Internacionalni muzički festival Jazz Fest Sarajevo uskoro objavljuje program 21. izdanja. Nakon dvadeset najtežih godina, ostale su još samo dvije godine za nas, napisao je Edin Zubčević direktor ovog prestiznog, ali na izmaku snage jazz mettinga…
Ne, nije nikakav trik. Znamo da je u Bosni skoro sve fol i mnogo šta nije onako kako izgleda ili se predstavlja. Naročito na takozvanoj kulturnoj sceni. Isto tako znamo da političari vole pričati isključivo o prošlosti i budućnosti, nikada o sadašnjosti, jer sadašnjost jeste, za razliku od onoga što je prošlo ili onoga što nije ni bilo. Mi nećemo pričati o onome što je bilo niti o onome što je moglo biti 2019. već samo o onome što jeste i što će biti ove i naredne godine.
Festival više ne možemo raditi onako kako jedino ima smisla – koncertna infrastruktura u Sarajevu ne postoji, prostori koji se koriste za koncerte kao i fondovi, kao i sponzorstva velikih preduzeća, sve je pod kontrolom političara – i ništa se ne može planirati unaprijed – a tako se ne može bez ogromnih rizika organizirati zaista umjetnički ambiciozan festival. Stvari se k tome još svakodnevno pogoršavaju. Cunami podobnih diletanata potopio je svaku nadu da će se stvari u kulturi i uopšte u našem društvu početi kretati u bilo kojem boljem smjeru.
Treba li spomenuti egzodus mladih ljudi?
Političari imaju monopol nad kulturom, obrazovanjem, religijom, medijima… svim sferama društva – nad životom, a mi imamo neotuđivo pravo samo na smrt – za život se trebamo izboriti u borbi na život ili smrt, i svako ko nije spreman na predaju zamaskiranu kao “kompromis” ili “pragmatizam” treba biti spreman na sve teškoće i prepreke, i samo na to da je jedino neizvjesnost izvjesna.
Sretni smo jer smo dvadeset godina organizovali izuzetan festival uprkos okolnostima, bez kompromisa. Bez da dajemo politčku platformu političarima za bilo šta. Umjetnost treba biti korektiv u društvu, prvenstveno političarima. Političari su na drugoj strani barikade, razgovori očito nisu mogući, eventualno mirovni pregovori, ali ne vjerujem da će se i to desiti – prije nego ulice budu u plamenu. Ništa nije natjeralo političare u ovih dvadeset najtežih godina da počnu djelovati bar odgovorno, kad su već nesposobni a fantastično plaćeni za posao koji ne obavljaju. Niti je bilo šta natjeralo narod, građane, podanike, stanovnike, ili kako već da nas sve skupa nazovem, na bilo kakvu akciju koja će pokazati samopoštovanje i jednom zauvijek staviti do znanja političarima da je dosta! Živjet ćemo i bez vode i bez struje, i bez posla i bez perspektive ali si nećemo pokušati pomoći. Baš kao ni nesretnici kada ih vode na egzekuciju – višestuko brojniji vođeni nekolicinom naoružanih mirno, pomireno koračamo ka stratištu.
Još ćemo biti sretniji ako uspijemo napraviti još dva festivala. Prvo, jer će ta dva festivala biti umjetnički stav, kao što je odluka da se festival završi nakon 22. izdanja takođe stav, odnosno dosljedni aktivizam jer smo mi sve ove godine doživljavali sebe kao aktiviste koji koriste umjetničku muziku kao sredstvo ne samo društvene kohezije i pomirenja, civilnog društva, već u svijetu mržnje i nesporazuma promovirati ideje, muziku – jer muzika je jezik koji ponekad ne ostavlja mogućnost nesporazuma.
Uostalom, još dva festivala su dva festivala više nego što je ova zemlja ikada imala. Festival ćemo završiti u novembru 2018. nakon 22. izdanja jer ne možemo čekati još dvadeset godina da nekog političara zaista počne zanimati kultura, a naročito muzika, i da se konačno neki političar, ministar ili ne, počne baviti stvarnim problemima u kulturi (Pojedini “kutlurni” “radnici” su praktično oteli scenu, pa se problemi u kulturi predstavljaju samo kao njihovi problemi, a to onda uglavnom postaje razgovor na temu ko je koliko dobio od koga, jer je to čini se kulturnjacima jedino zaista bitno. Jazz Fest Sarajevo je uvijek dobijao najmanje ili ništa.)
Muzika je u ovoj zemlji potpuno zapostavljena i marginalizirana, a onda se čudimo što smo izloženi isključivo jadnom, primitivnom, plagiranom muzikantstvu, domaćem, a naročito onom susjednih zemalja. Stanje muzike u našoj zemlji vjerno zrcali stanje duha, odnosno najniže grane na koje se može spasti. Živimo u provinciji koja se svakim danom dodatno provincijalizira. Društvo u kojem živimo se svakodnevno mijenja nagore. I vjerujemo, da se bez obzira da li se neko bavi kulturom, aktivizmom… mora dejstvovati gerilski jer mnoge su bitke davno izgubljene i nema potrebe ni smisla boriti se za nešto što se ne može dobiti. Ostaje nam samo muzika u koju vjerujemo, u njenu moć da zbližava i miri ljudi, da oplemenjuje… i publika koja nas sve ove godine podržava.
Vjerujemo da će ova posljednja dva festivala biti posebna ne samo zbog programa već i zbog činjenice da će Jazz Fest Sarajevo, nakon 22. festivala, raditi nešto posve drugo, ali od muzike, Sarajeva i Bosne nećemo odustati.
Nažalost, kod nas ne postoji “underground” tako da kad se na ovim prostorima pojavi brojčano superiroran neprijatelj, ljudi bježe u šumu. Nisam za šume ni hajdučije. Samo želim učiniti muziku mogućom, ali ne bilo koju muziku. Već Muziku koja ima umjetničko ishodište i rezultat.
Eto, nećemo više pričati o kraju, od sada se bavimo 21. izdanjem festivala koji će biti svojevrsna sublimacija, a 22. festival – transcendencija (da prostite).
