Iza nas je 4. AJB DOC festivalu na kojem je premijerno je prikazan dokumentarni film „Pisar novih stećaka“, autora Dragana Stanimirovića u kojem bosanskohercegovački skulptor Adis Fejzić oživljava prije pet vijekova ugaslu tradiciju klesanja jedinstvenih nadgrobnih kamenih spomenika-stećaka. On reinterpretira tradicionalne motive i arhaično bosansko ćirilično pismo, i tako kaže „kleše jazz“ dok slijedi kreativne principe srednjovjekovnih bosanskih skulptora i stvara memorijale posvećene univerzalnim ljudskim vrijednostima.
Dragan Stanimirović za film kaže: „Film je sniman od avgusta 2018. godine kada sam upoznao Adisa Fejzića, do oktobra 2020. kada je princu od Monaka uručen ključ grada Sarajeva a koji je dizajnirao naš skulptor. Za Adisa sam čuo 2013. godine kada je postavio stećak u jednom od parkova ispred parlamenta Australije povodom dvadesetogodišnjice diplomatskih odnosa Bosne i Hercegovine. Fascinirala me je činjenica da je to prvi izrađeni stećak van granica BIH i od nekog drugog kamena, u ovom slučaju australijskog kamena pješčara.
Tada međutim uspio pronaći Adisov kontakt ali ispalo je da je tako bolje jer bi tada mogao uraditi samo reportažu od trajanju od tri minute. Pet godina kasnije saznao sam da je počeo klesati svoj novi stećak. Sreli smo se ispred Historijskog muzeja, bio je prašnjav od cjelodnevnog posla klesanja i brušenja, ali sam mu već nakon pet minuta rekao da bih rado uradio dokumentarni film o njegovoj umjetnosti.
Istog dana ispričao sam o Adisu i ideji svom najboljem sarajevskom drugu Almiru Berkovcu, kojeg poznajem već dvadeset pet godina, a s kojim sam sarađivao na nekim drugim projektima poput dokumentarnog filma „Reprint Čede Kapora” 2012. godine. Almiru se projekat dopao i rekao mi je da je upravo kupio novu Fuji kameru i dogovorili smo da počnemo sa snimanjem.
Uskoro su se ideje počele umnožavati i shvatili smo da pored osnovne priče o procesu klesanja stećaka gledaocima trebamo približiti priču o njihovom nastajanju, nekropolama koje se nalaze širom zemlje, ali i ostalim bitnim civilizacijama koje su ostavile trag na području naše zemlje i Balkana. Nakon godinu i po dana snimanja na desetak lokacija u Bosni i Hercegovini (Jajce, Zenica, Stolac, nekropolama na Bjelašnici, u Radimlji, Boljunima, jevrejskom i muslimanskom groblju na Kovačićima i Kovačima), u Odenseu i Jellingu u Danskoj, Brisbaneu i Canberri u Australiji pristupili smo montaži kraće verzije filma u trajanju od 52 minute za Al Jazeera Balkans. Zahvalni smo za podršku AJB koja je moja matična kuća, a bez koje ne bismo mogli završiti ovu priču.
Film smo montirali tokom COVID krize od marta do kraja prošle godine a onda je na red došao i ostatak postprodukcije, „farbanje slike i tona”, kolega Almir je uz Adisovu podršku uradio sjajnu špicu i potpise u bosanskoj ćirilici (bosančici). Kolege sa AJB DOC su odlučili da nas uvrste na 4. festival u dijelu koji se zove Al Jazeera Balkans, koji je netakmičarski i predstavlja projekte koje je u proteklom periodu podržala Al Jazeera Balkans.
Konačno, 11. septembra održana je i premijera na Memorijalnom centru Kovači, i sve je ispalo kako smo mogli sanjati, film je prikazan u otvorenom kinu, prisustovalo je najmanje dvije stotine ljudi a naša koleginica, reporteka Al Jazeere je kao medijator nakon filma uradila sjajan posao. Ovo će nam biti podstrek za završetak duže verzije filma do kraja godine koji ćemo nadamo se premijerno prikazati u gradu Odense, gdje su nas pozvali urednici BH radija Mensur Graca i Meho Selman, ljudi koji su nas ugostili u vrijeme kada je postavljan bosansko-danski stećak. Radujemo se još jednom druženju snjima ali i sa ostalim građanima naše zemlje koji tamo žive.“
Kulturna baština kao naša najveća vrijednost koje se prelako odričemo, bacamo je u zaborav, od velike je važnosti za sadašnjost ali i za budučnost, za nove generacije!
Glavni protagonist ovog filma skulptor Adis Elias Fejzić ( ADDIS ) je sa nama podijelio svoje iskustvo klesanja i promišljanja naše srednjovjekovne tradicije.
Pitali smo Adisa kakvo je iskustvo oživljivati tradiciju rezbarenja i to u kamenu, ustvari kakvo je iskustvo napraviti repliku stećka i staviti ga u funkciju sjecanja na davne pretke stare Bošnjane i vrijeme ponosa srednjovjekovne Bosne? Kako je bilo reinrerpretirati originalne motive i arhaičnu bosansku ćirilicu/bosančicu na stećku?
„Tradiciji stećaka i umjetnicima koji su je stvorili sam posvetio doktorsko istraživanje i mnogo više. Mogu reći da sam i ja jedan od tih (davnih) umjetnika. Ovo je (ovisno od ugla gledanja), i pretenciozna i romantična i blesava ali i realna izjava. Moj generalni odnos sa drevnom bosanskom umjetničkom tradicijom je duga i višeslojna priča. A takvo je i moje iskustvo oživljavanja tradicionalne skulpture i tradicionalnog klesanja. Ja sam i skulptor i Bosanac – ta dva identiteta su (pred)određenje za poseban odnos sa stećcima. ‘Vratio’ sam se tradiciji putem profesionalnog i personalnog razvoja. Kroz obrazovanje, istraživanje i kreativni rad sam naknadno uspio vidjeti jasnije ono što nam je svima oduvijek bilo pred nosom. Ponekad mi se čini da bolje od ostalih razumijem metaforički značaj stećaka, a pogotovo njihovu (multi)skulpturalnost (i unutar i izvan konteksta njihove vrijednosti kao kulturnog naslijeđa). S druge strane, nerijetko sam u prilici vidjeti da stećci istinski ne znače mnogo ljudima koji su u poziciji da vode brigu o našoj kulturi, a pogotovo im je nebitno šta ja u stećcima nalazim i donosim u ovo naše vrijeme. Ja tu mogu biti smiješan koliko i Don Quixote. Ovako (p)ostavljen nekom karmičkom/sudbinskom podvalom da budem ‘stari Bosanac’ u novom vremenu da oživljavam i revitaliziram stećke. U mojoj interpretaciji oni više nisu isključivo grobno kamenje, a u ikonografskom i izražajnom smislu nisam ograničen na puko reproduciranje tradicionalnih oblika i motiva. Stvaram opus koji ima svjesnu i proaktivnu funkciju sjećanja i stvaranja novih vrijednosti. Moglo bi se reći da moji stećci obogaćuju tradiciju svojom semantikom ali sintaksom i pragmatikom. Promovišem ih kao simbole našeg identiteta i memorijale sa višestrukom zadaćom, usklađene sa kreativnim i humanističkim principima koje sam naslijedio od Maka Dizdara i Bogdana Bogdanovića.
Ovdje je važno ispraviti grešku koju mnogi i često prave. Ja ne pravim replike. Moji stećci nisu kopije starih stećaka. Klešem nove stećke i pišem neke nove stranice u povijesti ove tradicije koja je takva da u njoj i ne postoje dva ista stećka. To je umjetnost u kojoj se i fraze i repeticije rade kao da su sami sebi nova (re)interpretacija. Svaki put kao da se sve radi prvi put, ‘iz ruke’ i bez posebne pripreme. Volim reći da je to kao da se ‘kleše jazz’. U tom pravcu formiram svoju estetiku, što je u suglasju sa onom tradicionalnom koju Marian Wenzel naziva bosanski stil. Paralelno sa tradicijom stećaka na kreativan način reinterpretiram i srednjovjekovno bosansko pismo i koristim ga i kao sredstvo za promociju ‘mog (bosanskog) stila’ ali i kao znak naše posebnosti. Bosančica je pismo kojim je napisan najstariji poznati južnoslavenski pisani dokument (Kulinova povelja). Kao i stećci ovo bosansko arhaično pismo pripada svima nama i ne poznaje naše današnje religijske i etno-nacionalne podjele. Uz njihovu estetiku, to su okviri koji određuju moj odnos sa našom zaboravljenom tradicionalnom skulpturom i pismom. I bosanske stečke i bosansko pismo smo izgubili nestankom bosanskog srednjovjekovnog kraljevstva a oživjeti i jedno i drugo bar na kratko je za mene posebno iskustvo, posebna misija. Uz ovo moram naglasiti da naš srednji vijek nije isključivo vrijeme ponosa i sreće. Mislim da moramo svi bolje i ponovo učiti nasu povijest – da smo to već uradili i naša sadašnjost bi bila bolja nego što jeste. Mi, u većini, ili ignorišemo ili idealiziramo svoju prošlost. Ako nastavimo ovako kao do sada (bez sistema i pameti) ostati ćemo ili neprosvjećeni ili ‘romantične budale’. U oba slučaja ćemo izgubiti i prošlost i budućnost.“
Producentu filma Almiru Berkovcu je ovo drugi film na kojem radi zajedno sa Stanimirovićem, nakon filma “Reprint Čede Kapora” iz 2014. godine, koji također prikazan u programu Al Jaazere Balkans.
“Kao i svaki dokumentarni film, to je uvijek jedna priča koja sama sebe priča, dokumentarni film je jedna živa stvar tako da se od početka snimanja filma i neke početne ideje, dogode neke stvari koje ne možete predvidjeti, i to je i ljepota ove filmske forme”, govori Berkovac.
Ističe kako su na početku ovog puta mislili da će to biti snimanje nekih dan ili dva, da bi na kraju proputovali cijelu BiH, Dansku, a neke sekvence snimali i u Australiji. Otkriva kako je planirano da se projekcija filma nakon AJB DOC-a upriliči i u Odenseu, gradu u kojem je postavljen “dansko-bosanski stećak”, jedan od ukupno dva stećka izvan područja Balkana.
“Mislim da će ovo biti prvi put i da će se ljudi u Danskoj, ne mislim samo na naše ljude već i Dance, zainteresovati za ovu priču i mislim da će biti iznenađeni sa vrlo bogatom i kompleksnom kulturnom baštinom koju su sa sobom donijeli ljudi, Bosanci i Hercegovci, koji sada žive širom svijeta. Vezano za bosančicu, možeš reći da je ovo jedan od prvih filmova koji je titlovan i na bosančici, a za taj dio sam koristio stilizovana slova koja je grafički obradio Adis Elias Fejzić“, dodaje Berkovac.
