuje kao novu umjetničku avanturu i svjetsku premijeru, u kojoj se vjekovni dert i melanholija sevdaha otvaraju prema slobodnoj umjetničkoj komunikaciji koja nadilazi žanrovske granice.

“Ponosan sam na sarajevski Jazz Fest i želim od srca čestitati cjelokupnoj ekipi veliki jubilej od 30 godina rada! Sretan sam da sam na ovom festivalu pravio svoje prve korake u saradnji s muzičarima iz svijeta jazza i umjetničke improvizirane muzike”, napominje Damir Imamović.

Eric Vloeimans u Damirovu priču ulazi još 2009. godine, kroz Xenophoniju, proljetni festival Jazz Festa zamišljen kao prostor povezivanja bosanskohercegovačkih i evropskih muzičara. Tada su Vloeimans, Imamović i Bojan Zulfikarpašić nastupili u internacionalnom kvartetu s Bacharom Khaliféom. Bio je to jedan od onih susreta karakterističnih za Jazz Fest: muzika nije bila omeđena žanrovskim granicama, nego je upravo u njihovom dodiru nalazila novi oblik.

Bojan Z u ovoj historiji ima još dublji sarajevski trag. Njegova veza sa Jazz Festom počinje još 1999. godine, a tokom narednih godina festival ga je ugostio u različitim sastavima i projektima. Susret s Imamovićem i Vloeimansom iz 2009. tako dobija svoj nastavak gotovo dvije decenije kasnije. Ali muzika rijetko funkcionira kao linearna priča. Ono što je jednom bilo početak, s vremenom postaje kontekst za novi susret.

Druga linija ovog ansambla izgrađena je kroz Damirov intenzivniji rad na savremenom čitanju sevdaha. Derya Türkan, jedan od najvažnijih interpretatora kemenčea svoje generacije, i slovenski kontrabasista Žiga Golob već su godinama njegovi saradnici. S Imamovićem su nastupili na Jazz Festu 2023. kao dio velikog ansambla prvog dana Jazz Festa Sarajevo 2024. i u kojem je predstavljena muzika albuma „The World and All That It Holds“.

Tu se zapravo nalazi ključ ovogodišnjeg koncerta. Ono što je ranije bilo razdvojeno kroz različite projekte sada se sastaje na jednoj pozornici, po prvi put. Vloeimans i Bojan Z donose iskustvo evropskog jazza, improvizacije i ranijeg Imamovićevog otvaranja prema međunarodnoj sceni, dok Türkan i Golob predstavljaju važan dio njegovog novijeg muzičkog jezika. Između njih je Imamović, sa sevdalinkom kao polazištem, ali ne i granicom.

Njegov odnos prema tradiciji nikada nije bio pitanje reprodukcije poznatog. Sevdalinka je u njegovom radu prostor za razgovor – između starog i novog, između glasa i instrumenta, između melodije koja već postoji i trenutka u kojem muzičari počinju da je iznova slušaju. U tom prostoru jazz nije ukras tradiciji, niti je tradicija egzotični dodatak jazzu. Njihov susret nastaje iz zajedničkog jezika improvizacije.

Zato je i ovaj sastav zanimljiv prije svega kao muzička konfiguracija. Tambur, kemenče, truba, klavir i kontrabas otvaraju dovoljno prostora za različite boje, teksture i načine reagovanja. Imamovićev glas nalazi se u središtu, ali struktura benda ostavlja prostor da melodija mijenja smjer, da se akustični instrumenti međusobno preslušavaju i da kompozicija postane početna tačka, a ne konačni oblik.

U tome je i posebnost Jazz Festa Sarajevo: neki od njegovih najzanimljivijih trenutaka nastajali su upravo tamo gdje se raniji susreti vraćaju u novom kontekstu. Xenophonia iz 2009. godine bila je jedno takvo mjesto. Saradnje s Türkanom i Golobom drugo. Sada se te različite linije ukrštaju u koncertu koji okuplja muzičare čije karijere pripadaju različitim scenama, ali čiji je zajednički prostor upravo onaj u kojem improvizacija briše granice između tradicije, jazza i savremene muzike.

“Za ovo posebno izdanje festivala okupit ćemo se da napravimo nešto novo i slavimo naše Sarajevo kao mjesto susreta”, kaže Damir.

Za 30 godina Jazz Festa Sarajevo ovo je više od još jednog međunarodnog sastava. To je povratak jednom od osnovnih principa festivala – da se muzika razvija kroz susret. A ovaj put taj susret ima i vlastito sjećanje.

Damir Imamović – vokal, tambur; Eric Vloeimans – truba; Derya Türkan – kemenče; Bojan Z – klavir; Žiga Golob – kontrabas. Koncert je zakazan za 5. novembar u 19 sati u Narodnom pozorištu Sarajevo. Ulaznice su u prodaji po cijeni od 45 i 50 KM. Online kupovina moguća je putem festivalske stranice jazzfest.ba bez dodatnih troškova i provizije.

Predstava je nastala prema motivima dokumentarnog projekta „Dnevnik jedne (ne)vidljivosti“, autorica Slađane Lučić i Nadine Maličbegović, koji kroz spoj pozorišne umjetnosti i filmskog dokumentarizma tematizira položaj onkoloških pacijenata u Bosni i Hercegovini.

Ulaz na predstavu „Ratnice“ bio je besplatan, a izvedba je prvenstveno namijenjena političarkama i političarima, posebno kandidatkinjama i kandidatima za Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, kao i predstavnicima institucija i organizacija koje mogu doprinijeti rješavanju problema sa kojima se suočavaju onkološki pacijenti u Bosni i Hercegovini.

Predstava „Ratnice“ je nastala kroz istraživački proces zasnovan na stvarnim iskustvima i svjedočanstvima žena i jednog muškarca, onkoloških pacijenata različitih generacija. Kroz njihove priče predstava govori o iskustvu bolesti, dugogodišnjim sistemskim problemima, nejednakom pristupu liječenju i posljedicama koje nedostatak ili prekid terapije ostavljaju na oboljele i njihove porodice.

O procesu nastanka predstave reditelj Nermin Hamzagić ističe da su „Ratnice“ nastale na osnovu svjedočanstava osoba iz Udruženja „Renesansa“ koje se bore s karcinomom, naglašavajući da njihove priče prevazilaze iskustvo same bolesti.

„Ratnice su nastale na osnovu svjedočanstava osoba iz Udruženja ‘Renesansa’ koje se bore s karcinomom. Ono što su nam ispričali nije samo priča o bolesti. To je priča o tome kako izgleda borba za vlastiti život u društvu koje ih u toj borbi ostavlja same. Kada čovjek mora preko granice po lijek koji mu pripada, a zatim ga ilegalno unositi u vlastitu zemlju da bi se liječio, onda to više nije lična nesreća. To je optužnica na račun sistema“, kazao je Hamzagić.

Uloge su ostvarili Nadine Mičić, Mona Muratović, Vedrana Božinović, Dina Mušanović i Maja Izetbegović. Dramaturgiju potpisuju Asja Krsmanović i Adnan Lugonić, scenografiju Mirna Ler, kostimografiju Irma Saje, dok je za scenski pokret zadužen Thomas Steyaert.

Hamzagić dodaje da predstava govori o različitim licima borbe s bolešću od odnosa prema tijelu koje se mijenja, pogleda i šutnje okoline, do iscrpljujuće borbe za terapiju i prihvatanja života s dijagnozom.

„Željeli smo da sistemski problem, zastarjele liste lijekova, otežan pristup liječenju i ravnodušnost institucija konačno postanu centar naše pažnje. Umjetnost ne može izliječiti nikoga, ali može natjerati društvo da pogleda ono od čega godinama odvraća pogled“, istakao je Hamzagić.

Polazeći od stvarnih iskustava pacijenata, predstava otvara pitanje odgovornosti društva i institucija prema ljudima kojima je liječenje potrebno, koristeći umjetnost kao prostor svjedočenja i javnog dijaloga.

Dramaturg Adnan Lugonić ističe da je rad na performansu „Ratnice“ bio posebno iskustvo upravo zbog teme i sadržaja koji, kako navodi, bez uljepšavanja podsjećaju na stvarnost u kojoj živimo.

„Performans ‘Ratnice’ jedno je posebno iskustvo rada. Prije svega zbog teme i sadržaja koji vas bez uljepšavanja podsjeti u kakvom društvu živite, toliko da danima ne možete sebi da dođete osjećajući mješavinu tuge, bijesa, ali najviše straha – zar je moguće da živimo u takvom društvu, da smo bolesne ljude ostavili da se sami bore, da ih umjesto na liste liječenja nesavjesna, nemoralna i nedostojna politika gura na liste smrti? To je činjenica nakon koje je teško zadržati ikakvu nadu“, kazao je Lugonić.

On posebno ističe hrabrost žena, onkoloških pacijentica, koje su govorile o različitim aspektima života na koje je bolest uticala, od društvenih do najintimnijih iskustava.

„Ono što posebno želim istaknuti je nevjerovatna hrabrost žena, onkoloških pacijentica, koje su otvoreno govorile o različitim aspektima života na koje je bolest uticala, od tih društvenih do najintimnijih, a iz njihovih intervjua je izvučen materijal za tekstualni predložak performansa“, dodao je Lugonić.

Dokumentarni projekat „Dnevnik jedne (ne)vidljivosti“ nastao je iz potrebe autorica da progovore o iskustvima onkoloških pacijenata i problemima sa kojima se suočavaju u ostvarivanju prava na liječenje. Kroz filmski i teatarski jezik projekt ukazuje na posljedice nejednakog pristupa terapijama i diskontinuiteta u liječenju, istovremeno otvarajući prostor za javnu raspravu o sistemu zdravstvene zaštite.

Hamzagić je zahvalio svim osobama koje su autorskom timu povjerile svoje priče, kao i Slađani Lučić i Nadini Maličbegović, čiji je dokumentarni film bio polazna tačka za predstavu i čiji će sadržaj biti njen sastavni dio.

„Ratnice su njihove, a pitanje koje postavljaju upućeno je svima nama: koliko dugo ćemo pristajati na to da se za osnovno pravo na liječenje mora ratovati?“, poručio je Hamzagić.

Predstava „Ratnice“ u okviru 66. Festivala MESS otvara prostor za susret umjetnosti, stvarnih svjedočanstava i javne odgovornosti, stavljajući iskustvo onkoloških pacijenata u fokus javnog dijaloga i ukazujući na potrebu za sistemskim rješenjima u oblasti liječenja.

Ulaznice za predstave 66. Internacionalnog teatarskog festivala MESS u prodaji su od 16. septembra putem platforme kupikartu.ba, kao i na zvaničnim prodajnim mjestima. Ulaznice za program Malog MESS-a su besplatne, a mogu se preuzeti u prostorijama Festivala MESS, Maršala Tita 54, svakog dana od 10:00 do 18:00 sati.

Koncert će biti upriličen posljednjeg dana izložbe „Zajedno“, koja okuplja radove približno 130 umjetnika povezanih s Akademijom likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Izložba „Zajedno“ donosi pregled različitih umjetničkih poetika i stvaralačkih puteva nekadašnjih studenata, profesora i asistenata Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, koji su na ovoj instituciji studirali ili predavali u periodu od 1972. do 1990. godine. Okupljena djela svjedoče o raznolikosti umjetničkih izraza oblikovanih u zajedničkom obrazovnom i kulturnom okruženju, ali i o njihovom daljnjem razvoju u različitim društvenim i geografskim kontekstima. Kako u predgovoru kataloga izložbe „Točka okupljanja“ ističe historičar umjetnosti Marin Ivanović, Akademija predstavlja zajedničku formativnu tačku umjetnika čiji su se profesionalni i životni putevi tokom proteklih decenija razilazili. Izložba tako otvara i pitanje kontinuiteta umjetničkog obrazovanja, profesionalnih veza i kulturnog naslijeđa Sarajeva.

Koncertni program izvest će gudački kvartet ‘SA Sinfonietta’, koji čine violinistkinje Tamara Arsovski i Alma Dizdar, violistkinja Aida Deljkić i violončelistkinja Belma Alić. Na programu su djela Sergeja Prokofjeva, Philipa Glassa i Dmitrija Šostakoviča, trojice kompozitora čije stvaralaštvo zauzima značajno mjesto u razvoju muzike 20. stoljeća.

Odabrani repertoar otvara različite perspektive savremenog kompozitorskog mišljenja, od izražene ritmičke energije, harmonijske napetosti i kontrastnih muzičkih karaktera do repetitivnih struktura i postupnih promjena zvučnog materijala. U stvaralaštvu Prokofjeva, Glassa i Šostakoviča prepoznaju se različiti kompozitorski odgovori na estetska i historijska iskustva 20. stoljeća. Njihova djela, nastala u različitim umjetničkim i društvenim okolnostima, pokazuju širinu izražajnih mogućnosti gudačkih instrumenata, od složenih ritmičkih i harmonijskih odnosa do redukcije muzičkog materijala i njegovog postupnog razvoja. Programska koncepcija u tom smislu korespondira s izložbom „Zajedno“, koja kroz umjetničke opuse različitih generacija razmatra odnos zajedničkog obrazovnog iskustva i samostalnog razvoja autorskih poetika.

Izložbu će predstaviti umjetnica Tončica Jelača Marijančević (Tonka), čije je umjetničko obrazovanje i profesionalno formiranje neposredno povezano sa sarajevskom Akademijom likovnih umjetnosti. Rođena je 1965. godine u Selcima na otoku Braču, a kiparstvo je diplomirala 1987. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, u klasi profesora Alije Kučukalića. U svom radu istražuje prostorne, materijalne i ambijentalne mogućnosti skulpture i instalacije, koristeći različite materijale te svjetlosne i zvučne elemente. Bavi se i keramikom i fotografijom. Izlagala je na dvadeset samostalnih i brojnim skupnim izložbama, a dobitnica je više stručnih priznanja, među kojima su srebrna plaketa na IV. hrvatskom trijenalu keramike u Rijeci 2017. godine i posebno priznanje žirija na Međunarodnom bijenalu portreta u Kninu 2022. godine. Članica je HULU Split i djeluje u statusu samostalne umjetnice. Njen osvrt na izložbu pružit će publici uvid u umjetnički i generacijski kontekst okupljenih radova, kao i u značaj sarajevske Akademije u formiranju njihovih autora.

Projekt „Muzikom kroz izložbu“, koji Udruženje „Strings Attached Sinfonietta“ realizuje četvrtu sezonu, zasniva se na programskoj saradnji muzičara i institucija vizuelne umjetnosti. Koncerti se oblikuju u odnosu na sadržaj i koncepciju aktuelnih izložbi, uz učešće umjetnika, kustosa i drugih stručnjaka koji publici predstavljaju njihovu umjetničku i historijsku pozadinu.

Koncert se realizuje uz podršku Grada Sarajeva i Skupštine Kantona Sarajevo, u saradnji s Collegium Artisticumom gdje će isiti biti i održan 10. oktobar 2026. godine sa početkom u 17 sati. Ulaz je slobodan.

Polazište cijelog projekta bio je ciklus slika „XANTEA“, ali se Druškićev prvobitni slikarski koncept tokom godina počeo širiti izvan granica platna. Iz tog procesa nastao je imaginarni svijet smješten u 2502. godinu, u kojem se susreću mitološka bića, svjesni roboti i futuristički pejzaži, ali i pitanja koja su mnogo bliža našem vremenu – pitanja identiteta, porijekla, slobodne volje, ljudske prirode i odnosa čovjeka prema tehnologiji.

Upravo je prelazak iz slike u prostor jedan od ključnih elemenata „IMERZIVNIH STVARNOSTI“. Druškićeve slike ovdje više nisu samo objekti posmatranja, već postaju svojevrsna polazišta za ulazak u novi svijet. Uz pomoć virtualne stvarnosti posjetioci će moći zakoračiti u trodimenzionalne prostore nastale na osnovu njegovog slikarskog rada i istraživati ih iznutra, dok će animacija, film, zvuk i svjetlosne instalacije dodatno graditi atmosferu XANTEE.

Druškić je na projektu radio gotovo četiri godine, zajedno s timom saradnika iz različitih umjetničkih i produkcijskih oblasti – od muzike, animacije i filma do 3D produkcije, programiranja i virtualne stvarnosti. Kako ističe, upravo je mogućnost zajedničkog rada bila jedna od pokretačkih ideja cijelog procesa: „XANTEA je počela kao ciklus slika, a zatim je prerasla u svijet kojem smo dali pokret, zvuk i prostor.“ U tom širenju autorskog koncepta, kaže Druškić, nastala je i mogućnost da se napravi nešto što pojedinačni umjetnik sam teško može realizovati. Prema njegovim saznanjima, ovakav spoj različitih umjetničkih medija prvi put se na ovaj način predstavlja publici na prostoru bivše Jugoslavije.

U okviru projekta nastala su i dva animirana filma, dok su zvučne i svjetlosne instalacije zamišljene kao produžetak imaginarnog svijeta i njegovo prenošenje iz digitalnog u fizički prostor muzeja. Originalne slike, animirani sadržaji, filmski elementi i virtualna stvarnost tako se ne pojavljuju kao zasebne cjeline, već kao različiti slojevi iste umjetničke priče.

Takav pristup izložbu pomjera od klasičnog odnosa između umjetničkog djela i posmatrača prema iskustvu u kojem publika postaje aktivni učesnik. Umjesto da XANTEU upoznaje samo gledajući slike, posjetitelj dobija priliku da kroz različite medije istražuje njen prostor, atmosferu i narativ. Upravo u tom spoju stvarnog i virtualnog Druškić pronalazi prostor za razmišljanje o promjenama koje tehnologija donosi čovjeku, ali i o onome što, bez obzira na tehnološki napredak, ostaje duboko ljudsko.

Posebna dimenzija projekta za Druškića je i njegovo predstavljanje u Sarajevu, gradu u kojem živi i stvara. „Posebno mi je važno da ovaj projekat predstavim u Sarajevu i podijelim ga s publikom svog grada“, ističe umjetnik, uz želju da posjetitelji u svijetu XANTEE ne pronađu samo futurističku viziju, već i neki lični povod za razmišljanje o sebi i promjenama kroz koje živimo.

Na realizaciji izložbe, uz Rikarda Druškića, učestvovali su Naomi Druškić, Adis „Billain“ Kutkut, Haris Hadžić, Dino Tabučić, Belma Zvizdić, Saša Peševski, Anja Drljević, Dino Aganović, Vid Marjanović „Estray“, Vesely Cox, Renad Čelik, Denis Baručija, kolektiv Stećak i drugi saradnici. Upravo širina ovog autorskog i produkcijskog tima govori o prirodi projekta koji je od početne slikarske ideje prerastao u kompleksnu transmedijalnu produkciju.

„IMERZIVNE STVARNOSTI: TRANSmedijalni Futurizam“ bit će otvorene u Historijskom muzeju BiH od 15. oktobra do 15. novembra. Ulaznice su dostupne putem platforme platforme Fiestalama

Realizaciju izložbe podržali su Federalno ministarstvo kulture i sporta, Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, Telemach, Blum Institut, Submarine i MAPTOBE. Rikardo Druškić rođen je 1990. godine u Zagrebu, a živi i stvara u Sarajevu. U svom radu istražuje različite forme vizuelnog izraza, od slikarstva, murala i ilustracije do digitalne umjetnosti. Izlagao je samostalno i na grupnim izložbama u Bosni i Hercegovini i inostranstvu, između ostalog u New Yorku, Berlinu, Briselu, Beču i Barceloni. Godine 2014. bio je među finalistima takmičenja Art Revolution Taipei, a dva njegova rada tada su predstavljena i na ekranima njujorškog Times Squarea.

Večerašnje izvođenje privuklo je veliki interes publike, a predstava „Pad Granade“ bit će ponovo izvedena u utorak, 6. oktobra s početkom u 20:00 sati.

Predstava govori o Granadi, gradu u kojem su stoljećima zajedno živjeli muslimani, Jevreji i kršćani, te o progonima i protjerivanjima koji su uslijedili nakon osvajanja grada. Hotel Modern i Abdelkader Benali kroz igru sjenki i pripovijedanje oživljavaju priče o Granadi, njenim stanovnicima i svijetu koji je nestajao.

Uloge su ostvarili Abdelkader Benali, Pauline Kalker, Arlène Hoornweg i Herman Helle, koji potpisuju i autorski koncept i izvedbu. Tekst potpisuju Abdelkader Benali i Hotel Modern, dok muziku uživo izvodi Chris Saris. Asistenti za rekvizitu, lutke i kostime su Marsha Agerbeek, Juliet Campfens, Jacqueline de Maat, Jozef van Rossum i Barbara Witteveen, a tehničku realizaciju potpisuju Joost ten Hagen i Pablo Strörmann.

Za drugo izvođenje predstave „Pad Granade“ koje je na programu sutra, 6. oktobra u 20:00 sati u SARTR-u, ulaznice su još uvijek dostupne, a mogu se kupiti putem platforme kupikartu.ba i na zvaničnim prodajnim mjestima.

Gostovanje predstave „Pad Granade“ podržano je od Ambasade Kraljevine Nizozemske u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući Fondu za kulturnu diplomatiju pri Ministarstvu vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske.

U sklopu 66. Internacionalnog teatarskog festivala MESS sutra je na programu predstava „Put u središte zemlje“, koja će biti izvedena u 19:30 sati u Narodnom pozorištu Sarajevo. Ulaznice su dostupne putem platforme kupikartu.ba i na zvaničnim prodajnim mjestima.

Postoje muzički susreti koji nastaju iz jednostavne ideje da se dva različita zvuka postave jedan pored drugog. A postoje i oni koji pokušavaju otkriti šta se događa kada se ti zvukovi zaista počnu slušati, odgovarati jedan drugome i graditi zajednički jezik. Upravo iz takvog odnosa nastao je „EHO BAŠTINE“, koncertni projekat koji gitaristu i kompozitora Mirzu Redžepagića povezuje sa članicama ansambla „SA Sinfonietta“ i kroz koncertne susrete u bh. gradovima otvara prostor između flamenko gitare, klasične kamerne muzike i savremenog autorskog izraza.

Prva stanica ovog muzičkog putovanja bila je Srebrenica. U Kulturnom centru Srebrenica 2. oktobra ove godine predstavljen je program u kojem su uz Mirzu Redžepagića nastupile violinistice Tamara Arsovski i Alma Dizdar, violistica Aida Deljkić i violončelistica Belma Alić. Njihov zajednički nastup nije bio zamišljen kao susret dva međusobno udaljena žanra, nego kao istraživanje prostora koji između flamenka i evropske umjetničke muzike postoji mnogo duže nego što bi se na prvi pogled moglo pretpostaviti.

Jer flamenko i španska umjetnička muzika već decenijama razgovaraju.

U muzici Manuela de Falle, Isaaca Albéniza i Joaquína Rodriga elementi španske tradicionalne muzike nisu tek dekorativni dodaci evropskom kompozicionom jeziku. Ritmički obrasci, modalnost, karakteristična melodika, harmonijski odnosi i sam idiom gitare postajali su dio unutrašnje strukture njihovih djela. Istovremeno, flamenko gitara je kroz generacije svojih velikih izvođača izlazila iz okvira tradicionalnih formi, razvijajući vlastiti koncertni jezik i sve snažnije potvrđujući gitaru kao samostalan i kompleksan instrumentalni izraz.

Upravo je ta historijska povezanost bila jedna od ključnih tačaka programa „Eha baštine“.

Na repertoaru su se našla djela Manuela de Falle, Isaaca Albéniza i Joaquína Rodriga, ali i kompozicije Paca de Lucíe, Sabicasa, Niña Ricarda i Estebana de Sanlúcara. Na jednom koncertu tako se susreću različite generacije i različiti pravci razvoja španskog muzičkog naslijeđa, od komponovane umjetničke muzike koja je tradicionalne idiome pretvarala u dio vlastitog jezika, do flamenko gitarista koji su upravo iz izvođačke tradicije proširivali granice instrumenta i njegovog repertoara.

Takav izbor nije tek pitanje repertoarske atraktivnosti. On omogućava da se čuju dva različita pravca istog procesa. Kod Albéniza, de Falle ili Rodriga špansko tradicionalno naslijeđe ulazi u prostor komponovane umjetničke muzike i dobija novu harmonijsku, ritmičku i formalnu organizaciju. Kod velikih flamenko gitarista promjena se događa iznutra, kroz izvođačko iskustvo, improvizacijski impuls, individualizaciju izraza i postepeno osamostaljivanje koncertnog repertoara.

Kada se ta dva toka postave u isti muzički prostor, njihove razlike više nisu prepreka nego postaju dio priče.

Za „EHO BAŠTINE“ posebno je važan način na koji je taj repertoar prilagođen sastavu koji spaja flamenko gitaru i gudački kvartet. Sve aranžmane za ovaj sastav napisao je Mirza Redžepagić, radeći na njima mjesecima i tražeći zvučni prostor u kojem će dva različita izvođačka iskustva moći funkcionisati kao ravnopravni kamerni partneri.

Gitara u tom odnosu nije samo nosilac flamenko karaktera, niti gudački kvartet služi kao njena pozadina. Redžepagićeva gitara zadržava svoju prepoznatljivu artikulaciju, ritmičku preciznost i energiju flamenko izraza, dok gudači preuzimaju i razvijaju melodijske linije, šire harmonijski prostor i mijenjaju samu perspektivu iz koje se poznate kompozicije mogu čuti.

Tako nastaje novi kamerni prostor. On ne pokušava izbrisati razliku između flamenka i klasične muzike, već je koristi kao jednu od svojih najvažnijih muzičkih vrijednosti.

U tome je i posebnost ovog projekta: flamenko se ne „prilagođava“ klasičnoj muzici, niti se klasični gudački zvuk pokušava pretvoriti u nešto što nije. Dva jezika ostaju prepoznatljiva, ali u zajedničkom muziciranju počinju dobijati nove mogućnosti.

Važan dio programa predstavljaju i autorske kompozicije Mirze Redžepagića, uključujući djela sa albuma „CYCLES“. Njegov autorski rad nastavlja upravo onu liniju na kojoj je postavljen čitav koncertni program – flamenko nije konačna tačka, nego polazište za dalji razvoj muzičkog jezika.

U Redžepagićevom stvaralaštvu gitara je mjesto susreta različitih muzičkih iskustava. Uz flamenko i klasičnu muziku, njegov izraz uključuje iskustva maqama, jazza i drugih muzičkih tradicija, stvarajući prostor u kojem se različiti idiomi ne takmiče za prevlast nego međusobno oblikuju. „CYCLES“ je dio tog autorskog kontinuiteta, a njegovo uključivanje u program „Eha baštine“ daje projektu savremenu dimenziju: nakon pogleda prema naslijeđu dolazi i pitanje šta se iz tog naslijeđa može napraviti danas.

Upravo se tu „Eho baštine“ udaljava od ideje klasičnog koncerta posvećenog tradiciji. Baština ovdje nije muzejski predmet. Ona je živi materijal koji se može preoblikovati, presložiti i ponovo čuti iz drugačije perspektive.

Saradnja sa „SA Sinfonietta“ dodatno otvara taj prostor. Članice ansambla više od petnaest godina zajedno djeluju u različitim kamernim projektima, razvijajući iskustvo koje ne ostaje zatvoreno unutar strogo definisanih žanrovskih granica. Takvo iskustvo omogućilo je da susret sa Redžepagićevim autorskim jezikom ne bude tek formalni eksperiment, nego stvarni prostor razmjene izvođačkih iskustava.

Za gudače to znači ulazak u ritmički i artikulacijski svijet flamenka, dok se za gitaru otvara mogućnost da svoj idiom sagleda unutar drugačije harmonijske i kamerne strukture. Upravo ta razmjena preispituje uobičajene izvođačke navike i otvara pitanje koliko se jedan muzički jezik može promijeniti kada ga počnu oblikovati instrumenti i iskustva iz drugog svijeta.

Srebrenica je zato bila više od mjesta prvog koncerta. Bila je početak puta na kojem se „Eho baštine“ ne zadržava na jednoj interpretaciji, nego svoj koncept prenosi iz jednog grada u drugi i svaki put iznova uspostavlja odnos između prostora, publike i muzike.

Nakon Srebrenice, koncertna priča se nastavlja kroz Bosnu i Hercegovinu. Sljedeći nastup u okviru projekta planiran je za 21. oktobar, kada će sa ansamblom „SA Sinfonietta“ nastupiti gitarista Boško Jović. Time se koncept dodatno širi i pokazuje da „Eho baštine“ nije vezan za jednog izvođača niti za jednu interpretaciju flamenko gitare, nego otvara prostor različitim gitarističkim senzibilitetima i njihovom susretu sa gudačkim zvukom.

Od Manuela de Falle, Albéniza i Rodriga do Paca de Lucíe, Sabicasa, Niña Ricarda i Estebana de Sanlúcara, a potom do savremenog autorskog svijeta Mirze Redžepagića i „CYCLES“, repertoar projekta zapravo prati jednu veliku muzičku priču – priču o tome kako tradicija putuje, mijenja se i dobija nove oblike, a da pritom ne gubi vezu sa svojim porijeklom.

Možda je upravo zato naziv „Eho baštine“ precizan. Eho nije kopija izvornog zvuka. On ga prenosi dalje, mijenja mu prostor i vraća ga publici u novom obliku. Tako i ovaj projekat uzima tragove različitih muzičkih tradicija i pušta ih da odjeknu u novom kamernom prostoru – između flamenko gitare, gudačkog kvarteta i savremenog autorskog jezika. „Eho baštine“ podržali su Vlada Kantona Sarajevo i Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica.

Mustafićev rad neraskidivo je vezan za historiju i obnovu MESS-a nakon opsade Sarajeva. Na čelu Festivala proveo je gotovo dvije decenije, od 1997. do 2016. godine, značajno doprinoseći njegovom programskom, produkcijskom i međunarodnom razvoju.

Njegov višedecenijski umjetnički put obuhvata više od stotinu pozorišnih predstava, značajan filmski opus i pedagoški rad na Akademiji scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu. Od 2021. do 2026. godine obavljao je i funkciju direktora Narodnog pozorišta Sarajevo.

Na početku ceremonije dodjele Zlatnog lovorovog vijenca izvedena je pjesma „Sarajevo“ autora Damira Imamovića, u izvedbi članica i članova Hora Opere Narodnog pozorišta Sarajevo, uz klavirsku pratnju Tonija Toplana.

O umjetničkom putu Dine Mustafića, njegovim počecima i zajedničkom radu govorili su prvak Drame Narodnog pozorišta Sarajevo Izudin Bajrović, proslavljeni reditelj i oskarovac Danis Tanović i direktor MESS-a Nihad Kreševljaković.

Izudin Bajrović prisjetio se Mustafićevih početaka na Akademiji scenskih umjetnosti i predstava u kojima su zajedno radili, ističući da je priznanje pripalo umjetniku koji ga je svojim dugogodišnjim radom zaslužio. Danis Tanović govorio je o njihovim zajedničkim počecima, radu i druženju, dok je Nihad Kreševljaković podsjetio na gotovo dvadeset godina Mustafićevog rada u MESS-u i njegov doprinos razvoju Festivala.

Dino Mustafić je, preuzimajući Zlatni lovorov vijenac, izjavio: „Primiti Zlatni lovorov vijenac od MESS-a za mene je velika čast, ali prije svega trenutak zahvalnosti. MESS je duboko upisan u moj umjetnički život i zato ovo priznanje doživljavam mnogo više kao priznanje jednom zajedničkom radu nego kao priznanje pojedincu.

Prije trideset godina, kao mlad reditelj, zajedno sa svojim saradnicima i jednom generacijom umjetnika, učestvovao sam u obnovi i reafirmaciji MESS-a. Tada smo tom festivalu dali novi programski atribut, učinili ga internacionalnim, donijeli novu umjetničku energiju, otvorili ga prema svijetu i izgradili njegov umjetnički karakter. Vjerovali smo da Sarajevo, nakon svega što je doživjelo, mora imati mjesto na kojem će se ponovo susretati sa svijetom kroz umjetnost.

Danas, nakon tri decenije, posebno osjećam koliko je taj posao bio veći od nas koji smo u njemu učestvovali. MESS je postao dio kulturnog identiteta Sarajeva i Bosne i Hercegovine, ali i važna tačka na međunarodnoj teatarskoj mapi. Zato ovaj lovorov vijenac dijelim sa svim umjetnicima, saradnicima, ljudima festivala i generacijama publike koje su ga gradile i čuvale zajedno sa nama.

I upravo zato ovo priznanje za mene nosi i jednu odgovornost. MESS se ne smije posmatrati kao završena priča. Festival mora biti očuvan, ali i stalno razvijan, mijenjajući se zajedno sa umjetnošću i vremenom u kojem živimo. Njegova internacionalnost, njegova umjetnička hrabrost i njegova otvorenost prema svijetu moraju ostati njegova suština.

A da bi se to moglo događati, MESS mora imati stabilnu i ozbiljnu podršku. Finansiranje jednog ovakvog festivala ne bi smjelo svake godine iznova biti tema neizvjesnosti i pregovora. Podrška MESS-u ne bi trebala biti pitanje dobre volje, nego pitanje odgovornosti prema kulturnom životu ove zemlje. Jer festival koji je tri decenije gradio međunarodni ugled na tradiciji polustoljetnog postojanja, nije trošak koji treba objašnjavati, nego kulturna vrijednost koju treba čuvati i razvijati u Sarajevu.

Zato ovaj lovorov vijenac primam sa zahvalnošću i poniznošću pred svim ljudima koji su prije mene, sa mnom i poslije mene utkali svoj rad u MESS. I pred publikom, bez koje nijedan festival nema svoj pravi smisao.

Ako smo prije trideset godina kao mladi ljudi imali hrabrosti da vjerujemo da MESS može postati internacionalni festival, onda je na nama danas da imamo dovoljno odgovornosti i mudrosti da tu ideju sačuvamo, razvijamo i predamo budućim generacijama.“

Ceremonija je završena zajedničkom izvedbom bosanskohercegovačkih glumica i glumaca koji su, u čast Dine Mustafića, izveli pjesmu „What a Wonderful World“ Louisa Armstronga, uz klavirsku pratnju Lejle Jusić..

Večeras se otvara i program Male scene MESS, koji donosi predstavu „Snajper“, rađenu prema tekstu Damira Karakaša, u režiji Dine Mustafića. Izvođenje je zakazano za 20:00 sati u Multimedijalnom centru kulture CZKS, a predstava je realizirana u produkciji Teatra 071, Scene MESS i Multimedijalnog centra kulture CZKS.

U predstavi igraju Vedad Čano, Anastasija Dunjić i Senad Alihodžić, dramaturgiju potpisuje Adnan Lugonić, a scenografiju i kostimografiju Adisa Vatreš Selimović, fotografiju Velija Hasanbegović, a dizajn plakata Almir Kurt Kugla.

Ulaznice za predstave 66. Internacionalnog teatarskog festivala MESS u prodaji su od 16. septembra putem platforme kupikartu.ba, kao i na zvaničnim prodajnim mjestima. Ulaznice za program Malog MESS-a su besplatne, a mogu se preuzeti u prostorijama Festivala MESS, Maršala Tita 54, svakog dana od 10:00 do 18:00sati.

Neustadt International Prize for Literature, koju dodjeljuje World Literature Today pri Univerzitetu Oklahoma, jedno je od najuglednijih međunarodnih književnih priznanja. Za razliku od nagrada usmjerenih isključivo prema jednom književnom žanru, Neustadt ravnopravno prepoznaje pjesnike, romanopisce i dramatičare, a nagrada se dodjeljuje za cjelokupan književni doprinos. Nasrallah je dobitnik 29. priznanja, uz nagradu od 50.000 dolara, srebrno pero Neustadt i certifikat.

Ali iza ove nagrade nalazi se mnogo veća književna priča.

Ibrahim Nasrallah rođen je 1954. godine u Ammanu, u porodici Palestinaca raseljenih 1948. godine. Odrastao je u izbjegličkom kampu Al-Wehdat, a iskustvo života između izgubljenog zavičaja, sjećanja i nove stvarnosti duboko je obilježilo njegovo stvaralaštvo. Danas je autor više od četrdeset knjiga, pjesnik je, romanopisac, slikar i fotograf, a njegov opus obuhvata šesnaest zbirki poezije i dvadeset šest romana, uz autobiografiju i knjige posvećene filmu. Njegova djela prevedena su na više od pedeset jezika.

Nasrallahova književnost ne pokušava Palestinu objasniti svijetu, ona je pokušava sačuvati.

U njegovim pjesmama i romanima historija nije samo niz političkih događaja, nego prostor u kojem žive porodice, gradovi, pejzaži, ljubavi, strahovi i izgubljeni domovi. Njegovi likovi nisu tek simboli jednog naroda, oni su ljudi koji pokušavaju nastaviti život nakon što im je historija promijenila njegov pravac.

Zato je posebno značajan njegov veliki književni projekt „The Palestinian Tragicomedy“, ciklus romana kojim od 1985. godine ispisuje široku panoramu palestinske historije kroz period od približno 250 godina. Svaki roman može stajati samostalno, ali zajedno stvaraju složeni književni portret palestinskog iskustva. Upravo je ta sposobnost da pojedinačnu ljudsku sudbinu pretvori u širu sliku historije jedan od razloga zbog kojih Nasrallah zauzima posebno mjesto u savremenoj arapskoj književnosti.

Za Neustadt je kao reprezentativno djelo njegovog opusa izabran roman „Time of White Horses“, velika prozna saga o palestinskom selu i njegovim stanovnicima. Engleski prijevod Nancy Roberts objavio je Hoopoe, književni imprint American University in Cairo Pressa, 2016. godine.

No, Nasrallahovu književnost možda je najbolje razumjeti upravo tamo gdje riječ prestaje biti samo riječ.

Njegova poezija već je pronašla put prema muzici.

Na DertMusicu smo ranije pisali o projektu „Mary of Gaza“, lirskoj muzičkoj produkciji Nacionalnog muzičkog konzervatorija Edward Said u Palestini, nastaloj na osnovu Nasrallahove poezije. Muziku je napisao palestinski kompozitor Suhail Khoury, a djelo je izvedeno uz Palestinski omladinski orkestar i dirigenticu Lamar Elias. Produkcija je pokrenuta krajem 2024. godine kao umjetnički odgovor na iskustvo Gaze, ali i kao poruka slobode, dostojanstva i mira.

U „Mary of Gaza“ događa se ono što je možda najvažnije za razumijevanje Nasrallahove umjetnosti: pjesma izlazi iz knjige i postaje zvuk.

Orkestar preuzima ono što je pjesnik napisao, ali ga ne zatvara u ilustraciju rata. Naprotiv, muzika Suhaila Khouryja prostor Nasrallahovih stihova pretvara u jednu vrstu zvučnog sjećanja. Smirenost kompozicije, o kojoj smo pisali i u prvom tekstu o ovom djelu, upravo zbog kontrasta prema stvarnosti Gaze dobija posebnu težinu. Nema potrebe da muzika imitira eksplozije, sirene ili ruševine da bi govorila o ratu. Dovoljno je da u njenom središtu ostane čovjek koji još uvijek govori o miru.

Tu se možda najjasnije vidi i snaga Nasrallahove poezije.

Ona nije samo poezija o Palestini. Ona je poezija o tome šta znači izgubiti prostor, a ipak sačuvati njegovo ime, o tome kako se sjećanje prenosi sa roditelja na djecu i kako književnost može postati svojevrsni arhiv jednog naroda.

Zbog toga Neustadtova nagrada dolazi u trenutku u kojem Nasrallahova književnost dobija dodatnu međunarodnu težinu. Svjetska književna scena sada ne prepoznaje samo autora koji je napisao veliki broj knjiga, nego pisca čiji je višedecenijski rad izgrađen oko pitanja egzila, identiteta, otpora i palestinskog iskustva. U obrazloženju nominacije Shereen Malherbe upravo je istaknuto da Nasrallah univerzalne teme povezuje s palestinskom pričom i omogućava čitaocu da Palestinu sagleda izvan kolonijalnih okvira.

Nasrallah je tako u jednom trenutku svoje karijere dobio rijetku vrstu međunarodne potvrde: njegova priča više nije samo dio arapskog književnog prostora. Ona je postala dio svjetske književne mape.

A kada se danas vratimo „Mary of Gaza“, ta činjenica dobija još jednu dimenziju.

Pjesnik čiji su stihovi pretočeni u muziku palestinskog omladinskog orkestra sada je i laureat nagrade koja njegovo književno stvaralaštvo postavlja u širi globalni kontekst. Između knjige i muzike, između arapskog jezika i prijevoda, između palestinskog iskustva i univerzalne teme čovjekove potrebe za domom, Nasrallahova riječ nastavlja putovati.

Ne kao objašnjenje Palestine drugima, nego kao njeno svjedočenje.

Upravo zato priča o Ibrahimu Nasrallahu nije završena njegovom nagradom. Neustadt je, zapravo, otvorio novo poglavlje čitanja njegovog djela. A za nas je zanimljivo da se jedan od tih puteva već nalazi između poezije i muzike, u „Mary of Gaza“, djelu u kojem Nasrallahova riječ dobija orkestarski glas.

Kada književnost preživi granice, jezike i vrijeme, ona više nije samo zapis onoga što se dogodilo, već postaje način da se ono što je pokušano izbrisati – zapamti.