„Sin pustinje“ je album Ahmeda Burića, sarajevskog pjesnika i prozaiste, osebujnog baritona kojem se u muzičkoj avanturi pridružuje pjevač, instrumentalist i istraživač sevdaha Damir Imamović. U spoken word formi, na ploči se pojavljuju poznati muzičari iz regije: jazz-fusion gitarist Toni Kitanovski, basist Ivan Mihajlović, perkusionist Nenad Kovačić, trubač Benjamin Drijenčić i bubnjar Goran Milošević, a radi se o doživljaju i interpretaciji muzike i poezije koja sažima različite interese i vještine umjetnika koje smo dosad poznavali iz drugih žanrova.
To je balkanski pustinjski blues naglašen i utišan duhom vremena. Poezija i muzika, rečene su i odsvirane drugim sredstvima, u djelu za koje vjerujemo da neće ostaviti ravnodušnim ni najzahtjevnije uši slušatelja.
Album „Sin pustinje“ eksluzivno za DertMusic nam je najavljen još prije više od godinu dana, na koncertu Damira Imamovića održanom u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, u jeku pandemije COVID 19. Tom prilikom, Ahmed Burić nam je u razgovoru nakon koncerta najavio ozbiljne etno jazz goste na svom prvom nadolazećem albumu na kojem će dominirati tzv. pustinjski blues, te je tom prilikom pojasnio da se album teško može žanrovski definirati i da žanrovi pripadaju svima nama.
Ahmed Burić jedan je od najistaknutijih angažiranih avangardnih novinara, pisac, pjesnik, kolumnista, muzičar, intelektualaca na prostoru balkanskog poluostrva, poznat po svojim duhovitim, pronicljivim tumačenjima svog rodnog grada Sarajeva. Objavio je više zbirki pjesama, od kojih izdvajamo: “Bog tranzicije”, Posljednje suze ulja i krvi, Maternji jezik, Hipertenzija, zatim zbirku priča Najvažnija zabava Aleksandra Viteka, knjigu eseja Od Ivana do Azize, te roman Tebi šega što se zavem Donald. Radi kao novinar i kolumnista u Sarajevu, a član je muzičke grupe Kablovi. Svoje pjesme, priče, reportaže, intervjue, eseje i kolumne objavljivao je u svim najznačajnijim medijima jugoistočne Evrope, a tekstovi su mu prevođeni na njemački, engleski, češki, slovenački, francuski i španski jezik. Takođe je učestvovao u nekoliko filmskih projekata kao scenarista i glumac.
Ahmed u svom albumu prvjencu „Sin pustinje“ na pjesmi „Treći svjetski“ progovara o surovoj stvarnosti i otkriva vidike kuda nas vodi politička stvarnost novog svjetskog poredka – današnjice, te smjelo današnji vakat definiše kao neproglašeni, ali stvarni III svjetski rat koji se vodi protiv cijelog čoječanstva, pokušavajući napraviti paralelu kroz historiju. Dalo bi se zaključiti! Bumerang tiranstva i velikih vođa se s vreman na vrijeme vraća običnom puku!
Obzirom na tvoj dosadasnji publicistički novinarski knjizevni bogati opus ulaziš, i iznova se vraćaš svojoj strasti, muzici, umjetničkom izrazu koji najbolje oslobađa čovjeka od stresa surove današnjice. Na albumu su radili prekaljeni muzičari, na ovom projektu Damir Imamović kao producent, članovi Sevdh Takhta, ali i jazz zvijezda Toni Kitanovski. Otkrij nam šta tvoj prvi nosač zvuka/ploča donosi i sa čim ćeš relaksirati svoju publiku?
„Nadam se da neću samo relaksirati, ali to jeste jedna vrsta muzike za chill, što bi narod rekao, dakle zahlada, kako naši stari nazivaju desert. Nikad mi dosad nije palo na pamet da su „naša“ riječ za slatko na kraju obroka i latinska riječ za pustinju ista stvar. I ta ploča jeste nekakav pustinjski blues, neki, možda, kosmički sevdah, u koji smo mi pokušali upisati neku većinu stvari koja nas zanima. A toga je, kad smo na kraju preslušali ono što smo sklopili – puno. Na početku, kad smo postavljali pjesme, Damir je rekao da mu jedna tema jako liči na Abdulah Ibrahima, i njegove jazz eksperimente. Meni se na drugoj pjesmi, pak, učinilo da zvučimo kao The Cream, u nekoj akustičnoj fazi – koju oni nisu imali – jer riff je, onako, claptonovski. Treći put, pogotovo u pjesmama u kojima Damir svira tar, iranski instrument, tu se potpuno čuje nasljeđe Muhameda Mešanovića Hamića, ali kao da si ga malo pomjerio prema Indiji, pa on plete nešto svoje. Ne znam, svega tu ima, znam da smo se jednom slatko nasmijali kad je Damir rekao da treba da se zovemo „Daidžinice stagnacije“, aludirajući naravno na Franka Zappu i njegove Mothers of Invention. Ovo je, uz moju poeziju, recimo to tako, i pregled muzike koja je nastala kao plod Damirovih istraživanja izvan sevdaha. A sevdaha, kad je on tu, jednostavno mora biti. Tako da je ovo, što bi se reklo, album za cijelu porodicu. Kod nas je bilo poezije koja je uglazbljivana, hajde da tako kažem, ali mislim da je ovo prva prava što se kaže spoken word ploča. Ako, možda, ne računamo mevlud Himze Polovine, koji jeste otpjevan, ali je intencijom upravo to. Izgovorena riječ. I muzika. Dakle, svega u Božjoj bašči, što bi se reklo.
Ekipa koja je okupiljena oko zajedničkog projekta i solo albuma pod producentskom palicom Damira Imamovića je polučilo nešto sasvim novo na muzičkoj sceni na prostoru Balkana, a reklo bi se i na ukupnom World Music prostoru. Pustinjski blues je spoj književnog, pjesničkog pro code kojeg nosi Ahmed sa svojim specifičnim glasom i šarmom, izražajem, stapa se sa sazom, saxom beskrajnim ritmom koji proizvodi orkestar samih profesionalaca.
Govoreći o albumu, književnik Nenad Rizvanović u svojoj recenziji piše: „Sin pustinje možda je ponajprije muzika imaginarnog zavičaja. Za uspjelu ljubavnu pjesmu, autobiografsku minijaturu, lirsku bilješku, važan politički manifest ili, naposljetku, za stvaranje originalnog umjetničkog svijeta, pjesniku je bio neophodan poznat – pa makar i imaginaran! – muzički i pjesnički kontekst, a Ahmed Burić sve je to na ovoj ploči zaista stvorio: i kontekst i tekst i pjesmu! Na ovoj ploči on pliva iznad uobičajenih shema, poznatih refrena i lakih rješenja naprosto jer je originalan umjetnik koji voli i slavi i život i umjetnost. Njegova poezija i Imamovićeva muzika ovdje se susreću na čudesno intenzivan način u bluz fragmentima, finim „menuetima“, utišanim baladama, i nekom neuhvatljivom muzičkom crossover ambijentu.“
Poezija se pitko stapa u pjesmu, stih ostvario put u pustinjski blues. Ritam prati glas i stvara poetsku fuziju, piščeva težnja da ispriča priču je ostvarena. Producentski udio prekaljenog umjenika i istraživača u tradicionalnoj muzici D. Imamovića na albumu „Sin Pustinje“ je uvijek i iznova u njegovom stilu istraživača, u kojem i sam sebe propituje do kojih granica može doseći, te je u ovom poduhvatu prevazišao i samog sebe, podigao ljestvicu do samog vrha, i postavio nove standarde u esnafu!
Iznoseći nam svoje iskustvo o bojama koje donosi novi izlet na stage, te pokušavajući dati odgovor na pitanje može li se „Sin pustinje“ žanrovski odrediti, Burić kaže:
„Možda i može, ali jako teško. Pjesme su pojedinačno različite, tako da je ponekad teško shvatiti da ih izvode isti ljudi. Recimo pjesma „Rijeka“ kreće kao neka soul balada, onda se pojavi moj glas, a onda Benjamin Drijenčić odsvira trubu da su ljudi rekli da im zvuči kao da je muzika za remake klasičnog westerna Rio Bravo. Što se boja tiče, šta da kažem, zastupljene su sve nijanse zelene, dakle temeljno zelena, svijetlo zelena, tamno zelena, i bezobrazno zelena. Zeleni zub. Šalim se, naravno, ali ne do kraja. To, negdje, u korijenu jeste malo ploča inspirisana afričkom muzikom, bila to muzika Sjeverne Afrike, na kojoj je Damir izgradio jedan dio svog originalnog izraza, ili Centralne Afrike, odakle dolazi blues, i većina onoga što danas znamo kao nasljeđe velikog dijela zapadnih obrazaca popularne muzike, čemu sam ja naginjao cijeli život. Ima jedna ploča iz devedesetih koju i on i ja jako cijenimo, riječ je o albumu „Talking Timbuktu“ Ali Farka Tourea i Ry Coodera za koju bih volio da svugdje na svijetu bude obavezan dio (muzičkog) školovanja, jer donosi sve ono najbolje o čemu ovdje pokušavamo reći nešto pametno. Kad već govorimo ovako referencijalno, onda na pamet pada i album iz osamdesetih grupe Haustor, Album „Treći svijet“, napravljen nakon što su oni, predvođeni znatiželjom Srđana Sachera, basiste i koautora, uronili u afrički melos. Onda i nije slučajno da nam se na tom putovanju pridružio skopski jazzer Toni Kitanovski koji istražuje veze afričke muzika, jazza i balkanskog nasljeđa i u njegovom sviranju gitare ima nešto univerzalno, jer se radi o velemajstoru koji je izučen na Berkleeju, možda i najpoznatijoj svjetskoj jazz školi, ali ima i ono prvinsko, uz naravno činjenicu da je makedonac, a znamo šta njihova iskustva nose sa sobom. I blues, naravno, neke pomalo off ploče Jamesa Blood Ulmera ili Otisa Taylora, Mose Alisona, naizgled malo nerasviranog, pomalo punkerski, jer je to neka moja poetska odrednica.
Dakle, u vrijeme u kojem se ljudi trude da zamagle zvoj glas i procesiraju ga raznim efektima, auto-tuneovima uglavnom, mi smo odlučili da najčistije moguće, bez ikakvih vještačkih aditiva, da tako kažem, razgovijetno kažemo šta imamo. To je prepoznao Dallas records, renomirani izdavač koji je u zadnje tri i po decenije objavio dosta nekih zanimljivih ploča iz ovog dijela svijeta, tako da vjerujem da će ovaj album obradovati one kojima muzika nije samo zabava, nego integralni dio života, nešto bez čega se ne može.“ Zakljućio je Ahmed Burić
