Nije bilo puno onih stvaralaca iz svijeta popularne muzike ili kako god to već zvali koji su me uspjevali oduševiti – ono na prvu. Još ih je manje kod kojih me je to oduševljenje držalo i nakon nekoliko godina i nekoliko njihvih albuma. To su oni koji zaslužuju posebno mjesto kako god vi slagali i preslagivali vlastite top liste. Uvijek njih nađete nekako ili na samom vrhu ili tu negdje pri vrhu.
Amira Medunjanin za sada u tome, bez ikakve sumnje uspijeva. I ne samo da samoj sebi svaki put zada nimalo lak zadatak da bude bolja nego prošli put nego i mene dovede u poziciju da moram iznalaziti neke nove i snažnije pridjeve i poređenja koji eto mogu dočarati te nove prostore koje je osvojila u svom stvaralaštvu i te nove domete do kojih je dobacila.
Kod nje je ta zadaća još teža jer se kreće u žanrovski dosta ograničenom krugu. Ili se to nama samo čini. Njen doprinos ovdašnjoj muzičkoj i produkciji i tradiciji valjda i jeste u tome što je pokazala na koliko se sve načina mogu iščitavati jedne te iste pjesme, a da svaki put ostane mogućnost da ih vidimo onako kako ih nikad nismo vidjeli. Ni čuli.
Poslije albuma „Silk & Stone“ od prije dvije godine mislio sam kako „nema dalje“. Sa tugom sam tada sam sebi priznao da će Amira vjerovatno početi da se ponavlja i da će svi budući radovi vrijediti uglavnom zbog njenog neponovljivog glasa i neuobičajeno čistog načina interpretacije. I hvala Bogu da sam se prevario.
„Damar“ je pokazao da i dalje zna da opipa damar. I damar pjesme i damar nas koji slušamo, a sve to ne bi ništa vrijedilo da svojim vlastitim damarom ne osjeti svaku od tih pjesama. Od tih pjesama koje smo bezbroj puta čuli, a ona ih otpjeva kao da su nove, drugačije i neosporno friške.
Mada je sada bilo i zvanično novih pjesama i to nimalo nije naškodilo projektu. Tu spremnost da se i autorski prihvate sevdaha prvo su stidljivo pokazali momci i djevojke iz „Divanhane“, pa malo iz „Halke“, pa je Božo Vrećo gotovo potpuno prešao na autorski izraz, pa je Damir Imamović na „Dvojci“ pomiješao svoje i tradicionalne pjesme, a onda je nešto slično uradila i Amira Medunjanin.
I to baš sa Damirom Imamovićem. Njih dvoje odavno imaju prije svega prijateljski odnos, a u profesionalnom smislu ne štede komplimente jedno na račun drugog. I logično je bilo očekivati i njihovu saradnju na nekom projektu. Njegovom ili njenom, svejedno. Slučaj je htio da to bude baš na Amirinom novom albumu za koji je Damir napisao pjesmu „Pjevat ćemo što nam srce zna“, a Amira pokazala da jednako dobro donosi i nove pjesme kao i one tradicionalne.
Čak je i naslovna pjesma novo autorsko djelo kompozitora Boška Jovića i pjesnikinje Marije Karaule Krznarić. I opet smo dobili pjesmu koja teško da može ostati nezamijećena, samo ako joj date priliku. Nije tu pjesmu ni tako lako prepoznati. Nije ona od onih dopadljivih, na prvu. Ali „Damar“ je od onih pjesama koje vam ne daju mira. I ako smijem imati svog favorita na ovoj ploči onda je to „Damar“.
A onda čujem ponovo i ostale pjesme i ono što mene opet oduševljava jeste da i stare pjesme zvuče kao nove kad ih Amira i njen tim smjeste u nove aranžmane, a ona ih izvede po svim pravilima tradicije, a opet posve drugačije.
Pjesma „Moj dilbere“ na primjer, sa jednim totalno drugačijim tekstom od onoga na koji smo navikli. I vjerovatno puno izvornijim od onoga na koji smo navikli. Ili posve čudna i neobično lijepa verzija pjesme „Kad ja pođoh na Bentbašu“. Pa jedan zaboravljeni dragulj iz prošlosti, pjesma „Vjetar ružu poljuljkuje“ i , kao vrhunac ove priče, ponovo otpjevana „Ah, što ćemo ljubav kriti“. Ova pjesma je dugo, dugo bila Amirin zaštitni znak zahvaljujući nekim koncertnim snimcima rasutim po internetu. Po prvi put ju je zabilježila u studiju i dobro je da jeste.
Nije zanemarljivo ni to da se Amira po prvi put usudila da učestvuje i u produkciji zajedno sa Bojanom Zulfikarpašićem. I neka je. Duboko sam uvjeren da je baš taj njen produkcijski dodir ovim pjesmama dao onu neophodnu osjećajnost. Možete reći da je ovo veliki album. Možete reći da je ovo album koji će izvršiti uticaj. I nećete pogriješiti. Ja ću vam samo reći da je ovo meni lijep album sa lijepim pjesmama. A kud ćeš više?
