“Dok pjesma traje, ja u svojim prsima osjećam samo jedno nemušto muklo i otegnuto A… Ne mislim… gledam, a ne vidim, nema me i slatko mi da me tako nema! A kad pjesma stane, onda mogu i progovoriti. Koliko su me puta teški snovi probudili, ali pjesma i takvu tegobu blaži.” riječi su kojima je mladi umjetnik Zanin Berbić započeo večer sevdaha u Bošnjačkom institute u kojem predstavljen “Zaninov sevdah”
Naime, 12.04.2018.godine u Bošnjačkom institutu održan je koncert pod nazivom “Zaninov sevdah”. Na programu su bile, kako je Berbić rekao: “sevdalinke koje su poznate ali i one, nažalost, manje poznate, koje su nepravedno, zapostavljene na repertoaru mojih kolega.” Mladi sevdalija također je odličan aranžer, te je za ovu priliku počastio publiku svojim pisanim kreacijama koje su skupa sa njim oživjele i njegove kolege. Na sceni ga je podržao duet harmonika u sastavu: Azmir Halilović, student IV godine, odsjeka za duvačke instrumente te, harmoniku i Irhad Ćeso, takodjer, student IV godine, odsjeka za teoriju i pedagogiju Muzicke akademije u Sarajevu. Od samog početka izvođači su osvojili simpatije publike. Prostor je odisao sevdahom i emocijom, a publika je željno iščekivala svaku sljedeću sevdalinku. Koncert su dodatno obogatili gosti Sejo Pitić i Šejla Grgić. Zanin Berbić je jedan od mladih čuvara naše tradicionalne bosanske pjesme, samim tim imamo odgovornost da podržimo njegov rad. Mlada osoba poput njega, zaslužuje vjetar u leđa. Nadamo se da će Berbić uskoro napraviti novi koncert, a do tada želimo da nastavi ovako kako je i počeo, predano i sa mnogo ljubavi prema sevdahu i sevdalinci.
Upravo je ovaj projekat “Zaninov sevdah” bio povod za excluzivni intervju sa ovim mladim sazlijom i sevdalijom koji iz srca svira saz i svojim melanholičnim glasom donosi sevdah na jedan poseban način.
- Zanine, pjevanjem i sviranjem se počinješ baviti u djetinjstvu. Odakle tvoje interesovanje za tradicionalnu muziku?
– Za moju porodicu nije pretjerano reći da je izuzetno muzikalna. Otac se dugo bavio muzikom profesionalno kao bubnjar, nana sa očeve strane je divno pjevala sevdalinke, djed i nana sa majčine strane jako su lijepo pjevali. Ja sam pjevao od malih nogu, bilo kroz igru, bilo kroz neke školske obaveze. Prvi istup na sceni imao sam još 2003. godine u okviru neke manifestacije koju je organizovao KUD “Ševko Avdić“ iz Tarevaca kod Modriče, društvo s devedesetogodišnjom tradicijom kroz kojeg su prošli mnogi uspješni mladi ljudi. U tom društvu neke od svojih prvih pjevačkih momenata doživjeli su i Meho Puzić i njegov brat Bahrija. Kao član tog društva stekao sam temeljna pjevačka iskustva, te je taj period odigrao ključnu ulogu u oblikovanju mene kao izvođača, a kasnije i istraživača.
2. Tvoj omiljeni instrument je saz. Odakle ljubav za ovim instrumentom?
– Oduvijek su me fascinirale starine… stare kuće, stare stvari, stara auta. Volim arhaičnost. Tako da sam, pri prvom slušanju saza, osjetio da je to to… to je sevdah. To je bilo 2006. godine, te sam tada sebi i kupio taj instrument. Veoma brzo sam ga savladao. Već 2007. godine sam kao, kako su me tada nazivali “najmlađi bosanski sazlija“, pratio veliku pjevačicu Eminu Zečaj na jednom koncertu u Visokom. Od tada do danas ostvario sam desetine snimaka tradicijskih pjesama uz saz.
- Dvanaestog aprila si održao koncert u Bošnjačkom instititutu u Sarajevu pod simboličnim nazivom “Zaninov Sevdah“. To je tvoj prvi solistički koncert kojeg je sarajevska publika ispratila sa oduševljenjem. Kakve utiske nosiš sa ovog koncerta?
– Ovo je moje drugo solističko veče u Sarajevu. Prvo je bilo prije nekoliko godina u Art Kući Sevdaha. No općenito, do sada sam imao nekoliko solističkih večeri. U posebnom sjećanju ostao mi je koncert „Sevdah pjesma u aš'ku se zače“ kojeg sam održao 2013. godine u velikoj sali Bosanskog Narodnog Pozorišta u Zenici, gdje me pratio veliki orkestar Srednje Muzičke škole Zenica, kojeg je činilo 20-ak učenika. Bilo je to nevjerovatno uspjelo veče. Koncert “Zaninov sevdah“, moja je ideja već duže vrijeme. To jeste, o njemu razmišljam od kako sam došao na studije u Sarajevo 2014. godine. Prije nekoliko mjeseci, nastupio sam na jednom koncertu ansambla Etnoakademik, čiji sam član, gdje me pratio duet harmonika Irhad Ćeso i Azmir Halilović. Nakon tog vrlo uspješnog nastupa, shvatio sam da taj spoj glasa i dviju harmonika stvara izuzetne mogućnosti, kako izvođačke, tako i aranžmanske. Nakon toga sam krenuo sa pisanjem aranžmana i kompletnom organizacijom. Sudeći po reakcijama publike, ali i muzičkih stručnjaka, koncert je jako uspio.
- Koncert je održan uz veliku podršku Muzičke Akademije ciji si student. Kako spajaš akademsko znanje sa dječačkim snovima o stageu na kojem lagano, ali sigurno zauzimaš svoje mjesto?
– Završena Srednja Muzička škola u Zenici, te sadašnji studij na Muzičkoj Akademiji u Sarajevu mnogo su utjecali na mene kao izvođača tradicijskih pjesama. Teoretsko znanje o muzici, te općenito sva znanja koja sam stekao, i koja stičem tokom muzičkog obrazovanja stvorila su jednu disciplinu, profesionalizam, te specifičan osjećaj za oficijelnost kojeg čovjek teško može steći sam, bez sticanja nekih viših kognitivnih sposobnosti tokom procesa naobrazbe.
Općenito, ja sam tradicijskoj muzici uvijek pristupao prvenstveno kao istraživač, kao folklorista, a tek onda kao muzičar, što mene, iako pripadam novoj generaciji izvođača, u velikoj mjeri razlikuje od mojih kolega. Dakle, ne pristupam tradicijskoj muzici s namjerom eksperimentiranja, niti s namjerom fuzije različitih stilova, nego putem istraživanja, prvenstveno slušanja tradicijskog pjevanja, ovladavam elementima njegovog stila, te ga reprodukujem na sebi svojstven način ne imitirajući nikoga od proslavljenih interpretatora. Mislim da sam u ovih petnaestak godina koliko se aktivno bavim ovim poslom, poprilično ovladao stilom sevdalijskog starinskog pjevanja, jer već polahko stičem sposobnost improvizovanja. Laički rečeno, nikada jednu strofu ne otpjevam na isti način. Muzička Akademija u Sarajevu, te prvenstveno odsjek za muzikologiju i etnomuzikologiju, razumiju moja nastojanja u oblasti tradicijske muzike te s te strane uživam veliku podršku, na čemu sam im mnogo zahvalan.
- Podršku na koncertu su ti dali tvoje kolege sa akademije Šejla Grgic i ostali, no zanimljivo je da je tu bio i jedan od doajena sevdaha Sejo Pitić. Koliko ti znači podrška sevdalija iz starije generacije?
– Šejla Grgić, moja kolegica sa Muzičke Akademije u Sarajevu, djevojka je nadnaravnih muzičkih sposobnosti. Ima apsolutni sluh, te čuje neke stvari koje mi “obični muzičari“ ne čujemo. Iako su njena umjetnička nastojanja usmjerena prema pop rok muzici, koju ona svojom izvedbom dovodi do savršenstva, ona jako dobro izvodi i naše sevdalinke. Nedavno je gostovala na Face TV u emisiji “Sav taj sevdah“ gdje je izvela nekoliko sevdalinki, među njima i poravnu pjesmu Dvije su se vode zavadile. Parafrazirat ću misao velike interpretatorice sevdalinki, Zehre Deović, koja je rekla da je diplomirao sevdalinku onaj ko na pravi način uspije otpjevati poravnu pjesmu. Šejla to s velikom lahkoćom pjeva, te nisam mogao odoliti da je ne pozovem na ovaj svoj koncert. S druge strane, Seju Pitića poznajem poodavno. Smatram da je on jedan od posljednjih izvođača koji još uvijek njeguje to naše starinsko, tiho, nenametljivo pjevanje, koje se nekada moglo svakodnevno čuti iz naših mahala, iza mušebaka, iz mejhana, Karavan Sararaja, a danas u ovoj eri medija i popularne muzike, vrlo rijetko. Mnogo sam o tom pjevanju naučio od Seje Pitića, ali i od Emine Zečaj, Zehre Deović, Zore Duboljević, Salema Trebe, Ljubice Berak itd.
- Na tvom repertoaru su se našle sevdalinke na koje je pala prašina vremena, no ti si im svojim izvođenjem dao novo vrijeme, te vješto i podsjetio na neke stare sevdalije? Šta je bila tvoja motivacija da baš njih oživiš?
– Često se na koncertima susrećem sa problemom izbora pjesama. Spektar sevdalinki koje su poznate i popularne vrlo je uzak. A i u taj uži izbor se ubraja i dosta pjesama koje svojim postankom nisu prave sevdalinke, to jeste nisu narodne pjesme, nego imaju svoga autora. One se i melodijski a i tekstualno dosta razlikuju od pravih narodnih pjesama. S druge strane, mnoštvo je pjesama koje su pjevali proslavljeni izvođači sevdalinki, a koje danas nažalost publika nema priliku čuti, jer se svi bore da na koncertima zadovolje publiku nudeći joj ono što ona već zna. Tako se pretežno mogu čuti pjesme Mujo kuje konja po mjesecu, Moj dilbere kud’ se šećeš, Zvijezda tjera mjeseca i još neke. Međutim, ja smatram da mi izvođači nismo samo puki zabavljači publike, nego naše djelovanje, pored zabavljačnog, treba da ima i jednu edukativnu crtu. Publici treba ponuditi ono šta ona zna, da bi mogla zajedno sa pjevačem zapjevati i dušu razgaliti, ali joj treba ponuditi i nešto novo (staro), kako bi se upoznala s tim. Pa kada se jedna pjesma izvede na pet ili deset koncerata, te se onda čuje i na radiju i na televiziji, onda će publika naučiti tu pjesmu.
- Iz čijih radova crpiš inspiraciju, u kome od starih sevdalija imaš uzora?
– Neću kriti, a mislim da je i očigledno, da je moj uzor doktor Himzo Polovina. On je bio i izvođač i istraživač. Repertoar mu je bio vrlo odmjeren i u njemu ništa nije prepušteno slučaju. Svaki stih, svaka riječ, svaka melodija u njegovom opusu je provjerena i vrlo reprezentativna. Naravno, velik utjecaj na mene su imali i Emina Zečaj, Nada Mamula, Zehra Deović, Beba Selimović, Zaim Imamović, Safet Isović i ostali, da ih dalje ne nabrajam jer ih ima mnogo. Mislim da sam od svakog ponešto naučio.
- Moramo se vratiti na saz, taj mistični instrument bogatog zvuka, zašto saz, a ne gitara?
– Saz je specifičan instrument, poticajan za pjevača. Ja, na primjer, jednu istu pjesmu ću skoro potpuno drugačije pjevati uz saz nego što je pjevam uz harmoniku. Saz potiče pjevača na improviziranje, na igranje sa melizmima, sa dinamikom… u potpunosti je kompatibilan sa sevdalinkom.
- Da li uskoro možemo očekivati tvoj CD?
– Da. On je već u pripremi. To će biti CD samo sa pjesmama uz saz. Ali, ne želim još da otkrivam mnogo detalja.
- Šta dalje, da li će ova karavana krenuti na put po bh gradovima kako bi i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, ali i regiona osjetili “Zaninov Sevdah“?
– To je svakako u planu. Međutim, ipak će sve to pričekati ljeto jer je sada primarni cilj uspješno završiti ovu akademsku godinu.
