U posljednje vrijeme smo svjedoci urbicida nad nematerijalnom i materijalnom kulturnom baštinom koja je najvrijednije blago svake države ponaosob, što zbog bjesomučnog agresivnog rata koji je bjesnio početkom 90. godina prošlog stoljeća, nemara nadležnih, i nedostatka finansijskih sredstava za konzervaciju svih vrijednosti koje spadaju u tu kategoriju …
Evropski parlament i Vijeće istog donijeli su prošle godine Odluku (EU) 2017/864 da se 2018. godina proglasi kao godina prezervacije Evropske kulturne baštine. Ovim potezom Evropa ima za cilj da zajedno sa svima nama podigne svijest o važnosti i značaju kulturne baštine kao i prezervaciji iste.
Trebamo da razumijemo da je kulturna baština tkivo naših života i društava. Ona nas okružuje u gradovima u kojima živimo, doživljavamo je u krajolicima, u susretima s raznovrsnim arhitektonskim objektima, skulpturama, u arheološkim kopnenim kao i podvodnim n
alazištima. Nju ne čine samo književnost, umjetnost i umjetnički predmeti već i tradicijska znanja i vještine, zanati koje učimo, priče koje pričamo, hrana koju jedemo, muzika koju slušamo i filmovi koje gledamo. Cilj prezervacije kulturne baštine je da okupi zajednice i gradi zajednička razumijevanje u krajevima gdje živimo.
Tako se postavlja ključno pitanje, šta je to što navodi nekog da uništi istoriju i što nas toliko šokira razaranje kulturne baštine?
Mi smo postali svjedoci uništavanja kulturne baštine koja je postala meta privatnih interesa. Nedavni
događaji kao što su: nedavno rušenje stare džamije u Novom Pazaru – Arap džamije, te višegodišnja borba za očuvanje Tašlihana u centru Sarajeva, ali i niz drugih primjera širom regiona podstaknuli su interes građana tih zajednica da se nešto poduzme kako bi se zaštitili istorijski spomenici koji su se našli na meti blago rečeno nemarnih lica, a u stvari bahatih večinom korumpiranih i dobro uvezanih u sistem nepravednog gazdovanja nad tim resursima. Nije ovo prvi put da su se na prostoru Balkana istorijski spomenici našli na meti. Cilj Evropskog vijeća i naš cilj je da vas uvjerimo da uništeni arhitektonski spomenici ne mogu pružiti zadovoljstvo kao što mogu ukradeni predmeti koji kada se pronađu vrate se vlasniku ili na mjesto svog porijekla. No, nama nije nepoznat fenomen uništavanja kulturne baštine jer zadnjih godina vidimo konstantno razaranje i restauraciju, te ponovno razaranje jednih te istih objekata. Isto tako, poznato nam je da je razaranje vjerskih objekata, dvoraca i ostalih kulturnih objekata oduvijek bilo dio ratnih ciljeva, ali kako objasniti to isto uništavanje kada nismo u ratu, kada je nastupio mir, kada smo svoji na svom. Međutim, shvatanjem kulturne baštine kao nečeg što pripada naciji, rađanjem nacionalnog identiteta i probuđenom sviješću o kulturnoj baštini u nama samima, nećemo dozvoliti da prihvatimo amoralne činove protiv našeg porijekla i kulturne baštine istog.
Bosni i Hercegovina, kao i cijeli region obiluje kulturno istorijskim naslijeđem koje svjedoči kroz vrijeme o opstanku naroda koji tu žive. Tako su te zidine, ćuprije, građevine bila inspiracija piscima, pjesnicima, hroničarima, putopiscima da zapisuju stanje duha o vremenu i prostoru i unose dušu kroz lirsko-pjesničko izražavanje. Stari vakat nosi jedno veliko breme u kojem su savremenici imali priliku crpiti inspiraciju i pretvarati je u dokument za nove generacije. Otuda briga, za naše materijalno i nematerijalno kulturno blago kako bi nove generacije koje stasavaju imale priliku vidjeti, posjećivati, slušati i uživati u svim tim blagodatima koje oni nude.
Mi kao zajednica moramo da angažujemo mlađe naraštaje i da u školama uvedemo predmete gdje će oni da budu podučeni o kulturi jednog naroda i prezervaciji iste. Mi moramo našim građanima približiti kulturnu baštinu, istoriju i zajedničke vrijednosti iste, te ih naučiti kako da se odupru prijetnjama i nezakonitim trgovinama kulturnih dobara.
Kulturnom baštinom naša prošlost susreće našu budućnost. Ona obuhvata manifestaciju ljudskog života koji je odraz određenog pogleda na život i svjedoči o istoriji i valjanosti toga pogleda. Zato ne smijemo dozvoliti da se naša historija guši, zatre, nestane jer sa tim činom i mi sami padamo u zaborav. Mi, građani svijeta koji pripadamo historijskom civilizacijskom kulturnom krugu kao narod koji ima bogatu istoriju moramo da njegujemo, čuvamo brinemo o našoj kulturnoj baštini jer kad ima nje s tim ima i nas tj. onih koji se bore za budućnost iste.
