Donosimo razgovor sa Enverom – Enjom Hadžiomerspahićem o zlatnoj deceniji projekta ARS AEVI u kojoj su ostvarene sve vrijednosti ovog značajnog projekta za grad Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu.
Povod ovog razgovora sa Enjom su 33 godine od začetka ideje pokretanja projekta ARS AEVI u Sarajevu. San koji još uvijek sanja dobija obrise u javi, radovi su započeli, ali tek ovog proljeća. Ipak, fokus ovog velikog intervjua jeste povratak u duboku historiju u kojem nam Hadžiomerspahić ekskluzivno otkriva sam tok historije oko ovog velikog generacijskog projekta za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu.
O počecima i nastanku same ideje za muzej ARS AEVI u Sarajevu
Na samom početku priče o ARS AEVI muzeju, Enver Hadžiomerspahić Enjo nam govori kako ideje ne padaju “sa neba”, one su posljedica proteklih aktivnosti u životnom toku svakog čovjeka i nastaju kao rezultat saznanja, iskustava, djelovanja, onoga što je nekada bilo. Tako se Enjo sjeća kako je oduvijek smišljao i izmišljao neke ideje. Sve je krenulo još u tinejdžerskim danima kada je u ulici Pavla Goranina napravio jedan prostor za druženje mladih i nazvavši ga “Geler klub”. Tu su se ostvarila njegova prva organizaciona iskustva, kako da pozove prijatelje, kako da im učini da im bude lijepo, prijatelji iz tog vremena su dijelili slične vrijednosti, bili su to: pjesnici, muzičari, pjevači. “Geler klub”je kasnijeprešao u prostor Mjesne zajednice “Centar 1” koji su dobili na korištenje od Općne Centar u Radićevoj ulici.
U to vrijeme, počela je izgradnja Centra Skenderija 1966. godine. Enjo je tada imao 20 godina, njegov prijatelj arhitekta Reuf išao je gledati kako se to sve gradi, a Enjo je zavirivao u te prostore Doma Mladih i smišljao kako bi taj prostor mogao da radi kada bude završena njegova izgradnja.
Počeci Doma Mladih u Sarajevu
Enver je od tih ideja napravio detaljan program djelovanja šta sve treba da sadrži Dom Mladih, odštampao i odnio u Gradsku konferenciju saveza socijalističke omladine, gdje je poznavao sekretara Džemila Sabirhafizovića Edinu Hebib koja je bila predsjednica, kao i Memu Kondurević koji je bio jedna značajna ličnost u organizaciji te Gradske konferencije.
O ovom događaju Enver nam priča: “Tog dana sam na Gradskoj konferenciji predložio svoju viziju kako bi trebao da radi Dom Mladih koji se trebao otvoriti 29. novembra te 1969.godine. Kroz neko vrijeme, pozvan sam na sastanak, a u sali svi značajni ljudi Općine, Grada, Socijalističkog saveza, tadašnje Komunističke partije, koji usvajaju moj program rada Doma Mladih, i na kraju predsjednica Edina Hebib me predstavlja uz aplauz prisutnih”.
U kratkom vremenu osniva se ustanova “Omladina i kultura”, Envera imenuju za direktora koji dobija zadatak da organizuje kompletan program djelovanja Doma mladih. Bila je to velika odgovornost, ali tada je u Sarajevu bila erupcija pozitvne energije, u svim oblastima djelovanja muzičkih grupa: Indexi, Kodeksi, Čičak, ProArte, u prostoru književnosti čuveni pjesnik Ahmed Muhamed Imamović, itd. Tako da je bilo jednostavno, Enver je samo otvorio vrata Doma mladih za svu tu kreativnu energiju Sarajeva, dao im prostor gdje su oni vježbali, pripremali svoje radove, organizovali svoje koncerte, nastupe, naravno bio je i disko klub, organizovane su i plesne večeri, u svakom slučaju bilo je to jedno divno vrijeme.
Bili su to zapravo vaši počeci kao mladog čovjeka, gdje ste pokazali tadašnjim organima vlastima da je kultura ono što vas interesuje i da se uz vaše zalaganje i lični angažman, ali i da se uz podršku vlasti mogu ostvariti velike zamisli, da bi se kultura mogla koncentrisati u jednom prostoru, za emancipaciju stanovništva Sarajeva i Bosne i Hercegovine…
“Da, dobro kažete, ali tada je u svim organima vlasti, u Općini, Gradu bila idealna atmosfera, pozitivan odnos prema omladini, pozitivan odnos prema kulturi, tako da ja nisam morao baš ništa posebno da dokazujem, osim da realiziram. Bile su to moje prve godine iskustva, nakon toga došao je period kada sam zbog služenja vojnog roka morao napustiti prostore Doma mladih. Drugi mladi ljudi su preuzeli vodstvo, a kada sam se vratio sa služenja vojnog roka, na molbu direktora Centra Skenderija, Sadika Hasanbegovića, usmjerio sam se ka organizaciji kulturnih programa u Gradskoj dvorani Skenderija.” Priča nam Enjo i dodaje: “Plan je bio da na sceni nastupaju kulturno umjetnička društva i ansambli iz Sarajeva i iz cijele Bosne i Hercegovine, da radnici kolektivno dolaze da posjete te programe. Smatrali smo da je važno da sala bude puna, da što više ljudi vidi ono što imamo za ponuditi, a po istom principu takvu saradnju ostvariti i sa osnovnim, srednjim školama i fakultetima da i đaci i studenti dolaze organizovano na te programe. Skenderija je prihvatila tu ideju, a istu smo nazvali “Umjetnost radniku i đaku”. Povezali smo najpoznatije i najuglednije ansamble Sarajeva, kao što su balet Narodnog pozorišta, Simfonijski orkestar RTV Sarajevo, i tako smo napravili godišnji dugoročni program, po kojem je svaki mjesec jedan veliki ansambl pravio spektakularan program”.
Bili su to vaši pionirski trenuci kada ste kulturu darovali građanima, desio se i feedback da su i građani zagrlili kulturu kao jedan važan motiv za bolji život. Vi ste zapravo bili kulturni pregalac u tom momentu koji se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu.
“Veoma je lijepo da ste vi u svom komentaru upotrijebili sinonim zagrljaj, a Italijani kažu abbraccio i tačno je da je to bio zagrljaj pozitivnih energija između umjetnika stvaralaca sa jedne strane i ljudi koji su željeli da to njihovo stvaralaštvo vide, osjete i dožive. I tada se dogodilo da je Sarajevo dobilo kandidaturu za Zimske Olimpijske igre 1984. godine.
Tada dobijam poziv od strane generalnog sekretara Olimpijskog komiteta Ahmeda Karabegovića da dođem na razgovor, na kafu, gdje ja njemu, i kao prijatelju, čestitam na toj veoma značajnoj funkciji, i on mi kaže, jeste ali sada moramo sve to realizovati i mi smo odlučili da ti budeš organizator programa Svečanog otvaranja i zatvaranja ZOI 84. To je bilo ono vrijeme kada nisi mogao reći neću i ne mogu. Bila je to za mene ogromna odgovornost, ali i čast. I tako se formira Služba za organizaciju programa svečanog otvaranja i zatvaranja ZOI 84. Kada govorimo o tim prošlim vremenima, uvijek imam strah da neko ime ne izgovorim, jer ovo nisam napravio samo ja, tu veličanstvenu ceremoniju otvaranja ZOI 84. Danas kada otvorim YouTube i gledam sve te snimke, ja ne mogu da vjerujem da smo mi to napravili. Reditelj tih ceremonija je bio Aleksandar Jevđević, koreograf Slavko Pervan, Vanja Popović kostimograf, Kemal Hrustamović scenograf i tako dalje i tako dalje, bio je to nadrealno divan kreativan tim i jedan široki krug mojih saradnika u operativnom dijelu posla, trebalo je sve te umjetničke ansamble dovesti, trebalo je organizovati probe, proizvesti kostime, organizovati vježbe, to je bio veliki posao, priča nam Enjo.
Na naše pitanje koliko je vremena proteklo od dobijanja zadatka do same Olimpijade, Enver nam priča kako suprošle dvije godine tokom kojih se radilo postepeno, uz svu moguću podršku logistike, organizacije. Sva vrata su za njega bila otvorena, svi su imali veliko povjerenje, a Enver je imao veliko organizaciono iskustvo. Sve je rezultiralo jednim veličanstvenim programom otvaranja ZOI 84. kojeg se i danas sa emocijama i ponosom prisjećamo, tih trenutaka i entuzijazma, ali i velike profesionalnosti u cjelokupnom projektu.
O daljem toku događaja u priči o ARS AEVI projektu, Enver nam priča:
“Nakon olimpijskih igara, generalni sekretar Ahmed Karabegović mi je ponudio da preuzmem odgovornost za organizaciju kulturnih događaja u svim olimpijskim objektima, to je bio opet jedan veliki izazov jer imamo divne prostore Centara Skenderija i veliku dvoranu Zetra. U to vrijeme sam se družio sa umjetnicima koji su bili moja generacija, među njima su bila tri umjetnika Radoslav Tadić, Jusuf Hadžifejzović i Saša Bukvić koji su pokrenuli jednu inicijativu koju su nazvali “Jugoslovenska dokumenta”. U toku realizacije tog projekta, oni su pozivali umjetnike sa svih prostora Jugoslavije, te su njihova umjetnička djela predstavljali u galeriji Collegium Artisticuma. Moj prvi saradnik u tom kulturnom centru ZOI 84 bio je Mladen Jeličić – Troko koji je nakon nekog vremena predložio da organizujemo jednu veliku izložbu pod nazivom “Jugoslovenska dokumenta”. Tu sam ideju prihvatio, a u to vrijeme nama to nije bilo teško organizirati, ostvario sam dogovore sa muzejima u svim republikama bivše Jugoslavije da oni pomognu u realizaciji dolaska umjetnika iz njihovih republika za tu kolektivnu izložbu. Tako smo 1987. godine organizirali retrospektivnu izložbu “Jugoslovenska dokumenta” svih umjetnika i svih umjetničkih djela koji su u periodu od 1984. pa dalje bila predstavljena u galeriji Collegium Artisticumu.
Sumirajući utiske, Enjo nam govori da je ta izložba bila veličanstveno postavljena na deset hiljada kvadratnih metara Gradske dvorane i Ledene dvorane Centra Skenderija, te dodaje:”Kada smo to završili, dobio sam jednu novu ideju koju su moji saradnici prihvatili, da “Jugoslovenska dokumenta” proglasimo za bijanale i da iz svih republika Jugoslavije imenujemo po jednog najpoznatijeg umjetničkog direktora koji će preuzeti odgovornost za izbor umjetnika i umjetničkih djela. Na veličanstven način smo organizirali tu izložbu “Jugoslovenska dokumenta” koje smo nazvali “Bijenale 1989”, gdje su Petar Čuković iz Crne Gore, Ješa Denegri iz Srbije, Davor Matičević iz Hrvatske, Tomaž Brejc iz Slovenije, Azra Begić i Meliha Huseđinović iz BiH, i drugi uvaženi kritičari ujetnosti, prihvatili da budu selektori ovog prvog bijenala”.
Planirali smo da se 1991. godine održi drugo bijanale čiji je umjetnički direktor internacionalnog dijela trebao biti Enrico Comi, umjetnički direktor Centra savremene umjetnosti Spazio Umano iz Milana. Tada je došlo do raspada Jugoslavije, počela je opsada Sarajeva.
U prvim danima opsade Sarajeva Enjo dolazi na ideju da kao odgovor na nepravdu opsade Sarajeva pozove umjetnike Planete Zemlje da daruju svoja reprezentativna umjetnička djela za kolekciju budućeg muzeja savremene svjetske umjetnosti u Sarajevu. Tako je i nastala ideja za ARS AEVI, projekat koji se razvijao kao izraz kolektivne volje i etičke saradnje istaknutih međunarodnih umjetnika, kustosa i muzeja savremene umjetnosti. Sama riječ ARE AEVI predstavlja anagram riječi „Sarajevo“ što na latinskom znači „umjetnost epohe“.
O tim dramatičnim danima kada je krenula ta historijska priča, Enver nam govori:
“U tim mjesecima, u tim danima bila je to nadrealna ideja, Sarajevo je bombardovano, niko od nas nije znao da li će se sutra probuditi živ, a mi razmišljamo o jednom planetarnom odgovoru umjetnika svijeta na nepravdu opsade Sarajeva. Ovu ideju sam prvo saopštio direktoru Centra Skenderija, Sadiku Hasanbegoviću, koji je tu ideju prihvatio, a onda sam otišao do Ilije Šimića koji je tada bio predsjednik Republičkog javnog fonda za kulturu koji je bio jako važna karika i partner u organizaciji izložbi “Jugoslovenskih dokumenta”. Ostvaren je plan da se razgovara sa tadašnjim gradonačelnikom Sarajeva, Muhamedom Kreševljakovićem koji je prihvatio tu ideju, zatim smo razgovarali sa ministrom za kulturu BiH, Nikolom Kovačem od koga smo također dobili podršku, kao i od podpredsjednika Vlade BiH Zlatka Lagumdžije.
Podrška od tada zvaničnih funkcionera u državnim strukturama nam je bila veliki podstrek da formiramo jedan tim javnih ličnosti, a moji prvi saradnici u tom vremenu su bili Aleksandar Saša Kravljača, iz Centra Skenderija, i Edo Hozić iz Republičkog javnog fonda kulture.
Da bismo se mogli kretati u tom pravcu, bilo je potrebno napraviti projekat kojeg smo nazvali “Sarajevo 2000”. Dogovoreno je da kolekcija bude smještena u zgradi bivše komande JNA na Bistriku. Sačinio sam jedan tekstualni plan, a tadašnji direktor dnevnog lista “Oslobodjenja” Petar Skert je prihvatio da u opsjednutom Sarajevu njihova štamparija štampa ovaj projekat.
Enver nam dalje priča kako su mu bliski prijatelji pomogli da se sve to pripremi, Aida Hadžić je napravila prevod na engleski jezik, Sanjin Jukić je napravio dizajn. Bio je to prekrasan tim, da se u prvoj godini opsade Sarajeva ta ideja formulira, formalizuje, napiše i usvoji na nivoima, od Skupštine grada Sarajeva, do Skupštine BiH. Tada je i donesena odluka da Enver mora izaći iz Sarajeva i pronaći internacionalne partnere koji će biti učesnici u ostvarenju te ideje. Obezbjeđen je odlazak u Italiju, avionom UNHCR-a.
Paralelno se ostvarivao jedan drugi, podjednako važan tok ove priče. Naime, prije početka opsade Sarajeva, Enverova supruga Jasminka i sin Anur su, shvativši da se priprema podjela Jugoslavije i rat, odlučili otići u Italiju gdje su uspjeli da se organizuju. Jasminka je dobila posao u jednoj arhitektonskoj agenciji jer je ona po struci bila arhitekta, a Anur je postao student Akademije likovnih umjetnosti BRERA u Milanu. Po dolasku u Milano, Enver je u njima dobio dva saradnika koji su mu svojim znanjem i kontaktima značajno pomogli u projektu. U ovom sjećanju na tok historije projekta ARS AEVI, Enver kao posebno izdvaja činjenicu da je tadašnja organizacija ARCI u Milanu, pod vodstvom predsjednika Flavio Mongelli, posvetila veliku pažnju njegovom dolasku, pokazavši tako interes za sudbinu i budućnost projekta i pruživši mu svu logističku podršku za ovu ideju.
Veoma je bitno reći i to da je Enrico R. Comi, umjetnički direktor Centra savremene umjetnosti “Spazio Umano”, u Milanu sa oduševljenjem prihvatio samu ideju obećavši da će početi da organizira osnivačke izložbe za kolekciju, i svaka dva mjeseca pozivati jednog umjetnika da prestavi svoja umjetnička djela. Tako je Enrico Comi u toku 1994. godine pozvao jednog od najpoznatijih umjetnika na svijetu, Michelangelo Pistoletto, koji je u izložbenom prostoru galerije “Spazio Umano” (Milano) predstavio rad za sarajevsku kolekciju muzeja pod nazivom “Vrata ogledala”.
Michelangelo Pistoletto je jedan od osnivača savremene umjetosti, i jedan od najpoznatijih umjetnika svijeta. I kada je jedan takav umjetnik darovao Sarajevu “Vrata ogledala”, on je time otvorio vrata svim umjetnicima svijeta i ohrabrio tu zajednicu da učestvuju u procesu formiranja kolekcije ARS AEVI.
U periodu 1994-1996Enrico R. Comi je pored Michelangela Pistoletta pozivao veoma poznate umjetnike svijeta: Inspection “Medical Hermaneuticis”, Franz West, Carla Accardi, Hidetoshi Nagasawa, Bizhan Bassiri, Tony Cragg, Dimitris Kozaris, Juan Muñoz, Goran Petercol, Alfredo Pirri, Dmitri Prigov, Dubravka Rakoci, Ettore Spalletti. I tako je nastala Kolekcija “Milano”.
Paralelno sa ovim dešavanjima, u Milanu, Anur dolazi na ideju da u procesu formiranja kolekcije ARS AEVI sada pozovemo muzeje Evrope da oni prave osnivačke izložbe za kolekciju ARS AEVI, da tako umjetnički direktor jednog muzeja pozove deset najpoznatijih umjetnika na svijetu da poklone Sarajevu svoja reprezentativna umjetnička djela.
O tom periodu Enver nam priča: “U tom periodu sam sa suprugom Jasminkom živio u Firenci, kao gost porodice Lucchesi. Kako je Antonio Lucchesi bio dogradonačelnik grada Prata, a u Pratu se nalazi najznačajniji muzej savremene umjetnosti “Luigi Pecci” u Italiji. Predložili smo da taj muzej bude prvi koji će napraviti prvu kolektivnu izložbu u daljem procesu razvoja projekta ARS AEVI.
Nakon nekoliko dana, organizovan je sastanak sa gradonačelnikom Claudio Martiniem. Istovremeno se dogodilo da je tadašnji gradonačelnik Sarajeva, Muhamed Kreševljaković, u prvoj godini opsade postao Konzul BiH u Italiji, u Milanu, i onda smo sve to uvezali, i uskoro je organizirana ceremonija bratimljenja gradova Sarajeva i Prata, a umjetnički direktor muzeja “Luigi Pecci”, Bruno Corà, je rekao da će njemu biti najveće zadovoljstvo da bude kustos Osnivačke izložbe i da odabere umjetnike i umjetnička djela koja će deset najpoznatijih umjetnika Planete zemlje predstaviti za kolekciju muzeja ARS AEVI. I tada se, te 1996. godine, formira “Kolekcija Prato” u Centru za savremenu umjetnost i muzeju Luigi Pecci.”
Tako je ostvaren drugi korak u pravljenju kolekcije, a taj dogovor sa muzejom Luigi Pecci je otvorio vrata veličanstvenog daljeg toka formiranja kolekcije ARS AEVI. Umjetnici koji su bili autori ovog projekta su: Stephan Bankehol, Daniel Buren, Enrico Castelani, Jan Dibbets, Jannis Kounellis, Sol LeWitt, Eliseo Mattiacci, Roman Opalka, Panamarenko, Jaume Plensa.
O nastavku projekta ARS AEVI, Enver nam priča: “U vremenu veličanstvenog otvaranja izložbe u Pratu, Anur je predložio da se slijedeći korak u procesu pravljenja kolekcije ARS AEVI, ostvari u Veneciji jer je taj grad organizator poznatog Venecijanskog bijenala, možda najznačajnijeg događaja u prostorima savremene umjetnosti. Tada je gradonačelnik Prata, Claudio Martini, pomogao da se organizira moj susret sa gradonačelnikom Venecije Massimo Cacciari-em, i u toku tog prvog susreta, kada sam mu ispričao tok historije projekta ARS AEVI i ideju da narednu izložbu organizujemo u sklopu programa čuvenog Venecijanskog bijenala, gradonačelnik Cacciari je rekao da mu se ta ideja veoma sviđa i organizirao je susrete sa predsjednikom fondacije “Querini Stampalia”, Marinom Cortese-om i sa kustosicom fondacije Chiara Bertola. Svi su sa oduševljenjem prihvatili ideju, te je izložba “Kolekcija Venecija” uvrštena u program Venecijanskog Bijenala 1997. godine. I sada se rado sjetim tog događaja, ispred zgrade fondacije “Querini Stampalia” u vrijeme otvaranja izložbe ljudi su stajali više od dva sata u redu čekajući da uđu i vide izložbu na kojoj su svoje radove predstavili veoma poznati umjetnici kao što su: Alighiero Boetti, Nan Goldin, Ilya Kabakov, Joseph Kosuth, Julian Opie, Mimmo Paladino, Remo Salvadori, Cindy Sherman i Rosemerie Trockel.
Dogodilo se u to vrijeme nešto veoma lijepo, direktorica Moderne galerije Ljubljana, Zdenke Badovinec, u atmosferi prijateljskih odnosa i saradnje, organizuje “Kolekciju Ljubljana” za muzej ARS AEVI na prelazu 96. na 97., sa najpoznatijim umjetnicima svijeta tog vremena, kao što su: Marina Abramović, Miroslav Balka, Günter Brus, Sophie Calle, Richard Deacon, IRWIN, Anish Kapoor, Marijetica Potrć, Thomas Schütte, Andres Serrano, Bill Viola, VSSD, Evgeny Asse, Vadim Fishkin, Dimitri Gutoff, i Viktor Misiano.
Enjo nam govori da su Milano, Prato, Ljubljana i Venecija bili dokazani prijatelji Sarajeva i Bosne i Hercegovine, koji su bili na pravoj strani civiliziranog svijeta. Zagrljaj sa kojim su umjetnici svijeta prihvatili ovaj projekat je nadrealan, te dodaje kako je projekat ARS AEVI rođen u Sarajevu, ali mu je majka Italija.
Put ARS AEVI projekta se nastavio u Beču gdje je dogovorena izložba u Muzeju moderne umjetnosti “Stiftung Ludwig”, 1998. godine. Ova izložba je bila veličanstvena, na njoj je umjetnički direktor Lóránd Hegyi predstavio umjetnička djela novih 46 umjetnika, osnivača Kolekcije Beč, i tada su već započeli dogovori da se sva djela iz svih muzeja prenesu u Sarajevo.
I opet Skenderija ima glavnu ulogu. Direktor Centra Skenderije Sadik Hasanbegović, direktor Republičkog javnog fonda Ilija Šimić, čelne ličnosti Grada Sarajeva i Kantona Sarajeva su dogovorili da u toku 1999. godine sva djela iz Milana, Prata, Ljubljane, Venecije i Beča dođu u Sarajevo i da se tim povodom napravi jedna veličanstvena izložba svih umjetničkih djela kolekcija ARS AEVI.
Dolazak svih umjetničkih kolekcija u Sarajevo
O samom transportu svih umjetničkih djela iz matičnih muzeja ka Sarajevu, Enver nam priča: “Bio je to veliki poduhvat, dobili smo sve saglasnosti u Sarajevu da ćemo preuzeti obavezu organizatora velike izložbe kolekcije ARS AEVI u Centru Skenderija. Želim ovom prilikom ponoviti imena ljudi koji su zaslužni za realizaciju: Sadik Hasanbegović, direktor Centra Skenderije, Ilija Šimić, predsjednik Republičkog javnog fonda za kulturu, Muhamed Kreševljaković, gradonačelnik Sarajeva, Nikola Kovač ministar za kulturu BiH i Zlatko Lagumdžija, tadašnji ministar vanjskih poslova BiH, i mnogi divni drugi dragi podržavatelji. Nakon što smo sva umjetnička djela doveli u Sarajevo, postavilo se pitanje šta dalje.
Saradnja sa slavnim arhitektom Renzo Piano-om i UNESCO podrška
Sama ideja za gradnju ARS AEVI muzeja je nastala kao želja Enverove supruge Jasminke koja je, prije nego što je otišla sa ovog svijeta, (30. januar 1995.) ostavila svojevrsnu oporuku da pozovemo slavnog arhitektu Renzo Piana da napravi arhitektonske projekte muzeja ARS AEVI u Sarajevu. Gradonačelnik Venecije, Massimo Cacciari je pomogao Enveru da uspostavi kontakt sa slavnim arhitektom koji je imao arhitektonski studio u Genovi. Gradonačelnik je ponudio automobil općine koji ga je odvezao do njegovog studija, gdje mu je ispričao priču o ARS AEVI projektu, pokazao mu kataloge sa svih održanih izložbi, koji djeluju veoma impresivno kada se gledaju uživo, i koji mame i oduševljavaju, jer jedno je kada vi nešto samo pričate, a drugo je kada možete nešto od priče vidjeti – priča nam Enjo. Renzo Piano je tada odmah prihvatio Enjin poziv da bude arhitekta budućeg muzeja i da dođe na otvaranje izložbe svih djela kolekcije u Sarajevu 1999. godine.
O saradnji sa slavnim arhitektom Renzo Pianom, Enver se dalje prisjeća: “U tom našem razgovoru, Renzo mi je rekao da je on ambasador dobre volje UNESCO-a i da bi bilo dobro da na otvaranje izložbe u Sarajevu pozovemo i Federico Mayor-a, generalnog direktora UNESCO-a, kao i da bi bilo dobro da UNESCO da pokroviteljstvo našem projektu. Kroz nekoliko dana organizovali smo put u Pariz u sjedište UNESCO–a gdje sam se sreo sa generalnim direktorom Federico Mayorom, koji je, oduševljen idejom o ARS AEVI muzeju, pristao doći na otvaranje na kojem je proglasio pokroviteljstvo UNESCO-a nad projektom ARS AEVI. “
Tako su te ‘99. godine, na predstavljanju svih umjetničkih djela Kolekcije ARS AEVI u Sarajevu, pored direktora koji su osnovali kolekciju i gradonačelnika gradova koji su dali svoj doprinos u osnivanju kolekcije u njihovim gradovima, prisustvovali i slavni arhitekta Renco Piano i Federico Mayor, generalni direktor UNESCO–a.
U međuvremenu, u pripremi dolaska ovih uvaženih gostiju i prijatelja Sarajeva, čelne ličnosti Zavoda za planiranje razvoja grada Sarajeva, Zavoda za izgradnju grada Sarajeva i općine Novo Sarajevo dali su odobrenje da se najljepša lokacija u gradu Sarajevu, lokacija između Zemaljskog muzeja i Historijskog muzeja stavi na raspolaganje za izgradnju muzeja ARS AEVI. U ljeto 1999. godine svi su se sastali na ovoj lokaciji na kojoj je Renzo Piano, u svečanom činu, postavio zastavu projekta ARS EAVI-a. Tom otvaranju prisustvovali su svi umjetnički direktori osnivači kolekcije, i Emanuela Baglietto, prva saradnica Renza Piana, koja je u daljem toku projekta preuzela ulogu koordinatora na izradi arhitektonskih projekata.
O nastavku projekta nakon svečane izložbe, Enver se prisjeća: “Te 2000. godine smo ostvarili razgovore o vizijama arhitektonskog projekta i Renzo je već tada u Historijskom muzeju predstavio idejne arhitektonske projekte, a naredne godine je na Venecijanskom bijenalu arhitekture predstavio preliminarne arhitektonske projekte Muzeja ARS AEVI, na osnovu kojih smo dobili građevinske dozvole i pravo na gradnju. U tom periodu 1999.-2002. na inicijativu Renzo Piana i u saradnji sa njegovim partnerskim studiom “Maurizio Milan”, izgrađen je i pješački most preko rijeke Miljacke, u Vilsonovom šetalištu. kao poklon građanima Sarajeva”.
Na kraju razgovora, Enver nam sa puno emocija kaže: “Bila je to zlatna decenija Projekta ARS AEVI, od ratne 1992. godine, kada je rođena ideja o Muzeju ARS AEVI, do 2002. godine, kada su predstavljeni zvanični arhitektonski projekti i ostvarene sve vrijednosti projekta ARS AEVI.”
