Kolumne
Da je duži bio dan
Miljenko Jergović
Godine svojih djetinjstva i mladosti u sedamdesetim i osamdesetim godinama onoga našeg stoljeća proživjeli smo uz mnogo njih koji su umjeli biti samo glavni junaci. A kada to više nisu mogli, nestajali bi jedan za drugim i više ih se, u novim i groznim vremenima, često nismo ni sjećali. Jadranka je tih naših godina bila netko tko stoji malo po strani, uz sam rub pozornice, i to po vlastitom izboru, i lako će se i rado pojaviti i u kakvoj sporednoj i epizodnoj ulozi. Ona nije strahovala za svoju slavu, niti je grabila tih pet minuta misleći da grabi vječnost.
Emir Kovačević
July 24th, 2017
No comments
Pa je se tako, recimo, možemo sjetiti s proljeća 1981, s natjecanja za Pjesmu Eurovizije, kako stoji tamo negdje iza i zajedno s Ismetom Dervoz, nekadašnjom pjevačicom Ambasadora, pjeva prateće vokale za Seida Memića Vajtu, čiji je glas te večeri, što zbog treme, a što zbog svojih prirodnih zadatosti, zvučao nekako gripozno, pa ga je trebalo dobro pojačati. Ismeti to nije trebao biti problem, ona je na Euroviziji, nekoliko godina ranije, već bila u glavnoj ulozi, ali Jadranka takvu priliku nije doživjela. Tada i nikada više ona se popela na pozornicu za koju se u nas, a bogme i u Europi, još uvijek vjerovalo da pjevača može učiniti besmrtnim. Ona je bila tu da drugome pomogne u tom uzaludnom nastojanju. Vajtinu je dušu prevodila u estradnu vječnost.
Pritom, Jadranka Stojaković sama je otpjevala najljepšu baladu naših sarajevskih djetinjstva, pjesmu pred kojom zastaneš, uozbiljiš se i slušaš je kao neki tvoj mali priručni Mozartov Rekvijem. Takvom si je čuo kada si imao deset godina, a istom je takvom čuješ i danas. Takva ti je bila i one večeri, jedne od posljednjih sa strujom, dok si, uz prolom granata što su zauvijek lomile grad, gledao televizijski dnevnik, i kada je, umjesto uobičajenog izvještaja o čovjekovoj pogibiji, puštena njezina pjesma. Tako se odavala počast čovjeku koji je pjesmu napisao.
Balada se zove “Sve smo mogli mi”. Mogla ju je otpjevati samo Jadranka Stojaković i više nitko, koliko god generacije svirača amatera po jadranskim plažama pokušavale da je ponove.
Jadranka Stojaković velika je pjevačica, ali se njezina veličina nikada nije mjerila i prepoznavala po broju naslovnih stranica ili intervjua. Ona zapravo nikada nije bila zvijezda, izmicala se i dopuštala je drugima da zasjaju. Bez obzira na to, njezin glas danas čujemo jasnije nego većinu drugih glasova naših mladosti i djetinjstva. U svoj toj buci, larmi i kaotičnome mnogoglasju, negdje visoko iznad, čuje se njezina pjesma, u kojoj se razaznaje svaka boja, zvuk, okus i miris prošloga vremena i našega nestalog svijeta.
Tekst u orginalu mozete pročitati na: https://www.jergovic.com/ajfelov-most/da-je-duzi-bio-dan/