Polovinom 18. stoljeća u Sarajevu živjela su dva brata, bogata trgovca: Hadži Mehmed-aga zvani Pašo i Ibrahimaga Morić, od oca Mustafa-age, koji bijahu janjičar sa titulom serdengečdije (jurišnika), i majke Amine.
Priča datira iz davnog vakta, tačnije iz 18. stoljeća kada se spominju braća Morići koji su živjeli u Sarajevu … Braća Morići su bili trgovci kožari. U tom periodu braća Morići bijahu uhićeni u martu mjesecu 1757. godine negdje na čaršiji, izvedeni na Bijelu tabiju i tu su pogubljeni, vješanjem. Povodom tog događaja, a proteklo je 261 godina sjećamo se ovih sarajlija koji su svoje živote izgubili na mučki način. Njihova majka je također tog istog dana saznavši za taj besramni akt od boli preselila na bolji svijet.
O tom vaktu piše – Mula Mustafa Bašeskija hroničar toga doba, gdje kaže „U tom vremenu nije se poštovao ni paša, ni zapovijednik, ni kadija, pa čak ni ulema…“
Braća Morići sahranjeni su u haremu Vekil-Harčove džamije, poznate i kao Hadžijska, koja se nalazi odmah iza Inat kuće. Pokopani su uz svog oca Mustaf-agu i majku Aminu, a u zidu džamije nalazi se i spomen ploča posvećena Mehmedu i Ibrahimu Moriću.
Hapšenje braće Morić i njihovo pogubljenje ovjekovječeni su u baladi, koju je najvjerovatnije napisao neko od njihovih sljedbenika.
U istraživanju profesorice Dženane Buturović navodi se kako je pronađeno najmanje 28 verzija ove balade, koja je prevedena i na nekoliko svjetskih jezika.
Sin Ibrahim-age Morića Mustafa, koji je ime dobio po svom djedu, početkom 19. stoljeća postao je zakupcem hana koji je pripadao Gazi Husrev-begovom vakufu, a koji danas nosi i ime – Morića han.
Zapisana je balada o braći Morićima te vam jednu od njih deset donosimo, a na osnovu nje ova istinita prića pretoćena je i u sevdalinku koju je otpjevao svojevremeno rahmetli Safet Isović, a istu je zabilježio Ivan Marunović u Sarajevu od postolara Muharema Porče, a glasi:
Pjesma o pogibiji braće Morića
Ferman dođe iz Stambola,
Bujruntija iz Travnika,
Baš u šeher-Sarajevo,
Da hvataju dva Morića,
Dva Morića, dva pašića,
Morić Ibru, Morić Pašu;
Da hvataju, da ih vežu,
Da ih vežu i osude
Sultanu su dodijali,
Po tužbama iz Travnika,
Iz Travnika od vezira,
Da Morići, odmetnici
Ne kabule ni sultana,
Ni sultana, ni vezira,
Nit’ i kaki gospodara,
Veće sami gospodare,
Gospodare kako hoće . . .
Kad vidio Dizdar-aga
Što mu kaže bujruntija,
Hršum čini haskeriji,
Da hvataju dva Morića,
Da hvataju, da ih vežu,
Da ih vežu, da ih vode
Pravo gradu u tavnicu,
Gdje no Dizdar brzo kroji —
Ko omrkne, ne osvane …
Uhvatiše dva Morića,
Uhvatiše, savezaže,
Savezaše, povedoše,
Baš kad majka pitu suce: —
U ruci joj oklagija,
A u drugoj zlatan ibrik;
Haber dođe staroj majci,
Da Moriće uhvatiše,
U tavnicu povedoše . . .
Kad to čula stara majka,
Sve je jadna pobacala,
Po avliji, po kaldrmi —
Oklagiju prelomila,
Zlatan ibrik ulupila,
Pa poletje iz avlije,
Bosonoga, gologlava,
Figanj čini, kose čupa,
Vas Hal-mejdan rasplakala . . .
Pa eto je u Sarače:
„Jazuk vama svi Sarači!
Što pustiste dva Morića?
Što mi jednog neoteste,
Ili kako izmoliste ?
Ko će mene utješiti ?
Ko li staru prigledati?”
Pišći stara kao guja,
I Sarači zaplakaše .. .
Otlen pođe uz Kovače,
Ruke lomi, a govori:
„Jazuk vama svi Kovači!
Što pustiste dva Morića?
Što mi jednog neoteste,
Ili kako izmoliste?
Ko će mene utješiti ?
Ko li staru prigledati?
Teško meni jadnoj majci! . . .”
Opet leti stara majka
Pravo brdu uz Kovače,
Dok je stigla Dizdar-agu,
Di joj vodi oba sina,
Oba sina savezana
Sinđirima debelijem.
Bir ih stiže jadna majka,
Bir ih stiže, pred njih pade,
Pred njih pade — molit stade . . .
Lijepo moli stara majka:
„Bogom brate Dizdar-aga,
Pusti meni jednog sinar
Pusti meni ja li Ibru,
Ja li Ibru, ja li Pašu,
Išći mala! koliko ćeš?
i1’ čifluka, ili kmeta?
Ili voliš suha zlata ?
Samo jednog daj mi sina!
Ako li mi pustit ne ćeš,
Kunem ti se dinom mojim,
A i postom ramazanom
Zaklinjaću nebo, zemlju —
Učiniću tešku dovu,
Ni kad mira biti ne će
Ni sultanu, ni veziru,
Dok nad Bosnom oni budu,
A ni tebi dobra nije! …”
Kad to čuo Dizdar-aga,
Progovara staroj majci:
„Vrat’ se natrag stara majko,
Pustiću ti oba sina,
Oba sina bez dinara”.
Prevari se stara majka,
Prevari se, pa se vrati;
Ciče-halke u sinđira —
Povedoše dva Morića
Kad su bili na Jekovcu,
Progovara Morić Ibro:
“A borati Dizdar-aga,
Zastavi der nubečije,
Oprosti mi b'jele ruke,
I dodaj mi tamburicu,
Da pogledam po Saraj'vu,
Nebi li mi lakše bilo!”
Kad to čuo Dizdar-aga,
Zaustavi jasakčije,
Naokolo nubečije,
Oprosti mu b'jele ruke,
Dodade mu tamburicu.
Ja da vidiš Morić Ibre,
Kad se lati tamburice —
Pritegnu joj tanke žice,
Pa zakuca i zapjeva —
Sitno kuca Morić Ibro,
Sitno kuca, jasno pjeva: . . .
“Dunjaluče, golem ti si!
Sarajevo, sehir ti si!
Baščaršijo, gani ti si!
Ćemalušo, duga ti si!
Latinluče, ravan ti si!
Tašlijanu, širok ti si!
L'jepa Maro, l'jepa ti si!!
Dosta si me napojila,
Od dušmana zaklonila,
Vakat došo valja mrijeti!! …”
Opet Ibru savezaše,
Savezaše, povedoše,
Morić lbru, Morić Pašu,
I u grad ih dovedoše,
U tavnicu zatvoriše.
Kad je bilo po akšamu,
Progovara Dizdar-aga:
“Izvedite dva Morića,
Donesite svilen gajtan! . . .”
Izvedoše dva Morića,
Donesoše svilen gajtan,
Udaviše Morić Pašu;
Sve to gleda Morić Ibro.
Progovara Dizdar-aga:
“A borati Morić Ibro,
Jel’ ti žao tvoga brata?”
Progovara Morić Ibro:
“Jes’ mi žao moga brata!
Još zalije stare majke!! . . .”
Udaviše dva Morića,
Pred kapiju izbaciše
I dva topa opališe.
Kad to čula stara majka,
Poletjela stara majka —
Kad je bila na kapiju,
Al’ joj leže oba sina,
Oba sina udavljena ;
Na nogama bukagije,
Na rukama lisičine,
Oko vrata svilen gajtan,
Kad to vidje stara majka
Od jada joj srce puklo.
Safet Isović – “Braća Moići”
