Sjećanje na Husein-kapetan Gradaščevića, poznatog pod nadimkom Zmaj od Bosne, bio je general koji se je borio za bosansku autonomiju za vrijeme Otomanskog Carstva. Iz velikog poštovanja i ljubavi prema kapetanu Gradašćeviću opjevan je, i uz kucanje u saz bi se zapjevalo „Sa Gradačca bijele kule Zmaja od Bosne“.
Gradaščević je rođen u Gradačcu 1802. godine i odrastao je okružen političkom klimom nemira u zapadnim krajevima Carstva. Kad je Dželaludin-paša otrovao njegovog brata Murat-kapetana 1821 godine, Gradaščević se našao na čelu Gradačačke vojne kapetanije. Mladi Husein je tokom svog kapetanstva razvio reputaciju mudrog vladanja i tolerancije, te je postao jedan od najpopularnijih osoba u tadašnjoj Bosni.
- 1831. godine Gradaščević je izabran za vođu pokreta za Bosansku autonomiju. Brzo je otjerao vezira i ostale protvnike te ideje, te tako postaje de facto vladar Bosanskog pašaluka. jula iste godine, Gradaščević savladava vojsku pod zapovjedništom velikog vezira u blizini Štimlja na Kosovu. Odlučuje da ne nastavi pohod i vraća se u Bosnu gdje su ga njegovi vojnici proglasili novim vezirom 12. septembra te iste godine. Međutim, 1832. godine pokret za autonomiju je izgubio prednost u ratu. Nakon niza manjih okršaja ključna bitka se dogodila 17. i 18. maja izvan Sarajeva. Bosanska vojska je poražena nakon što Hercegovačko pojačanje stiže i pridružuje se Osmanlijskoj vojsci.
Iako bošnjački ustanak ne bi bio ugašen za još 18 godina, Gradaščević je morao bježati u Habsburšku monarhiju 31. maja. Odatle je on pregovarao sa sultanom da se vrati u carstvo, koji njegovu želju ne odobrava u potpunosti. Seli u Beograd i onda u Istanbul, gdje je umro od kolere 17. augusta, 1834 godine. Legenda u svoja doba, Gradaščević je danas bosanski narodni junak i jedan od najuglednijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine.
Husein Gradaščević je bio živa legenda u vremenu u kojem je živio. Po svojoj smrti postao je “legenda bosanskog ponosa”. Među Bošnjacima je bila poznata izreka da “godinama nakon njegove smrti niko u našem narodu ne bi mogao čuti njegovo ime a da ne pusti suzu.” Ovaj pozitivni osjećaj nije bio isključivo prisutan u muslimanskoj populaciji pošto se i za kršćane iz Posavine smatra da su dijelili sličan pogled decenijama.
Prva historijska literatura napisana o Huseinu Gradaščeviću može se naći u djelu Safvet-bega Bašagića “Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine” iz 1900. godine. Međutim, zbog historijskih nesuglasica između porodica Bašagić i Gradaščević pogled Safvet-bega na Husein-kapetana je donekle subjektivan. Godinu dana kasnije Gradaščevića spominje Bartolomeo Kunibert u svojim djelima na temu Prvog srpskog ustanka, koja su opisala Gradaščevića prilično pozitivno kao tragičnog heroja.
U godinama koje su slijedile Gradaščevića su spomenuli D. Pavlović, Slavko Kaluđerčić i Hamdija Kreševljaković ili posebno ili u kontekstu pokreta kojeg je vodio. Generalno raspoloženje je bilo to da je pokret za autonomiju bio samo reakcija bosanske više klase na carske reforme. Ovaj pogled je decenijama prevladavao među historičarima. Gradaščević je imao manje uskrsnuće tokom Drugog svjetskog rata kada su ustaše u pokušaju političke manipulacije lansirale prijedlog da se njegovi posmrtni ostaci donesu nazad u Sarajevo.
Za vrijeme SFR Jugoslavije Gradaščević i njegov pokret su rijetko spominjani. Ono što je smatrano otporom više klase implementacijama modernih reformi se nije dobro slagalo s ideologijom tog vremena. Gradaščević je kratko pomenut u takvom svjetlu u djelu Avde Sućeske o bosanskim kapetanima 1964. godine. Otada prolazi još 24 godine prije nego što Gradaščević biva ponovo spomenut, ovoga puta u djelu Galiba Šljive iz 1988. godine o Bosni u prvoj polovini 19. vijeka. Iako je tada riješeno nekoliko historiografskih kontroverzi nije bilo neke značajne promjene u pogledu na Gradaščevića.
Nakon jugoslavenskih ratova i nacionalnog buđenja Bošnjaka, Gradaščević i njegov pokret su doživjeli ponovno rođenje kako među historičarima tako i u općoj javnosti. Djela Ahmeda S. Aličića, Mustafe Imamovića i Husnije Kamberovića su sva predstavila Gradaščevića u pozitivnijem svjetlu. Gradaščević se ponovo naširoko smatra za najvećeg bošnjačkog – bosnskog nacionalnog heroja i simbol je nacionalnog ponosa i duha. Glavne ulice u Gradačcu i Sarajevu nose njegovo ime kao i mnoga druga mjesta u Bosni i Hercegovini. U skoroj budućnosti treba da se u Gradačcu izgrade impresivna statua i monument posvećeni Gradaščeviću. Bilo je govora i o vraćanju Gradaščevićevih posmrtnih ostataka u Bosnu, ali malo je konkretno proizašlo iz toga.
Kapetan Gradaščevićeva hrabrost odvažnost jednom riječju harizma iznjedrila je i opjevavanje njegovog lika i djela, opjevavanje njegove ljubavi prema domovini na temelju bosanske lirske ostavštine sevdalinke gdje je poznati sazlija sevdalija rahmetli dr. Hašim Muharemović iz Srebrenika u stihove “Sa gradačca bijele kule” i ugradio sve ono šta su bili đerdani – ukrasi epiteti ovom velikom vojskovođi zaslužnom za opstanak Bosne u tom bremenitom periodu.
Najpoznatiji pjevač koji je izvodio ovu pjesmu je svakako bio Safet Isović, ali nikada niko nije pomenuo autora stihova ove popularne pjesme. Dr. Hašim je prve stihove ove pjesme ispjevao je kao mladić u vrijeme kad je išao u gradačačku gimnaziju, a nakon tri godine je napisao tekst, onakakv kakav se danas pjeva. Prvi put je uz saz zapjevao ovu pjesmu 1969. godine. Zakašnjelu satisfakciju za priznanje autorstva doživio je tek poslije rata. Inače, Hašim Muharemović je doktor epidemiolog, a sviranjem na sazu se bavio iz hobija.
Husein Kapetan Gradaščević rođen je 31. avgusta 1802. godine u Gradačcu, a preminuo je 17. avgista 1834 godine u 31 godini, u Istambulu.
Vrijedno je napomenuti da će poznata Gradačačka kapetanova kula koja se spominje u pjesmi uskoro biti obnovljena zasijat će novim sjajem te je i to veliki doprinos obnovi kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine u kontekstu nadolazećih novih generacija koje trebaju znati o historijskim vrijednostima.
