Barcelona Gipsy Klezmer Orchestra u zagrebačkoj Močvari je u jesen 2015. napravio pravi mali dar-mar. Orkestar gostuje opet u istom prostoru 24. veljače s tim da je u međuvremenu promijenio ime. Na mjesto ‘Klezmera’ uskočio je ‘Balkan’ i time se našla jača poveznica koja opravdava i naziv albuma – stvorena je glazbena osovina od španjolske rijeke Ebre do Dunava.
Barcelona Gipsy balKan Orchestra ‘Del Ebro al Danubio’
Postavu Barcelona Gipsy balKan Orchestra i dalje čini internacionalno društvo u sastavu Robindro Nikolić, Mattia Schirosa, Ivan Kovačević, Julien Chanal, Stelios Togias i Sandra Sangiao matično smješteno u Barcelonu, ali dušom duboko ukopano u zvuk romske glazbe koju tako graciozno rese elementima jazz manouchea, židovske, katalonske i latinoameričke glazbe.
Na promjenu imena vjerojatno je utjecao prethodni uspješni projekt, ujedno i album „Balkan Reunion“ na kojem su ugostili makedonskog saksofonistu Kinga Ferusa Mustafova, zatim slovenskog barda Vladu Kreslina, te turskog pjevača Nihana Devecioglua. „Del Ebro al Danubio“ je prošlogodišnje izdanje, no skorašnji nastup u Močvari zaslužuje da se na njega obrati pozornost.
„Del Ebro al Danubio“, sveobuhvatno gledano, donosi onu poznatu premisu o glazbi kao ujedinjujućem faktoru koji ne poznaje granice. Žustri ritam i ‘raspjevani’ klarinet Robindre Nikolića uvodnih „Artiliana“ i „Romniasa“ ugođajno nose polet izmještenog i glazbeno do perfekcionizma ulaštenog Balkana, gotovo mitskog mjesta u kojem ovo društvo zaljubljenika u njegov zvuk uspostavljaju zanimljive temelje multikulturalnog melting pota koji očigledno nadilazi svoje zemljopisne granice.
Zadatak pjevačice Sandre Sangiao, inače Španjolke, nije nimalo lak, a opet s nevjerojatnom lakoćom bez akcenta pjeva na srpskom jeziku, kao što vješto uskače u svoj materinji španjolski po potrebi, što je pogotovo naglašeno u naslovnoj „Del Ebro al Danubio“ u kojoj se vokalno iz šumadijske djevojke tranformira u ponosnu sinjoritu koja pjeva revolucionarnu „Ay Carmela“. A opet Sangiao je u stanju famozno oživjeti i sevdah u „Put putuje“.
Stilska lepeza širi se sa svakom novom pjesmom, posebice u drugom dijelu albuma, iako se u početku čini da Barcelona Gipsy balKan Orchestra najviše vole oplesti neko makedonsko ili srpsko kolo. Klezmer tako prožima „El testament D’Amčlia“ i „Vicolo Klezmer“, da bi s urnebesnom „Ciganočka“ dobacili i do tradicijske ruske glazbe, ali samo nakratko da bi nešto kasnije sa sporovoznim instrumentalom „Shiro“ zagrebali i u segmente američkog folka propuštenog kroz filter Klezmera.
Dok pretposljednja „The Land Of Choice“ predstavlja naklon Djangu Reinhardtu, s posljednjom „Bint al Shalabiya“ kao da su se Barcelona Gipsy balKan Orchestra zaputio put Orijenta čime se dobiva dojam da njihova ekspanzija zvuka nema kraja.
Barcelona Gipsy balKan Orchestra su općenito gledano redoslijedom i izborom pjesama posložili momente tako dobro znane našem balkanskom mentalitetu jer ne postoji ništa srednjeg tempa, već čiste krajnosti poletnog adrenalinskog ushita i duboke melankolije, a to nije Klezmer u konstrukciji, već Balkan. Promjena imena je valjda došla kad su i oni toga postali svjesni. Svakako je zanimljivo da Balkan kako ga oni interpretiraju u različitim kombinacijama savršeno odgovara modernim vizurama shvaćanja folklora kako ih interpretiraju i neki glazbenici s ovih prostora, u prvom redu Amira Medunjanin, Božo Vrećo i Damir Imamović.
